Ja sam svoje liječenje započela prije godinu dana u Puli i vjerujte mi, presjelo mi je. Uspjeli smo ja i MM obaviti samo razgovor s doktoricom. Prvi korak bio je HSG. Međutim, za njega, rekla je, moram pripremiti nalaze, mjeriti bazalnu temp., što sam i učinila i tako su prošla prva 3 mjeseca, obavila sam pregled, papu itd.
Kad sam imala sve spremno, zovem.. i iduća 3-4 mjeseca nije bilo mjesta, da bi mi u posljednjem pokušaju rekla:“Nemamo dozimetara, nazovite sljedeći mjesec.“ Dok sam ja govorila „Savjetujte mi onda nekog drugog, vrijeme ide.“, začula sam samo trasak slušalice. Poklopila mi je slušalicu!! Nazvala sam ponovo, isfrustrirana, i kroz jecaje pokušala im izreći sav svoj gnjev. Da li je gužva bila razlog te reakcije, ne znam, ali rekla sam im da bi trebali, s obzirom da rade s ljudima koje muči takav problemom, ponašati se sa malo više ljudskosti.
Ne znam za vas, ali ja se već sama po sebi osjećam tužno, bez potrebe da me itko još više baca u bed.
Stoga, savjet novim pacijenticama: PULA NE!!

Od drugog mjeseca sam u Rijeci kod dr. Vlastelića, međutim do sada, ni tamo nisam bila sretne ruke. Ili nema mjesta ili je dr. na godišnjem. Svaki mjesec vadim krv, za sedimentaciju, a kad nazovem…, ništa, idući mjesec.
Valjda će to biti uskoro. Činjenica je da se bliži šesta godišnjica braka, a od moje bebice još ni traga.
Zato me veseli kad čitam da su bar neke uspjele ostvariti svoj san.