potaknuta naslovom a i dijelom priče o Vedranu samo želim napisati par riječi o posjetama u dječjim bolnicama.
ja sam za to da roditelji budu uz svoje dijete i da na tome inzistiraju.
evo i zašto.samo zato što sam bila uz sina i uz sreću da sam naišla na poznatog liječnika kojem sam se obratila nakon učinjenog UTZ koji mi je bio sumnjiv(iako nisam med.struke i iako dr koji je radio UTZ nije reagirao na ono što je vidio)moj sin je hitno operiran.bila je operacija slijepog crijeva koje je puklo.
pitam se što bi bilo da sam čekala vrijeme posjeta.dalje ne bi jer mi se sledi krv u žilama kada se sjetim cijele priče.
mama i(ili) tata trebaju djetetu.naravno da moramo biti pribrani i ne ometati rad med. osoblja,ali mi smo usredotočeni na svoje dijete i sve vidimo i mislim da možemo biti samo od pomoći.
ne radi se o klaićevoj bolnici, ali nije bitno