Odreci se karijere?

[Peterlin]

Uf, ja si uopce ne mogu zamisliti da se preselim pod takvim uvjetima.

Percepcija prosjecnog Nijemca je stranac=stranac. Uopce ne vide razliku između Albanca i Hrvata, da se ne zavaravamo. Ok, Nepalac izgleda drugacije, ali ce mu s istim "žarom" otvorit vrata svog doma kao Hrvatu. Vidjet ce razliku između obrazovane osobe koja govori Njemacki i neobrazovane koja ne govori. Drugo su stranci međusobno. Zato je puno lakše ostati u getu stranaca. Ulazak u tu skupinu je jednostavan, a razgovori često budu dosadni za intelektualca. Upravo to izbacivanje frustracija kroz razgovore - "a kod nas je drugačije, mi ovako i onako" je totalno zatupljujuce. Da bi se Nepalac integrirao, morao bi pratiti vijesti, imati stav o Milanovicu ili politici zapošljavanja mladih, o nedostatku premijernih predstava u nacionalnom kazalistu i uvođenju novih tramvajskih linija. Malo karikiram naravno, u svom stilu, ali hocu reci da je bitno pratiti svakodnevne teme i uciti jezik. Ali ako suprug ne cini isto, opet je banana, jer su ipak par i mogli bi zaglaviti među strancima.

Sve je točno, aliiiii bratemili s malim djetetom i uskoro blizancima teško je i u idealnim uvjetima i doma, a pogotovo ovako... Jednostavno - čini mi se da nije trenutak za napredak u karijeri. Istina, takvi prekidi često uspore, a ponekad i zaustave karijeru u usponu, ali štaš... sirius je u pravu kad kaže da ti se dogodi život. To je tako.

Iz vlastitog iskustva (a imala sam samo dvije trudnoće jednu za drugom, bila u gradu u kojem živimo, tj. nikakvo inozemstvo nije u pitanju) život stvarno ponekad uvjetuje neke odluke. Nakon povratka s porodiljnog dobila sam zahtjevno radno mjesto u upravi jednog društva. Izdržala neko vrijeme, aliii kad su mom starijem detektirali razvojne poteškoće (teška nagluhost, kašnjenje u razvoju neurološkog sustava, a dodatno i slabovidno oko) koje su tražile angažman roditelja, otišla sam u svoju staru firmu do koje imam 5 minuta pješice, bacila se na koljena pred direktora (figurativno, pitala sam ga može li me zaposliti na obično nezahtjevno referentsko mjesto) i to je bilo to. Nikada do danas nisam požalila tu odluku. Imala sam puuuuno sreće da sam to uopće mogla organizirati i da su me htjeli i mogli mi dati taj posao. Ne znam kako bih to danas, vremena su se promijenila.

Moji sinovi su odrasli (drugi je također imao određenih teškoća), a mm i ja smo odlučili da je puno važnije uložiti vrijeme u njihovo zdravlje nego u svoju karijeru. Odsustvo iz struke u trajanju od nekoliko godina ostavilo mi je rupe koje nikada nisam uspjela zakrpati, ali se otvorilo drugo područje i opet dobro. Pouka priče - kad ti život zalupi vrata, obično se negdje otvori najmanje jedan prozor i kreneš dalje.

[la_mama]

Potpis na Peterlin.

Slično je bilo i kod mene ... nikada se nije više ponovio onaj zamah u karijeri kao prije trudnoća.
Kada su bili mali, odbijala sam sve što je tražilo putovanja, neki veći angažman ... djeca i njihovo zdravlje imali su veći prioritet.
Slično je bilo i sa suprugom, i on je hrpu poslova odbijao ... sve zbog brige o djeci.

Sada, sa 50+ godina (iako su djeca odrasla) neki napredak u karijeri, zanimljive poslove a pogotovo povišice plaće mogu zaboraviti. To je rezervirano za mlađe.

S druge strane, otvorili smo neke nove interese i aktivnosti u kojima svi skupa uživamo (a nemaju veze s našom strukom).
Eto, nije nam žao