 |
|||
Dakle, Kongo je potpisnica konvencije što znači da je procedura morala ići preko našeg CZSS. Nije mi jasno kako su hrvatski dokumenti izdani i predani potencijalnim posvojiteljima ako nije ni postojao zahtjev za međunarodno posvojenje (a neki nisu bili ni u registru).
Doduše, mi ovdje možemo samo nabadati temeljem nepouzdanih medijskih objava.
Ajme zaposlenica Ustavnog suda, aktivist za ljudska prava...ekipa je sigurno znala proceduru,ali su je eto mislili zaobići.
Očito imaju svoj razlog zašto nisu prošli obradu kod nas i sve radili mimo našeg ministarstva i procedure.
Čoksa, slažem se, neko muljanje.
Jadna dječica...
Posljednje uređivanje od Lili75 : 30.12.2022. at 15:34
Slažem se. Na temelju napisa je nejasno tko je muljao i je li muljao. Jedino znamo da djeca nisu.čokolada prvotno napisa
U clanku u JL pise da Kongo nije potpisnica, navode se i iskustva prethodnih posvojitelja djece iz Konga koja su razlicita i razlicitr informacije koje su dobivali. To mi nije cudno jer se dogadja u drugim pricama s drzavom da sluzbenik u mjestu a daje druge informacije od sluzbenika u mjestu b, pa onda udruge traze tumacenje ministarstva i sluzbeni stav itd. To u hrvatskoj, ne u kongu, a kod njih moze samo veca zavrulama bit. Nejasno je tko je sto zeznuo (barem meni). Jasno je samo da su ljudi htjeli posvojiti jednostavnije nego u rh, a ispalo jos gore, sad ih se vuce po novinama imenom i prezimenom.
Posljednje uređivanje od ina33 : 30.12.2022. at 22:56
Dakle, neka prethodna posvojiteljica se obracala ministarsvu koje joj je reklp da nema veze s medjudrz. posvojenjima. Itd. Koma sve skupa, jadni ljudi, jadna djeca. Ova mladja se, nadam se, nece sjecati.
Posljednje uređivanje od ina33 : 30.12.2022. at 22:58
Meni je strašno kako ih se lešinari po medijima.. a još gori su mi komentari ispod članaka (na Indexu sam čitala, pozlilo mi je)
Ina, da, krivo sam citirala JL, Kongo nije potpisnica konvencija.
Ali ovo zbunjuje:
"Postupak je drugačiji za države koje nisu potpisnice Konvencije.
Nakon dovršenog postupka pred nadležnim centrom za socijalnu skrb, samostalno se zahtjevom za posvojenje djeteta obraćaju nadležnim tijelima za posvojenje djece države iz koje žele posvojiti dijete."
Na koji se CZSS misli, onaj iz države otkud su djeca?
Čitala sam danas intervju s nekim posvojiteljima iz Konga koji također kažu da su pri posvojenju u potpunosti zaobišli naša minisarstva, odnosno da su sve direktno ispregovarali/obavili u DR Kongo, vratilo se u RH, dobili sva odobrenja, OIBe i putovnice i otišli po djecu.
Nejasno je samo (i nigdje se to ne spominje) jesu li morali proći procjenu i ući u registar posvojitelja.
S druge strane, Adoptina brošura je vrlo jasna i kaže da su morali.
Posljednje uređivanje od čokolada : 30.12.2022. at 23:26
Da, mediji uvijek lešinare, nad svima redom. Lijevi desne, desni lijeve.
Van pameti su mi ideje o svjesnom trgovanju djecom za seksualno roblje i slične perverzne budalaštine dok se s druge strane ti ISTI sprdaju s Romkinjom kojoj je potres srušio kuću pa je i dalje u kontejneru, i broje joj dvoje djece koja su se rodila nakon potresa. Jer se usudila reći da ih država obiđe samo za slikanje. Ta naša tamnija hrvatska djeca nisu dovoljno vrijedna da im ministarstvo obnovi kuću, kaže jedna komentatorica - imaj onoliko djece koliko ih može stati u smještaj (kontejner!)
A što nije neki prvi članak rekao da je problem da nisu posvojili djecu iz Konga u Kongu, nego preko druge države?
Jer kao tako rade budući da Kongo ima stroge propise radi trgovine ljudima
Uglavnom mene buni zašto nisu uhićeni u Kongu nego u Zambiji?
X
Nama zena u MUPu nije htjela dati novi oib. Srecom pa joj SW nije omogucio da provede svoju glupost do kraja.
Stvarno je hrpa mogucih scenarija.
Da. I strani mediji imaju jednako šture informacije, ali je u većini njih navedena sumnja u to da dokumenti nisu autentični, tj. da su krivotvoreni i zato se istraga oduljila. Jeziv scenarij, za sve sudionike.
https://newsbeezer.com/sloveniaeng/f...ll-known-band/
https://diggers.news/local/2022/12/0...n-trafficking/
https://onelovezambia.com/4-croatian...d-trafficking/
Otrovne komentare pišu ljdui kojima Možemo ide na živce, previše bi bilo reći tek "politički oponenti" jer ovo je onaj toksični talog interneta. Premalo je info... ako netko vidi ovaj članak u cijelosti, možda da prepriča
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrva...onita-15292247
Meni je ovo iz naslova prilično nevjerojatno
Komentatori se jako varaju ako misle da samo "lijevi" posvajaju iz Afrike. To što su među ova 4 para jedni lijevi aktivisti ili još neki simpatizeri van registra posvajatelja i što su, eto, " pali" ne znači da i stotinu drugih lijevih, srednjih, desnih ili nigdjezemskih nije prošlo sličan put. Očito je da im je zakonska rupa to omogućila - negdje je sve bilo legalno, a negdje je možda bilo šverca i lokalne mafije.
Iz inozemstva posvajaju svi oni koji ne mogu doći na red, oni koji su već posvojili pa im država ne da još djece, samci kojima su šanse puno manje, ljudi koji su po državnim kriterijima prestari za mlađu djecu ili je npr. suprug dosta stariji od supruge, oni koji imaju neku "mrlju" u zdravstvenom kartonu (i na forumu smo čitali o slučajevima kad je jedan od supružnika davno (iz)liječio anksioznost/depresivno stanje) itd.
Smijem li zalijepiti članak? Ako ne, brišite post.
Slučaj četiri uhićena para iz Hrvatske u Zambiji zbog sumnje u trgovanje djecom razgolitio je kaos u međudržavnom posvojenju djece i pretvorio se u Pandorinu kutiju iz koje svaki dan iskaču nove sumnje ne samo o lošoj zaštiti djece, nego i lošoj, nezakonitoj praksi domaćih sudova.
Od 2014. godine, otkad je Hrvatska postala supotpisnica Konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem, kolokvijalno nazvane Haške konvencije, donesene s ciljem da se djeca, pogotovo ona najranjivija u zemljama trećeg svijeta, zaštite od prodaje i otuđenja od bioloških roditelja, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike kao središnje tijelo u Hrvatskoj zaduženo za provedbu Konvencije, sudjelovalo je u samo četiri postupka međudržavnog posvojenja! Tu nam je informaciju službeno potvrdilo Ministarstvo. Na temelju nje moguće je zaključiti da jedino to četvero djece ili djeca iz ta četiri postupka nemaju sjenu nezakonitog posvojenja u Hrvatskoj!
Jer bez obzira na to što je Ministarstvo nadležno dati suglasnost za posvojenje kad su u pitanju potpisnice Konvencije, da bi ih sudovi mogli odobriti, te obveze domaći sudovi nisu lišeni ni u svim drugim slučajevima. Obiteljski zakon, članak 186. nedvojbeno obavezuje da "ako su posvojitelj ili dijete strani državljani, posvojenje se može zasnovati samo uz prethodno odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi".
Ne vodi se evidencija
Ministarstvo je, dakle, amenovalo četiri međudržavna posvojenja, a ta brojka daleko je od realnog broja djece iz Afrike koja su u Hrvatskoj dobila dom i roditelje. Stručnjaci upućeni u postupke međudržavnog posvojenja procjenjuju da je u Hrvatsku iz Afrike stiglo oko pedesetero djece, a ovih dana neki su mediji baratali i znatno većim brojem od 180 djece. Do informacije o broju međudržavnih posvojenja u Hrvatskoj nije lako doći. Broj posvojene djece iz drugih država, pogotovo iz trećeg svijeta, u Hrvatskoj službeno ne postoji. Na sudovima, kako nam neslužbeno kažu, ne vode evidenciju, "trebalo bi pješke izračunati na svakom sudu koliko je odobreno posvojenja, a nema to tko učiniti kad smo deficitarni s kadrom". Stoga smo podatke zatražili od MUP-a i još čekamo njihov odgovor.
Afera nezakonitog posvajanja djece iz Konga otvorila je more pitanja: kako je moguće da su domaći sudovi, a radi se o Općinskom sudu u Varaždinu i Općinskom sudu u Zlataru, legalizirali posvojenje djece iz Konga bez odobrenja Ministarstva? Znači li ovaj recentni slučaj da domaći sudovi u postupku legalizacije posvojenja krše domaće procedure? Kako su četiri para iz Hrvatske završila u zatvoru pod sumnjom da su imali krivotvorene dokumente, a da domaćim sudovima ništa nije bilo sporno? Ako je Ministarstvo sudjelovalo u samo četiri postupka, znači li to da su svi drugi slučajevi posvojenja nezakoniti? Znači li to da sudovi kad odlučuju o međudržavnim posvojenjima samo mehanički amenuju odluke drugih zemalja, a da uopće ne provjeravaju jesu li poštovana i međunarodna pravila i nacionalni zakoni? Primarni zadatak sudova je štititi najbolji interes djeteta, a kako to čine kad se nisu čak ni na primjeru ova četiri para potrudili zatražiti valjane dokaze - a to je odobrenje Ministarstva?
Odgovore smo zatražili na Općinskom sudu u Varaždinu i Zlataru, Ministarstvu socijalne politike, Ministarstvu pravosuđa...
Četiri uhićena para u Zambiji, kao što je još ranije potvrđeno, nisu predala zahtjev Ministarstvu. Samo su dva od četiri para upisana u službeni Registar potencijalnih posvojitelja, a to je minimum u postupku posvajanja, bez kojeg niti u jednoj zemlji svijeta nije moguće uopće biti razmatran kao potencijalni posvojitelj. Djeca, u rasponu od 1,3 do tri godine, imala su sve hrvatske dokumente; upisana su u matične knjige, hrvatske OIB-e, domovnice i putovnice - i to na temelju odluka suda u Varaždinu i Zlataru, premda potencijalni posvojitelji imaju prebivalište u Zagrebu.
Posvojenja na rubu zakona
O djeci posvojenoj iz zemalja koje nisu potpisnice Konvencije nema registra u Hrvatskoj, ona su ispod radara institucija i javnosti, upozorila je ovih dana dječja pravobraniteljica Helenca Pirnat Dragičević naglašavajući kako "nadležno Ministarstvo mora dati suglasnost za posvojenja prije njihovog formalnog priznanja na sudovima, što znači da bi sudovi prije priznavanja stranih odluka trebali prethodno zatražiti suglasnost Ministarstva".
Rade li to sudovi uopće?
Sudeći po odgovoru koji smo dobili iz Ministarstva obitelji i socijalne politike - međudržavna posvojenja u Hrvatskoj na samom su rubu zakona. U koliko su postupaka u kojima su roditelji-posvojitelji tražili legalizaciju posvojenja sudovi zvali Ministarstvo, odnosno, traže li sudovi kad potvrđuju odluke sudova drugih zemalja mišljenje Ministarstva, pitali smo i dobili odgovor da Ministarstvo ne sudjeluje u postupcima priznanja stranih sudskih odluka. Ujedno naglašavaju da se "niti jedno međudržavno posvojenje u skladu s Konvencijom ne može okončati dok se ne pribave suglasnosti za provođenje postupka posvojenja od središnjih tijela i države podrijetla djeteta i države primateljice".
Jedina legalna procedura za međudržavno posvojenje u skladu s Konvencijom treba izgledati ovako, tumače u Ministarstvu: Ministarstvo zaprima zahtjeve potencijalnih posvojitelja koji imaju boravište u Hrvatskoj, a žele posvojiti dijete iz druge države ugovornice Konvencije nakon što su zaprimili pozitivno mišljenje o podobnosti i prikladnosti za posvojenje nadležnog centra za socijalnu skrb. Nadležni centar za socijalnu skrb utvrđuje ispunjavaju li potencijalni posvojitelji zakonske pretpostavke sukladno Obiteljskom zakonu te procjenjuje njihovu podobnost i prikladnost za posvojenje dok je Ministarstvo nadležno za dostavljanje zahtjeva za međudržavno posvojenje djeteta središnjem tijelu države podrijetla djeteta.
Praćenje prilagodbe djeteta
Po zaprimanju zahtjeva, Ministarstvo kontaktira isto takvo središnje tijelo države podrijetla djeteta i uspostavlja suradnju, pribavlja informacije o potrebnoj dokumentaciji i tijeku postupka. U Hrvatskoj, napominju, u skladu s Konvencijom cjelokupna komunikacija odvija se putem središnjih tijela države podrijetla djeteta i države primateljice.
"Ukoliko će u državi podrijetla djeteta potencijalni posvojitelji iz Hrvatske biti izabrani za posvojenje djeteta, središnje tijelo države podrijetla djeteta će dostaviti izvješće o djetetu središnjem tijelu Hrvatske koje će s istim upoznati potencijalne posvojitelje i komunicirati će sa središnjim tijelom druge države do pravomoćnog okončanja postupka međudržavnog posvojenja djeteta u državi podrijetla djeteta".
Kakve se garancije traže ne bi li se isključila sumnja da se ne radi o trgovini djecom?
"Tijekom postupka Ministarstvo prati jesu li ispunjeni uvjeti propisani Konvencijom te daje svoj pisani pristanak u skladu s Konvencijom da se postupak posvojenja može provesti", tumače.
Konvencija propisuje i obveze praćenja prilagodbe djeteta nakon posvojenja: roditelji su dužni kontaktirati nadležne centre za socijalnu skrb, pisati izvješća koja se prosljeđuju Ministarstvu, a ono ih pak šalje središnjem tijelu države podrijetla djeteta tijekom čitavog razdoblja praćenja djeteta. Razdoblja u kojima se prati prilagodba djeteta razlikuju se od države do države.
To je procedura kad se radi o zemljama potpisnicama Konvencije. Za one izvan, potencijalni posvojitelji taj put prolaze sami, ali i dalje im prema Obiteljskom zakonu treba suglasnost Ministarstva.
Dobri falsifikati?
U Ministarstvu pravosuđa tumače kako ne sudjeluju u postupcima posvajanja, jer to nije u njihovoj nadležnosti.
"Postupak priznanja stranih sudskih odluka sukladno Zakonu o međunarodnom privatnom pravu, u nedostatku međunarodnog ugovora, provode sudovi na prijedlog zainteresirane stranke koja ima pravni interes da strana sudska odluka proizvodi pravne učinke u RH", objašnjavaju. Na pitanje kako se moglo dogoditi da konkretna djeca ovih uhićenih parova dobiju hrvatske dokumente i što je Ministarstvo poduzelo u konkretnom slučaju, uzvraćaju da je sudbena vlast samostalna i neovisna.
"Ministarstvo pravosuđa i uprave nema ovlasti preispitivati zakonitost odluka pravosudnih tijela donesenih u pojedinačnim predmetima, već je isto u nadležnosti sudbene vlasti".
Izvješće o slučaju zatražio je predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić. Glasnogovornik VS Željko Pajalić je za Dnevnik Nove TV izjavio: "Na prvi pogled čini se da su sudovi sve napravili onako kako bi trebalo biti, da su poštivali formu, a sad, je li to rađeno na temelju dobrog falsifikata, to zasad ne možemo reći. Čini se da su sudovi postupali po formi jer su sve te isprave koje su dostavljene u skladu s propisima kako to treba biti".
Doduše, sudovima je promaklo da Kongo ne dopušta posvojenje posljednjih deset godina i da su dužni tražiti suglasnost Ministarstva.
Budući da je jedan od uhićenih i vijećnik Možemo!, tražili smo komentar gradonačelnika Tomislava Tomaševića. Od prošloga tjedna nije stigla nikakva reakcija.
To su djeca iz DR Kongo? Procitala sam u jednom komentaru na indexu da ta drzava uopce ne dozvoljava medjunarodna posvojenja djece. A izgleda da je to zaista tako: https://www.uscis.gov/adoption/count...-the-congo-drc
Iz Telegrama.
O ključnim problemima međunarodnog posvajanja piše Diana Topčić Rosenberg, bivša dugogodišnja predsjednica Adopte
PIŠE
DIANA TOPČIĆ-ROSENBERG
Vidjeti užasne uvjete u kojima djeca žive u pojedinim dijelovima svijeta, često neuhranjena, izložena bolestima, u okruženju nasilja i izrabljivanja, i pomisliti da bi im s nama bilo daleko bolje - humano je i ljudski. Ali međunarodni standardi i konvencije upravo služe tome da budemo sigurni kako djeca koju posvajamo uistinu nemaju roditelje
“Djevojčica X iz Liberije stigla je …”, nebitno u koji grad u Hrvatskoj, započinje članak objavljen u jednom mediju sredinom 2022. godine. U njemu se detaljno opisuje kako se odigralo posvajanje iz Liberije, još jedne države u Africi koja nije potpisnica Konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem (Haška konvencija).
Majka u ovom našem slučaju opisuje kako je potrošila 25.000 dolara, od čega oko 60 posto na mito i korupciju. U procesu u Liberiji pomogla joj je Sonja, žena koja joj se javila na Fejsu. Zajedno su šest mjeseci u Liberiji tražile dijete dok nisu dobili sliku male, pothranjene bebe. Dijete, bolesno i neuhranjeno, od biološke je majke preuzela u hotelskoj sobi, a majci je platila 200 dolara ”za troškove školovanja”.
Nazvala me nepoznata, uplakana žena
Kada se situacija s posvajanjem u Liberiji iskomplicirala, kontaktirala je naše veleposlanstvo u Casablanci. Oni joj, međutim, nisu mogli pomoći pa se obratila odvjetnici u Hrvatskoj koja je sve ”riješila” u roku od tjedan dana: hrvatsko državljanstvo, OIB, putovnicu. Sada, nakon uspješnog posvajanja, ta majka pomaže drugima, upravo ”rješava” posvajanje jednom paru, a poziva i druge zainteresirane da joj se jave na navedeni broj telefona.
Prije nekoliko godina nazvala me nepoznata žena jer su joj u Keniji oduzeli djecu koju je posvajala iz Demokratske Republike Kongo. Plakala je dok je objašnjavala da je u kontaktu s našim veleposlanstvom, ali ne zna mogu li joj pomoći. Koliko god mi je bilo žao, nisam joj mogla pomoći ni ja. Prije desetak godina vodio se sudski proces protiv žene koja je sama posvojila dijete da bi kasnije osnovala agenciju i pomagala ljudima da posvoje djecu iz Etiopije, a kada to nije više bilo moguće, iz DR Konga.
Problem s hrvatskom legislativom
Želim vjerovati da žena od prije desetak godina, kao i majka koju smo gore spomenuli, iz altruističnih razloga žele pomoći drugim parovima i pojedincima da posvoje djecu, iako priča iz Liberije uključuje brojne situacije koji krše domaće i međunarodne zakone.
Možda je to bolji način nego da se ljudi javljaju kongoanskim advokatima koji se promoviraju kao posrednici na internetu ili novim prijateljima s fejsa, ali ključno je što hrvatski zakoni nikome ne dozvoljavaju posredovanje pri međudržavnom posvojenju osim ovlaštenom Središnjem tijelu, odnosno Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
Problem s takvom legislativom je u tome što nadležno tijelo nema kapaciteta, a ni formalnih ovlasti, posredovati pri posvajanju djece iz zemalja koje nisu potpisnice Haške konvencije. A 99 posto djece koja su putem međudržavnog posvojenja stigle u Hrvatsku porijeklom su upravo su iz takvih država.
Treba nam specijalizirano tijelo
U isto vrijeme, usprkos velikom interesu za posvajanje u Hrvatskoj i brojnim upitima građana koji se upućuju tom tijelu, nema naznaka da država pokreće legislativu koja bi omogućila osnivanje profesionalnih tijela koja bi stručno i transparentno pomagala građanima da posvoje dijete za koje ne bi bilo sumnje da je predmet trgovine.
Takvo stručno tijelo provjeravalo bi procedure i surađivalo samo sa službenim predstavnicima u zemlji porijekla djeteta, pripremalo posvojitelje, osiguravala službene prijevode, garantiralo sigurnost svih uključenih i poštovalo zakone i konvencije. Takva tijela postoje na primjer u SAD-u, Velikoj Britaniji, Italiji, Njemačkoj, Švedskoj.
Emocionalan koncept posvajanja
Teško je emocionalno povezati koncept posvajanja i trgovine djecom jer zamišljamo da posvojenje pruža djetetu priliku za bolji život nego što ga je do tada imalo. U većini slučajeva to je točno. Posvojitelji žele biti roditelji. Žele pružiti djetetu dom i priliku za siguran i sretan život. Vidjeti užasne uvjete u kojima djeca žive u pojedinim dijelovima svijeta, često neuhranjena, izložena bolestima, u okruženju nasilja i izrabljivanja, i pomisliti da bi im s nama bilo daleko bolje – humano je i ljudski.
Ali međunarodni standardi i konvencije upravo služe tome da budemo sigurni da djeca koju posvajamo uistinu nemaju roditelje, ili, ako ih imaju, da je osoba koja je snimljena na video kako se odriče prava na roditeljstvo, uistinu majka tog djeteta.
Kampovi u kojima siluju djevojke
Želimo biti sigurni da dijete nije poteklo iz nekog ”kampa” u kakve odvode mlade djevojke, siluju ih i onda djecu prodaju posrednicima, koji kasnije računaju svoju naknadu posvojiteljima. Da u zemlji iz koje naša djeca dolaze djeluju institucije koje uistinu štite djecu i njihov najbolji interes.
Kada posvajamo, uglavnom razmišljamo o vremenu sada, ne toliko o nečemu što se čini kao daleka budućnost. Ali djeca imaju pravo i potrebu znati odakle su potekla i kako su k nama stigla. Kako odrastaju, njihova pitanja postaju sve teža. Naša je odgovornost kao roditelja osigurati da na našem putu do obitelji nema kontroverzi. Da nismo zatvarali oči jer nismo željeli znati odgovore čiji nedostatak često dovodi djecu u situaciju da stvaraju zamišljene priče.
Najgore što nam se može dogoditi jest da naša djeca, kada odrastu, saznaju da posvojenje nije bilo legalno. Tada će krenuti preispitivati svaku stvar koju smo im ikada rekli poput stotina sada odraslih ljudi podrijetlom iz Južne Koreje koji istražuju posvajanje u periodu vladavine vojne hunte i tragaju za svojim biološkim roditeljima.
Međunarodne propisi postoje s razlogom
Republika Hrvatska obvezala se primjenjivati ne samo Hašku konvenciju o posvajanju već i Palermo Protokol kao i Fakultativni protokol uz konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji. Svi se ti akti bave temom trgovanja i iskorištavanja djeteta s različitih perspektiva, uključujući i posvajanje.
S obzirom na brojne članke i TV priloge o posvajanju iz Afrike, iz država koje se redovito spominju u izvješćima o korupciji i kršenju prava djece, pitam se u kojem trenutku su naše institucije trebale pomisliti da nešto nije u skladu s dokumentima koje smo se obvezali primjenjivati. Jer ministarstvo nadležno za skrb o djeci i posvajanje moralo se zabrinuti što hrvatski građani posvajaju stotine djece, a oni o tome ništa ne znaju.
Dok postoji obveza centara za socijalnu skrb da prate i pružaju podršku nakon posvojenju djece iz Hrvatske, kako to da nikoga nije briga što se događa s djecom iz Afrike? Sudovi potvrđuju odluke afričkih sudova bez provjere s drugim institucijama, a Ministarstvo pravosuđa ne pita institucije zadužene za socijalnu politiku je li to u redu?
Veleposlanstva se kontaktiraju zbog posvajanja iz DR Konga, a Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ne alarmira MUP, iako bi se trebalo znati da je DR Kongo uveo zabranu izlaska djece iz države radi posvajanja? Ili da je Belgija pokrenula DNA analizu petnaestero djece posvojenih iz DR Konga, zbog sumnje da su predmet trgovine ljudima. Za četvero je dokazano da su njihovi roditelji godinama tragali za njima, od kada su otišli na izlet u organizaciji jednog sirotišta iz Kinshase, ali se nikada nisu vratili.
Nitko nam ne govori – što je s tom djecom?
Država djeluje i služi građanima ne samo kroz ratifikaciju konvencija, već kroz njihovu efikasnu primjenu. Osnovna je funkcija države da nam pruži sigurnost. Ukoliko konačno ne uredimo sustav međudržavnog posvajanja s jasnim procedurama priznavanja odluka drugih sudova samo uz detaljnu provjeru postupaka, s educiranim sucima i ekipiranom stručnom podrškom ljudima koji žele djecu iz drugih zemalja, država postaje suodgovorna za svaki sljedeći potencijalno kontroverzan slučaj posvajanja. Ne zato što je nešto napravila, već zato što nije napravila dovoljno.
Ovih dana mediji su puni izvještaja o uhićenim državljanima koji su djecu iz DR Kongo preuzimali u Zambiji. Sve resorne institucije daju informacije u javnost na kapaljku pa smo saznali da su dva od četiri para ovdje prošla proceduru procjene podobnosti i upisani su u Registar potencijalnih posvojitelja. Saznali smo i da djeca imaju hrvatske dokumente, znači i hrvatsko državljanstvo, te da se, prema pisanju zambijskih medija, nalaze u sustavu zambijske socijalne skrbi.
Saznajemo kako konzularni predstavnik Hrvatske redovito obilazi naše sugrađane u zatvoru i da su njihovi uvjeti u zatvoru zadovoljavajući. No nitko nam ne kaže – što je s djecom? Djecom podrijetlom iz DR Kongo, koja su sada hrvatski državljani i za koje bi hrvatska država trebala brinuti.
Jesu li ta djeca dobro? Kakvi su uvjeti tamo gdje su ona smještena? Boje li se, odvojeni od svega što su do sada poznavali, u državi gdje je službeni jezik engleski, koji oni vjerojatno ne razumiju? Posjećuje li i njih naš konzularni predstavnik iz Pretorije? Je li im osigurana adekvatna zdravstvena skrb i psihološka podrška? I što će se dogoditi s njima sada, kad spadaju pod zaštitu Hrvatske, koja je odskora i njihova država?
Odličan tekst!
Diana je super faca.
Bas tesko sve skupa, i kompleksno. Ljudi stvarno mogu biti okrutni
Ispada da je glavni prolem što je jedna od tih 8 osoba transrodna, a Kongo ne dozvoljava da transrodne osobe posvajaju djecu.
DR Kongo ne dozvoljava posvojenje van drzave.
Nema izlazaka djece van zbog posvojenja
To je najveći problem i prvi koji ide
Ako država kaže da NE smiješ dijete iz DR Konga odvesti van radi posvojenja, to je to. Nema dalje
Posljednje uređivanje od Vrci : 07.01.2023. at 14:17
Uz tu transrodnu osobu (nekad žena, danas muškarac) i njegovu partnericu, ima ih i starih 52 god a svi su htjeli bebe 1. do 3.godine starosti. Vjerojatno su i tu prekršili granicu i pravila.
Sve u svemu slažem se s Vrci ako znaš da kršiš tolika pravila to ne radiš. Ima drugih zemalja i načina.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 07.01.2023. at 16:24
Lili, odakle znas da u Kongu ima dobna granica? U RH odavno nema, a prije je bilo da barem jedan od roditelja mora biti neke dobi, ne znam vise je l 40 ili 42 god.
Dok je DR Kongo još dozvoljavao posvajanje njihove djece, uvjeti su bili sljedeći:
WHO CAN ADOPT IN DRC?
Each country has a specific set of guidelines and requirements that all adoptive parents must meet. Here, you can learn whether you are eligible to adopt in the Democratic Republic of the Congo.
Age
Prospective parents must be at least 18 years old and 15 years older than the child they wish to adopt. There is no maximum age limit.
Number of Children
Parents may not adopt more than three children, even if the siblings are a part of a sibling group, and they may have no more than two children in the home at the time of the adoption.
Marital Status
Congolese authorities will not issue exit permits for children adopted by single parents as of 2013. Married couples must be married for at least five years. Same-sex couples are not permitted to adopt.
Employment
All prospective parents must show proof of employment or sufficient income.
Additional Requirements
Anyone with a record of child abuse will be prohibited from adopting.
Informacija na netu ima svakakvih. Neću suditi, ni zamarati se, no nisu tu čista posla.
Nažalost sve upućuje na trgovinu ljudima.
U utorak uhićeni parovi idu pred suca. Kazne zatvora mogu biti višegodišnje.
Posljednje uređivanje od sirius : 08.01.2023. at 13:01
Šteta što ne mogu pročitati članak, samo pocetak. Posve se slažem sa pročitanim dijelom. Ovo troje djece posvojene iz Afrike koje poznajem su tu već 5-6 godina, možda i više.
Roditelji su ih posvojili da budu obitelj.
I ovi su ljudi išli s dobrim namjerama, nemogu vjerovati da bi bilo drugačije.
Probaj preko FB. Tamo otvara cijeli clanak.
Ne može ni preko fb. Probala sam. I citala komentare kojih ima svakakvih.
Uf, tek sad vidim da mi se u postu spojilo "ne mogu"
MAJKA PETERO MALIŠANA
Ispovijest Tanje Budimir Gulan: ‘Sva moja djeca su iz Konga. I ne, nisam ih otela ni kupila‘
‘Imala sam istog odvjetnika kao i četiri para koja su u pritvoru u Zambiji. Nejasno mi je zašto ih drže‘
Htjela bih da priča bude o posvojenoj djeci. To su djeca, to su mali ljudi. Ti mali ljudi su naši državljani. Mislim da se ljudi koji olako komentiraju ovu situaciju propuštaju sjetiti toga. Ovo nije lov na vještice, na neke imaginarne ljude koji kradu djecu po Africi, ovo je lov na djecu. Ne samo onu koja su trenutačno zapela u Zambiji, za koju ni ne znamo što je s njima, nego i djecu iz Afrike, iz Konga, koja su već posvojena i koja već žive među nama.
To su djeca koja govore hrvatski, čitaju hrvatski, djeca koja su Hrvati. Što mislite, kako će se osjećati kad pročitaju sve što se o situacijama poput njihove i obiteljima poput njihove napisalo, reklo, i to napamet? To su djeca, čiji bi interes trebao biti iznad svega, a nekako je - opet - postalo najbitnije tko je u kojoj stranci, govori mi Tanja Budimir Gulan, odvjetnica koja se bavi kaznenim pravom, brzo, ne ogorčeno, činjenično, iskreno, prije nego što će krenuti u svoju priču o tome kako je postala majka petero mališana iz DR Konga.
Da, dobro ste pročitali - Tanja ih je usvojila petero, i sve nakon slavne "zabrane" posvajanja 2016. godine. Dok hrvatska javnost, pa i predsjednici sudova i stručnjaci za obiteljsko pravo, novinari i autori koji pišu o Trećem svijetu svi redom tjednima pokušavaju otkriti i analizirati sve slojeve kompleksne priče o posvajanju iz afričke zemlje DR Kongo (dva su Konga, kako smo neslavno naučili iz pogrešaka koje se potkradaju i institucijama koje simboliziraju nekakav autoritet kojem bi građani i građanke trebali vjerovati) - osmero hrvatskih državljana zatočeno je u pritvoru u Zambiji, zemlji u koju su doletjeli po svoju već posvojenu djecu.
Buni nas zabrana koju DR Kongo ima o posvajanju iz inozemstva. Buni nas kako je moguće da nijedna hrvatska institucija nije dio međunarodnog posvojenja. Bune nas domovnice i putovnice koje su mališanima izdane legalnim putem u Hrvatskoj. Buni nas zašto su u pritvoru toliko dugo. Bune nas motivi posvajanja iz Afrike. Na mnoga od tih pitanja, kao i komentar na narativ o "krađi djeteta" i optužbe o traffickingu potražili smo odgovor od majke petero mališana podrijetlom iz DR Konga, koja je prošla, čini se, gotovo identičnu proceduru kao naši pritvoreni državljani.
Je li ovo isti slučaj poput vašeg?
-Ne mogu govoriti o legalnosti ovih konkretnih papira, dakako, ali mogu vam reći da zabrana nije iznad suda. Sve je prepušteno diskrecijskoj ocjeni suda u Kongu. Njihov je obiteljski zakon vrlo sličan našem. Iznad svake zabrane interes je djeteta. Tako je meni predstavljana stvar kad sam pitala što je s tom zabranom 2016., i dandanas je tako. Posljednje sam dijete posvojila prije točno godinu dana, pa znam što govorim.
Na mnogim se mjestima može pročitati da ta zabrana postoji. Primjerice, na stranicama američke vlade.
- Amerikanci ne posvajaju iz DR Konga, to je istina. Mislim da još neke države preporučuju da se ne upušta u to. Ali, meni se čini da je ta preporuka politički intonirana.
Zašto?
- Prvo morate shvatiti da je u DR Kongu kaos. Vrlo nesigurna zemlja u kojoj non-stop izbijaju pobune, ratovi, u kojoj je paravojne jedinice teško razlikovati od vojnih, u kojoj su ratni sukobi i ratni zločini svakodnevica, u kojoj je život krhak na način na koji mi to ne možemo zamisliti. Zato se i ne ide po djecu u DR Kongo.
Kamo ste vi išli po svoju djecu iz Konga? Isto u Zambiju?
- Po posljednje dvoje da. Prije toga smo išli u Keniju. No, Zambija je bliže i predstavnicima domova ili biološkim majkama, koje često dolaze s djecom upoznati posvojiteljsku obitelj, tamo je lakše putovati.
Jeste li spremni govoriti zašto ste se vi odlučili na posvajanje?
- Svatko od nas ima svoju priču, svoje individualne razloge. Jedna moja prijateljica se dugo borila s neplodnošću, prošla je nekoliko spontanih pobačaja prije nego što se odlučila za posvajanje iz Konga. Ja sam s 35 preživjela karcinom. Preživjela, jedva. Nakon te borbe, iz specifičnih zdravstvenih razloga, bilo mi je jasno da je trudnoća nemoguća, odnosno potencijalno rizična. Moj suprug i ja odlučili smo se na posvajanje, naravno, iz Hrvatske. Tako je pravi odgovor na vaše pitanje jednostavan: htjela sam biti majka. Prošli smo obradu Centra, sve testove, dolaske u kuću, provjere, sve što je potrebno. Rečeno mi je, u neslužbenom razgovoru, da je za nas dvoje posvajanje u Hrvatskoj nemoguća misija.
Zašto?
- Djelomično su u pitanju bile godine. Ali, generalno, stvar je bila u tome da je malo djece "slobodno" za posvajanje. Udomiteljstvo da, ali ti nikad ne znaš hoćeš li se od tog djeteta morati odvojiti ili ne. Ne znam znate li, ali dovoljan je jedan jedini poziv, čak ne ni posjet, domu za nezbrinutu djecu da bi se produljila roditeljska prava. Rečeno mi je da bih svoje dijete mogla možda posvojiti za otprilike pet godina, a možda ni tada. Izračunala sam da bih tada imala 45. Što ću onda ako se to ne ostvari, pitala sam se.
Imam potrebu napomenuti da sam ja bila spremna posvojiti i malo i veliko dijete, meni je bilo svejedno. Poslije sam i usvojila veću djecu. Bila sam spremna na sve: spol, godine, boja kože, ništa mi nije bilo važno. Jedino sam zamolila da me ne spajaju s teško bolesnim djetetom jer sam se bojala da, zbog svog posla, neću moći takvom djetetu pružiti adekvatnu brigu i njegu.
Kad sam shvatila da je situacija takva da ćemo možda ostati bez djeteta, prestala sam spavati. I sjetila se tijekom jedne besane noći poznanice koja je posvojila curicu iz Afrike. Eto, doslovno tako, nazvala sam je ujutro i ispričala joj situaciju, a ona mi je rekla da je posvojila preko jednog kongoanskog odvjetnika i dala mi broj.
Ne preko agencije?
- Ne. Tako Amerikanci posvajaju, koliko znam. Mi u Hrvatskoj imali smo samo odvjetnika i preko njega sam dobila broj doma jer je kod nas posredovanje kod međunarodnog posvajanja strogo zabranjeno.
Jeste li obavijestili ikoga u Hrvatskoj o svojim planovima?
- Da, rekli smo Centru da idemo u međunarodno posvajanje. Pitala sam trebamo li bilo što. Pitali su odakle je dijete. Kad su čuli da je iz DR Konga, rekli su da ne moram ništa preko nikoga jer DR Kongo nije potpisao Haašku konvenciju. Od tog smo trenutka bili sami u procesu. Mi i odvjetnik, i ravnatelj doma u Kongu odakle su sva moja djeca.
I kako ta procedura funkcionira?
- Često ta djeca uopće nisu zavedena, upisana u matične knjige. Prvo odvjetnik mora to tamo napraviti. Ti moraš poslati gomilu papira o sebi: uvjerenje o nekažnjavanju, posve svježe, rješenje Centra o tome jeste li pogodni za posvajanje, pismo namjere, presliku putovnice, potvrdu o primanjima. Sve ovjereno. Odvjetnik iz DR Konga vodi proces. Sva moja posvajanja vodio je isti odvjetnik koji je vodio, koliko ja znam, i posvajanja ovim ljudima koji su sada u pritvoru.
Ali, dva od četiri para navodno nisu upisana u registar posvojitelja u Hrvatskoj? Znači li to da nisu dobili tu potvrdu od Centra?
- Ne znam, ali kladila bih se da samo nisu upisani, odnosno da je posvojenje u Kongu išlo brže od hrvatske administracije. Uvjerena sam da se ne bi upuštali u posvojenje da nisu prošli taj proces.
Mislite li da su se žurili?
- Možda, ali možda ih je i zatekla brzina procesa.
Koliko su procesi brzi?
- Ovisi. Naše prvo posvajanje trajalo je godinu dana. Drugo osam mjeseci. To je neki prosjek, rekla bih, iako, dakako, ne poznajem sve ljude koji su posvojili iz DR Konga. Najbrže sam dobila posljednjeg sina, tijekom šest mjeseci od prvog upoznavanja. Ali, razlog tome bilo je njegovo teško zdravstveno stanje. Ravnatelj doma rekao mi je da je jako zabrinut za njega jer mu se stalno reaktivirala malarija.
Nije da se to prije nije događalo tijekom posvojenja u Africi. Ljudi krenu u proces, dijete tijekom procesa umre od malarije. Važno mi je da to javnost shvati - nitko posvajanje ne požuruje iz manije, nego iz straha da dijete dođe živo i zdravo. Od starta si u komunikaciji s djecom, s domom, često i s majkama (koje su također često u domovima s djecom jer nemaju gdje biti). Svjestan si da dijete može umrijeti.
image
Pokojni suprug Tanje Budimir Gulan, Marin Gulan, u Keniji 2016. godine, kada su otišli po prvo dvoje djece dovedene iz Konga
Privatna arhiva
Koliko u Hrvatskoj ima posvojene djece iz DR Konga?
- Najviše od svih afričkih zemalja. Iz medija sam sada doznala brojke, navodno oko 180.
Isprva ste namjeravali posvojiti jedno dijete?
- Da. U pitanju je bila curica koju na kraju nikad nisam posvojila. Sad bih vam voljela reći nešto o toj famoznoj "kupovini djeteta" o kojoj svi pričaju. Što ti plaćaš? Samo odvjetnika i avionske karte. Ako želiš, tijekom procesa, poslat ćeš nešto domu, za svoje dijete, pa onda i za druge jer si normalna, empatična osoba i čuješ te priče i znaš njihove uvjete života. To je sve. Usred procesa je biološka majka prve curice, zbog koje sam u sve ovo krenula, postala nesigurna oko odvajanja.
Kako ste to saznali?
- Nikako, osjetila sam. Vidjela sam da se povlači u razgovoru, u slanju slika. Direktno sam pitala ravnatelja doma imamo li problem. Priznao mi je da je nesigurna, da se dvoumi, i ponudio da će razgovarati s njom. Zabranila sam to. Izričito sam rekla da ne dolazi u obzir ikakav razgovor, ikakav utjecaj na nju. Zaustavili smo proces.
Kako ste se osjećali?
- Meni je to bio šok, ali interes djeteta i biološke majke je ispred mog interesa. Toliko je jednostavno.
Imali ste povjerenja za dalje?
- Jesam, ali sam inzistirala da se roditeljska prava riješe unaprijed. Ja sam se vezala uz to dijete i bilo mi je teško. I htjela sam potpisanu izjavu da se odriču roditeljskih prava. Ubrzo su me nazvali da imaju još jednu curicu čija je situacija čista. Ona će postati moja prva kći.
Komunicirate li s djetetom prije posvajanja?
- Da. Kao i u Hrvatskoj. Dolaze videopozivi, slike, snimke. Polako se upoznajete. Stvarate kontakt. Kroz proces posvajanja moje kćeri upoznajem i dom, ljude koji tamo rade, koji su divni, i stalno smo u kontaktu. I jedan dan mi govore da su imali groznu situaciju. Ispred vrata doma došla je tinejdžerica, od jedva 13 godina. Invalidna. S malenim sinom, starim tada oko godinu dana. U užasnom stanju. Samo je sjela, jedva, ispred doma, nadajući se da će ju primiti i pomoći joj. Odmah im je htjela predati dijete. Bila je svjesna da se ni u ludilu ne može brinuti za njega.
Protrnula sam cijela jer sam shvatila da je jadno dijete na svijet donijelo dijete. Ta noć mi je bila košmar. Nisam mogla prestati misliti na tu scenu, ni na tu djevojčicu. Pitala sam muža što misli o tome da pokrenemo proces posvajanja. Da kući dovedemo dvoje djece, a ne samo jedno. Moj muž je samo rekao: Dvoje kao jedno. Plakali smo. Ja sam znala da to dijete nema šanse tamo preživjeti. Dan danas mi je pred očima slika te curice koja je rodila mog sina. I s njom sam razgovarala.
Na kojem jeziku?
- Ona je govorila samo svahili, ali smo se sporazumijevale uz pomoć prevoditeljice.
Znate li njezinu sudbinu?
- Sudbinu svih bioloških roditelja svoje djece pratim ako oni to dopuštaju. Ona je ostala u domu jer je i sama bila dijete. Poslije je radila tamo, a dom je pomogao da se školuje. S vremenom je pronašla partnera i krenula s njim u novi život.
Dijelite li svoja saznanja sa svojom djecom?
- Čim su postali dovoljno veliki da shvate koncept posvajanja, da, pokazali smo im slike i ispričali priče. I dan danas im govorim: Vi ste sretni jer imate dvije majke!
Zašto se toliko posvaja iz DR Konga?
- Ne možemo mi iz svoje kulture ulaziti u njihovu kulturu i razgovarati o tome zašto toliko rađaju. Rađa se jako puno djece. Mnoga nemaju šanse, pothranjena su, bolesna. Vladaju hepatitis, HIV, ebola, ubija ih malarija. Mnoga djeca su siročad jer je nasilje rasprostranjeno, a rat svako malo plane.
Većina ih nema očeve, a žena sama u Kongu teško može preživjeti s djecom. Nemaju čime tu djecu hraniti. Nije potrebna krađa djece, uvijek je više djece nego posvojitelja. Ja sam se držala istog doma, stalno sam s njima u kontaktu. Često su biološke majke prisutne dok traje proces jer su tamo zaštićene. Ali, ne sve. Neke nestanu. Ili imaju drugu, stariju djecu, odu. Nema tu identične priče. Biološki roditelji su upoznati sa svime - imaju naše telefone, znaju naša imena.
Vratimo se procesu. Javnost zanimaju papiri koji su navodni razlog uhićenja osmero Hrvata.
- Kada dobijete sve papire iz Konga - presudu suda, rodni list i act of adoption, sve to DHL-om stiže u Hrvatsku - tu se prevode i ide na sud koji mora priznati sudsku odluku iz DR Konga. Sud ima original sudske presude. Što ja kao posvojitelj imam s presudom suda? Što ovi ljudi imaju? Sudovi su te presude prihvaćali.
Nakon toga ide se u matični ured upisati djecu. Kad je upis izvršen, radiš dokumente, a to su domovnica, rodni list, putovnica i osobna iskaznica. Prijavljuješ mjesto prebivališta, kao kad rodiš dijete. Zatim kupuješ karte, dogovaraš termine. Ideš po svoje dijete koje je u tom trenutku posvojeno i hrvatski državljanin.
Tko djecu prati do Kenije, odnosno Zambije?
- Djelatnik doma, dadilje iz doma, uglavnom biološke majke kada je god to moguće.
Kako je izgledao susret s prvih dvoje?
- Bili smo u hotelu u Keniji. Pripremio nas je ravnatelj doma, ali svejedno je bilo vrlo napeto, miks stresa i neizvjesnosti. Doveli su nam curicu i dečka, roditeljski smo im prišli. Odjednom postaneš roditelj, javi ti se roditeljski instinkt. Djeca nisu niti plakala, niti vrištala od sreće. Samo su nas gledali. Bili smo tamo deset dana u hotelu. Sve je to išlo polako. Nismo htjeli samo uzeti djecu i odletjeti. Morali smo ih upoznati.
Čovjek iz doma tu djecu jako dobro poznaje. Onako kako nam je opisao djecu, točno su takvi bili i to nam je mnogo pomoglo. Čim sam rekla da ih posvajam zajedno, on je spojio djecu znajući da će živjeti kao brat i sestra. Jeli su zajedno, družili se. Pazilo se do detalja. Curica je bila ukočena nekoliko dana, ali kad se prvi put nasmijala, meni je pao kamen sa srca.
image
Privatna arhiva
A socijalizacija u Hrvatskoj?
- Sve smo obavijestili unaprijed, da se ljudi pripreme. Baš sve. Prijatelje, obitelj, suradnike, poznanike, susjede. Nije bilo nikakvih problema. Ako su ih i imali, meni ih nisu govorili.
Treće dijete?
- Kada smo njih posvojili, nakon godinu dana biološka obitelj moje djevojčice, koja je bila na rubu egzistencije, odlučila je svoju stariju djevojčicu, tada od pet i pol godina, dati na posvajanje jer je nisu mogli niti školovati, niti hraniti. Odmah sam reagirala kao žena, kao majka, instinktivno. Znala sam da ne mogu posvojiti svu djecu Konga, ali sestra moje kćeri?
Moj suprug nije bio siguran da je to pametno. Ali, ja sam inzistirala da ih spojimo, kad je se već odriču, a mi imamo mogućnosti. No, moj suprug nije htio niti vidjeti tu sliku sestre naše kćeri. Razgovarali smo danima, tjednima. I sjećam se tog trenutka kad je odlučio kao danas. Zvao me s posla i rekao samo: Hajde, pošalji mi sliku. I ja sam mu poslala sliku. Moj suprug je inače bio kriminalist, radio je na odjelu organiziranog kriminaliteta. Toliko o traffickingu. Nakon fotografije, muk.
Onda me nazvao, i rekao: Čuj, Tanja, život prođe u trenu, što ja razbijam glavu, to je sestra naše kćeri. Znate, i danas mi prolaze te riječi kroz glavu jer je moj suprug nekoliko godina nakon toga obolio i umro. A na kraju, na kraju je on sam išao po nju. Mislim, ne sam, išao je s još jednim posvojiteljem, ali bez mene. Oboje smo imali karte, ali meni se sin razbolio i ja nisam imala kamo s bolesnim djetetom.
Užasno sam se bojala, curica od tada već šest godina, a on muškarac, sam. Što će biološka majka reći, što će misliti? Imam video tog susreta i fotografiju. Moj je muž bio toliko oduševljen tom ženom. Ona je sitna kongoanska žena, ali s nevjerojatnom snagom i energijom. Bacila ga je na koljena. I ona je govorila samo svahili. Rekla mu je: Dala sam vam sve svoje srce i pružam vam ga s potpunim povjerenjem, a ja ću moliti za sve vas. To je bilo prije pet godina, moja kći danas ima deset godina.
Sjeća li se vaša kći ičega?
-Svega. I ona je čitala sve o ovom linču, samo da znate, jer je na internetu i jer voli čitati. I rekla mi je: Ja znam svaki detalj odluke naše obitelji. Sjećam se svega kako je bilo kad sam bila mala u Africi. Tada sam puno razmišljala o tome kako je mojoj sestri.
Živjeli smo u velikom strahu, a ja sam samo mislila kako je ona na sigurnom i kako bih i ja voljela biti s njom. Ona je ta koja mi je govorila da je vojska ulazila u sela i prepričavala mi je kako su majke tjerale djevojčice iz kuća i skrivale ih u potoke, tjerale ih da skrivene dišu kroz trske dok vojska ne prođe.
Mislim da je u pitanju paravojska, ali što malo dijete zna? Ono se samo sjeća straha, trauma. A znate li zašto su ih skrivale u potok? Da ne bi bile silovane. Tamo te paravojne jedinice siluju djecu od druge godine nadalje. To je prvo sjećanje mojeg djeteta. Da ne govorim o spaljivanju djece i žena. To su užasne priče. Ali, to je realnost Konga. I zato ne mogu osuđivati žene koje šalju svoju djecu negdje drugdje.
One daju djecu kako bi im spasile život. To nisu nemajke. Te žene spašavaju svoju djecu. Nama je tijekom jednog procesa izbio rat pa su sve linije bile prekinute. Taj strah za moju djecu ne mogu vam opisati. Svi smo mi svjesni da je to Afrika. Svi smo u užasnom strahu da se nešto ne dogodi.
A bolesti? Testiraju li se djeca?
- Da, na hepatitis, HIV i TBC. Na malariju ne možeš utjecati. Ako su djeca bebe, testiraju se i majke. Ali, testovi se često ponavljaju u Klinici za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" u Zagrebu. Moja dva sina liječila su se u Zaraznoj čim su stigli iz Afrike.
Jesu li se sestre prepoznale kad su spojene?
- Ne, mlađa je bila premala da bi se ičega sjećala, što je stariju jako razočaralo. Prilagodba starijeg djeteta koje se sjeća svoje biološke majke bila je posebna priča. Tada sam odlučila: želim da imaju i znaju svoju povijest. Znamo gledati album iz doma. Sada se tome smiju, uživaju u tome. Naučila je jezik za dva-tri mjeseca. Kad je progovorila, sve mi je pričala. O Africi, o životu tamo. I dandanas nas dvije puno pričamo o tome. Ne želim da zaboravi dio sebe.
Nije li troje djece maksimum za posvojenje dopušten prema zakonu?
- Je. Ali, opet, interes djece sud stavlja i ispred toga. Naravno, muž i ja mislili smo da smo gotovi s troje djece. Imali smo veliku obitelj, imali smo divne poslove i neke svoje projekte. Planirali smo živjeti tako, dugo i sretno. Usred našeg planiranja moj suprug je dobio karcinom. Nije napunio ni 45 godina, i umro je. Ostala sam sama s njih troje. To je bilo baš u doba korone - užasna tuga i usamljenost. Tada mi je i otac umro, isto od karcinoma. Pokušavam se ne raspasti radi djece, ali se cijelo vrijeme bojim kako to na njih utječe.
Znam da se dvoje ničega ne sjeća, ali sigurno imaju internaliziranu neku separaciju, gubitak roditelja. I sad opet gubitak! I na ljeto meni mali kaže da mu fali tata. Pita me kad ću ponovno imati muža. Pa me moli da se tata vrati. Stalno je govorio da je ostao sam. Nisam imala pojma što da napravim, kako da nadomjestim taj nagli gubitak. Noćima nisam spavala. I odlučila sam posvojiti još jednog dječaka da on dobije brata, da ima mušku energiju, da razbijemo tu tugu koja se rezala nožem. Htjela sam novu energiju, novi film.
I dozvolili su vam?
- Ponovno kontaktiram dom. Isprva mi govore - ne, možeš troje. Ali, načelo interesa djeteta je iznad svakog pravila i zakona. Molim odvjetnika da pita sud, da piše molbu. Sud u Kongu je odobrio posvajanje četvrtog djeteta. Opet novi papiri, nova potvrda o nekažnjavanju. Ulazim u novi proces, drugačiji, ovaj put sama. Ovaj proces traje kraće jer je situacija u biološkoj obitelji dramatična. Ovo posvajanje je išlo preko Zambije.
Biološka mama zna engleski i s njom sam komunicirala direktno. I to je bilo lakše. Kad sam ga dovela, i kad je počela socijalizacija, to je bio svojevrsni emotivni šok. Intuitivno grljenje između svih njih jedna je od najljepših slika mog života. Došao je prije godinu dana, 30. prosinca. Za pet mjeseci morala sam ga prijaviti za školu. Mislila sam - ma, to je nemoguće. Ali, on je rasturio školu, sintezu, analizu, hrvatski. Toliko je bio željan sudjelovati u normalnom životu. I krenuo je u školu. Detalje o njegovu životu prije Hrvatske teško mi je iznositi. Njegov je otac poginuo i moje se dijete sjeća eksplozije koja mu je ubila oca.
Peto dijete?
- Ah, to je i mene iznenadilo. Iako, moram vam reći, ona priča "najteže je imati troje djece" meni se pokazalo istinitom. Naš život poboljšao se 50 posto kad je došao moj drugi sin jer je došla nova energija, novi planovi. Kroz to smo se izliječili od gubitka oca. Kad sam njega posvojila, imao je malariju. Njegova majka je dala sve troje djece na posvajanje. Ja sam posvojila jednog, neki drugi ljudi drugog, ali jednog sina nitko nije posvojio.
Dugo. Kad su mi to javili, nastao mi je kuršlus u glavi. Imala sam četvero i rekla im odmah da to ne mogu jer sam sada sama i imam punu kuću, ali obećala sam da ću pokušati naći posvojitelja. Nazvala sam sve ljude koji su me ikad pitali za posvojenje. No, neki su u međuvremenu posvojili dijete, neki odustali. Zove me voditelj doma - opet ima malariju, boji se da će umrijeti. Ja odlučujem - O.K., ne mogu dopustiti da umre brat mog sina. I uzimam to dijete.
Ovo posljednje posvajanje nije bio majčinski instinkt, nego spajanje braće. Nisam nikome rekla. Ni mami. Bojala sam se reakcije. Opet novi papiri, sve potvrde. To posvajanje je išlo najbrže jer smo imali presude o bratu, a on je imao malariju, i svi su se bojali za njega. Dan nakon što smo doletjeli u Hrvatsku ležao je u Zaraznoj.
Nakon svega što ste prošli kako proživljavate komentare o posvajanju iz Konga?
- Tko je ljevičar, tko je desničar, tko je u kojoj stranci, jel‘ to bitno u posvajanju? Problem je i plasiranje niza neprovjerenih informacija. Pa, jučer smo svi svjedočili pogrešci predsjednika Vrhovnog suda RH koji je zamijenio dvije države, Kongo i DR Kongo, u kojima je procedura posvajanja drugačija jer DR Kongo nije potpisnik Haaške konvencije. Jedino suvislo i bitno je zaštita te djece. Što je s tom djecom? U kojem su oni šoku i kaosu?
Hoće li se ova šteta ikad sanirati? Hoće li se stigma s nas ikad skinuti? Moja djeca se druže, starija su na internetu, kao i njihovi prijatelji. Misle li da sam kupila djecu, potplatila nekoga?Kad je počela hajka, odmah sam kontaktirala odvjetnika. On tvrdi da je sve prošlo po zakonu - sud ima pravo donijeti odluku o posvajanju i donio ju je. Zambijce su možda zbunila naša imena i prezimena. Možda vam zvuči smiješno, ali to je moja pretpostavka. Znam da su imali prevedene presude. Svi ih uvijek imamo, i na francuski i na engleski. Svi mi pazimo na sve te stvari. Kongoanci su usporeni, sustav je spor.
Koliko poznajete njihov pravni sustav?
-Po nekom zakonu u Zambiji, koji sam iskopala i prevela, već su trebali biti pušteni jer u roku od 15 dana moraju dići optužnicu. Koliko sam shvatila, nisu ostavljeni sami sebi, pomažu im neki naši ljudi, ali nejasno mi je zašto su u pritvoru. Mi svi jedva čekamo da se oni vrate. Da se demistificira ova stvar. Nitko od ljudi koje ja poznajem, a koji su posvajali iz Konga, nije se pokušao nikada ni s čim izvući. Nisam samo ja tražila pomoć Centra za socijalnu skrb i pitala trebamo li neki nadzor. Mnogi su. I zato su me komentari ne iznenadili, nego šokirali. Susjeda me jučer pitala što se tu zbiva, što da kažem? Pitat će se i učitelji i ravnatelji škola jer su stvari medijski postavljene tako.
U ponedjeljak počinje škola, djeca mi idu u četvrti, drugi razred i prvi razred. Najstarija curica mi je rekla: Hajde, mama, neka mene pitaju novinari, ja se svega sjećam! Srce mi se stegne na takvu izjavu jer se ona brani. Pustite posvojitelje, ali djeca? Ja sam majka, ja ću sve izdržati. I da ne govorim da smo se mi čak planirale ove zime eventualno naći u Zambiji s biološkom majkom moje najstarije kćeri. Toliko o tome da su to ukradena djeca. To je bio moj plan za ovu zimu. Toliko o traffickingu. Ne poznajem te ljude, ali ako je išlo procedurom koju sam ja prošla, ne mogu zamisliti što je moglo zapeti. Ne znam zašto ih drže.
Što mislite da će se sada dogoditi s posvojenjima iz Konga, iz Afrike?
- Afriku teško možete objasniti nekome tko je nije doživio. Jednom kad sam ušla u Afriku, nisam više iz nje izašla. Mnogo sam naučila od svoje starije posvojene djece. Za mene je to toliko neprocjenjivo da bih uvijek preporučila posvajanje starije djece. Kad progovore jezik, toliko vas toga mogu naučiti. Dio mog duha sada pripada DR Kongu i zato mi je sve ovo toliko teško. Razgovarala sam s odvjetnikom.
Rekao mi je kako se boji da će sva buduća posvajanja biti upitna. Jer, mediji utječu na odluke. On ne može nagađati, čeka. Razgovarala sam i s drugim posvojiteljima iz Afrike. Ovo uopće nije banalna tema. A nije ni usputna za sve nas. Štoviše, duboko je emotivna. Ovo je golem udarac svima, a meni nakon svih mojih gubitaka strašan. Nitko ne ide po djecu u Afriku u šoping, ni kao po ljubimce. To su djeca i ovo je priča o djeci. A ja sam bila stranka kao što su i moje stranke - vjeruješ odvjetniku, potpišeš punomoć, platiš uslugu, sve po zakonu, i nadaš se najboljem.
I za kraj, da vam pitanjem pokušam odgovoriti na pitanje "zašto Afrika, zašto DR Kongo" - zašto posvajanja u Hrvatskoj ne funkcioniraju? Eto, to je ključno pitanje. Tko će na to odgovoriti? Zakonodavac treba intervenirati u taj problem ako želi da se bilo što promijeni. Jedan poziv u tri mjeseca i dijete čami u domu i dalje, bez roditelja, bez ljubavi, bez brige? Ova priča trebala bi imati epilog u smislu da se otvore vrata posvajanju djece u Hrvatskoj. Ne govorim o bebama, da se razumijemo, ali govorim o djeci od dvije, tri, četiri godine.
Budimo realni - teško je usvojiti dijete od deset godina. Ovaj korak nije jednostavan ni psihološki, ni emotivno. Posvajanje je izuzetno iscrpljujuće, ozbiljno i teško. Nitko se s tim ne zafrkava i u taj zahtjevan proces ne ulazi olako. To je emotivna kategorija za koju je potrebno mnogo snage i znam da u ovoj atmosferi, koja trenutačno vlada u medijima, većina moj medijski istup neće sagledavati u pozitivnom svjetlu, ali mene to ne brine. Moj je jedini motiv istina i čuvanje interesa moje malodobne djece.
Za one kojima je sumnjiv tajming intervjua, a J. Veljača antipatična, evo i lanjskog intervjua iste posvojiteljice u Slobodnoj Dalmaciji.
https://zadarski.slobodnadalmacija.h...la-sam-1123710
Posljednje uređivanje od čokolada : 08.01.2023. at 14:58
sretno dalje!
Posljednje uređivanje od jelena.O : 08.01.2023. at 15:51
Hvala ti na ovim linkovima, čokolada. Bacaju svjetlo na cijelu kompleksnost priče.
da, hvala, čokolado.
kao čekalica znam da nije lako posvojiti, znam da je podrška sustava minimalna, da javnost ima uglavnom samo senzacionalističke poluinformacije,
a tek sam na relativnom "početku" čekanja (koliko zbrajam i oduzimam stvarne informacije, kod nas se čeka u prosjeku po pet godina, onako, za zbilja - ako se ne varam? i to za one koji imaju sreće da uspiju posvojiti na kraju)
i zahvalna sam što barem ovdje ne dominira senzacionalistički medijski linč.
lurkam poduže, ali prijavila sam se da mogu reći hvala!
i da dodam - nikako da netko dovede u pitanje etičnost posredničkih agencija koje (uglavnom američke tako posluju, a nešto stalno izvlačimo po medijima Ameriku kao primjer)
doista ostvaruju profit od posvajanja djece. E, ali to je "transparentno", pa je OK uzeti 30.000 - 70.000 dolara za posvajanje jednog djeteta, dobar dio je za "uslugu" posredovanja?
nije tajna, tako se posluje po amerikama, samo zaguglajte - imaju cjenike.
nadam se, zbilja se nadam, da nećemo krenuti u tom smjeru nikada. moralnijim mi se čini boriti se sa sivilom zakonodavstava svoje i tuđih zemalja da bismo pomogli nekom djetetu i sebi,
nego zakonski ustvrditi da je OK trgovati djecom dok ti država amenuje tko ubire pare za "posredovanje".
i onda zaguglaš dalje i nađeš da su neki ljudi iz kolumbije oteti svojim biološkim roditeljima kao djeca, doznali ljudi kad su stasali, a sve preko "legitimne" agencije za "posredovanje" i još iz države potpisnice nesretne haške konvencije. naravno, u ameriku posvojeni.
Nije li to sve nekako suludo?!
Priča, zapravo, postaje sve jasnija.
S jedne strane, RH bi se morala čvrsto držati zakona da u proces posvojenja ne može ući NITKO tko nije prošao obradu i ušao u registar posvojitelja.
S druge strane, moraju se hitno pokrpati sive zone koje u pravosuđu postoje (automatsko sudsko priznavanje posvojenja iz država van Haške konvencije).
Sinoć u Otvorenom rečeno je da je DR Kongo usprkos zabrani posvajanja djece ipak u mnogim slučajevima službeno napravio iznimku tijekom zadnjih 9-10 godina, što otvara novu sivu zonu.
Medijsko orgijanje je užasno, nikad više budalaština neupućenih ljudi (to nisu random kreteni, nego naši susjedi, znanci, kolege...) na temu posvojenja nisam pročitala.
Nabiranje političkih bodova isto je očajno ljigavo (isto bi radili i lijevi i desni!), no nigdje nema tih fejsbuk ratnika kad posvojiš dijete s većim ili manjim teškoćama (a u RH je 80% takvih jer su predugo na čekanju, ili iz problematičnih trudnoća, ili...itd. ) pa ti sustav na svakom koraku podmeće nogu, od vrtića do mature. Nema logopeda, rehabilitatora, psihologa, razumijevanja...ničega.
Bolje da stanem.
Sinoć je službenica ministarstva iznijela podatak da 70% posvojitelja posvoji dijete u roku 1 do 2 godine. Govorila je to u kontekstu želja i uvjeta koje postave potencijalni posvojitelji (manje uvjeta - brže posvojenje). Rekla je i stoput ponovljenu istinu da ne postoji posvojiteljevo pravo na posvojenje, nego pravo djeteta na najbolje rješenje.
Od posvojitelja se očekuje i proaktivno ponašanje, ali opet sve u zakonskim okvirima i naravno, ne smiješ im dosađivati svojom aktivnošću.
Očekuje se posvojenje više djece sa značajnijim teškoćama, a poslije - slikaj se u državi u kojoj živimo.
S druge strane, nitko ne propituje sporost sudova koji su većinom glavna zapreka bržem rješavanju statusa.
Na kraju svega ostaje činjenica da je potencijalnih posvojitelja puno više od djece spremne za posvajanje.
Posljednje uređivanje od čokolada : 10.01.2023. at 12:43
https://www.vecernji.hr/vijesti/zada...janima-1648028
dodatno zanimljivo iz članka - nije da su ovo zambiji prva djeca posvojena iz konga nakon 2016., a čak je, očito, i crkva posredovala.
i da, zaboravljamo na dobrobit djece...
Nadam se da će ih osloboditi i da će priča imati sretan kraj i za njih i za djecu.
Brane se sa slobode. Tako i treba.
Ne vjerujem koliko su ljudi zlobni u komentarina na fb i portalima.
Čak im se i oko izgleda izruguju.
da, po komentarima na portalima (facebook nemam, hvala Bogu, pa ne vidim) se vidi koliko nam je narod za
ne pronalazim pristojnu riječ
ljudi se zabavljaju sipanjem mržnje i gorčine... tužno. ali imam i ja gorčine za prosuti, ne zamjerite mi, dopustit ću si...
jezu mi izaziva nešto što sam pročitala kao parafrazirano iz usta predsjednice udruge koja se bavi posvajanjem - a to je da očito ti ljudi "nisu imali strpljenja" čekati posvojenje u RH... Nadam se da je gospođa parafrazirana pogrešno, ali ako nije, tek to je tužno.
Svima je sve više jasno da strpljenje nema veze s tim - pogledamo li brojke, znamo da jedan velik dio posvojitelja nikada neće uspjeti posvojiti u RH. Ako nas ima oko 1200 u registru, a djece po godini oko 200 dostupno za posvojenje, koliko bi godina trebalo proći da svi uspijemo posvojiti? jednostavno je jasno da jedan dio ljudi neće uspjeti, pogotovo mi s manjim primanjima, ili samohrani posvojitelji i slično. naravno da svatko tko nema 30 godina ili ružičaste naočale razmišlja o planu b.
plus, cijeli je narativ usmjeren na penalizaciju ljudi koji žele posvojiti. Pod narativ mislim - "treba biti proaktivan pa ćeš posvojiti (ako si zaslužila, valjda), i ona, meni još draža stara narodna- "djeca imaju prava, ne roditelji".
"Proaktivan" je super, ali to bi značilo da CZSS-ovi imaju jako arbitrarne kriterije za odabir posvajatelja ako im moraš biti stalno pod nosom, i to na način koji im neće dignuti tlak.
Jer bi to značilo da ih svaki tjedan zvrcka oko 500 ljudi (1200 nas je u registru, pa na otprilike pola), pa tko u pravom trenutku nazove, bingo
Da mene zove i piše mi 500 ljudi svaki tjedan, prestala bih se javljati. Pa cijela ta priča o proaktivnosti nekako ne ulijeva povjerenje.
A sad "djeca imaju prava, ne roditelji." - to znamo da vrijedi samo u odnosu na (potencijalne) posvojitelje, jer biološki roditelji imaju prava do besvijesti. Zato je oko 3000 djece u sustavu bez rješenih pravnih pretpostavki za posvojenje. I sustav crpi pare od države zbog toga. A posvojenja je toliko malo svake godine da se ne isplati ni osnivati timove baš za posvojenje, ni odrediti jasne kriterije za odabire posvajatelja, a podrška nakon posvojenja opet se svodi na provjere u stilu probacijskih... Pa sad, čija je tu dobrobit prioritet, pitam se.
Također - kad smo kod prava djece - kako ova djeca u Zambiji uopće mogu biti u istražnom zatvoru?! Znači nijh drže u Zambiji, skoro kao dokazni materijal ili kao taoce, i ladno ne daju našim diplomatskim predstavnicima da ih vide, da vide uvjete u kojima su. I to je svima OK? Kako je to legalno? Djeca nisu i ne mogu biti nekakav "dio postupka", pobogu? Niti su zambijski državljani? Eto koliko je ova zadnja "afera" usmjerena na dobrobit djece...
Hefina, u pravu si. Jadna djeca.
Hefina
Koliko sam shvatila djeca nisu u istražnom zatvoru, ili sam krivo shvatila da su u neku ustanovu smjestena. Ne mislim naravno da je to dobro za njih.
Meni je drugo nesto zapelo za oko - pisalo se kako međunarodna posvojenja nisu dobro regulirana između ostalog i jer centri ne prate ta posvajanja 6 mjeseci, kao sto prate domaća. Centri su u pravilu podkapacitirani, što u socijalnim radnicima, što u vozačima i autima. Ne mogu oni ni domaće pratiti, uz kojekakve hitne intervencije na terenu. To je većinom formalno. Prije ga nije ni bilo. Tako da ako to pravilo uvedu, neće baš nešto popraviti situaciju. Donose se neki propisi koje nema tko ni provesti.
XHefina
Koliko sam shvatila djeca nisu u istražnom zatvoru, ili sam krivo shvatila da su u neku ustanovu smjestena. Ne mislim naravno da je to dobro za njih.
Meni je drugo nesto zapelo za oko - pisalo se kako međunarodna posvojenja nisu dobro regulirana između ostalog i jer centri ne prate ta posvajanja 6 mjeseci, kao sto prate domaća. Centri su u pravilu podkapacitirani, što u socijalnim radnicima, što u vozačima i autima. Ne mogu oni ni domaće pratiti, uz kojekakve hitne intervencije na terenu. To je većinom formalno. Prije ga nije ni bilo. Tako da ako to pravilo uvedu, neće baš nešto popraviti situaciju. Donose se neki propisi koje nema tko ni provesti.
Baš sam ja htjela napisati da je problem u nedostatku ljudi koji bi provodili nadzor. Najmanji je problem promijeniti propis, ali nevolje dolaze kad ga nema tko izvršavati.
Kad smo mi umalo bili posvojili 2 djevojčice iz udomiteljske obitelji, iz CZSS nisu baš imali informacija o njima. Živjele su tamo s čistim papirima nekoliko mjeseci prije nego sam banula slučajno u posjet tom Centru. Pa nisam k sebi mogla doći kako to imaju "slobodnu" djecu, a ne traže im posvojitelje. Pa su mi objasnili da imaju jedan automobil na 2 socijalna radnika i valjda 300 djece koji bi trebali obilaziti (što udomljene, što iz disfunkcionalnih obitelji, što siromašne...). Jad i tuga.
Posljednje uređivanje od čokolada : 16.01.2023. at 15:24
Jeleno, i tebi <3
Nisam mislila da su doslovno djeca u istražnom zatvoru, to sam samo htjela podcrtati apsurd... kao da se nad djecom vrše istražne radnje, pa se o njima ne mora polagati račune ni našim diplomatima, ni nikome. kako to djeci pomaže? kako su, u kakvim uvjetima, jesu li u kontaktu s ljudima koje znaju otprije ili kako im se pruža podrška? kao da je to nebitan detalj u zemlji s očajnim uvjetima života i smještaja, ili taj dio nas u RH ne zanima, pa mediji ne prenose (sumnjam da je samo do toga, iako bi bilo i to značajno)?
i peterlin - slažem se, ne ulažemo u socijalu koliko bi bilo potrebno
zavrti mi se u glavi od jada kad stvarnost izađe na vidjelo... čestitam, čokolado.
pa ti budi pametna što i kako raditi kao čekalica. sve je lutrija. svi u registru smo procijenjeni kao OK materijal za roditelje, znači, svi možemo pružiti dom djetetu/djeci koji je procijenjen kao odgovarajući. samo je pitanje kad/hoćeš li piknuti prstom u telefon u pravi trenutak ili se lokalnom timu nećeš dopasti. ili ne možeš izostajati s posla da bi fizčki obilazila centre (kao ja).
baš promišljena procedura...
prestat ću mračiti, obećavam
Na kraju nismo posvojili njih jer dok smo s tim inertnim centrom dogovarali za obilazak djece, dobili smo poziv za djevojčicu, a njen je centar bio vrlo ažuran i sve sredio učas.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
