Zdravo za gotovo - klinici ugodnog života i relativnog obilja

[Ifigenija]

Moji klinci, kao i vaši, imaju vlastitu odjeću koju dijelom mogu odabrati (ne čekaju brata iz smjene da se obuku u njegovo, pa u školu, kako je to bilo kod njihovih dida i baka), preferencije u tenisicama (unutar okvira, ali ipak između 5 tenisica smije odabrati), crtići svih vrsta, hrpe igračaka (iako sam ja među strožim i oskudnijim mamama po tom pitanju).

Nisu željni ničega (osim žestokog junk fooda, i McDonaldsa, to ne odbijaju, makar mala zna i to ostaviti na tanjuru...), i nema garancije da će klopu entuzijastično pojesti. Ja se sjećam Twixa kad smo ga dobili iz Duty Freeja, jeo si dok ti nije pozlilo. Oni načnu, pa neće. ILi npr. dukatino - par dana jedu, a onda im dosadi... Jedu dobro, ne mogu reći, nego hoću reći da nemaju onu svijest o tome kako je sve što imaju - obilje i izvolijevaju. Ne da ja nudim više obroka ili nešto, nego jednostavno im ne pada na um da sve to što oni imaju na raspolaganju nije zdravo za gotovo.

Imaju svoju slatko uređenu sobicu - prosječno, niš ekstra, ali imaju fora zidove, naljepnice, zastorčić i lustere u dječjem stilu... Padne mi mrak na oči kad briju da bi nanovo uređivali sobu - jer su vidjeli u reklamnim letcima koje nam ostave u lesi... pa diskusije oko kupovine novih igračaka. Ovaj bi radije one likove, mala bi one, i selili bi se u drugu sobu da mogu bolje urediti Vide to po letcima, te muška soba, ženska, kod drugih, pa dobiju ideje...

Sve je na gumb, i ponekad mi bude krivo što ne znaju kak je to nosit drva i čekat da se kuća zagrije, čekat u redu za banane, i imat istu majicu kao pola razreda, koja ti se zapravo ne sviđa, i onda padneš u nesvijest kad dobiješ nešto sa sličicom ili tako nešto.

Meni se srce stisne kad vidim kako objektivno nikakva kvaliteta života ne usrećuje čovjeka, ako nema zahvalnosti, a ne znam kako bih ovu djecu učila zahvalnosti, kad oni misle da se dijete rađa s pravom na sobu, naljepnice, dekicom na superheroja, tortom u obliku munjevitog jurića, svjetleće tenisice i autić od 60 kn nakon kino projekcije (u kinu mrak kojem oni ipak nađu neku zamjerku jer se nikad nisu smrzli na drvenim stolcima negrijanog provincijskog kina)...

Kak vi to radite?

[mamitzi]

meni je drago da moji što duže misle da je život ugodan a ne strašan.
ja sam neka nježna dušica i pokušavam njih a i sebe zaštiti od ivice i marice, djevojčice sa šibicama i sl.

[krumpiric]

Nisam nježna dušica, znaju kad su im poznanici teško bolesni/nemaju i treba im pomoć/usamljeni/žalosni. Zahvalnost se djeci ne može nametnuti, naše ponašanje je dovoljno. Teško da će djeca roditelja koji npr.imaju prijatelje i direktore i smetlare, i one s golfom jedinicom na ložulje i one s porsheima, i one gladne, ili hrane ili koječega, i one site-postati nezahvalni. Teško da će oni za koje se angažira pomoć da ih odvede na trening koji su prespavali lijenosti radi-postati zahvalni, ali sigurno im ni roditelji nisu takvi.
S druge strane, smatram potpuno neprimjerenim ove svako toliko teme u kojima se razvlače "problemi nas sirotih bogatih", jadni mi konzumenti, jadni mi s neosvještenom djecom, jadni mi...teški problemi sa svake strane. Ako se osjećate loše jer imate, podijelite. Ne ispirite krivnju uvjeravajući sebe da imanjem niste izgubili razumijevanje i ljudskost. Ili vi ili djeca.
Ja npr. jako volim to što mirno živim, u svojim uvjetima, i ja i djeca. Veselim se tome ko luda, jer ko zna što donosi sutra.

[puntica]

krumposice, ti si stvarno mudra žena
moj idol

[klaudija]

krumposice, ti si stvarno mudra žena
moj idol

X

[TeFil]

Ifigenija, zašto zajedno (klinci i vi odrasli) ne odnesete njihove igračke, knjige, slatkiše koji su višak djeci u domu za nezbrinutu djecu ili neku sličnu instituciju. Neka vide i drugu stranu.

Mi nekoliko puta godišnje odvojimo nešto igračaka/slikovnica, slatkiša (baš odvojimo, ne kupujemo slatkiše za davanje, već klincima objasnimo da trebaju podijeliti jer imaju dovoljno) i damo - obično obitelji kojoj je to potrebno. Prošli Božić su tako bili sretni da su mogli uveseliti djecu u jednoj obitelji gdje je mama s djecom morala odseliti od oca koji ih je maltretirao. Isto tako ne smatramo da se oni s tim moraju nekome hvaliti ili to da daruju podijeliti s nekim van kuće. To su prihvatili kao nešto što je ok/normalno i da je to isključivo odluka nas u obitelji jer ima puno ljudi kojima je nedostupno puno toga što mi imamo. Isto tako su svjesni da ima puno djece koja imaju više od njih - svoje sobe, velike stanove, razne igračke... Ne očekujem da mi djeca osjećaju neku zahvalnost jer nešto imaju, ali se nadam (vjerujem) da su svjesni da ima ljudi koji žive i bolje i gore od nas.

Klince odgajamo da znaju da oni imaju maksimum koji im mi možemo priuštiti, da za učenje i znanje uvijek mogu dobiti, ali da za igračke i garderobu i ostale materijalne stvari ne mogu.

[lukab]

Jos mi je dijete malo ali gledam po djeci u skoli u kojoj predajem - oni kopiraju ponasanje i stavove roditelja i samo tako mogu nauciti cijeniti sto imaju i sto nemaju, solidarnost prema drugima, skromnost...
Zelim dijete uciti svojim primjerom i nadam se da cu to i uspjeti

[enchi]

oni kopiraju ponasanje i stavove roditelja i samo tako mogu nauciti cijeniti sto imaju i sto nemaju, solidarnost prema drugima, skromnost...
Zelim dijete uciti svojim primjerom i nadam se da cu to i uspjeti

Ovo je točno, i meni za sada uspjeva, tako da sam sigurna da će i tebi!

I slažem sa sa svakim gornjim postom!

[litala]

u ovakvim pricama ja imam problem s pojmom - zahvalnost...

ona podrazumijeva nekog (ili nesto) drugog koji je omogucio. a ja zelim svojoj djeci usaditi osjecaj i spoznaju da sto pozele, ako znaju nacin i imaju sposobnosti - mogu sami sebi omoguciti.

i onda to sto postignu - cijeniti. dakle, moj "izraz" na kojem treba "raditi", bi bio - cijeniti

i ono sto imas i ono sto znas i ono sto si sposoban (smisliti, uciniti, postici...)


moji se jos (sto mladji to gori ) koprcaju s tim pojmom - cijeniti. bas zato jer kad su mali ne mogu razumijeti odakle ni kako dolazi nesto ni koliko je truda (kakvogbilo - financijskog, vremenskog, blablatructruc...) trebalo da se nesto ostvari...

ali uce, polako, vremenom, vidim da sve vise shvacaju kako je dobro/ispravno/pozeljno/pametno cijeniti ono sto imaju...

[krumpiric]

lit, ja se držim one: whatever you do, don’t congratulate yourself too much – your choices are half chance, so are everybody else’s
pa smo svi relativno zdravi i rođeni smo u vremenima i na mjestima gdje uopće ima ikakve šanse za uspjeh-taj dio sigurno nije naša zasluga

[prima]

Meni se srce stisne kad vidim kako objektivno nikakva kvaliteta života ne usrećuje čovjeka, ako nema zahvalnosti, a ne znam kako bih ovu djecu učila zahvalnosti, kad oni misle da se dijete rađa s pravom na sobu, naljepnice, dekicom na superheroja, tortom u obliku munjevitog jurića, svjetleće tenisice i autić od 60 kn nakon kino projekcije (u kinu mrak kojem oni ipak nađu neku zamjerku jer se nikad nisu smrzli na drvenim stolcima negrijanog provincijskog kina)...

ja mislim da se djeca rađaju sa pravom da žive standardom svojih roditelja. sve što mogu i hoću sebi priuštiti, hoću i moram priuštiti djetetu. bez da za to tražim zahvalnost.
antikonzumeristički sam nastrojena, pa većinu gore nabrojanih stvari moje dijete neće dobiti, ni ja sebi ne kupujem brdo stvari koje su navodno must have. ali neću dijete staviti da spava u šupi da bi shvatio kako smo teško mm i ja došli do kuće. ono što imamo dijelimo po istom aršinu za sve, i normalno je da smo djetetu mi to priskrbili,tko bi trebao?

ni ja ne padam svaku večer na koljena da zahvalim tesli što mi perilica radi umjesto da rifljam robu na potoku.

[Anemona]

Ako se osjećate loše jer imate, podijelite.

Svaka čast krumpi, u životu nisam čula tako jednostavnu, a tako pametnu rečenicu.

[Peterlin]

Kak vi to radite?

Ništ posebno... živimo kako mislimo da je ok.

Trudimo se ne pretjerivati s trošenjem, djeca imaju ono što im je potrebno i više, a ono što ne treba dijelimo (Caritas, Kap dobrote, susjedi i drugi kojima treba).

Učimo ih da štede novac za ono što žele još od predškolske dobi, ne zato što bi ih forsirali na zahvalnost, nego zato što vjerujemo da će im taj stav dobro doći u životu. Tak i mi radimo, pa gledaju nas.

Ne možemo klince staviti da žive na način kako smo mi živjeli. Ni mi nismo živjeli na način kako su naši roditelji živjeli. Nema to veze... Oni žive sada i ovdje. Najbolja mi je svekrva kad kaže "joooj, kak su pametni, sve znaju na računalu i mobitelu", sve dok nije trebala da joj netko od njih navede iglu... nema ba teorije! Ili da zapale šibicu (ajde, to su sad savladali uz roštilj i pečenje kestena i kukuruza na gruntu).

Ne možeš ti klince naučiti kak se vežu cipele ako imaju do desete godine i dulje sve na čičak. Nema ni potrebe, zapravo... Ni ja ne znam tkati ili recimo obrađivati vrt kako je moja baka radila. Bog da znam kuhati, napraviti dizano tijesto i šivati (iako ovo zadnje koristim uglavnom samo za kraćenje hlača i šivanje zavjesa). Meni je trebalo da znam šivati i to me zanimalo, pa sam naučila. Tako će, vjerujem, i naša djeca - naučiti ono što im treba i što budu željeli.

Zahvalnost? Tja, dođe to u nekoj mjeri samo od sebe... Ne znaju oni cijeniti ono što imaju na raspolaganju svaki dan, isto kao što mi nismo znali cijeniti štajaznam telefon i radijatore...

Ne opterećujem se previše time, iako povremeno (kad mi se nakupi puno krame u kući ili kad klinci viču da im je dosadno) imam napade "tjeranja stvari u red" do neke granice. Shvatit će, kad tad...

Uhvatila sam sebe neku večer dok sam se vraćala s fitnessa u ovakvom razmišljanju:Bože-daj-da-i-naša-djeca-žive-barem-ovako-kako-mi-sad-živimo: zdravi smo, imamo krov nad glavom, posao, klinci su sasvim ok u školi, imamo sve sitnice koje život čine lakšim itd... Tko zna kako se to još može okrenuti.

[marta]

Ifi, meni se cini da si ti ta ovdje koja nije zahvalna na onome sto ima.

[seni]

Puno bih vas potpisala, posebno krumpi, litalu, primu.
I još bih dodala:
Prije nego sto se pocnemo bojati za našu djecu, da će biti nezahvalna, ovakva, onakva...
Prije nego sto od njih pocnemo zahtjevati perfekciju, zapitajmo se:
Živi li itko od nas pogotovo oni koji otvaraju slične teme, u 20 m2 sobicka, bez struje i vode, pjesace li po ledenoj zimi dan i pol preko brda iz skole u Splitu u svoje selo za praznike, kako je moj tata još radio, početkom pedesetih. I da ne nabrajam dalje.
Da li mi mislimo da smo zbog toga sto nam je život puno ugodniji, zlo, bahati, nezahvalni...itd?
Zbog čega bi nasa djeca trebala postati takva? Pogotovo kad imaju nas za roditelje, dobre, pametne, moralne, suosjecajne...?

[Anemona]

U jednom dijelu razumijem ifi, ponekad razmišljam da dijete jednostavno ima previše igračaka, a ne zna to cijeniti, ali u tom razmišljanju se vratim na ovu krumpiric mudrost. Višak podijeli i ne kupuj previše.
Nekako mi je logičnije da ja prestanem kupovati viškove, nego da očekujem turbo zahvalnost od djeteta koje je dobilo viškove.

[Deaedi]

ja mislim da se djeca rađaju sa pravom da žive standardom svojih roditelja. sve što mogu i hoću sebi priuštiti, hoću i moram priuštiti djetetu. bez da za to tražim zahvalnost.
antikonzumeristički sam nastrojena, pa većinu gore nabrojanih stvari moje dijete neće dobiti, ni ja sebi ne kupujem brdo stvari koje su navodno must have. ali neću dijete staviti da spava u šupi da bi shvatio kako smo teško mm i ja došli do kuće. ono što imamo dijelimo po istom aršinu za sve, i normalno je da smo djetetu mi to priskrbili,tko bi trebao?

ni ja ne padam svaku večer na koljena da zahvalim tesli što mi perilica radi umjesto da rifljam robu na potoku.

Slažem se.

Osim što sam ja totalni shopingholicar i konzument nepotrebnih stvari.

[seni]

Nekako mi je logičnije da ja prestanem kupovati viškove, nego da očekujem turbo zahvalnost od djeteta koje je dobilo viškove.

Vrlo pametan savjet.

[Charlie]

Potpis na Primu i Daedi.

Mi živimo relativno lagodno pa tako naravno živi i naše dijete, i još pokoji član obitelji kojem možemo pomoći. Sretna sam i cijenim što je to tako, a nadam se da će na našem primjeru i ona, kad bude veća i kad počne bolje razmjeti svijet oko sebe. Djeca ionako upijaju što vide od roditelja...

[Nena-Jabuka]

.... kad oni misle da se dijete rađa s pravom na sobu, naljepnice, dekicom na superheroja, tortom u obliku munjevitog jurića, svjetleće tenisice i autić od 60 kn nakon kino projekcije (u kinu mrak kojem oni ipak nađu neku zamjerku jer se nikad nisu smrzli na drvenim stolcima negrijanog provincijskog kina)...

Kak vi to radite?

Pa, kad već pitaš- postani okrutna! Hoću reći -razumna.
Došao je u kino, vjerojatno pojeo i kokice, i popio colu (ne znam je li dugo žicao ili ga je tacna odmah dočekala) i onda još nakon svega hoće i autić. Tu bi trebao nastupiti jedan munjeviti jurić od tebe.

Mislim, to samo ako si već nesretna, kao što pišeš, zbog nezahvalnosti, izdresiraj ih malo, u početku će se ekstra buniti,
reakcije će biti burne i gadne, no s vremenom će biti dobar i pekmez na kruh.

(No, znam da ti to nećeš napraviti nego samo pitaš, eli eto, kad već pitaš)

[Cubana]

Ovo ljeto je nastala prava pomama za glupim štandovima sa još glupljim stvarima.
Pa smo uveli pravilo: mogu nešto (jeftino) dobiti petkom.
Nisu to neke želje, neš ti jaja s dinosaurima za 9.99, al brate na svakodnevnoj bazi, nema šanse.
Zgodno je to, održalo se do danas, nekad zaborave pa moraju čekati slijedeći petak.
Neke velike želje rasporedimo na rodjendane, Djeda Mraza, nešto dobiju nevezano, a nešto ne dobiju jer je preskupo.
Ovo ljeto je za rođendan poželjela odlazak u lunapark za sebe i brata. I u tri tjedna što smo tamo bili nismo ga u šetnji morali zaobilaziti jer je znala kad će ići i tome se veselila.
Oni odrastaju sa spoznajom da ne mogu dobiti sve što žele i kada to požele. I da neke stvari neće dobiti jer za to nemamo novaca.
Ne očekujem zahvalnost za to što imaju, ali me veseli što su sretni s onime što imaju, što ih vesele sitnice.

[pikula]

ma mogu vas samo sve potpisat

[Zrina]

Pa imati svoju sobu (ili dijeliti ju s braćom) i hrpu igračaka i nije nešto sad previše luksuzno-skoro se može reći da je danas to standard.
Obično se ne cijeni ono što se dobije bez "muke". Kad moj kaže da nešto hoće,a mislim da to baš nije nužno ni korisno, kažem da nema novaca za to. Pa pitam da li ima on. Pa kad zaključimo da nam neće dati badave-obično ostane na tome.

[Nena-Jabuka]

Kod upornog i bezobzirnog inzistiranja i za djecu postoji opcija "Ignore",
pa nisu ni oni svete krave.

[Peterlin]

Pa imati svoju sobu (ili dijeliti ju s braćom) i hrpu igračaka i nije nešto sad previše luksuzno-skoro se može reći da je danas to standard.
Obično se ne cijeni ono što se dobije bez "muke". Kad moj kaže da nešto hoće,a mislim da to baš nije nužno ni korisno, kažem da nema novaca za to. Pa pitam da li ima on. Pa kad zaključimo da nam neće dati badave-obično ostane na tome.

Ma da, to je točno, dosta toga MI nismo imali u svom djetinjstvu.

Ufff, naslušala sam se takvih priča od svojih roditelja i bilo mi je zlo. Nastojim ne opterećivati djecu previše time (čega sam ja bila željna, a oni se zbrčkavaju - velim, time mi je mama probijala uši u najboljoj namjeri, ali nije me se tada doimalo).

"Nekad i sad" zaista nije usporedivo, a djeca tome nisu baš ništa kriva, kao ni mi. Oni ne mogu spoznati kako je nama (i ranijim generacijama) bilo. Mogu samo slušati o tome i vjerojatno im idemo na živce isto kako su i nama starije generacije išle na živce... Ali zato mogu spoznati kad vide kako je nekom drugom sada. Uostalom, i ja sam kao dijete/mlada gledala samo tko oko mene ima više ili veća prava (dulje smije ostati vani, ima veći džeparac i slično) a one koji imaju manje morali su mi tata i mama pokazati prstom.

S druge strane, bolje tako nego da sam u nedajbog situaciji da ne mogu djeci priuštiti ono što su meni moji roditelji mogli. A ima toga... više nego si čovjek misli.

[Manuela.]

[QUOTE=Peterlin;1983353]

S druge strane, bolje tako nego da sam u nedajbog situaciji da ne mogu djeci priuštiti ono što su meni moji roditelji mogli. A ima toga... više nego si čovjek misli.[/QUO

slažem se sa ovime u potpunosti!

[eda]

[QUOTE= Uostalom, i ja sam kao dijete/mlada gledala samo tko oko mene ima više ili veća prava (dulje smije ostati vani, ima veći džeparac i slično) a one koji imaju manje morali su mi tata i mama pokazati prstom. [/QUOTE]

Upravo tako...samo sto to ljudi vole zaboravit!!! Optimizam sjecanja!!!

[laumi]

Ovo ljeto je nastala prava pomama za glupim štandovima sa još glupljim stvarima.
Pa smo uveli pravilo: mogu nešto (jeftino) dobiti petkom.
Nisu to neke želje, neš ti jaja s dinosaurima za 9.99, al brate na svakodnevnoj bazi, nema šanse.
Zgodno je to, održalo se do danas, nekad zaborave pa moraju čekati slijedeći petak.
Neke velike želje rasporedimo na rodjendane, Djeda Mraza, nešto dobiju nevezano, a nešto ne dobiju jer je preskupo.
Ovo ljeto je za rođendan poželjela odlazak u lunapark za sebe i brata. I u tri tjedna što smo tamo bili nismo ga u šetnji morali zaobilaziti jer je znala kad će ići i tome se veselila.
Oni odrastaju sa spoznajom da ne mogu dobiti sve što žele i kada to požele. I da neke stvari neće dobiti jer za to nemamo novaca.
Ne očekujem zahvalnost za to što imaju, ali me veseli što su sretni s onime što imaju, što ih vesele sitnice.

ovo mi se jako sviđa, naročito mi je ovo boldano dobra ideja.
ovo s lunaparkom i mi slično radimo. ne ide se svaki dan (kad smo na moru), nego eventualno jednom tjedno.

[meda]

u kakvim god bili prilikama, djecu nije lako odgajati. bolna spoznaja, znam

[Ripcord]

S druge strane, bolje tako nego da sam u nedajbog situaciji da ne mogu djeci priuštiti ono što su meni moji roditelji mogli. A ima toga... više nego si čovjek misli.

Evo kod mene je ovako (ne mogu priuštit isto što su mogli i moji meni, a nismo bili neki bogataši), ail ne mislim da mi djeca zato pate. Sve ovisi kako si složiš stvari u glavi.

[MarijaP]

Moji imaju neke stvari koje ja nisam i nemaju neke koje ja jesam. Ni oni ni ja ne patimo zbog toga. Sve je u glavi.

I ne mislim da su starije bosonoge generacije bile turbo zahvalne na onome što su imali. Prije su bili turbo željni onog što nemaju.

Jednom sam se ubacila s prjateljicama u bus pun penzića. Išli smo s njima na izlet (karta bila 5 kn pa zašto da ne lol)

Oni su imali organizirano nešto. Nekakva zakuska. Svi redom su trpali u džepove. Da se nađe. Bili željni veći dio života pa im ostalo pod normalno trpati u džep kruh i salamu (nisu tad bili u tolikom belaju)

[mlukacin]

Ja želim ( i radim na tome ) da moja djeca shvate vrijednost novca. Nažalost, mislim da moraju biti svjesni koliko je danas teško pošteno zaraditi i pametno potrošiti a da na kraju mjeseca ne budeš u debelom minusu. Više manje nitko od nas nema onoliko koliko bi mu trebalo, jel tako? Zašto da djecu onda učim drugačije? Zašto da im danas bude med i mlijeko a danas sutra kad odu od kuće da shvate poantu života! I da, mislim da im je bitno napomenuti da ima djece koja nemaju, naučiti ih dati toj djeci, podijeliti... a najvažnije od svega mi je da imaju osjećaj sućuti.
Negdje sam nedavno pročitala neki naslov, otprilike ovako je zvučalo... Nije bitno biti bogat, bitno je naučiti da ti za život treba malo.
Npr., ono što meni nije jasno su kuće i stanovi od ne znam koliko kvadrata? Kako jedna 4 člana obitelj može živjeti na 250m2? Ili čak više? Ima takvih primjera pregršt... od automobila, pa do manjih stvai... tipa odjeće, obuće... Evo imam susjedu koja mjesečno kupi bar jedne cipele za 600-800 kn... Ne stigne ih ni nositi?
Malo sam OT...

[Beti3]

Ifigenija prvotno napisa



Sve je na gumb, i ponekad mi bude krivo što ne znaju kak je to nosit drva i čekat da se kuća zagrije, čekat u redu za banane, i imat istu majicu kao pola razreda, koja ti se zapravo ne sviđa, i onda padneš u nesvijest kad dobiješ nešto sa sličicom ili tako nešto.


Ifigenija i neka ne znaju kako je to. Neka uživaju dok im možeš to pružiti. Tko zna što ih čeka u životu.

A sigurna sam da si im ti usadila dobre temelje i da će se pokazati kad i ako bude trebalo.

Život je dobra škola, kad zatreba, sve naučimo.

Zahvalnost i nije tako bitna. Važnija je ljubav i poštovanje. Zahvalnost dođe starenjem, neka djeca budu djeca.

[Trina]

Moja djeca razmišljaju otprilike kao mi (može li uopće drugačije?) jer znaju za ono što im mi usadimo. Mi smo mama i tata koji su im omogućili svu ovu tehnologiju po kuću (tv, kompjuter, mobitel, play station...), igračke, odjeću..ali s druge strane ne kupujemo ko manijaci nešto što nam ne treba. Igračke već odavno ne kupujemo (osim sitnica tipa gormiti i sl gluparije iz kesica) jer su i oni sami shvatili da nema smisla to nakrcavanje nečin što će se kasnije provlačiti po kući, ako im se nešto baš sviđa onda će skupljati sami sebi novce za to i nakon nekog vremena kupiti (mi pomognemo i lova se skupi za koji dan ali bit je u osjećaju odgovornosti prema novcima). Robu kupujemo kako kome što treba. Nose jedni od drugih, mlađi od starijih i mi prijateljice međusobno proslijeđujemo robu ali to sve skupa nije zato što se nema nego zato što nam je glupo da se tolika roba baca. Htjeli smo im usaditi vrijednost rada pa tako često pričamo s njima o tome, vide da tata puno radi a koliko radi, toliko imamo novaca (ajmoreći, jer to baš i nije tako, više je da radi ko konj a nema love), nemaju novu sobu iz kataloga nego imaju stare dijelove soba (nešto moje, nešto muževo) što je restaurirano-u tome guštamo ja i muž i stvari su uređene/ofarbane/ocrtane po žeji djece, izgleda fenomelano a poseban im je gušt što znaju da je naše bilo. Ja oslikavam zidove i soba im je pravo dječje carstvo prepuno likova iz crtića po njihovo odabiru-za par kuna, koliko koštaju tempere ili farba..i sve to oni znaju.

Znaju da sve košta i da je sve što imamo došlo kao rezultat rada. ne mislim da su materijalisti i da nisu svjesni života i realnosti samo zato što žive u ovom dobu di je djeci omogućeno puno više nego što je bilo nama. Neka je. Meni je srce na mjestu kad mi moj sin npr maloprije dođe iz vanka sa cvijećem koje mu je neka baba dala jer joj se spiza rasula po cesti a on joj je makinalno skupio sve s poda i ona ga nagradila cvijećem za mene i sestru. Ili kad je ovo ljeto nosio nekoj staroj babi pune kante mora jer je htjela okupati noge a nije mogla do plaže. jedan 10-godišnjak koji može voditi računa o svemu, samo ne o osjećajima i potrebama nekakvih baba.

Oni su ono što vide od nas. Ako živimo skromno neće ni očekivati ne znam ni ja što.

[Ifigenija]

Uf, ja ispadam totalni negativac, popljuvale ste me po svakoj osnovi.
Meni se jednostavno skupilo. Naravno da nisam nakon kina kupila autić, ali je on to čuo od frenda i od još jednog frenda (valjda su roditelji jednom kupili, a drugom kupili pod paljbom da SVI tako imaju), jer ne želim postaviti standard da se ide u kino, i sakupljaju sve figurice, i svi albumi, i majice i da se unajmi glumca obučenog u tog lika za rođendan i slično.
Povukla sam crtu, ali sam osjetila da se dijete osjeća loše - jer je u njegovom "društvu" kao neki standard takav kakav jest. Kužiš, uzmeš si popodne, nagnjaviš se, odvedeš ih u kino, a oni i dalje osjećaju da to nije to. Cijeli su se film nadali i tim autićima

Mislim, nakon što smo došli u super kino, vidjeli crtić vrhunske kvalitetete djeca su i dalje imala osjećaj da su za nešto zakinuta. To me je rastužilo. Da je to "još" stalno pred očima.

Razgovarala sam sa sinom, objasnila mu što je i kako je, i držim se svoje - dosta je kad je dosta, ali vidim da je jako teško držati liniju razuma u društvu u kakvom živimo.

Pa mi je rekao da on ne bi rado živio u našoj viksi, jer nemamo aparat za kruh tamo, i kako bismo si napravili kruh (dućan je daleko). Kad sam mu rekla da je to novost u našem domu, i da smo radili kruh na ruke, i da se to može, konstatirao je kako je to sigurno užasno dugo i teško.

Ja ne bih da moje dijete osjeća da je rob skupljanja figurica, kojekakvih aparata... mislim, to je sve divno, ali me smeta premisa da je to zagarantirano. Ja još uvijek padnem u nesvijest od sreće zbog kompjutera, DVD-a, aparata svih vrsta, činjenice da za traperice ne moram u Trst... i nekako želim naučiti djecu da je sve što ih okružuje šarena laža, divno, super, koristi dokle ima i može se, al ne vezuj se, ne brij na to, ne uzrujavaj se, nedaj da te zeme.

[Ifigenija]

Pa, kad već pitaš- postani okrutna! Hoću reći -razumna.
Došao je u kino, vjerojatno pojeo i kokice, i popio colu (ne znam je li dugo žicao ili ga je tacna odmah dočekala) i onda još nakon svega hoće i autić. Tu bi trebao nastupiti jedan munjeviti jurić od tebe.

Mislim, to samo ako si već nesretna, kao što pišeš, zbog nezahvalnosti, izdresiraj ih malo, u početku će se ekstra buniti,
reakcije će biti burne i gadne, no s vremenom će biti dobar i pekmez na kruh.

(No, znam da ti to nećeš napraviti nego samo pitaš, eli eto, kad već pitaš)

Moji ne dobiju kokice u kinu, ne uvijek. Niti piju colu. A autić, kao što sam rekla - nix. Ni u ludilu.

[Smajlich]

Moja djeca razmišljaju otprilike kao mi (može li uopće drugačije?) jer znaju za ono što im mi usadimo. Mi smo mama i tata koji su im omogućili svu ovu tehnologiju po kuću (tv, kompjuter, mobitel, play station...), igračke, odjeću..ali s druge strane ne kupujemo ko manijaci nešto što nam ne treba. Igračke već odavno ne kupujemo (osim sitnica tipa gormiti i sl gluparije iz kesica) jer su i oni sami shvatili da nema smisla to nakrcavanje nečin što će se kasnije provlačiti po kući, ako im se nešto baš sviđa onda će skupljati sami sebi novce za to i nakon nekog vremena kupiti (mi pomognemo i lova se skupi za koji dan ali bit je u osjećaju odgovornosti prema novcima). Robu kupujemo kako kome što treba. Nose jedni od drugih, mlađi od starijih i mi prijateljice međusobno proslijeđujemo robu ali to sve skupa nije zato što se nema nego zato što nam je glupo da se tolika roba baca. Htjeli smo im usaditi vrijednost rada pa tako često pričamo s njima o tome, vide da tata puno radi a koliko radi, toliko imamo novaca (ajmoreći, jer to baš i nije tako, više je da radi ko konj a nema love), nemaju novu sobu iz kataloga nego imaju stare dijelove soba (nešto moje, nešto muževo) što je restaurirano-u tome guštamo ja i muž i stvari su uređene/ofarbane/ocrtane po žeji djece, izgleda fenomelano a poseban im je gušt što znaju da je naše bilo. Ja oslikavam zidove i soba im je pravo dječje carstvo prepuno likova iz crtića po njihovo odabiru-za par kuna, koliko koštaju tempere ili farba..i sve to oni znaju.

Znaju da sve košta i da je sve što imamo došlo kao rezultat rada. ne mislim da su materijalisti i da nisu svjesni života i realnosti samo zato što žive u ovom dobu di je djeci omogućeno puno više nego što je bilo nama. Neka je. Meni je srce na mjestu kad mi moj sin npr maloprije dođe iz vanka sa cvijećem koje mu je neka baba dala jer joj se spiza rasula po cesti a on joj je makinalno skupio sve s poda i ona ga nagradila cvijećem za mene i sestru. Ili kad je ovo ljeto nosio nekoj staroj babi pune kante mora jer je htjela okupati noge a nije mogla do plaže. jedan 10-godišnjak koji može voditi računa o svemu, samo ne o osjećajima i potrebama nekakvih baba.

Oni su ono što vide od nas. Ako živimo skromno neće ni očekivati ne znam ni ja što.

X

[Ifigenija]

Di

Moja djeca razmišljaju otprilike kao mi (može li uopće drugačije?) jer znaju za ono što im mi usadimo. Mi smo mama i tata koji su im omogućili svu ovu tehnologiju po kuću (tv, kompjuter, mobitel, play station...), igračke, odjeću..ali s druge strane ne kupujemo ko manijaci nešto što nam ne treba. Igračke već odavno ne kupujemo (osim sitnica tipa gormiti i sl gluparije iz kesica) jer su i oni sami shvatili da nema smisla to nakrcavanje nečin što će se kasnije provlačiti po kući, ako im se nešto baš sviđa onda će skupljati sami sebi novce za to i nakon nekog vremena kupiti (mi pomognemo i lova se skupi za koji dan ali bit je u osjećaju odgovornosti prema novcima). Robu kupujemo kako kome što treba. Nose jedni od drugih, mlađi od starijih i mi prijateljice međusobno proslijeđujemo robu ali to sve skupa nije zato što se nema nego zato što nam je glupo da se tolika roba baca. Htjeli smo im usaditi vrijednost rada pa tako često pričamo s njima o tome, vide da tata puno radi a koliko radi, toliko imamo novaca (ajmoreći, jer to baš i nije tako, više je da radi ko konj a nema love), nemaju novu sobu iz kataloga nego imaju stare dijelove soba (nešto moje, nešto muževo) što je restaurirano-u tome guštamo ja i muž i stvari su uređene/ofarbane/ocrtane po žeji djece, izgleda fenomelano a poseban im je gušt što znaju da je naše bilo. Ja oslikavam zidove i soba im je pravo dječje carstvo prepuno likova iz crtića po njihovo odabiru-za par kuna, koliko koštaju tempere ili farba..i sve to oni znaju.

Znaju da sve košta i da je sve što imamo došlo kao rezultat rada. ne mislim da su materijalisti i da nisu svjesni života i realnosti samo zato što žive u ovom dobu di je djeci omogućeno puno više nego što je bilo nama. Neka je. Meni je srce na mjestu kad mi moj sin npr maloprije dođe iz vanka sa cvijećem koje mu je neka baba dala jer joj se spiza rasula po cesti a on joj je makinalno skupio sve s poda i ona ga nagradila cvijećem za mene i sestru. Ili kad je ovo ljeto nosio nekoj staroj babi pune kante mora jer je htjela okupati noge a nije mogla do plaže. jedan 10-godišnjak koji može voditi računa o svemu, samo ne o osjećajima i potrebama nekakvih baba.

Oni su ono što vide od nas. Ako živimo skromno neće ni očekivati ne znam ni ja što.

Divni su ti dečki!
Tome se i ja nadam.
A što se ostalog tiče, i mi živimo skromno, ističemo vrijednost i rada, i ne kupujemo kao manijaci. Tim više me ražalosti kad vidim da se i na njih lijepi mentalitet - dajj još. Valjda su još mali.

[Vishnja]

mentalitet "daj još" svud je oko nas. mi, kao roditelji, trudimo se da u tome plivamo kako najbolje znamo i umemo. ne kupuje se svaka igračka iz kesice, ne skuplja se svaki album i ne čitaju svi teen časopisi. garderoba putuje po familiji i šire i nosi se nosivo, naročito kod manjih koji imaju od koga da naslede. kupi se ono što fali i kad treba. gleda se da se zadovolje ukusi, a da se ne potroši na najskuplje patike, telefon, jaknu. jer, to detetu koje raste i menja brojeve cipela i odeće munjevitom brzinom nije nužno. kao što nije nužno ni imati najnoviji mobitel, jer on služi prvenstveno da se jave kad će se negde zadržati, a ne da se njime hvale po školi. i to one dobro znaju (malac je još mali za takve zaključke-). s druge strane, one su zaista dobra deca, odgovorne, vredne, skromne. i zbog toga ponekad, "ničim izazvani" mi roditelji kupimo nešto što zaista žele, ne nužno za blagdane i rodjendan, nego eto, tek tako. kao kad smo pre neki dan nas tri bile u gradu i one gledale , velika tašnu, a mala igračkicu, a nijedna tražila da joj se kupi nije. a ja izvadila novčanik i - kupila. na opšte oduševljenje. ne mislim da kod dece treba negovati zahvalnost - ona se stiče godinama, pre odgovornost prema novcu i empatiju za one koji imaju manje od nas. gore pobrojani načini našeg postupanja s novcem verujem da im usadjuju ovo prvo, a deljenje igračaka i prerasle garderobe onima koji nemaju ono drugo. u suštini, rukovodimo se onom:"daj da bi imao"...

[krumpiric]

Zašto bi netko ko ima živio "skromno"? ŠTo to znači živjeti "skromno"? Ako imaš, ne kupuješ pi?darije tipa plastični auto ispred kina, nego štediš, pa imaš dobar auto-to nije skromno, to su samo različito postavljeni prioriteti.

[Vishnja]

verujem da se ne referiraš na mene, ali pošto sam upotrebila reč "skromno" opisujući svoju decu, objasniću i šta sam pod tim podrazumevala. dakle, moje su devojčice skromne jer ni ne traže najskuplje stvari. zadovoljne su i sa malim, polovnim, sporadičnim...
inače, mogu da te potpišem u većini toga što si napisala na ovu temu, pa i u ovom poslednjem. treba biti svestan šta su nam stvarne potrebe i prioriteti i prema tome se vladati.

[Nena-Jabuka]

Uf, ja ispadam totalni negativac, popljuvale ste me po svakoj osnovi.
Meni se jednostavno skupilo. Naravno da nisam nakon kina kupila autić, ali je on to čuo od frenda i od još jednog frenda (valjda su roditelji jednom kupili, a drugom kupili pod paljbom da SVI tako imaju), jer ne želim postaviti standard da se ide u kino, i sakupljaju sve figurice, i svi albumi, i majice i da se unajmi glumca obučenog u tog lika za rođendan i slično.
Povukla sam crtu, ali sam osjetila da se dijete osjeća loše - jer je u njegovom "društvu" kao neki standard takav kakav jest. Kužiš, uzmeš si popodne, nagnjaviš se, odvedeš ih u kino, a oni i dalje osjećaju da to nije to. Cijeli su se film nadali i tim autićima

Mislim, nakon što smo došli u super kino, vidjeli crtić vrhunske kvalitetete djeca su i dalje imala osjećaj da su za nešto zakinuta. To me je rastužilo. Da je to "još" stalno pred očima.

Razgovarala sam sa sinom, objasnila mu što je i kako je, i držim se svoje - dosta je kad je dosta, ali vidim da je jako teško držati liniju razuma u društvu u kakvom živimo.

Ifigenija, žao mi je što smo te popljuvale, ali vjerujem da tvoj styling to može izdržati.

Možda se svi po svim točkama nismo najbolje razumjeli.

Dakle, nastavimo (ne pljuvati tebe, nego razmišljati o onome što si rekla), a ovo u tvom pausu smatram iznimno bitnim, ovo o postavljanju standarda.

Tko postavlja taj standard?

Svi mi, ne samo "oni drugi roditelji", nego i ti i ja. Svi sudjelujemo i kopiramo jedni od drugih.

Nije danas obilje samo u materijalnim stvarima, nije materijalni status svih nas ovdje isti, moj je nešto niži od tvog, možda i dosta niži (moja slobodna procjena) no time tebi , ili onome tko ima još više od tebe, nije nima lakše. Dapače, čini mi se još teže postaviti granice kad znaš da ti nešto nije problem priuštiti djetetu, ali isto tako znaš da to nije za njegovo dobro.

Dat ću ti primjer tih postavljanja standarda za nešto starije dijete, od 10 godina, gdje se više ne radi toliko o broju igračaka ili nečeg takvog nego o obilju "provoda", druženja s prijateljicama, korištenju slobodnog vremena.

Moja je kećer nakon škole u petak dovela sa sobom frendicu (kod koje je ona spavala prošli vikend), da će biti kod nje cijelo popodne i ostati spavati (čula sm se telefonom s njezinom mamom prije).
Jedino od obaveza što su napravile to popodne bila je napisana zadaća, a ostakje proveden u parku, u druženju s ostalim vršnjacima, pa onda doma večera po njihovom izboru, kolači,
zatim onda pidžama party, totalni diskač do kasno u noć, puštali smo im glazbu po želji, karaoke, ludilo.
Još je tu bila i mlađa kćer i njezina prijateljica koju smo također primili na spavanje). Dakle, provod maksimalni.

Curice su ostale tu i idući dan do iza ručka i onda se persone pojave sa slijedećim izjavom (ne molbom ili pitanjem) - "Mi idemo opet u park, doći će popodne neki dečki i još te i te, idemo!"

Kad smo MM i ja reagirali - gle, gle, jeste vi normalne, sutra nas isto nema doma, svih skupa, niste pročitale lektiru, jučer cijeli dan i noć tulumarite i još bi i popodne. Ne može!

Reakcija obiju je bila pogled pun mržnje i prezira (ili tako nekako) - da kakvi smo mi okrutni roditelji, da druge curice će doći, i dečki, ovu je mama pustila popodne, a mi ne damo...bla, bla...
E, to je bio totalni alarm za nas.
Ne samo da nije otišla tada, nego nije ni cijeli idući tjedan. Da je vidiš koji mir i "poniznost" nakon dan-dva, sreća što će ipak za vikend dobiti par sati slobodnih, a ako ne bude "gospođica jogunica" poslije i više.

A što je bilo s ostalom djecom u tom slučaju i "standardom tog dana"?
Mama te curice, iako ju je u početku pustila, videći da ja ne dam svojoj, nije pustila ni nju, a nisu onda došle ni ove druge.
Taj put smo mi postavili standard, stavili granice na koje su se tada ugledali drugi (mi ćemo se drugi put ugledati na njih) jer svi smo mi nesigurni roditelji, nije ni nama ni njima lako znati koje je to optimalno vrijeme ili optimalno dobivanje materijalnih stvari
ili nečega drugoga.
Pa i ovdje na forumu stalno se postavljaju pitanja- kako vi ovo, kako vi ono?

Koja je to točka balansa da djeca ne dobiju previše, toliko previše da budu nikad zadovoljna gunđala (čim to osjetim znam da smo dali nečega previše, ne premalo), a da opet ne budu disciplinirani vojnici jer to je užas, bar meni, tamo di sve mora biti po špagi.

Tako, nekad se mi pitamo kako drugi, drugi se pitaju kako mi i onda po tome postupamo, ali je bitno da svi postavljamo granice pa će se i taj standard ograničiti,
da ne slijedimo jedni drugi samo u darivanju djece, bilo čime, nego i ograničavanju, jer i jedno i drugo je za njihovo dobro.

[Anemona]

Nena - Jabuka, sviđa mi se "mjerilo".

[rahela]

i inače volim Kikiće, a ova pjesmica im je baš nekako za to http://www.youtube.com/watch?v=F4tC_atGRJY

[Nena-Jabuka]

Nena - Jabuka, sviđa mi se "mjerilo".

To je instinktivno mjerilo, ništa to nije planski. I postupak tog popodneva nije bio nešto planski, niti zacrtan u nekim našim obiteljskim pravilima. Jednostavno smo postupili instinktivno, a nismo očekivali da će sad ovi drugi roditelji tada slijediti naš primjer. A jesu. Jer i oni su očito nesigurni isto ko i mi. Jer i njih njihova djeca ucjenjuju rečenicama tipa- "A svi drugi mogu....a svi drugi imaju...."

Moramo biti pametniji i jači od njih i ne obazirati se na frustracije koje nisu izraz neimaštine nego obilja.
Naravno da su "najzahvalnija" i najskromnija djeca ona koja nemaju pošten krov nad glavom, koji prokišnjava, koji nemaju tekuću vodu u kući, ni kupaonu...., svi smo gledali takve priloge po televiziji... kako su oni sretni kad dobiju stan ili kuću, normalnu sobu.

No, njihovi su roditeli nesretni jer im djeca strašno pate zbog neimaštine.

Naravno da nećemo težiti toj vrsti "zahvalnosti". Ali kad već imaju sve (ili gotovo sve) što im treba, obijesti ne smije biti, pa i pod cijenu njihovog povremenog nezadovoljstva i frustracija.
I to je zdravo. Zar nije netko ovdje spominjao da su bili na predavanju gdje se reklo da djeca moraju imati frustracije u djetinjstvu izazvena činjenicom da ne mogu imati sve što požele?

Navedeno je da ih upravo to (između ostalog) štiti od osjećaja besmisla i depresije u odrasloj dobi.

Pa, priuštimo im onda te frustracije, za njihovo dobro

(Ako lupetam gluposti, molim da me netko ispravi, ako mi priučena psihologija nije jača strana)

[Vishnja]

odlično sročeno!
malo frustracije tu i tamo itekako ih čuva od obesti "sveimanja" i "svudastizanja". i tu čuvena rečenica "aliii svi imaju/smeju/idu" ne treba da ima prođu...

[pomikaki]

Živimo kako već živimo, naša djeca su navikla na to što im pružamo.

Mi se ne želimo odreći takvog života, a htjeli bi da naša djeca budu svjesni kako je život zapravo težak i da nauče cijepati drva.

Možemo im tu i tamo zabraniti izlaske ili kupiti jedne tenisice manje, ali to je samo prvi korak. Ako zbilja želite da budu zahvalni kad dobiju novu majicu ili twix čokoladicu, da svako jutro nose kantu punu cjepanica, možda bi trebalo kupiti neku zemlju i tamo izgraditi kuću od slame pa krenuti putem RG

Dakle, odgovor je - ako vam se ne sviđa pravac u kojem se vaša djeca razvijaju, promijenite sebe, i to dok su još mali.

[Vishnja]

Dakle, odgovor je - ako vam se ne sviđa pravac u kojem se vaša djeca razvijaju, promijenite sebe, i to dok su još mali.

istinito.

[icyoh]

ja mislim da se djeca rađaju sa pravom da žive standardom svojih roditelja. sve što mogu i hoću sebi priuštiti, hoću i moram priuštiti djetetu. bez da za to tražim zahvalnost.

ni ja ne padam svaku večer na koljena da zahvalim tesli što mi perilica radi umjesto da rifljam robu na potoku.

Ovo je odlično rečeno.
Osim onog dijela da sam antikonzumeristično raspoložena pa sam to izbacila


moji su još mali, no moram priznati da uglavnom dobiju što požele ako je primjereno i ako se meni dopadne (npr Bakugani su mi odvratni i to nema šanse da dobiju). Pa i samoj sebi kupim ono što poželim, a mogu si priuštiti.

Zasad su još premali da ulazimo u neku dublju analizu i po meni pokazuju zadovoljavajući stupanj "zahvalnosti" i "cijenjenja" toga što dobiju.

Iako, da se pita mog muža, oboje imaju previše igračaka. No da se pita njega, i ja imam previše stvari

[rehab]

Život me naučio da su djeca koja su u djetinjstvu imala manje, brže naučila cijeniti ono što imaju. Ali eto, kockice su mi se posložile tako da zasad djetetu mogu priuštiti neki standard - vlastitu sobu, novu odjeću, igračke, itd. i ne namjeravam mu to uskratiti da bi ga naučila nečemu. Možda će kasnije doći do tog osjećaja zahvalnosti, ali vjerujem da će doći kad tad. Kad malo poraste možemo odnijeti paket s igračkama i robicom za djecu koja to nemaju, možemo mu davati mali džeparac i poticati ga da štedi za nešto što želi kupiti, poticati ga da sudjeluje u kućanskim poslovima i poslovima u vrtu, itd. Ako roditelji drže do nekih vrijednosti, to se može prenijeti na dijete na lijep način, ne moramo nužno držati četvero djece u jednoj sobi, dati im krišku kruha da rasporede među sobom i sl.