Dijelim razmišljanja..
Neki dan sam imala slijedeću situaciju, sestra (ima klinku od 3 god) i ja (Neva je 2 g) u gradu. Neva je uzela neku igračkicu i rado bi ju nosila sa sobom. Vidim da joj se baš sviđa, ali ju nemremo uzeti, a moramo ići dalje. Kaj sad? Ja poprilično dobre volje, cijeli taj dan se nas dvije super slažemo i imam energije. I krenem joj vrlo sugestivno objašnjavat zakaj ta igračkica nemre s nama i da ju treba ostaviti tamo. Može? (tu ona obično ili pristane ili da neki svoj kontraargument). Ovaj put direktno: "neću". Hm. Dobro, znači ne više pitati. Objašnjavam i dalje. U dva - tri navrata joj ta igračkica ispadne iz ruku (na što se moja sestra trza da ju uzme, ja ju kulerski čuvam da si ju Neva sama pokupi). Ona uredno na sva moja objašnjavanja kratko odgovara sa ne ili neću. To traje neko vrijeme. Ja se ne uzrujavam previše, doživljavam to kao određeni izazov. Konačno, uspijem ju nagovoriti da spremi igračkicu i da ide dalje. Ponosno ju ljubim, ona me prima za ruku i idemo.
Minutu kasnije, sestra mi savjetuje:
- znaš, za to ti postoji policajac
- :shock: ali to je loše, pa policajac je pozitivac, netko kome se treba obratiti kad je neki problem i tko će ti pomoći, a ne netko koga se treba bojati
- da, ali on predstavlja autoritet. uostalom, bolje da joj zaprijetim sa policajcem, nego da ja postanem policajac i namlatim ju
- :shock: (al sliježem ramenima. ne da mi se opet svadit.)
- uostalom, i to je bolje nego da imam neposlušno dijete. to ne dolazi u obzir.
I tu se ja već počinjem pitati. Dovraga, pa jel ona stvarno bila neposlušna tamo? I da li sam ja pogriješila? Ne vidim kaj sam drugo mogla napraviti? Prisiliti ju? Užas. Vikati? Tući? Zašto, zato kaj imamo sukob mišljenja? Ipak, dugo me to kopkalo. Bila sam poprilično zadovoljna kako sam super odhendlala situaciju, a onda me ona tako okrutno poklopila. A možda je i u pravu.
I tako se ja grizem, preispitujem.. Dok konačno nije došao mm s posla. I ja mu sva jadna ovo sve ispričam i kažem; e, pa kaj je naša neva stvarno neposlušna? :?
A on na to meni odgovori:
- Pa naravno da je!! I mi ju namjerno tako odgajamo jer ne želimo dijete koje će se beskompromisno pokoriti našim idejama, nego će imati svoje mišljenje i znat će se boriti za njega.
(od srca sam ga zagrlila i poljubila.. i shvatila koliko je malo potrebno da ti netko poljulja sve u što vjeruješ. samo jedan glupi pridjev.. neposlušno dijete. ako se to tako zove, onda da, ja odgajam neposlušno dijete i ponosna sam na posao koji obavljam)