Ne kaže se bez razloga da iza svake žene s karijerom stoji mater koja joj čuva djecu.

Ja nisam imala tu mogućnost. Nakon drugog porodiljnog (oba u komadu jer je minimalna razlika u dobi) odradila sam 2,5 godine na zahtjevnom radnom mjestu koje nisam mogla odbiti nakon povratka s porodiljnog. Bilo mi je baš ufffff... Da nisam imala mm-ovu podršku, ne bi to dobro završilo. Moji roditelji su u drugom gradu, a svekrva je tada imala već jako puno godina i zdravstvene teškoće, pa je uskakala samo iznimno.

Kad su mom starijem sinu dijagnosticirali slabovidno oko i smetnje u razvoju govora i sluha, napravila sam rez. Na brzinu sam se riješila managerskog mjesta (na brzinu = 6 mjeseci), vratila sam se u struku i u firmu do koje nisam imala 17 km vožnje u jednom smjeru nego 5 minuta pješice. Karijera je dobila drugačiji tijek. NIKADA nisam požalila svoju odluku.

Baš prošli tjedan, moj stariji sin (sada 24-godišnjak) otišao je na kontrolu vida kod iste doktorice kojoj i ja odlazim. Kaže ona - baš se vidi da je dobro odrađena rana terapija, to slabovidno oko je u punoj funkciji. Daklem, isplatilo se. Osim toga, vjerojatno mi je ta odluka spasila i brak i obiteljski život. Moj sin je dobio priliku da ga mama vodi na ortooptičke vježbe, logopedu i sve što je trebalo. Kasnije se to ponovilo i s mlađim djetetom. Da opet moram odlučiti, odluka bi bila ista. Nisam nešto posebno napredovala u karijeri, ali radim u svojoj struci i zadovoljna sam. Možda je moglo biti i drugačije. Ali opet - da sam odabrala neki drugi studij, mogla sam biti štajaznam prehrambeni tehnolog i život bi mi opet izgledao drugačije. Bolje? Ne nužno. To čovjek ne može znati. Drugačije - svakako. Radi se o nizu odluka, ali ne treba zanemariti ni razne utjecaje sa strane. Prilika se ponekad ukaže kad nam baš ne paše, a ponekad se stvari poslože slučajno baš kako treba. Lijepo kaže moj stariji sin "Dat ću sve od sebe u zadanim okolnostima", a to je pristup koji je naučio doma.