Kada dijete preseliti u njegovu sobu?

[Mirta30]

kloklo ,

mi smo počeli razmišljati o Vidovom prelasku u njegovu sobu prije nego se rodio .... još uvijek o tome samo razmišljamo i odgađamo. Veliki napredak nam je bio kada smo ga uspjeli prebaciti u njegov kinderbet (koji je naslonjen na naš krevet)
Nema ništa ljepše nego kada čujem u snu da se smije.

[dolphins]

Moji dupliči spavaju u svojoj sobi od svoja 3 tjedna starosti. Od izlaska iz rodilišta svidjela im se muzika iz jedne od onih plišanih životinjica s špagicom na potez. Tu muziku mm je nasnimio na CD i ponavlja se 18 puta. Dovoljno je bilo položiti ih u krevetiće, upaliti muziku, malo ih pomaziti po glavici i oni bi sretni i zadovoljni zaspali. Dežurstva za hranjenje imali smo naizmjenično svaku noč ja i mm, od 3 mj spavaju od 21 do 06 i klinci su za deset. Naša soba je tik do njihove i vrata su noču otvorena pa ako se koji oglasi mm i ja skačemo odmah "upomoč", nikad ih nismo pustili da plaču. Sada su več frajeri pa poslije večernje boce umjesto da zaspu imaju party i pričaju si, pjevaju, skaču po krevetiču ali znaju da kad u 9 idu u piđamu i popiju bocu da nakon toga nema dizanja, malo si popričaju i uz muziku zaspu . Moji mali anđeli, zaista su zlatni.

[božana]

Ona knjiga o spavanju ima dobrih savjeta, ali moramo se voditi činjenicom da je svako zlato mamino jedinstveno i nema šprance (kako su to oni tamo fino napisali) koja vrijedi za sve. Međutim ne osuđujem niti one koji su na taj način odlučili uspavati svoje dijete, svako zna šta je za njega i njegovo dijete najbolje. Osobno sam pristaša da se vodimo za djetetovim željama i osjećajima te vlastitim mogućnostima. Dominik (26 mj) još uvijek spava s nama u sobi, ali samo ponekad dođe u naš krevet. Sobu će dobiti uskoro ali će ići tamo spavati samo ako bude htio. Problem je što će on meni nedostajati.

[stray_cat]

Mislim da znam kako ti je jer sam i ja to prošla, moj David je cicao 12 mj, sa otprilike 11 mjeseci se počeo po noći buditi svaki puni sat i tražio cicu ali ne da cica nego samo da je kraj mene, dva tri put povuče pa zaspi , pa sam čekala dok čvrsto zaspi da ga vratim u kindič i opet isto. Nisam se ništa naspavala i to otprilike mjesec dana, sve dok nisam pukla i po savjetu iz rodimog foruma prebacila kindić u posebnu sobu(vrata do naše). Ostavila sam ga da plače koliko hoče pa dok je več ridao išao ga je tata smiriti jer da sam ja išla tražio bi cicu, i tako prvu noč. drugu noč je isto plakao ali ne često i opet ga je tata smirivao, e atreču noč ga niko nije smirivao sve dok nije plačom samog sebe toliko umorio i vidio da nema svrhe plakati zaspao :D!!
Vjerujte nije nam bilo lako nijednom od nas ali je plakao samo 3 noči i od onda spava cijelu noč nikoga ne zove i još k tome kad se probudi ujutro ne plače nego se igra u kindiču i čeka da neko dođe po njega!
Bilo je teško ali se isplatilo!

uzas

meni je cry out zlostavljanje

to kaj ti mali suti i ceka ne znaci da je dobar nego si uspjesno napravila da se djete zatvorilo jer niko nije reagiralo na njegove pozive

[Stijena]

od kad znam za ovaj forum pratim topice o spavanju (bilo kakvom i bilo gdje) jer je to nekako kod nas najveći "problem" (nedaobogvećegzla).
I moram priznati da sam pročitala svašta (i napisala, pa da se ne ponavljam), ali sigurno to nisam smatrala nikakvim "službenim stavom udruge Roda".
Isto tako, kao što već napisah na nekim drugim tpc-ma, pročitala sam onu knjigu "Svako dijete može naučiti spavati" preko nekoliko puta, pokušavajući naći slamku za koju bih se uhvatila kako bismo moje dijete i ja odspavali jednu noć bez buđenja svakih sat vremena, ali nažalost nisam je našla.
Sve u njoj mi je bila dosta velika nebuloza (tko voli nek izvoli, ali ja ne mogu), a najveća od svih su mi one priče s kojima bi se "očajni" roditelji kao trebali poistovjetiti, pa kaže: "svoju neznamkolikomjesečnu kći morala sam svaku večer držati za ruku (doslovce tim riječima-nepreuveličano) kako bi zaspala i onda mi je prekipilo i onda sam ju tri ,ili već koliko noći, pustila da plače i od onda svi spavamo ko topovi." Ovo je naravno preizkarikirana verzija onoga što niti ja, kao preočajna majka koja već više od dvadeset mjeseci nije zajedno sa svojim djetetom prespavala niti jednu noć, nisam mogla nikako prežvakati.
Ja bih npr. nakon cijelodnevnog radnog dana (s obzirom da već više od pola godine radim), kućanskih poslova, igre i brige o djetetu, uspavljivala dijete na sve mile moguće raznorazne načine s obzirom da mi ljepšeg kraja dana nema (sva sreća pa to više ne moram jer je ipak veći pa zaspati i nije neki problem, pogotovo otkad ide u jaslice - dovoljno ga je ponunati u krilu ili držati za ruku), ali nakon što prespava i po tri-četiri sata u komadu, negdje iza ponoći počinje opet buđenje svakih sat i pol do dva. I tako svaku noć.....
Da, to mi je teško, neki put - preteško, ali navikla sam. Tražila sam rješenja i po ovome forumu, ali moram priznati da mi se niti jedno nije pokazalo efikasnim, čak sam i u krajnjem očaju "pokušavala" ostaviti ga da plače ne bih li se zaista uvjerila da sam u pravu kad mislim da to nije u redu, i naravno, odustala.
No, ovo sve pišem na ovom topicu samo kao uvod pravoj temi - spavanje u drugoj sobi.
Moj P. spava u drugoj sobi od svojeg navšenog 10-og mjeseca života i to ne zato što je to bio savjet koji sam pročitala na ovom forumu (jer nisam), nego je to bio savjet pedijatrice kad sam je na redovnom pregledu pitala je li to normalno da se 10-mjesečno dijete budi svakih sat vremena i traži (u našem slučaju) flašicu. I što sam tražila, to sam i dobila - protunapad da dijete te dobi nema što po noći jesti nego mora spavati jer za njega je puno važnije da spava, nego da jede. Kad sam je priupitala na koji način da to izvedem - rekla mi je naravno, da ga pustim da plače, a isto tako da ga preselim u drugu sobu (inače da sad ne bi ženu skroz ocrnila - što se tiče dijagnosticiranja i davanja lijekova - same pohvale, nikad nije dala niti jedan lijek bez pretraga). Moram priznati da je to imalo učinka u smislu da je barem onaj prvi san odspavao i po pet sati u komadu, što mi je bilo dosta bar da pozavršavam neke kućanske poslove, na miru se spremim za spavanje (jer prije sam morala štopati kad se zadnji put probudio i jel se stignem otuširati) i odspavam nekih sat-dva u komadu.
Ali, da sad baš stvarno više ne duljim, ono što želim reći je da moj P. bez obzira što ne spava s nama u sobi (jer kad je spavao s nama u krevetu nismo spavali niti on, a niti mi jer dok spava izvodi akrobatske točke), sasvim sigurno dobiva i više pažnje od mnoge djece koja možda spavaju s roditeljima - jer čim on, ne zaplače (to samo ako je nešto sanjao), nego zamrcne, ja trčećim korakom k njemu, pomazim ga, dam mu što treba, pokrijem, i tako preko nekoliko puta na noć i spava dalje, a ujutro kad se probudi isto ne zaplače, nego me samo pozove i kad dođem nasmije se oko glave.
Dakle, mislim da premjestiti dijete u drugu sobu, ako ono samo to prihvaća i ne radi iz toga drame, ne mora nužno biti loša stvar ukoliko i dalje od roditelja dobiva svu potrebnu pažnju. E, sad, to sve funkcionira samo ako je roditelj u iiiiiizvrsnooooooj fizičkoj kondiciji i nema problema s trčanjem.....kao npr. ja

[loonalee]

bez obzira što ne spava s nama u sobi (jer kad je spavao s nama u krevetu nismo spavali niti on, a niti mi jer dok spava izvodi akrobatske točke), .......čim on, ne zaplače (to samo ako je nešto sanjao), nego zamrcne, ja trčećim korakom k njemu, pomazim ga, dam mu što treba, pokrijem, i tako preko nekoliko puta na noć i spava dalje, a ujutro kad se probudi isto ne zaplače, nego me samo pozove i kad dođem nasmije se oko glave.

Ovako je i kod nas

[Stijena]

Moram priznat da sam ja to dozivila previse sokovito, nagl mi je odrasla, s 22 mjeseca prestala dojiti, s 25 skinila pelena i s 25 i po odselila u svoju sobu. Sad se ja uvlacim njoj u krevet jer mi fali

Da, nažalost, nismo niti sami svjesni koliko će oni brzo odrasti i kad konačno dočekamo te prospavane noći, sigurna sam da će nam djelić njih nedostajati....