..pri tome mislim na bolesti, ozljede i sl.
jasno je da nikome takve stvari nisu ugodne, ali moramo to prihvatiti i nositi se s takvim situacijama što bolje kad do toga dođe.
zanima me koliko to emotivno ili "hladne glave" prihvaćate.
dok nisam rodila nisam shvaćala kad mi je bratić koji je tada već imao malu kćer pričao da jako teško podnosi njene bolesti, da je preemotivan. a sad ga potpuno razumijem, jer i ja često tako reagiram /ne uvijek, ali.... ://
recimo ako vid ima crijevnu virozu, dobijem je u nekom obliku i ja, ali čini mi se da to kod mene bude čista psihosomatska reakcija na tu situaciju. teško mi ga je gledati kad je bolestan, povrijeđen, kad mu nije dobro. ja jednostavno nisam svoja dok on ne ozdravi.
znam da je to bezveze, jer nažalost ima puno djece koja imaju zaista ozbiljnih zdravstvenih problema i roditelji s njima proživljavaju sve i svašta /i beskrajno im se divim

/, mi smo imali sreću da vid nikada do sada nije bio ozbiljnije bolestan - sve su to do sada bile uobičajene dječje virozice i sl.
da li je to sindrom 1. djeteta ili..?
što mislite i kako vi reagirate?