Neki dan sam ovo prvi put čula. Mislila sam da nikad neću ili najranije bar negdje u 16.oj kad ću joj zabraniti da ima vezu sa 25.godišnjakom koji radi kao vozač bagera.

Općenito, čitam vaša iskustva i vidim da nam se dosta toga poklapa, razdražljivost, nervoza, plakanje, frustracije....

Ja doista ne znam kako joj pomoći. Imam feeling da je pre-prepuna energije i da se mora izuzetno puno kretati da bi bila "normalna" i stvarno da, kad je vani više sati vrati se doma sretna i ispuhana. Ipak, to je sreća na jedan način jer ti izlasci oko zgrade donose druženje sa vrlo nekulturnim djevojčicama i oponašanje njihovih totalno iritantnih grimasa itd. Također, svaki dan rasprave oko toga što će za van obući. Naravno, ne radi se o tome da želi lijepo izgledati, nego ta odjeća mora biti ugodna, tanka i kratka kako joj ne bi smetala prilikom penjanja na drvo. :? Puno smo puta već rekli da se ne smije penjati na drvo, ali izgleda da smo ušli u onu dob kad se naše riječi govore u prazno. Ona nas više ne čuje.
Ja stvarno ne mogu vjerovati da nam se ovo dogodilo. Stvarno smo bili super roditelji i da, priznajem posljednje dvije godine imamo manje strpljenja s njom nego ranije... ali nije ni to bez razloga, jednostavno se previše toga dnevno dogodi i ljutnja prema njoj mi se nagomilava (vjerujem i njoj prema nama) i nekad mi dodje kad me izludi da je uštipnem koliko sam ljuta. Ne želim je udariti, niti vikati, vidim da to sve ne donosi ništa, ali ne donosi puno lijepoga niti naš trud. Čini se da se stvari više ne mogu popraviti.

Što da radim?
Izludjeni smo i muž i ja s njom. S našom najboljom na svijetu, Omi.

Frustrirana je kao da ima 55 godina... zabrinuta kao da ima 35g i ne vidi kraj svojim obavezama a želi njihov kraj... nema dovoljno volje za skolu, ovisnica je o druženju s drugima, nije zadovoljna sa sobom i perfekcionist je (a kako da joj u tome pomognem, kad sam i sama takva?), loše je volje, traži stalnu pažnju (ništa novo, takva je od prvog dana)...

Kad sam znala čuti ovakva žaljenja drugih roditelja prije koju godinu, pomislila bi da je to naravno zato što nisu davali sve od sebe. Eh, pa.. evo mi sad. Nije to baš sve tako jednostavno i pooojma nemamo o djeci određene dobi dok to ne doživimo. Možemo teoretizirati koliko hoćemo, ali niti poznajemo njih, niti sebe u takvim okolnostima.

Tužna sam jer svi zajedno nismo sretni, posvađamo se prečesto... čak i muž i ja reagiramo kad je jedan od nas grublji prema njoj (jer pukne), a oboje griješimo isto i oboje pucamo svako malo jer toliko strpljenja nitko nema.

S druge strane, moram naglasiti da je ona ipak većinu vremena super genijalna ako ima motivaciju za bilo što već se zbiva ili radimo itd... I divna i prepametna....ali evo... druga strana medalje nas lagano ubija u pojam.

Sve je dobrodošlo, preporuka literature, savjeti iz iskustva... bilo što...