Petogodišnjakinja je jednu noć imala noćne more (isprovocirane nekim glupostima koje je vidjela kod brata, kojih se dugo nije bojala-do tad, i koje su zabranjene) i od tad se panično boji mraka.
Tj.boji se "bubica koje lete i hodaju i svijetle crveno i bijelo. Kad svijetle crveno dolaze po nas". Prvu noć se doslovce tresla od straha i bila u deriliju, prestrašila sam se i ja kao nikad.
Preko dana je skroz razumna, pričamo, kaže da to ništa nije stvarno. Ali kad dođe noć, gotovo.
Ima plišance za utjehu, ima 2 mala noćna svjetla+10 mini božićnih lampica. Kad legne spavati standardno ju mazimo dok zaspi, to je dulje tako. Oduvijek spava isključivo u svojoj sobi.
Sad se oko 3-4 probudi u panici, pita kad će jutro. Ne želi spavati s nama, sinoć je opet panično vikala u našoj sobi. Želi kao u svojoj sobi, uz svjetlo iz hodnika. Napravili i to. Pa je krenula po kući, u kupaonicu, u boravak, pa u svoju, pa pita jel dan već
Ne znam kako da joj (i nama) pomognem. U vrtiću ju isto procjenjuju kao iznadprosječno inteligentnom, ne znam da li je to plus ili minus u ovoj situaciji. Čak mi se čini kao minus...
Mislila sam da ima previše godina za takve strahove,ali sad čitam da i nije tako. Što ako potraje dugo, što ako ne nestane?
Tražim neka iskustva i nove savjete. Noćas smo 2 sata bili budni, prvih sat sam ja pokušala biti razumna s njom. Na kraju sam bila umorna, ostavila ju u sobi uz svjetlo. Pa je muž drugih sat vremena bio uz nju i uspavao ju, zaspala je na njemu.
Uopće mi ne bi smetalo da spava s nama, samo sa spavamo. Ali eto, rekla je da i kod nas vidjela crvene bubice.
Ovo traje već 2 tjedna, od kojih 5 dana bila kod bake. Tamo nije pokazivala ovakve strahove, osim što nije željela spavati kod zida.
edit-trenutno ima zabranu ekrana, crtica, gledamo samo skupa sigurne stvari (tipa peppu pig, psice, barbapappe, u fazi je madagaskara) i to na kratko.
Danas je po vani bježala i od onih letećih mušica i mrava. Nije joj od proljeća bilo drago s tim bubama, ali sad je baš koma