Trans tinejdzer

[Peterlin]

Kaze nam psihijatrica da je ta furry identifikacija takodjer u porastu, da ima dosta slučajeva.

Ovaj nas nije transrodan siguran sam,no rodna disforija očito nije uvjet za to više. Sad inamo pojam rodne euforije. Podbacili smo u kontroli tog neta, i kako ga sad izvući iz te trans eho komore.

Ponudite nešto drugo, aktivnost koja fizički osigurava višesatni odmak od računala i interneta. Nek se upiše u teretanu ili neku drugu fizičku aktivnost - ovisno o tome što imate u blizini. Likovne radionice, glazba (susjeda je kćeri svojevremeno kupila električnu gitaru + tečaj sviranja, moj susjed održava tečaj bubnjeva na rock akademiji, to bi možda bilo zanimljivo... ).
Kupite mu motor (znam, to je opet batina s dva kraja...) ili bolje dron ili kameru. Kameru smo mi nabavili kad je naš stariji imao deset godina i pustili da je koristi - rezultat je taj da se i danas u Hrvatskom filmskom savezu bavi tehničkom potporom i razumije sve softvere i hardvere koji se tu koriste (to mu je višegodišnji hobi, ljeta provodi s tim društvom). Ta se kamera može povezati i sa mikroskopom. Svašta su radili, ali nije bitno što su moji radili, bitno je što zanimljivo možete naći u blizini, a da se sin zainteresira. Ako voli životinje, može volontirati u skloništu za napuštene životinje (ili čak raditi i nešto zaraditi).
U Zagrebu ima volonterski centar https://www.vcz.hr/info-kut-za-mlade...vazne-mladima/ - samo da posluži kao zbirka ideja za razne aktivnosti.

I još nešto - kad je moj stariji bio u toj dobi (16 godina) u njegovoj srednjoj školi skupljali su donacije hrane i opreme za Specijalnu bolnicu Gornja Bistra za djecu s posebnim potrebama https://www.bolnica-bistra.hr/.
Ja sam kupila cedevitu i pelene, a gospodin je ZABORAVIO to odnijeti u školu. Dobila sam rogove! Kako je završilo? Natjerala sam ga da se prijavi za volontiranje (imali su organizirano to u školi) da vidi iz prve ruke kome je zaboravio odnijeti donaciju i da vidi što su stvarni problemi i poteškoće. Bome, to je i za mene imalo cijenu jer sam se i ja uključila i vozila njega i njegovo društvo te školske godine u Bistru. Brzo je osvijestio kako mu je dobro u životu. Nije mi žao, a ni njemu. I danas čuvamo zahvalnice i povremeno ih se sjetimo. Mlađi sin je volontirao u dnevnoj bolnici Goljak s istom svrhom (imali su organizirano u školi). Djeci smo htjeli uživo pokazati kako su privilegirani što su zdravi i čitavi u glavi i tijelu. Bilo je i više nego učinkovito.