Citiraj senderos prvotno napisa Vidi poruku
Hvala Vam na odgovorima.

Situacija je bas čudna i teska. Po psihologu i psihijatrici on nije u depresiji trenutno hvala Bogu. Na hormonima trenutno ne inzistira, kao kad bude stariji će, operaciju kao neće.

Na kompu on dosta toga radi, nesto crta, programira, sve sta radi ta ekipa iz USA. Uhvatio se i animea i mangi, vidim da je to trend kod trans tinejdzera. Poslali smi ga u jednu udrugu na neki tečaj programiranja, isao je nekoliko puta, no opet to koristio da se prrdstavlja kao zena. RL prijatelji kojima se okruzio to podrzavaju, zovu ga zenskim imenom...

To net okruzenje je veliki problem, jer se prate i potiču medjusobno. Ima jedna nesto starija trans osoba koja mi se čini jako sporna, dodje mu kao neki mentor. Sve je to zabrinjavajuće jako, a neki pritisci kontra toga su ga samo distsncirali, gleda nas kao neprijatelje.

Meni se čini da on ne pati od rodne disforije, ali je taj identitet uvrtio u glavu, nasao se u toj okolini, i bit će jako tesko to promijeniti. Moliti Boga da s vremenom sazrije.
Ovo treba prekinuti ODMAH. Bolje da se ne prisjećam koliko puta sam i sama od svoje djece doživjela da me smatraju "neprijateljem". Ja im nisam prijatelj. Ja im ne trebam biti prijatelj. Ja sam roditelj i imam odgovornosti prema njima, pogotovo dok nisu punoljetni (iako je i ta granica fluidna - zakon je jedno, a pamet i zrelost nešto drugo). Iako to nisu razumjeli tada, sada je već puno bolja situacija. Djeca/mladi ne razumiju da njihove sadašnje odluke mogu imati i imaju dugoročne posljedice. Bolje pregristi go*no i posvađati se s njima, pa i više puta, nego se kasnije kajati što to nismo napravili na vrijeme. Iako ne treba se puno vraćati na ono što smo propustili, tu nema više pomoći.

S druge strane, treba i tu imati mjere. Mlađi sin nije želio upisati gimnaziju. Složili smo se oko odabira najkvalitetnije tehničke škole (na tragu onoga računalo=struka) i tako je i bilo. Kad nije htio sa mnom razgovarati doma, koristila sam priliku dok smo bili u autu - nema mogućnosti lagani odmak. I tako - djeci treba puštati da donose odluke za koje pokažu zrelost. Kad to nije slučaj, odgovornost je naša - nije njihova.

Ovo je teška situacija, ali ne i nerješiva. Dijete ipak treba "okvir" roditeljskog nadzora, čak i kad se tome opire i kad misli da je doraslo da odlučuje za sebe. Kod nas je palio razgovor "kao s odraslim" i "što bi ti napravio/la na mom mjestu", ali moram priznati da smo ranije s tim počeli. Ovo s upisom u srednju školu je doslovce predzadnja takva situacija. Zadnja je bila kad je čovjek htio upisati vojno učilište, ali nema zdravstvene predispozicije. Na kraju je otišao na prijemni koji uključuje i testiranje fizičke sposobnosti i nije prošao. Mislim da mi ni danas nije do kraja oprostio što sam mu neuvijeno rekla svoje mišljenje (da to ZA NJEGA nije najbolji izbor) iako mi je bilo jasno da mu to nije drago. Bio je razočaran, a mi smo odahnuli. Riješilo se kad je odabrao drugi (primjereniji) studij i našao se u tome. Oko sitnih odluka se nisam petljala, a tako je i danas.

Želim vam puno sreće, strpljenja i diplomatskih vještina.