Možda je lako pričati nekome sa strane tko to nije nikada doživio, ali mene uvijek najviše začudi što mnoge zlostavljane žene počinju bilo fizičko bilo psihičko nasilje shvaćati pod normalno. Čitam danas u novinama o dečku koji se ubio želeći prestrašiti svoju djevojku koju je došao maltretirati na posao i prije toga je toliko maltretirao da žena nije mogla zadržati nikakav posao. A ona, 27 godina, nema djece, svejedno živi s njim i njegovim roditeljima napustila je zbog njega svoj grad i svoje roditelje, a kaj joj to treba? Zašto je bila s njim? Tako i ove dvije, žena 1 i žena 2, pričaju uz kavu o tome kao o nečem svakodnevnom, moglo bi se reći normalnom.

Ne znam, ja sam uvijek imala radar za takve i odlazila sam odmah čim sam iza priča o "umiranju od ljubavi" naslutila obrasce ponašanja nasilnika.