Moze www.fzo.org.mk ili mozes da se javis vo sistina klinika za ivf ke vi go dadam brojot da pitate se sto vas ve interesira
 |
|||
|
|
|||
Moze www.fzo.org.mk ili mozes da se javis vo sistina klinika za ivf ke vi go dadam brojot da pitate se sto vas ve interesira
Ja osobno se nisam vratila, tj nisam ni otišla, a vremena itekako imam za još pokoji forum i druge zanimacije.kokos prvotno napisa
Mislim, ima ovdje dosta topica koji nisu u vezi s roditeljstvom, ali u svakom slučaju razumijem da netko jednostavno više ne želi svraćati na roditeljski forum ako nije uspio.
Meni je ovo prvi forum na koji sam se registrirala, pa sam emocionalno vezana za njega.
tiki_a
Kokos, rado bi cula ove koje su se pomirile da nece imat vise djece ili uopce djece? Ako te zanima prvo, tu sam i mogu ti ispricati kako mi je bilo i kako mi sad je. A tu sam i dijelom jer su to neispricane price pa me to motivira da se motam ovuda.
kokos, i sama željno očekujem kada će se dogoditi to drugo čudo da više ne pokazujem interes za -imati dijete-. Razum mi govori da do toga mora doći, ali kada?? Nije da nemam neki svoj život, ali prije MPO sam stalno imala neke ciljeve koji bi me veselili (obrazovanje, jezici, rekreacija i sl.), a sada jedno veliko ništa. Kao da čekam da sto posto izađem iz MPO pa će onda biti bolje. I kod mene je tako da me dolazak na rodu samo vrati natrag iako više i nisam ovdje aktivna i uvijek taj povratak me iznova "motivira" za neki postupak za koji ubrzo shvatim da nemam snage. Naravno da ovdje ima i drugih dobrih tema, i meni je ovo prvi, ali i jedini forum s kojim sam živjela intenzivno nekoliko godina, upoznala predobre ljude i zbog toga će mi ostati u sjećanju zauvijek, eto pomislim pa "prošetaj" do recepata ili filozofskog kutka, no prije nego se snađem već sam na PO ili Prije začeća (smiješno, ali istinito). TeddyB., drago mi je da si dobro što se ove naše trenutne teme tiče i pomalo ti zavidim
Sad kad završim s ovim pisanjem, pogodite što ću prvo pogledati? ... Pa naravno, kliniku u Makedoniji koju preporuča hulija
Moje drage "stare" forumašice veliko
Tiki_aTeddyB., drago mi je da si dobro što se ove naše trenutne teme tiče i pomalo ti zavidim
Kod mene to nije bilo nešto što sam ja svjesno napravila... Jednostavno kad smo oboje zaključili da je gotovo sa postupcima, to je bilo to, nije mi više nikad palo na pamet da opet krenem u to. Zapravo me bilo kakva pomisao o postupcima počela užasavati.
Pred nekoliko mjeseci mi je kasnila M... bila sam potpuno užasnuta, a bome i MM kad sam mu rekla da mi kasni.Očito stvarno, najstvarnije više ne želimo dijete, meni je to vrhunska ironija nakon svih tih godina pokušavanja da zatrudnim.
Ako mi mozete vjerovati, i ja isto jer bi to, cini mi se, u mojim godinama i na anamnezu ziher znacilo patolosku t, mislim da bi me dosta ruiniralo sve da je i super t i da ne bi imsla snage za hendlanje bebe, a blizanacka mi je bila i ostala nezamisliva. Of kors, da mi se to dogodi a sve je ok ne bi isla na prekid trudnoce ali bi silno strahovala. Naravno da su to sve racionalizacije i da u praksi i teoriji jos poneka zena iznese trudnocu u ovoj dobi, al dobro dodje za ful otkacenje. I divno je bit u suglasju s tijelom nekako, ne natjeravat ga na teske lupinge, ja sam od ivf-ova u starijoj dobi imala problema koji su se smirili. I super je oslobodit energiju i lovu, povezat se sa zenama koje su u slicnoj dobi i fazi i stavit tocku na ovaj dio zivota i omogucit da otpocne druga faza.
I ako kome treba kako smo stavili tocku na price s djetetom o braci i seki i nekako, cini mi se, uspjeno otpustili i preradili taj zal i prihvatili se ko troclanu obitelj, rado cu to napraviti.
Teddy, wow! Mislim za ovo - najstvarnije! Pred neko vrijeme je moja puno mlađa kolegica rekla da bi poludila da skuži da je (opet) trudna. Pomislila sam, hoću li se ja ikad tako osjećati! I to opet, jer se sjećam sličnog osjećaja nekoć davno počatkom studija. To što si napisala mi daje nadu da neću ostati zarobljena u ovom do kraja života, tj. osjećati se kao da nisam ostvarila nešto presudno važno, kao gubitnik ... i to pored toliko drugih stvari koje jesam postigla.
Ina, zanimaju me neispričane priče, svaka izlazna priča, koliko god smo specifične i imamo svoj put, možda postoje neki zajednički putevi.
Hvala, Hulija, a jel ima neki oficijelni web sajt od klinike Sistine? Ja ne nalazim, samo posredne, al idem probati opet.
Halo Tiki, budemo razmijenile info..http://forum.roda.hr/images/smilies/grin.gif
Teddy
Kod mene to nije bilo nešto što sam ja svjesno napravila... Jednostavno kad smo oboje zaključili da je gotovo sa postupcima, to je bilo to, nije mi više nikad palo na pamet da opet krenem u to. Zapravo me bilo kakva pomisao o postupcima počela užasavati.
Pred nekoliko mjeseci mi je kasnila M... bila sam potpuno užasnuta, a bome i MM kad sam mu rekla da mi kasni.
Ja zapravo na ovoj temi nisam nikad pisala najprije zbog svog preradikalnog stava (ne želim više dijete i ne žalim što ga nemam, ima toliko drugih dobrih stvari u životu, i kao što kokos kaže, kad sam se jednom maknula s foruma, nisam otvorila njegove stranice sve donedavno), a sad se nekako ne usuđujem pisati jer, eto, nekim čudom prirode i svemirskom ironijom ipak imam dijete i bezveze mi je uvjeravati cure koje nisu uspjele, i koje su još neodlučne što dalje, da nije sve u djeci i roditeljstvu (kao što je meni moj sadašnji mrski šef svojedobno rekao što će mi djeca kad sam izostajala s posla zbog postupka, a on ima dvoje, i što će mi doktorat kad sam ga upisala, a sam je prof. dr. sc.).
Možda mi je bilo lakše jer ja nikad nisam vizualizirala sebe s djetetom, nisam razmišljala kako bi ono izgledalo, kako bi se zvalo, nisam ga zamišljala da puže ispod božićnog drvca itd., jednostavno je u vezi došlo vrijeme za dijete, kao što je u jednom trenutku i prošlo, te došlo vrijeme za druge stvari. Mislim da sam tu zapravo potisnula želju, o djeci nisam razmišljala, nemam puno prijateljica s malom djecom, uglavnom sam se družila s parovima bez djece i zaboravila sam da djeca mogu biti sastavni dio života.
Moji zadnji postupci na VV izgledali su tako da sam večer prije nego bih trebala ići na dogovor, UZV, punkciju, što god, neutješno plakala. I nisam plakala samo zbog sebe, užasna bi me tuga ulovila u onoj prepunoj čekaonici s toliko umornih lica na kojima se zrcalilo iščekivanje, nada, tuga, sumnja.. sve ono što smo sve prošle. Nisam mogla zamisliti se više da sam jedina od 20 žena taj dan na punkciji koja nije dobila jajnu stanicu, nisam se više željela toliko jadno osjećati.
Naravno da ne može svatko razmišljati poput mene, ja sam brzo odustala (s tim da sam imala i spontanih trudnoća pa se moja situacija i ne može uspoređivati s nekim tko ih nije imao), i divim se svima koji su bili dovoljno uporni da uspiju iz desetog ili petnaestog puta, to se zove želja, u usporedbi s njima ja je nisam ni imala (ili nisam dovoljno željela).
Jednostavno mi je sve to skupa s neplodnošću bilo pretužno i željela sam pobjeći što dalje od toga.
Tiki_a, jako te grlim
I na ovo potpis! Iako sam trudnoću u 43.-oj odradila s lakoćom i bez greške, sad mi je teško, puno teže nego da imam 10 ili 15 godina manje. Puno mi je više crnjaka u glavi, zabrinutija sam, manje opuštena, nervoznija, umornija. Iako se često sjetim M. Selimovića i njegove ...što nije bilo nije ni moglo da bude..., mislim da sam trebala roditi ranije, tj. da je djecu bolje imati dok si mlađi.
Nemojte me sad napasti, jasno mi je da je sve u glavi, ja se valjda osjećam starom, ili bolje reći, deset godina suočavanja s neplodnošću mene je iscrpilo.
ina,
napiši, molim te.
Da me ne shvatite krivo, ali mislim da je lakše kad dodjes do toga, staviti točku i odustati kad imas jedno nego ni jedno dijete....
To sigurno, zato sam ja tu kao crna ofca bez ijednog djeteta da pokažem da je i to moguće.
(Da ne ispadne da se zezam sa ozbiljnim stvarima - to što sam ja relativno brzo i bezbolno izašla iz MPO-a naravno ne znači da će svima biti tako... nije to laka odluka.)
He he, crna ofca. Nadam se da će nas uskoro bit više ovdje takvih, već vidim da mi koriste vaša iskustva -ina, Teddy, vikki...Strah od moguće trudnoće, o tome mogu zasad samo maštati, ali nije da mi nije palo na pamet, a izjava me baš oraspoložila. ... Kad sam imala svoju dobru godinu, malo sam se uplašila gubitka interesa za MPO. A to je zapravo bilo dobro. ina33, vikki, i meni ponestaje energije za dijete; kad se noću budim i pomislim na bebu, uh. Još samo danju sam za...vikki, grrr za šefa, baš mi je diglo tlak.. kokos, kako kažeš, nema korisnih info kad se brzinski gleda (Makedonce), ali vidim da su najponosniji na jednu svoju mamu od 50
Što se tiče pisanja na ovoj temi, iako sam već više puta odustajala, nisam se usudila to ovdje napisati jer i meni je ovo malo prestrogo, ima nas puno koje odustanemo pa se ponovo vraćamo...
I mene zanima...
Uf kako je meni tesko pisati na ovoj temi. Vjerovali ili ne citam ju prvi put jer sam od otvaranja rekla sebi da to necu ni citati jer mi je bilo premucno a ja sam htjela biti pozitivna i vjerovati da cu uspjeti. Medutim, meni se kao u pravilu dogadaju stvari koje izbjegavam i o kojima ne zelim ni razmisljati. Sada pocnem citati jer vidim poznati nick kao zadnji i nadem svoje stare suborke kako pisu sve ono sto sam i sama prosla i sto osjecam. Svima :heart:.
Ja svoju pricu o odustajanju jos nemam snage napisati iako su evo prosle vec dvije godine, bol u grudima me podsjeca na stvari koje potiskujem pa bolje da pisem kad budem hladne glave i mirne ruke.
Posljednje uređivanje od taca70 : 07.01.2014. at 10:05
Naravno da je, moje iskustvo odnosit će se na one koji ne mogu (još) staviti točku za bebu2.
hulija, imamo dvije već dosta stare teme, možeš ih ti nadopuniti novim informacijama:
Potpomognuta u Makedoniji
Skoplje Mala Bogorodica - IVF/ICSI
Znam I zatoa napisav oti ima tema
Hulija, nije ova tema baš za savjete o klinikama, nego o strategiji za izlaz, zato te Argente upućuje na te teme, a ne tu, barem kako se meni čini.
On topic, evo moje "priče" za bebu2.
Nakon rođenja djeteta, već u poodmakloj dobi (40+), imala sam još 3 stimulirana IVF-a, nešto pokušaja prirodnjaka koji kod mene nikad ne funkcioniraju, ali ajde, stila, što bi Luči reko „sport i glazba“.
Prije pokušaja za bebu 2, zamislila sam nekako da ću odraditi 3 pokušaja maksimalno, u što ja računam te svoje stimulirane (znači, „pokušaj“ meni znači „stimulirani IVF di dobijem tipa makar više od 6 stanica“, jer znam da na drugo ja reagirat neću i znam da mi je i prije trebalo toliko viškova za bilo što razmišljati oko djeteta).
U stimuliranima u MB-u mi ispunktiralo milijune stanica (kao i uvijek kod mene), dobila milijun (ko zna kakvih, natjerala sam ih da sve smrzavaju) embrija, budući da je moje dijete smrzlić morflološki kao najlošiji iz svojedobne žetve j. stanica u mojoj 36.-toj pa sam zato tako natjeravala lab stila nikad ne znaš. Sve je to išlo više-manje elegantno što se logistike postupaka tiče, ali me jako zezao spotting koji bi trajao i 4-5 mjeseci nakon postupka (anovulacije, stalno s ulošcima ili tamna roba, gljivice itd.).
Od svega toga sam imala 2 biokemijske i 1 missed ab, koji sam jedva dočekala jer nisam mogla zamišljati stila to je moja mrvica, budući da sam bila previše iskusna i točno sam znala što što znači, a imala sam dugogodišnjeg dr. koji mi nije mogao uljepšavati / pozitivno govoriti u facu stila da ću ja biti jedna od onih s pozitivnim ishodom takve trudnoće, a konto cijele moje pozadine i mog „znanja“ nego mi je rekao as is – s postocima – tipa postoji 10% ili manje šanse da ovo završi drugačije nego missed, a vidjela sam i sama odmah po drugoj beti da ne može bit dobro. To sam jako cijenila jer mi je istovremeno dijete bilo u bolnici i ludilo na poslu, pa da znam na čemu sam.
Nakon svega toga znala sam da više ne želim za šansu od tipa 2-5 posto prolazit to sve skupa jer sam vidila da, što sam starija, stimulacije teže podnosim, na donaciju se nisam odlučila, jer sam preotvoreni tip (otvorenost bi, po meni, nepotrebno opteretila dijete u vrlo konzervativnoj sredini, a zatvorenost pak mene), a jedno je dijete bilo već tu. Također, za donaciju me bilo jako frka frka blizanačke trudnoće, a to me bilo oduvijek frka zbog nekih mojih zdrav. problema, a ići na SET s doniranom js pa dokad traje… ma, nije mi se dalo, u tim godinama.
Posvojenje, nekoć mi je to bila opcija, ali sada mi se više, u mojoj starijoj dobi, nije više naganjalo novi višegodišnji i mukotrpni projekt – nakon 10 godina MPO-a i maybe baby1 života, sad opet maybe baby 2 život nije mi sjedao. Zaključila sam da je došlo vrijeme da „konačno živimo dalje svoj život“, da je to to.
U glavi mi je bilo – živi i uživaj ovdje i sada, ko zna dokle jesmo svi skupa pa da konačno, bolest (opasne boleštine) su počele zahvaćat moju generaciju (normalno plodne, ali dobno bliske), pa mi se činilo stila budi zahvalna na ludoj sreći i čudu što uopće imaš baby1 (opet sam se vratila u emotivno stanje da mi je nezamislivo da bi se to moglo dogoditi, a to je bilo kratko „poremećeno“ uzletom nakon baby1 poroda di sam mislila – eto… možda sad krene, kao i brojne moje IVF-druge što „polete“ nakon toga, to je lijepo opisala jednom bhany – opet, nekima se zaredaju prirodne trudnoće i bebice, a nekima ne (ovima starijima, po meni, baš i ne, pogotovo ako je anamneza dugo trajala).
Također, kad sam to posložila u glavi, puno sam nekako vedrije počela gledat i na fizičke promjene prijelaznih godina, bez nužnihna svaku od njih, jer se MPO vlastitim stanicama meni u toj dobio činio kao reality show vlasitog starenja, od tipa veselja u odnosu na mengu, svakom nespottingu, nekako se čak i mlađe vidim (vjerojatno zato jer se, zapravo uspoređujem sa starijom skupinom, perimenopauzašicama, ajmo reći mojim đirem, a ne s ovim mlađima koje su još po sredini svoje reproduktivne dobi).
Toliko o meni. A sad o djetetu. Što se tiče djeteta, dijete je, negdje u dobi od 2,5 - 3 godine počelo intenzivno pitati o braci/seki (kako su vrtićki drugari i prijatelji počeli dobivati brace/seke). Ja sam mu već prije, na temelju bajki, uvodila tematiku uvijek uz primjedbu „tako smo i mi tebe teško dobili“, uvijek uz spiku kako smo se fantastično iznenadili i bili presretni što smo ga dobili.
Onda smo prvo na pitanja o bracu/seki govorili možda… ali jako teško, mama je već starija, pa smo onda govorili posvojenje (dok ja još nisam sigurna bila u svojoj glavi da nemam više energije za još par godina projekta posvojenje), pa sam ja onda, nakon tog misseda, i vidjevši, zapravo, da nema šanse više vlastita js, i da zapravo neću u donaciju, i da neću opet startat dugogodišnji projekt „dijete 2“ s posvojenjem, odlučila pogledat kako je i vidjet da je to zapravo točka na nade i jasno to iskomunicirati djetetu (a i drugima, koji bi pitali i još uvijek pitaju ono benigno i najdobronamjernije "a kad će tebi mama roditi itd." stila da je taj brod već isplovio kako kažu Ameri.
To sam izvela malo i bezveze, a možda opet i dobro. Naime, odlučila sam mu ispričati o trudnoći 2, ne onako planski, nego usred jedne sesije pitanja i odgovora o braci/seki i zašto i kako, ali ono bi baš htjelo bracu/seku itd. Ja sam se zapetljala u detalje - da smo bili puno u doktora, i imali jednu bebu koja je odmah otišla, ali da to zapravo nije bila seka/braco nego mala točkica koja se prestala razvijati, pa se rasplakalo na to sve skupa jer je to tumačilo „imala sam bracu/seku koji je umro“. Ali, nakon toga su pitanja stala, a ja zaključila da je to zapravo bilo dobro, da ne fantazira više/ne pita se/ne misli da ne želimo, ali se ne usudi pitati itd. (iako je i to sasvim OK, of kors, ali za nas nije bilo točno, mi smo željeli još). Za posvojenje smo mu rekli da bismo vjerojatno dobili starije dijete (starije od njega), pa onda nije više toliko pitalo za taj dio.
Nakon toga tema braco/seka se ne pojavljuje, dijete, zna da je „mama stara za roditi bebu“ i da se to najverojatnije neće dogoditi. Okružujemo dijete, koliko možemo, s manjom i većom djecom (prijatelji i rođaci) i to je to.
Dajem mu pravo na taj žal, naravno, kao što kažem i da je nama žao… ali, zapravo, želja je meni sasvim izblijedila tj. nestala, MM bi sve osim posvojenja, to mu se čini prekomplicirano, ja ne bi donaciju, ne bi niti posvojenje zbog kompliciranosti priče. Mislim da se niti dijete više ne pita, čim smo mi emotivno zapravo prihvatili to činjenično stanje, nego je „krenulo dalje“, kao i mi, i mislim da mu je u glavi mir oko toga i da to uzima kao svoju „datost“ – kao bilo koju drugu okolnost u svom životu.
Eto… ne mislim da je ovo neka „kuharica“, samo jedno iskustvo… koje je meni, zapravo, bilo OK.
Sretno svima, u mirenjima, nemirenjima, nastavcima, pauzama ili MPO prekidima!
Posljednje uređivanje od ina33 : 07.01.2014. at 20:08
hulija, hvala ti na informacijama o mogućnostima IVF-a u Makedoniji i klinici Sistina, svakako su nam vrijedne, zato sam te postove preselila na temu Potpomognuta u Makedoniji. Bit ćemo ti zahvalni ako tamo dopišeš informacije koje nedostaju, kakav je zakon, klinike, cijene itd.
Znam da si imala dobru namjeru, ali na ovoj se temi priča o odustajanju, tako da ovo nije dobro mjesto za predlaganje novih pokušaja.
Post vezan za tvoj slučaj sam preselila temu Biokemijska trudnoća ili spontani nakon IVF-a, možda tamo nađeš odgovor na svoje pitanje (nije baš jednostavno na njega jednoznačno odgovoriti). Možeš postaviti pitanje i na Odbrojavanju ili otvoriti svoju temu. Sretno!
Fala
Evo i mene na ovu temu, nekako je mjerkam danima i konačno sam zašla ovdje. Kako ono stoji u nečijem potpisu - ja sam "jednom nogom tu, drugom prema izlazu" a da nisam još niti jedan jedini postupak imala, s jednim pobačajem. Ipak, svjesna sam i, mislim da svi koji ulaze u MPO moraju jednim dijelom računati na to, da možda nikada neće uspjeti. Možda zvuči grubo ali realno je. Ja nisam od onih koji šire optimizam i vjeruju da će dragi Bog uslišati moltive ako se mole dovoljno dugo i strpljivo. Mislim da nema pravila, život je toliko nepredvidljiv i kaotičan (barem po mom vjerovanju) da može biti bilo što na kraju. Ne možemo znati. U tom smislu mi se čini lakše u startu krenuti s pomirenjem da možda od svega neće biti ništa, pa ako uspije, mašala! Pesimizam je moj program, znam
Nekak uvijek krenem ovo citat pa stanem,odem na drugu temu! Kad smo prije 3,malo vise od tri godine krenuli u ovu borbu ja sam mislila kako ce to biti macji kasalj,boze dragi sta tu moze biti tako tesko dodjes i ostanes trudna! Lakse nego prirodno! Prvi neuspjeh,drugi neuspjeh,treci put ne reagiran,mjenjaj kliniku,sve ispocetka! Vadi nalaze,vadi krv idi ovamo idi onamo,nekad mi se cinilo kako sam vise kod doktora raznih nego sto sam kuci! Danas nakon 5-tog neuspjelog postupka pitam se kad je dosta,kad cu skupit snage i reci kako necu dalje!! Moram reci kako sam sve vrijeme vjerovala kako cemo uspjet,kako cemo nasu bebu drzat,sad nakon ovog petog puta vise ne vjerujem u nista...pripreme za 6-ti pokusaj su u toku,na ljeto cu 35 napunt,nemogu da se nenadam kako je ovo zadnji,dobitni ali sta cu ako nije...
njanja ja dok god sam tako razmišljala išla sam dalje, dok god se nisam mogla pomiriti s tom odlukom sam išla na još jedan postupak, pa na još jedan... dok nisam došla do broja 13, i eto kod nas je 13 bio sretan broj. Da mi je netko prije rekao da ću imati toliko živaca i snage ne bih mu vjerovala, naša borba je trajala valjda punih 8 godina...svašta mi možemo preživjeti. Onda kad se pomiriš s tom odlukom znat ćeš da je kraj tog poglavlja.
mi nismo razmišljali o odustajanju,ali nam je već bilo toliko dosta da smo jedva čekali da potrošimo ovo postupaka kaj imamo preko hzzo-a i da završimo s tim,makar i bez bebice
Nama je preostao još jedan postupak preko HZZO i za kasnije nemamo plan, ostajemo bez volje... A brojku odrađenih do sad neću ni spominjati, ima u potpisu
Draga Sneki
zalutah na ovu temu, uopće ne znam kako...Evo i mene na ovu temu, nekako je mjerkam danima i konačno sam zašla ovdje. Kako ono stoji u nečijem potpisu - ja sam "jednom nogom tu, drugom prema izlazu" a da nisam još niti jedan jedini postupak imala, s jednim pobačajem. Ipak, svjesna sam i, mislim da svi koji ulaze u MPO moraju jednim dijelom računati na to, da možda nikada neće uspjeti. Možda zvuči grubo ali realno je. Ja nisam od onih koji šire optimizam i vjeruju da će dragi Bog uslišati moltive ako se mole dovoljno dugo i strpljivo. Mislim da nema pravila, život je toliko nepredvidljiv i kaotičan (barem po mom vjerovanju) da može biti bilo što na kraju. Ne možemo znati. U tom smislu mi se čini lakše u startu krenuti s pomirenjem da možda od svega neće biti ništa, pa ako uspije, mašala! Pesimizam je moj program, znam
lavko, lavko, čitam tvoj post i shvaćam kako smo različiti.
Ja sam reagirala potpuno razlučito od tebe,nisam htjela, mogla, znala niti u jednom trenutku vjerovati u mogućnost da nećemo uspjeti iako to realno gledano nije imalo nikakve veze s realnošću.S dijagnozom koju sam imala i zapletima koji su se događali bilo je preoptimistično prognozirati i 30% uspjeh.Recimo samo ovako da me u 3 mjesecu na hitnoj pregledavao neki blesavi doktor, nakon pogleda na ekran ultrazvuka samo me pitao "imate li djece?" odmahnula sam glavom a njegov sažaljivi pogled mi je sve rekao...bila sam u bolnici, tri mjeseca ležala doma. Nakon zadnje kontrole imala sam samo jedno pitanje- kada mogu u postupak.23.10. u prirodnom postupku sam ostala trudna.U međuvremenu nisam molila dugo i strpljivo, uglavnom sam bila ljuta na Boga i vrištala na njega da je već jednom pusti..pitajući se smije li se uopće tako s Bogom razgovarati,možda me sad zbilja kazni, ali to su bili moji osjećaji, iskreni.Nekako i danas mislim da sam mu je iščupala iz ruku..
Slažem se da na početku MPO puta moraš biti svjestan, da ipak postoji mogućnost da nećete uspjeti,na tom početku ja je uopće nisam bila svjesna jer sam bila još svježa, zbunjena, vjerujući ,aha sad smo našli nešto što će nam pomoći, iako sam se tog ishoda u koji nisam vjerovala ipak bojala svaki dan.
Sada bih znala i stati i usporiti, treba imati snage i zrelosti reći kad je dosta.
Hrabrim ljudima koji su odustali mogu se jedino pokloniti.Zbog nekih od njih s vremena na vrijeme škicnem listu trudnica u nadi..po nekad se moja nadanja i ostvare..
Nadam se da ću jednom pročitati vesele vijesti od tebe.
Joss, tvoj post mi je totalno zbunjujuc. Ne razumijem radi li se o bodrenju onih koji razmisljaju o odustajanju ili onih koji su odustali:
"Hrabrim ljudima koji su odustali mogu se jedino pokloniti"
Lavko, Sneki
Ja sam pak slucajno uletila na temu jer sam se totalno unezvjerila kad sam vidjela koliko je Markicka uspjela zla razbuktati da se na karnevalu u Selcu spaljivalo "GAY DIJETE IZ EPRUVETE". Bravo! To se zove ljubav.
Bok cure, mene dugo ovdje nije bilo.
Usred sedmog postupka sam prekinula stimulaciju i jednom zauvijek prekinula sa postupcima.
Bilo je to prije više od godinu dana i niti jednom nisam požalila zbog svoje odluke.
Nikada se više u to ne bih vratila.
Ne mogu vam opisati taj osjećaj sreće kada sam s tim prestala, to oslobođenje, bila sam kao na krilima, samo bih pjevala po cijele dane... Osjećala sam se kao da živim u mjuziklu, časna riječ.
Naravno, euforija je prošla, ali ipak nisam požalila niti tren.
Dala sam sve od sebe, 7 godina sam bila u tome, (smo bili), planirala, nadala se, pazila se, sve sam podredila tome. Ponekad se, poneki ljudi, trebaju pomiriti s tim da iako si dao apsolutno sve od sebe, ponekad jednostavno stvari ne upale.
I točka.
I da ne bude zabune, nisam ja prestala na nekoj iskonskoj osnovi željeti dijete - ja sam samo shvatila da IVF nije moj put.
U svakom postupku sam strašno emocionalno patila i tjerala se da izdržim, da "iskoristim" sve te "besplatne" pokušaje - kao da su to bonovi za DM.
Moje viđenje je da nitko ne bi smio toliko patiti da bi dobio dijete. Shvatila sam da bi začeti dijete bi trebalo biti nešto najljepše što se čovjeku može dogoditi, sam taj proces.
Ovo je samo moje privatno i intimno viđenje i doživljaj mojih postupaka i kakva sam iz njih izašla - a ne nikakvo osuđivanje svih ostalih koji su sve to prošli puno više puta od mene i na kraju uspjeli ili ne uspjeli.
Uostalom, svim tim parovima, posebno ženama skidam kapu.
Iskreno, niti ne razmišljam u ružičastom svjetlu više o tome da sada kada sam se konačno "otkačila" od toga, da će mi se BAŠ SADA to slučajno dogoditi... To mi zvuči naivno i pomalo glupasto, Nisam tip koji vjeruje u čuda!
I nitko, apsolutno nitko, mi ne može reći da eto baš zato jer ne vjerujem u čuda se to nije dogodilo.
Da sam morala više vjerovati.
Da sam morala manje vjerovati.
Da sam morala biti više ili manje opuštena.
Da sam morala piti nekakve biljne čajeve jer je et tako Milica ostala trudna.
Da sam morala povesti muža na sex vikend, napiti se s njim i da vidiš - hopa cupa... Tako je i nekoj tamo rodici od Pere uspjelo.
Da sam previše ili premalo željela.
Uvijek smo mi nešto trebale ili nismo i popis bi dosegao središte zemlje da nastavim nabrajati.
Svi mi koji smo iz bilo kojeg razloga odustali nismo se zavukli u crnu rupu, ne plačemo dok ne zaspimo, nismo nesretni, natmureni niti frustrirani zbog toga.
I dok nekima iz moje okoline smeta jer sam sretna bez djece i otvoreno me osuđuju zbog toga, ja se ne zamaram i ne skidam osmjeh s lica. Barem pred njima
Moj muž i ja smi se dogovorili da nećemo živjeti kao dva starca jer nemamo klince. Pokrenuli smo novi posao, ja sam dala otkaz u staroj firmi, putujemo, educiramo se, bavimo se sportom, posvetili smo se poslu i iz toga nam proizlazi puno više financijskih sredstava koje možemo trošiti na sebe i tako si udovoljavati, čak možda i pomagati nekom djetetu bez roditelja.
I da, mislim da je to životni neuspjeh - ne imati djecu.
I nikada nisam shvaćala ljude, pogotovo žene, koje iz sveg glasa vrište da ne žele imati djecu. To mi je gotovo neprirodno. Ali hajde, svakom svoje,
Ali samo do das je kako ćemo taj životni neuspjeh okrenuti na svoju stranu i razvijati se u nekom drugom obliku, smjeru, dimenziji.
Margot, krasno sročeno.
Ja sam jedna od onih kojoj se posrećilo kad sam dala sve od sebe, ne iz prve, ali iz druge, i iskreno, da nije, teško da bi IVF bio i moj put i dalje, imali smo druge planove...
Samo bih dodala, uvažavajući i tvoje i tuđe mišljenje, dakako, da nije neuspjeh ne imati djecu. Neuspjeh je imati dijete i ne biti roditelj.
Da mnogi ljudi iskreno promisle što žele u/od životu/a i da ne popuste "redu" i pritiscima okoline, ne bi Zemlja bila prenapučena i ne bilo nesretne djece i posljedično, toliko nesretnih i oštećenih ljudi.
Svaka čast na hrabrosti koja Ti/Vam je bila potrebna da podvučeš crtu i kreneš/krenete dalje, bez mučenja vječnim pitanjem "a što ako bi baš sada upalilo?"
Sve najbolje!
jako mi je drago The Margot da si se javila jer je bitno čuti naš glas, onih koji su "uspjeli" (ovu riječ bih najradije zabranila u ovom kontekstu), onih koji su odustali odmah po dijagnozi i odlučili se živjeti CHILDFREE, onih koji su odustali svjesno nakon 2 ili 6 ili 13 postupaka.
Nekako dugo već jako razmišljam kako ovaj kutak učiniti ljepšim i prikladnijim za one koje razmišljaju odustati, koji su već odustali i koji žele jednostavno se okrenuti drugoj stranici u životu a da pritom ovdje ne moraju stalno slušati da se "trud na koncu ipak isplati", da "samo treba biti uporan", da je frendica ipak "uspjela nakon 21. IVF-a" i slično. Uvijek ali uvijek će biti parova koji neće okončati svoj MPO put trudnoćom zdrave bebe, koji neće na koncu ovim putem postati roditelji - bilo zato što su odustali ili zato što jednostavno nije bili medicinske pomoći ili onaj faktor sreće.
Ne znam da li bi bilo lakše ovaj dio foruma za izlaznu strategiju jednostavno "zaključati" i da bude dostupan samo onim forumašicama i forumašima koji se registriraju uz prethodno objašnjenje zašto žele pristup ovom dijelu - naravno da neki moderator to onda i odobri.....
The Margot - voljela bih čuti tvoje mišljenje o tome i svakako draga naša SRETNO
the Margot, iz tvojeg teksta isčitavamm sve ono najbolje... ogromnu snagu, sreću, radost... ljubav! Tko god dođe do te spoznaje - SLOBODAN je! A do toga je teško doći! Zato ti želim svu sreću svijeta!
Kadauna,
Ova tema je previse vrijedna za nas koji moramo odustati. Postovi poput ovog The Margot mi daju snagu za dalje. Dodju momenti kad pokleknem i onda procitam njihove postove i opet se podignem.Vidim da nisam sama, kako su se drugi izborili s tim i nastavili dalje. Mislim da bi zakljucavanje teme dovelo do toga da se jos manje pise na njoj.
joj,ja sam tek na početku,još nisam imala niti jedan postupak,i sad me hvata panika kad čitam postove onih koji su probali 6,7 i više puta,pa ništa :/
sos15 - ja mislim da je naša situacija skoro pa tabu tema. Ne znam kako je u drugim društvima, ali ja osjećam da sretni ljudi bez djece u našem podneblju - bilo da su bez djece iz vlastitog izbora ili kao u našem slučaju, stvar okolnosti na koje nismo mogli utjecati - nisu baš dobrodošli. Ja sam na svojoj koži osjetila ružne komentare i strelice u smislu osude da bih se ja, kao žena, trebala "više potruditi" oko djeteta, da samo neka pazim da bi mi muž mogao naći neku mlađu koja će mu roditi dijete, da bi se neke žene ubile da nemaju djece (a te iste znaju što sam sve prošla)... Nekako okolino nije drago, skoro da je protuprirodno da smo sretni bez djece. Mi bismo po tom nekom shvaćanju trebali biti zauvijek obilježeni, neplodni jadnici, greške prirode, vječno pognute glave, tihi i zamišljeni, ma najbolje jednom nogom u grobu.
Imam ja u svojoj najbližoj okolini i predivne prijateljice koje imaju djecu i koje mi otvoreno govore kako mi zavide na slobodi koju imam.
Loši primjeri su ipak izdvojene reakcije.
Teško doći, ali ne i nemoguće.
Posljednje uređivanje od The Margot : 22.03.2014. at 19:55
Nikada nisam mislila da neću imati djecu - uvijek, ali baš uvijek sam se vidjela okruženom djecom. Kćer. Pa onda sin. Ili dvije kćeri. Imam jedan zlatni Paperblankov notes u koji sam upisivala imena koja su mi se sviđala.
Saša za curicu pa Aleks za dečka ili Erik, pa Amelie ili Margerita ili Rita... Imam cijeli popis, ako nekom treba inspiracija neka se javi
Nikada nisam mislila da ću uopće pisati ovakve rečenice. Ljudi koji su išli na "umjetnu oplodnju" su mi bili nekakvi daleki čudaci, očajnici, histeričari... Nema šanse da će meni to ikada trebati, mislila sam. Bez veze, pa to ću ja zboksati tik-tak!
I eto. Nisam - nismo uspjeli zboksati.
Ali ipak, nije mi žao niti sekunde provedene u postupcima, niti jedne suze koju sam prolila zbog svakog neuspjeha, vremena ili ustajanja u 3 ujutro da bi u 6 bili na folikulometriji...
Na 5. postupku mi se slomilo srce. To je najbliže kako mogu opisati svoj doživljaj baš tog predzadnjeg postupka.Taj puta - a bila sam u prirodnjaku, punkcija mi je bila na moj 40. rođendan. Predivna oocita. Za 40. rođendan! Za tri dana predivan zametak - u prirodnjaku! I kasnilo mi je skoro mjesec dana i bila sam UVJERENA - TO JE TO! .........Ali beta je bila negativna. Kao da mi se ta nula sa nalaza smije u lice - luzerice jedna šta stvarno si mislila da TI možeš ostati trudna ha ha ha ...
I to je bilo to. Nešto se u meni prešaltalo, kliknulo, namjestilo se. Kad sam počela plakati kod svake injekcije koju sam si davala u zadnjem postupku, shvatila sam da više ne mogu.
I kada sam došla do toga, osjećala sam se kao da mi je vraćen moj stari život, kao da sam ja opet ja. A ja volim svoj život - volim sve što ga čini, volim moju obitelj, moju kuću i vrt, naše ljubimce, vikende, putovanja, bicilkiranja, duge lijene nedjelje, filmove, puuuuno filmova i knjiga...
Muž je odahnuo. Stalno se bojao da mi se nešto ne dogodi. Imamo prijateljicu koja je strašno nastradala od posljedica IVF trudnoće (znam kako to nespretno zvuči, ali ne bih tu o detaljima).
Eto, želim nam svima koji se tu zateknemo da nađemo neki svoj mir.
Pa ne znam, ja možda ne bih zatvarala tu temu. Mislim da je ta tema osjetljiva i interesantna samo nama koji smo zaista u tome. Trebalo bi nam biti omogućeno da odustanemo bez "ružičastog filtera" i trivijaliziranja naših odluka - u smislu "ma vidjet ćeš, sad kad se najmanje nadaš, izdrži još malo i sl...". To mi je skoro pa disrespectful prema svakome tko odluči odustati od postupaka, trivijaliziranje problema kroz koje ta osoba ili par prolazi.
Ima tu puno tema o kojima bi se dalo raspravljati...
Posljednje uređivanje od The Margot : 22.03.2014. at 20:33
The Margot, potpuno te razumijem, osobito ovo citirano, i jako mi je drago da si se oslobodila pritiska koji IVF nosi i našla svoj mir
I potpisujem i sve što si rekla za parove bez djece.
The Margot, podsjetila si me na jednu osobu koju je MD upoznao prošle jeseni.
Išao je na planinarenje s frendom u slovenske Alpe, kako je već bio kraj sezone bili su jedini gosti u domu i krenuli su kartati s voditeljicom doma. Ne znam kako u razgovoru je došlo do toga da je MD izvadio Smjehuljicinu planinarsku iskaznicu i pokazao ženi. Ona pogleda i zaključuje da je kasno postao tata (a pri dolasku u dom joj je dao svoju iskaznicu iz koje se vidi njegovo godište, pa je ona komentirala da su generacija).
Da, odvraća on, malo nam je trebala medicinska pomoć, ali uspjeli smo brzo. I žena krene sa svojom pričom: nebrojeno postupaka, godine i godine u mpo... i jednog dana, u 41. godini, jednostavno se desi "klik" (možda nije prikladan izraz, ali boljeg nemam) i prekine sve. Otkaže dogovorenu stimulaciju, krene u brda, krene hodati... i sad je tome već 10 godina... ne žali ni trena ni za čim... ni za vremenom provedenom u postupcima, ni za majčinstvom. Prihvatila je svoj život kakav jest i izvukla najbolje iz njega.
Vrlo je nezahvalno govoriti o ovim temama iz moje perspektive, pa se ispričavam na upadu... ali čini mi se da je tvoj put i put ove žene ispravan put. I čestitam ti na njemu.
Margot hvala što si se javila i podijelila svoju priču. MPO put je težak i trnovit i na žalost, ne završi uvijek sretno. Naravno, da druge ne treba obeshrabrivati, apsolutno nisam za to. Ali treba biti i realan. Kada sam krenula na MPO put uvijek sam držala taj neki 'čip' sa strane. I kako godine idu, taj 'čip' sve više nekako preuzima vodeću ulogu. Nisam odustala od postupaka ali isto tako smo se mm i ja pripremili i na mogućnost života bez djece koji i te kako može biti ispunjen ako si čovjek tako želi.
Što se tiče onih koji ne žele djecu, ne osuđujem ih. Bolje je u startu priznati da nisi za to, nego roditi dijete i poslije ne brinuti se za njega, zar ne?
Ne žalim ni za jednim postupkom. Osim toga na tom putu upoznala sam drage ljude i sklopila diivna poznanstva pa i prijateljstva i jako mi je drago, kad se već ne mogu veseliti svojem i te kako se veselim njihovim uspjesima koji mi na kraju krajeva ipak daju snagu.
Svaka od nas na ovoj temi ima svoju pricu, a opet svima nam je zajednicko isto: da dodjemo do momenta da pocnemo uzivati u zivotu kakav nam je odredjen. Moja prica je malo drugacija, bili smo samo u "pola" postupka, nisam stigla do punkcije jer kod mm pri micro tese nisu nasli plivace. Nisam se stigla umoriti od postupaka kao vi. Sama borba nam je trajala godinu dana. Ostali smo s tugom u srcu, kreditima i neprihvaceni od okoline. Gdje god se u drustvu pojavimo, neko nas upita sta cekamo o_O. Neki su se i udaljili od nas jer se kod nas njihova djeca nemaju s kim igrati. Jedino zelim da nadjem mir, ali u sredini kojoj zivim tesko cu to uspjeti. I kad nadjemo nesto da nas usrecuje uvijek neko nadje da nam kaze kako bi bolje bilo da radimo na djeci. Cini mi se da cemo tek ako uspijemo promijeniti sredinu i zapoceti novi zivot moci napokon opet zivjeti punim plucima.
The Margot, hvala na priči
Kadauna, nikako nisam za zaključavanje teme. Ranije sam je izbjegavala, ali sada mi je jako korisna. Sve u svoje vrijeme.
sos15, bilo bi dobro pred tim ljudima pokazati da ste sretni. Ali znam da i za to treba snage.
Ostavljamo temu otvorenu za sve čitatelje, a ja ću brisati "ne odustaj" postove ako ih bude (pročešljat ću i prethodne stranice i učiniti isto).
Cure, našla sam neke postove od ine33 koja uvijek mudro zbori
"Punkcije nisam nikad shvaćala kao "silovanje", ali čula sam da to već neke žene tako doživljavaju... možda je bolje promisliti onda je li MPO strategija za dobivanje djeteta za taj par, postoje i drugi načini, koji će možda bolje nekome "sjesti". Ali, da sam se osjećala kao "i konje ubijaju, zar ne" - jesam. Pa smo tad uveli pauzu. MPO nije shotgun terapija, sasvim je legitimno iz toga izaći, i grozno mi je kad na forumu lijepe smajliće "odustaješ (((, to mi je uvijek tužno pročitati i jupijeeej, ti opet u posutpcima, sad ćeš sigurno uspjeti jer sam ja sanjala/čula/vidjela/mora uspjeti/sve ćemo mi imati svoj zamotuljak itd." jer to jednostavno nije točno i u mojim očima to je izdaja onog broja ljudi koji nisu uspjeli (po meni, oko 30-40%), kao da su njihova iskustva irelevantna, za bacit u prašinu, ili su nešto krivo radili ili nisu bili dovoljno uporni. To mi je stvarno užasno.
Sve je stvar onoga što nekom paru više paše, nije MPO neki mus, barem ne bi trebao biti, po meni."
************************************************** ************************************************** ************************************************** ***********
"I meni je uf onaj dio kao da je vremenska perspektiva nebitna - tipa, nema veze, nakon xy oplodnji i yx godina konačno uspjeh! Mislim, lijepo, ali i vrijeme je jedan veliki faktor (i mojih 10 je bilo predugo, i uopće ne mislim da bismo bili manje sretni da smo muž i ja bili usklađeniji i ranije se odlučili za posvajanje, recimo). Svaki izbor je i oportunitetni trošak... Svako mora za sebe odlučiti, po meni, bez rozih oćala, a, opet, ako hoće roze oćale, ko sam ja da mu ih skidam, kao što ne volim da ni moje meni neko skida."
Posljednje uređivanje od The Margot : 25.03.2014. at 20:10
draga margot čitam tvoju priču a imam osjećaj kao da sam je ja napisala. prošla sam nešto više postupka i više klinika i završila svoju priču zvanu hoću dijete. u svaki postupak sam ulazila optimistično i uvijek je sve bilo sjajno i bajno ali svaki postupak završio neslavno. u zadnja dva postupku imala i pozitivne bete koje su me uzdignule tako visoko a onda me bacile na samo dno dna. da ne govorim o vađenju krvi svaki drugi dan i iščekivanja jeli beta se poduplala pa jeli beta pala, isplakanih suza u dubini noći kada me nitko ne vidi i ne čuje. sve me to dotuklo više psihički nego fizički i tada sam osjetila da moram stat. moji suprug je odahnuo i on je stalno bio u strahu da mi se nešto strašno ne desi. napravila sam odmak od svega, posvetila se samoj sebi, svojim hobijima, kupili smo motor i uživamo u putovanjima i druženjima. iako nemamo djecu mogu reći da nam je život ispunjen. ne žalim za ničim i da mogu opet bi sve ponovila jer sam borac, jer je moja želja za majčinstvom bila uistinu velika ali ako ne ide onda ne ide i pravi borac zna kad se treba povući.
The margot, tako sam sretna zbog tebe, sloboda je prava rijec, odlicno si to opisala, da se moze, da nije lazno i da se moze bit dobro
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom