Smirivanje strasti
Počnimo od najjednostavnijeg teksta, pod nazivom Ovo sam ja! Tko si ti? O bliskosti, poštovanju i granicama između odraslih i djece. Knjiga je pisana s ogromne emocionalne distance, stoičkim tonom dugogodišnjeg terapeuta (nikako ne nježnog, a kamoli posvećenog roditelja). Juulovi primjeri iz tuđeg obiteljskog života i predložena "rješenja sukoba" nalikuju na točan, ali ne i pretjerano dubok niti razrađen princip usuglašavanja međusobnih potreba između djece i roditelja. Ako mi osvijestimo svoje granice i djeci pošteno kažemo istinu o svojim potrebama, ako im ne naređujemo niti im ropski ne "služimo", tada će djeca naučiti i povlačiti vlastite granice i poštovati naše: to je interakcijski princip na koji se svodi osamdesetak stranica ove knjige.
Istine ovakvog pristupa definitivno su istine promatrača. Navedimo jedan od ključnih citata: "Što roditelji budu više potiskivali vlastite potrebe u pozadinu, to će manje biti osobni, a time i manje prisutni. Ljubav bez prisutnosti jest poput jelovnika servirana u zamjenu za ručak: čovjek ostane dvostruko gladan." Ovo krasno pravilo sadrži milijun zamki, počevši od toga da osobno poznajem daleko više roditelja koji nikada ne potiskuju vlastite potrebe i koji iskreno vjeruju da djeca i nemaju nikakvih "posebnih" potreba za druženjem i bliskošću s njima (zbog čega djecu po čitave dane ostavljaju po vrtićima, igraonicama, tuđim kućama i specijalnim aktivnostima), preko problema koji je možda najspretnije opisati kao razliku između fizičke i emocionalne prisutnosti u životu djeteta, do pitanja što je to uopće "osobni dijalog" i kako ga naučiti.
Što se tiče dijaloga, kao njegova poklonica, praktičarka i predavačica, rekla bih da ne postoji teža, manje istraživana niti manje socijalno prisutna komunikacijska vještina, za koju apsolutno ne vrijede "generalizacije". Ako i kada je uspješan, dijalog krši konvencije. Govoreći, pak, o važnosti samosvijesti figure roditelja, sumnjam da će autorov deklarativan stav o potrebi većeg samopoštovanja očeva i majki e facilitirati ikakve konkretne unutarnje ni međusobne promjene. Ovo sam ja! Tko si ti? prvenstveno je knjiga o poželjnim smjernicama obiteljskog sklada, iz koje ćemo teško naučiti kako biti brižniji ili intimniji s vlastitom djecom. Naprotiv, naučit ćemo da bi u obitelji trebala vrijediti opća i nesumnjivo točna načela suradnje, koja tvrde da i djeca i odrasli apsolutno imaju pravo povući osobne granice, s čime u vezi treba imati što manje "osjećaja krivnje".
Umjesto osjećaja krivnje, Juul nam predlaže humor i samoironiju. Ali goruće probleme s kojima dolazim u susret na različitim radionicama, a i u vlastitom domu, Juul ni ne dotiče. O privrženosti roditelja i djece nema gotovo ni jedne jedine rečenice, što ostavlja dojam autorske, koliko i terapeutske hladnoće.
Izvan pravila
Situacije obiteljske neravnoteže odgovornosti obično su vrlo kompleksne i bolne, a njihovo rješenje gotovo uvijek zahtijeva radikalno ispadanje iz konvencija: kako onih komunikacijskih, tako i onih profesionalnih, distanciranih, "savjetodavnih". Brižnost, kao jedna od grana suvremene etike, nije "racionalna" niti protokolarna. Zbog toga je, nažalost, rijetko pružaju institucije skrbi. Brižnost je uvijek svojevrsni "višak", iskorak iz uobičajenih gesti, gesta povrh pravno propisane odgovornosti. Juul je toga svjestan u knjizi Obitelj s kronično bolesnom djecom, kada u jednom trenutku savjetuje roditeljima bolesne djece međusobnu pomoć koja daleko nadilazi family as usual: "Ako je sve otišlo tako daleko da vaš partner nema želje tražiti išta osim pomoći, morate se uključiti i biti proaktivni. Ako vaša supruga misli da nije prihvatljivo platiti nekomu da pričuva bolesno dijete a ona nema energije za izlazak, morate naći nekoga da pričuva dijete i dvije karte za kino i, ako treba, odnijeti je do auta."
Po mom mišljenju, suvremenim roditeljima zbilja nije potrebna još jedna knjiga napisana na način psihološkog priručnika za početnike: književno ih je tržište ionako prepuno. Generalizacije lebde previsoko nad stvarnim situacijama obiteljskih konflikata, a autorima knjiga o odgoju potreban je daleko osobniji jezik obraćanja čitateljima, koji Juul rijetko koristi. Kao što tvrdi jedna od najcjenjenijih feminističkih teoretičarki brižnosti Nel Noddings, nećemo doprijeti do drugog čovjeka (ili djeteta) ako mu samo formalno ponudimo pomoć ili vlastito društvo. Doprijet ćemo do drugih ako zaista saslušamo njihov odgovor na pitanje kakva bi im aktivnost pomogla ili ih obradovala.