Evo, cekala sam novi forum da napisem svoja iskustva
Jan kako sam i pretpostavljala nije odustao od dojenja za nakon mog poroda. Dolazio je u posjetu u rodiliste i tamo uredno cicao, neke tete su mu se smijale i rekle evo ovog decka koji dolazi kod mame papati
Kad sam dosla doma, neko vrijeme je bilo uzasno tesko. Prije svega meni psihicki. Bila sam tipican slucaj iz "knjige". I da nisam prije poroda citala o svim tim osjecajima koji se mogu pojaviti mislim da bih odustala od dojenja jana. Njegovi zahtjevi za dojenjem su me iritirali, osobito jer bi postao agresivan prema Noli ako bih nju dojila a on bi trazio. Dojila bi ih i plakala. Jos uz to su mi i hormoni proradili. Ma par dana je bio cisti ocaj i nisam mislila da iko moze uzivati u tandemskom dojenju. Ikad. Onda se polako Jan poceo privikavati na seku i prestala je njgova agresija prema njoj. I onda sam, s nekih Nolinih dva tri tjedna, najednom skuzila da uzivam dojeci ih oboje, cak i istovremeno. Iako mi je fizicki jos malo nespretno. Jana dojim najvise dva ili maksimalno triput dnevno, ne dajem mu na zahtjev jer bi to bilo barem 10 puta, a nisam ga uostalom dojila na zahtjev ni prije poroda vec dugo. Nolu naravno dojim kad pozeli,a kolko je to, boktepitaj, ne brojim, ali bar svaki sat. Nekad dva.
No, sad mi se tandem zaista cini kao nesto prirodno ako se starije dijete nije samo odviklo. Iako su prvi dani bili pakao koji ne bih nikome pozeljela, sad mi je drago da sam odlucila kako jesam. I iako mi se "te" dane cinilo da dojenje sve otezava, sad znam da nikako nije tako. I predivno je kad se drze za ruke dok cicaju![]()