(Naj)starija djeca

Kopiram s jedne druge teme s ovog podforuma:


Anita, sjecas se kad smo jednom davno raspravljali o tom nekakvom "cudnom odnosu" prema starijoj djeci nakon rodjenja ovih mladjih? Mislis li da bi neke stvari koje spominjes mogle i s tim imati veze?
Meni se nekad cini da ja jos uvijek (neuspjesno) pokusavam izgraditi taj gorespomenuti "balon" sa svojom najstarijom kceri. I nemam pojma u cemu je problem. I nemam pojma koji mi je vrag. Ali, otkad se rodila Jasena, ja vise nikad nisam uspjela dobiti to sto sam nekad imala....taj isti osjecaj "opustenosti" i "lebdenja" i nekog odnosa koji nije popracen osjecajem tezine u trbuhu. Mozda nije tema za ovo, ali me vec jako dugo to muci.


Evo prebacila sam ovo ovdje da mozemo podijeliti iskustva i savjete. Ovo nije prvi put da spominjem doticnu problematiku. I, nazalost, jos uvijek nisam uspjela pokopcati u cemu je stvar. Mozda ne bi bilo lose kad bi se draga nam flower javila, s ponekom svojom rijeci.
Dakle, volim svoju najstariju kcer najvise na svijetu, kao i dvije mladje, uostalom. Medjutim, od kada sam rodila srednju kcer, jednostavno ne uspijevam vise imati s njom totalno neopterecen i lagodan odnos, kakav smo imale dok je ona bila sama. Sve izvana stima, ali ja iznutra ne prestajem sa sobom nositi osjecaj tezine u trbuhu, osjecaj griznje savjeti zbog necega :? , osjecaj tuge i jos kojesta....Zasto? U cemu je stos? Vec vise od dvije i po godine se vrtim ukrug s ovim i nikako da se izvucem. :/

Zorana, ja sam jutros razmišljala o ovome, mislila sam otvoriti neki topic "razlike" između starijih i mlađih. Zapravo me zanimalo koliko nas pati od sličnih osjećaja, pa ako je dovoljan broj, da mogu i to proglasiti nečim prirodnim i očekivanim, kao i oni mixed feelings kod tandem dojenja :)
Sori, malo sam banalna jer moram krenut sada, ali jako me zanima ovo.
I, zanima me, kakvi su ti sada osjećaji prema Jaseni, imaš li slične probleme ili nagovještaje?

Joj, Zorana...Nekad mi se čini da samo pokušavam balansirati između njih dvije, kad smo nas tri same i nema tate da uskoči...Nekad mi bude žao Lane jer si mislim je li bila premala kad je dobila seku i koliko puta sad mora čekati na nešto. Željna je igre samnom, slaganja slagalica i brljanja s vodenim bojama, a ja je stalno odbijam- čekaj sad, čekaj sad...

Još otkad sam počela raditi, ...još je teže, po Lanu u vrtić, ostane među zadnjima, žuri kući Jeleni, ona s vrata na cicu skače..

Znam da nisi postavila temu konkretno radi ovog- nedostatku vremena u posvećivanju djetetu, ali upravo zbog toga mi se čini da taj odnos više nije isti- još je netko tu- netko koga volim jednako PUUUNo kao i nju i tko me isto tako voli i treba. Možda zati i ja imam nekad taj grč u želucu jer mislim da im ne dajem dovoljno. Kad smo ja i Lana same, mislim da se nauživa!

Ali, opet, da sad ne crnjačim, u svemu tome ima puno toga boljeg i ljepšeg otkad sam rodila drugo dijete- više ljubavi. I one će uvijek imati jedna drugu. Nadam se da će imati odnos kao što ja imam sa svojom sestrom! :heart:

mene pere griznja savjesti.

ne zato jer sam rodila jos djece poslije nje.


nego zato jer sam puno, previse toga naucila od kad sam nju rodila (i u mnogim stvarima za.ebala stvar), i s ovima poslije nje sve to ispravila...


a s njom necu nikad moci... :cry:

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

mene pere griznja savjesti.

ne zato jer sam rodila jos djece poslije nje.


nego zato jer sam puno, previse toga naucila od kad sam nju rodila (i u mnogim stvarima za.ebala stvar), i s ovima poslije nje sve to ispravila...


a s njom necu nikad moci... :cry:

---

oj litalo, potpisujem ti svako tuzno slovo.

i mene ovo muči.
ne znam gdje sam i kada kiksala!
uglavnom, čini mi se da sada sve puno više promišljam i analiziram, a s prvim djetetom sam sve prepustila slučaju i često griješila.
sada, 11 godina kasnije to počinjem osjećati kao neki jaz među nama.
baš sam tužna zbog toga u posljednje vrijeme.

prvi put me obuzeo takav osjecaj (griznja savjesti, tuga) kad mi je Filip dosao u posjetu u bolnicu, dan nakon sto sam rodila Eduarda.
rasplakao se kad je morao ici kuci, a ja sam plakala slijedecih sat vremena jer sam ustvari tek tada u potpunosti shvatila koliko ce se nas odnos promijeniti i koliko ja jos nisam spremna na to.
ponekad pozelim da je bio samo malo stariji kad se E. rodio. nekako osjecam da sam mu ostala duzna jos malo biti u potpunosti posvecena...nekako kao da nismo zavrsili nas proces prelaska s odnosa mama - beba, na odnos mama - dijete.
nastavit cu kasnije...

..ali zato je vaše najstarije djete u početku svog života imalo cijelu vašu pažnju začinjenu divotom čarobnih prvih iskustava roditeljstva...koje nikada neće imati vaša kasnija djeca ...pa vas zato ne grize savjest... ...jednostavno vam na neki način nedostaju ta vremena koja ja upravo proživljavam :heart: ....dok me malo usput grize savjest što još nemam drugu djecu, a tu bi vi sigurno imale što za reći

Mislim da je važno povremeno prvom djetetu posvetiti svoje vrijeme samo njemu bez braće i sestara

meni nikad nije bilo problem sto sam rodila nou i da sam imala filing da sam sad nesto uskratila idi. nikad. i nije me pralo to sto vise nemam "vrijeme samo za nju"...

mozda sam cudna, ali nikad nije. ja oduvijek imam osjecaj da imam svu svoju djecu. svo cetvero. samo su dolazili jedan po jedan...

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

ja oduvijek imam osjecaj da imam svu svoju djecu. svo cetvero. samo su dolazili jedan po jedan...

---

:heart:

Tako i ja čekam svoje treće. :love:

MIslim da nije grižnja savjesti, uskraćivanje vremena taj osjećaj o kojem Zorana govori.

Citiraj:

---

..ali zato je vaše najstarije djete u početku svog života imalo cijelu vašu pažnju začinjenu divotom čarobnih prvih iskustava roditeljstva...koje nikada neće imati vaša kasnija djeca ...

---

ni meni to, kao ni litali, nije problem.
problem mi je što sam postala svjesna svojih pogrešaka prekasno i što je starije dijete uskraćeno za nešto što mi je donijelo iskustvo i čega sam postala svjesna tek nakon nekog vremenskog odmaka.
s prvim djetetom je odgoj bio metoda pokušaja i pogrešaka. imam osjećaj kao da mi je bila pokusni kunić. :(

A mogu li vas barem malo utešiti činjenicom da je meni svaki trenutak majčinstva bio pun griže savesti? Ja nikad nisam imala jedno dete, odmah dva i odmah natezanje kome trebam pre i više :/

mislim da grižnja savjesti i majčinstvo uvijek nekako idu zajedno bez obzira na znanje i iskustvo.."uvijek je moglo bolje"...ono što je važno je truditi se da se ne ponavljaju greške...ima vremena, nismo majke samo dok su djeca jako mala..kad si svjestan svojih pogrešaka nikad nije prekasno...

Točno tako, fegusti.
Baš sam nešto gledala po pdf 13-18 i ima negdje pitanje želite li da su ponovno mali.
Oh, da! Najviše, najviše od svega to želim - osim da je živ i zdrav, naravno.

Kada mi je kći bila 2, 2,5 mjeseca, nevjerojatno je sličila sinu.
Dok nisam potpuno odagnala te šašave (ali vrlo bolne) misli koje nisu bile fer, opet, prema njoj; na trenutke sam se ufuravala da je ona - on, samo da još jednom isprobam taj osjećaj.

Ludo, zar ne?
Željela bih ga imati ponovno malenog. Mislim da bih mu kao osoba kakva sam danas mogla pružiti neuporedivo više.
Ali mirim se, ništa mi drugo ne preostaje, već da skupim sve što imam sada, i da mu to svaki dan pružim.
Bilo bi još luđe kada bih i to propustila učiniti, zar ne?

nemam tako dugo dvoje djece kao zorana ali ipak imam osjecaj da se odnos jako promijenio i da sam u tome i ja krivac, jer sad ne mogu napraviti to i to s njim a zeljela bih vise nego bilo sta na svijetu i da imam neki kamen u zelucu i cesto mi se zbog toga place. ne znam kako to promijeniti, ali neke stvari radi prvi put s ocem, sto ne smatram losim, dapace, ali ja sam u svojoj glavi imala da cemo to nas dvoje napraviti :( . tuzna sam i ujedno sam i sretna, ali nadam se da ce se s vremenom i to promijeniti. iskreno sam iznenadjena zorana da imas takvih problema, jer mi kroz postove izgledas tako smirena i puna snage i volje za svoje klince :love:

Znam da ni to nije ono o čemu Zorana priča, ali svatko se ćeše gdje ga svrbi.

Citiraj:

---

ne uspijevam vise imati s njom totalno neopterecen i lagodan odnos, kakav smo imale dok je ona bila sama. Sve izvana stima, ali ja iznutra ne prestajem sa sobom nositi osjecaj tezine u trbuhu, osjecaj griznje savjeti zbog necega , osjecaj tuge i jos kojesta

---

Možda bi nam ti, Zorana, mogla malo približiti taj osjećaj, (nemoj previše, vidiš da se sa svojim jedva nosim :mrgreen:- šalim se) i što te sprječava da bar djelomično oživiš ovo čemu težiš? Pošto kažeš da događaj drugog rođenja nije unio pomutnju (više brige, manje vremena) je li to, onda, doživljaj drugog djeteta u usporedbi s prvim ili nešto treće?

Citiraj:

---

kate prvotno napisa

Mislim da je važno povremeno prvom djetetu posvetiti svoje vrijeme samo njemu bez braće i sestara

---

Mislim da je ovo bitno...eh da, a ako će vas ovo utješiti: Istraživanje je pokazalo da su prvorođena djeca pametnija, tj. da imaju veći IQ i da se to objašnjava time da su ta djeca ipak imala to dijete kao jedinca, jedno vrijeme, dok ovo drugo, malo nije to nikada imalo i oduvijek mora pažnju dijeliti sa nekim.

Doduše, ja to vidim isto ovako: dijete starije je nešto izgubilo, a mlađe je rođeno u toj situaciji... paaa....

A da možda sami ne namećemo taj "kamen"? Npr. ja to sa nećacima imam kada ovom starijem dajem previše odgovornosti i očekujem da uvažava mlađe iako je i meni teško tog mlađeg uvažavati i njegove želje...

strasite me...

ja cu nakon gotovo osam godina dobiti drugo dijete, i, uopce me ne pere da cu prema B promijeniti odnos nego da drugom djetetu necu moci pruziti onoliko koliko sam B (sto zbog godina, strpljenja, drugih obaveza, ne znam...). Sada cu jos poceti razmisljati: ako se izokrene i odnos prema B - onda sam tek u banani.

Ovo je jako, ali jako, jako, jako tužan topic. :(
Ili ja danas "čitam" tužno.

Moju priču nakon rođenja drugog djeteta znate...

No, zaista se to prilično stabiliziralo, ali ne, nije kako je nekad bilo.

Kao da sam znala da je onaj naš zagrljaj, prije mog puta za Rijeku s trudovima, bio od nemjerljive važnosti i vrijednosti. Još uvijek se sjećam siline tih emocija, te punoće, te ljubavi koja nas je zajedno omatala poput štapića sa bijelom šećernom vatom.
Nisam ni znala koji je to ustvari pozdrav bio. Ja nisam odlazila samo u Rijeku.... ja sam otišla i postala netko drugi i vratila se istome drugačija. Jako sam sretna što znam da to nije skužila!! Nisam glumila, već je ona imala punu pažnju tate i puno se družila (druženje i prijatelji su joj prioritet života!).

Što se tiče one opuštenosti i zajedničkog uživanja, imamo to nekad!! Imamo to kad smo same i kad smo obje dobre volje i kad se uspijemo dobro zabaviti! Taj smijeh nam vraća tu povezanost. Svaki put se iznenadim kad joj se nasamo posvetim koliko je ustvari mudrija svakim danom i kako me nevjerojatno razumije. I znam da ono što me najžešće ljuti kod nje je činjenica da je ona moj učitelj. Teško je voljeti opušteno teškog učitelja, budimo realni. Kad te dijete od 9. godina opere toliko inteligentno da ne znaš bi li bio ponosan na nju ili se sramio što nemaš bolji odgovor.... nova je stvar. Nekad me oduševi, nekad izludi... ovisno ustvari o razini umora. :/ Radi umora sam loša u svemu. A najviše se lomi na njoj. A činjenica je da malo dijete jako umori... posebno radi nespavanja po noći.

Ja stalno smišljam strategije kako se povezati sa njom. Tako sam počela i rolati radi nje... :lol: Pa zajedno radimo kolačiće ili se zajedno igramo s Liamom na način kako ONA voli.... Kad on spava igramo memory ili učimo zajedno, pričamo u krevetu dugo navečer prije spavanja..... To su sve trenutci kad se onaj osjećaj sa šećernom vatom zna vratiti. Do prvog preokretanja očima. :roll: Ili njene panike i silovitog traženja da odmah nešto učinim, a ne mogu ili ponekad i neću jer me smeta ta paničnost. Malo sam se i ja počela inatiti s vremenom. :oops:

Ali ono što izrazito cijenim kod nje je iskrenost. Brutalno je iskrena, na mamu. :P Volim kad mi može reći što je boli, u čemu nisam bila fer... silno me iznenadi kad kaže: "Mama, uopće mi nisi dala podršku kakvu zaslužujem u vezi današnjeg minusa. " Onda sam joj prišla, grlila je dugo, škakljala kao malu bebu (ponekad mi se čini da voli da se s njom igram kao s Liamom.. da je tako ljubim, mazim...), malo smo se ludirale i onda sam joj rekla neke realne umirujuće činjenice u vezi tog minusa. To se zove podrška. :mrgreen:

Divna je. Divna je i poput vidovitog bumeranga je.

I zanimljivo je da sam tek prije koji tjedan shvatila da ja ustvari ne osjećam više da ona MENE voli kao nekad i rekla sam joj da imam feeling da me ne voli. Od tog dana je drugačija! Kao da je sretna što sam joj to rekla.. kao da je sretna što sam otkrila da mi je možda i namjerno uskraćivala ljubav (svojim protestima/testovima na kojima sam padala), na što sam ja isto činila njoj i tako smo se zavrtile u krug.

Na nju izuzetno loše utječe vikanje. Na tome jako puno radim. A evo i danas je bio dan pun izazova i duboko sam disala u vrijeme potencijalne frke (traženja papuča koje su ustvari ostale u školi, pa inzistiranja da zovem tatu na mobitel, a tata je u inozemstvu i neću trošiti mobitel da ga ona pita gdje su papuče...., pa paničari, viče na mene što joj ne pomažem-prematam Liama upravo-...) Ja dišem, dišem... molim Boga koji nema veze s nijednom religijom da me umiri i da mi snagu da ne počnem vikati.. i onda se ona sjeti slijeda događaja i zaboravljanja papuča i sve se smiri. Ja joj priđem i kažem:"Možda bi sad bilo fer da mi se ispričaš što si onako vikala na mene?" Ona se malo nećkala, pa je nekako promolila "oprosti" na što sam ja reagirala s puno ljubavi pa joj je bilo drago što se ispričala i krenula je dalje objašnjavati zašto je takva panika.
Takvih 5,6 stvari u danu.. bez uključivanja jedenja od 2h... i sličnih svakodnevnih problemčića... i eto, možeš biti ponosan ako si dan preživio bez pojačala.

Uuu.. a mislila sam samo par riječi napisati.

Ja potpisujem Litalu, ali se tješim onim što kaže kate da su nas imali samo za sebe bar neko vrijeme. Ali mi se čini da P to vrijeme samo za njega ni ne želi on želi svog brata i to stalno.
Ja što je najgore znam gdje sam kiksala, prvi put, slušala sam regule, knjige i doktore, dede i babe i žabe onako uplašena, misleći da o djeci i odgoju svi znaju više od mene umjesto da slušam samo svoje :heart: :(
maslačkica, visina IQ me ne tješi, plaši me, ko će s njim za koju godinu na kraj :/

Ne bih rekla da je Zorana govorila tome kako je prvo dijete uskraceno zbog drugog, nego o vlastitom osjecaju da ti je prvorodjeno dijete nekako postalo udaljeno rodjenjem mladjeg. I da odjednom, cinom rodjenja tog mladjeg djeteta, na starije gledas potpuno drugim ocima, vidis ga velikim, starijim, ocekujes od njega ovo ili ono... A istovremeno razum govori da je to i dalje ona tvoja mila i slatka beba... Samo sto tvoj dozivljaj tog djeteta vise nije takav...

Pitanje je kako vratiti onaj "stari" dozivljaj veceg djeteta i zasto se on uopce promijenio.

[quote="Maslačkica"]

Citiraj:

---

kate prvotno napisa

Istraživanje je pokazalo da su prvoro?ena djeca pametnija, tj. da imaju veći IQ i da se to objašnjava time da su ta djeca ipak imala to dijete kao jedinca, jedno vrijeme, dok ovo drugo, malo nije to nikada imalo i oduvijek mora pažnju dijeliti sa nekim...

---

mislim da je ovo pogresno interpretirano jer ispada da su prvorodjenci i jedinci pametniji od drugorodjene djece. (iako bi se u slucaju mog brata i mene moglo reci da je to istina - on prvi i pametniji :mrgreen: )
ja sam slusala emisiju u kojoj se govorilo o tome kako prvorodjenci imaju razvijeniju akademsku intelig., a drugorodjena djeca socijalnu inteligenciju.
to nema pretjerano veza s iq vec s uvijetima odrastanja pa su drugacije usmjereni u zivotu.

fegusti , nisam ja to napisala :P

Citiraj:

---

Anita-AZ prvotno napisa

Takvih 5,6 stvari u danu.. bez uključivanja jedenja od 2h... i sličnih svakodnevnih problemčića... i eto, možeš biti ponosan ako si dan preživio bez pojačala.

---

I čisto OK.
Ne smiješ uvijek biti samo/kritičan, nekada si slobodno možeš čestitati i na tome što si preživio dan bez pojačala! ;)

Aha, marta...
Mene je taj osjećaj kratko držao prema sinu nakon kćerkinog rođenja. Nakon nekog vremena ponovno sam se približila njemu i od tada paralelno hendlam dva odvojena svijeta.
Naravno da svi skupa često tvorimo kupus :tele: , ali i to smo mi.

[quote="fegusti"]

Citiraj:

---

Maslačkica prvotno napisa

Citiraj:

---

kate prvotno napisa

Istraživanje je pokazalo da su prvoro?ena djeca pametnija, tj. da imaju veći IQ i da se to objašnjava time da su ta djeca ipak imala to dijete kao jedinca, jedno vrijeme, dok ovo drugo, malo nije to nikada imalo i oduvijek mora pažnju dijeliti sa nekim...

---

mislim da je ovo pogresno interpretirano jer ispada da su prvorodjenci i jedinci pametniji od drugorodjene djece. (iako bi se u slucaju mog brata i mene moglo reci da je to istina - on prvi i pametniji :mrgreen: )
ja sam slusala emisiju u kojoj se govorilo o tome kako prvorodjenci imaju razvijeniju akademsku intelig., a drugorodjena djeca socijalnu inteligenciju.
to nema pretjerano veza s iq vec s uvijetima odrastanja pa su drugacije usmjereni u zivotu.

---

Ne znam, tj. nisam ja pogriješila ili razumjela, nego su baš tako rekli... ali nebitno...

MARTA je upravu... skrenula sam i ja malo sa teme...

Anita -AZ je baš to lijepo nekako ispričala i baš opisala svoje osjećaje... e a da kažem nešto na tu temu:
Moje lično viđenje tvoje situacije je: tvoje dijete jako dobro artikuliše ono što osjeća + ZNA što osjeća (što je jako bitno, jer ja npr. nisam naučila osjećaje i samu sebe do 25. :lol: ). U cijeloj toj priči mislim da je bitno da se trudiš i koliko vidim u tvom "tonu" ponosna si na sebe i taj trud, jer ti ipak se sada posvećuješ njoj kako ONA želi, a ne kako ti misliš da bi joj se trebala posvećivati, pa tako onda ideš rolati, i ono što je meni upalo u oči je "igrate se sa Liamom kako ONA hoće"...pa zar to nije divno? Tj. ne sputavaš njenu želju, ona se mora pomiriti s tim da ima brata i da si i ti drugačija, a i ona je isto tako drugačija, ali ne podređuješ sve mlađem djetetu, nego se podređuješ i njoj... (jesam se zapetljala..... je li me razumiješ šta hoću reći?)
U svemu tome i ti i ona ste zadovoljnjije jer se posvećujete jedna drugoj - u igri i problemima...

Gledajući ljude oko sebe po meni je problem u tome što se posvećuje previše pažnje mlađem djetetu nego većem i manje se odgovara na potrebe starijih jer su mlađeg "preće" (u smislu, ne mogu čekati)... starije može čekati, ali ako se odgovori na potrebu....
Vremenom se potrebe djece mijenjaju, male smo već prošli, a trebamo se naučiti i znati nositi sa potrebama velikih i komunikaciji s njima...

Uh!!!! (ne želim ni čitati i pročitati šta napisah!)

Uglavnom, anita -az ja mislim da ste na super putu....

Prije par mjeseci me jedna scena s tevea bacila u ocaj. A pazite o cemu se radi.....Prikazivali su reportazu o dinosaurima. I kao mama dinosaur dobila je svoje mladunce....pa su oni citavo vrijeme bili skupa, igrali su se, mladunce je sisalo kad i kako je htjelo....Onda se nesto desilo; mama dinosaur ponovo je bila u drugom stanju. I to njezino mladunce je doslo do nje jer je htjelo sisati. I tu se gadno iznenadilo: majka ga je jako okrutno ogurnula od sebe. Mladunce je opet pokusalo. Majka ga je jos jace odgurnula strasnjom nogom i okrenula se. Mladunce je jos koji put krenulo prema majci, ali ova ga vise uopce nije primjecivala ni dozivljavala. I ono jadno se okrenulo, koji put se osvrnulo i nastavilo dalje....samo prema nepoznatome. Od tada me te scene proganjaju jer se iz nekog blesavog razloga pronalazim u tome. :/
Marta i Anita su pogodile smisao; ne radi se o neimanju vremena, o manje poklonjene paznje itd. Radi se iskljucivo o mojoj perspektivi i mom pogledu na Zorku od onog trena kad je Jasena rodjena.
Pocelo je pomalo tijekom trudnoce. Dojenje mi je bilo jako naporno i u nekim trenucima odbojno. I hajde, ona je tada nekako i prihvacala te moje momente u kojima sam je odbijala. Ali, nikada necu zaboraviti tu scenu o kojoj i Anita pise: prvi susret sa Zorkom nakon sto se rodila Jasena. Dosla je s muzem kod mene i bolnicu i ja sam je poljubila. Nakon toga je krenula da pomiluje seku. Tu sam pogled fokusirala na njenu glavicu koja vise i nije bila tako mala, ruke koje su odjednom izgledale puno vece i deblje nego do tada. Gledala sam je i pitala se jesam li normalna. Ili ja vise nisam ista ili to vise nije to isto dijete...Gledala sam je potpuno drugim ocima i osjecala se uzasno. :cry:
Vremenom se situacija popravila, ali do dana danasnjeg nisam se uspjela izbaciti iz te perspektive pa pokusavam i na ovaj nacin potraziti pomoc.
Uglavnom, sto vise razmisljam o tome, vise se vrtim ukrug. Imam napade griznje savjesti pa se sve vise trudim...sto se vise trudim vidim da to nikada ne moze biti TO i opet dobijem napade griznje savjesti. Ona u medjuvremenu raste, ja rastem s njom. Shvacam da je ona moja najveca zivotna skola. Shvacam da je ona moj najtezi ispit koji nikako da polozim....pa ako koja od vas ima koji trik u rukavu...jako bih voljela da ga podijelite sa mnom.
Blesav ali istinit podatak je taj da s Jasenom nikad, ali nikad nisam imala taj osjecaj. Jelenino rodjenje mi nije unijelo ama bas nikakav "potres" u zivot....sve je ostalo na svom mjestu. Osjecam se stvarno sretno i ispunjeno. Ali mi i dalje ostaje taj kamen spoticanja, taj osjecaj tezine u trbuhu, to NESTO s cime nikako da se suocim.

Zaboravila sam napisati i podatak da sam se jedno vrijeme stvarno lose ponasala prema njoj....bas to vrijeme nakon Jaseninog rodjenja. Dosta cesto bih galamila bez ikakve veze....i scene su bile stvarno zalosne. U stilu: nesto fino pricam i smijem se Jaseni, momentalno se okrecem prema Zorki i izderem se, da bi se opet iducu sekundu (doslovno) smijala Jaseni. :(

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

Zaboravila sam napisati i podatak da sam se jedno vrijeme stvarno lose ponasala prema njoj....bas to vrijeme nakon Jaseninog rodjenja. Dosta cesto bih galamila bez ikakve veze....i scene su bile stvarno zalosne. U stilu: nesto fino pricam i smijem se Jaseni, momentalno se okrecem prema Zorki i izderem se, da bi se opet iducu sekundu (doslovno) smijala Jaseni. :(

---

O ovome sam ja i pričala.... da ti nije grižnja savjesti?

Ovako... ja svoju nećakinju obožavam, ja kažem da sam "zaljubljena u nju", ali jednom je došla kod mene na par dana i stvarno mi je više nego smetala. Bila ona dobra ili loša, jednostavno mi je nesvjesno smetala i u biti se NISAM TRUDILA oko nje kao inače...
I u jednom trenutku mi je rekla i to mirnim glasom:"Tetka, ti se samo dereš na mene otkako sam došla, zašto?"
I ja tu stanem i naravno da NE ZNAM razlog i obećam joj da neću više... od tada sam se družila s njom više i poklanjala joj više pažnje, ali u smislu POZITIVNE pažnje.
Tada je imala 10-ak godina (možda 11) i čini mi se da ja jednostavno nisam mogla prihvatiti taj neki njeni razvoj...

U biti, opet fulam temu, ali ja mislim da je problem kod tebe prihvaćanja možda tih nekih situacija u kojima nisi baš dobro odreagirala, pa se sada vraćaju.
A to da je drugačije kada ste došle iz rodilišta... imate 2 osobe o kojima se trebate brinuti, na različite načine, a što je najveći problem, mislim da nismo spremne na tako nešto, tj. kada je 1. beba došla to je bilo "tako i tako", a sa 2. bebom situacija je drugačija i ne znamo kako reagirati + možda ima nešto u tome da se priroda ipak brine za mlađe? A mi kao ljudi moramo malo više truda uložiti u 2. dijete i svoje osjećaje...

zorana, svojom tv epizodom si me podsjetila na moju - ja sam u trenucima borbe za dojenje i izdajanje gledala neki dokumentarac o fokama i kako mama foka dobiva neku upalu i ne moze dojiti, a mali (onako prekrasan pahuljasti) hvata cicu i nema nista...nazalost mali nakraju i umire, kao i majka.
mislim da ce me te foke cijeli zivot proganjati...

da li je ok priznati da nam neko dijete vise lezi od drugog? mislim, da li je to uopce do reda rodjenja ili do nekog naseg odnosa (a sto nema veze s ljubavi)?

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

...nesto fino pricam i smijem se Jaseni, momentalno se okrecem prema Zorki i izderem se, da bi se opet iducu sekundu (doslovno) smijala Jaseni. :(

---

upravo ovako mene doživljava moja starija!
na to mi je skrenula pažnju. sve onako kroz šalu, imitirajući me.
a zabolilo ju je!
što je najbolje, ja toga u tom trenutku nisam bila svjesna... :/

Citiraj:

---

flower prvotno napisa

da li je ok priznati da nam neko dijete vise lezi od drugog? mislim, da li je to uopce do reda rodjenja ili do nekog naseg odnosa (a sto nema veze s ljubavi)?

---

o ovome i ja razmišljam.
i nije do toga da jedno dijete volimo više a drugo manje.
samo ih volimo drugačije. različito se prema njima odnosimo.
kao što se i oni različito odnose prema nama.

Flo, u sridu.

U sridu ili ne....tocno tu je valjda i moj problem. Je li moguce da meni Zorka "manje lezi" zato sto mi je jako slicna?
Npr. Jasena je totalno drugaciji tip od mene. Od nje ne dozivljavam nikakva ponasanja koja bi me psihicki opteretila jer dijete jednostavno funkcionira po drugoj mustri.
A Zorka.....Zorka mi je uzasno slicna. Gomilu toga sto radi, pogotovo ono sto bi se moglo svrstati pod lose ponasanje ili nepozeljne reakcije me podsjeca na mene i na moje djetinjstvo. I sto je jos zanimljivije, upravo one lose reakcije koje me podsjete na moje lose reakcije budu to sto uzrokuje pucanje. I jos kad se zateknem kako se ponasam kao moji starci tada, tu valjda definitivno posizim. I u momentima je citam kao otvorenu knjigu. Znam koje ponasanje s moje strane ce samo pogorsati stvar, i opet mi neki vrag neda da se zaustavim. :/
Da rezimiram, moze li biti da mi je previse slicna pa mi zato ne lezi? Znaci li to da se u tom slucaju ja moram osloboditi vlastitih duhova proslosti i prestati ih projicirati na nju?

Maslackica, ima tu jako puno griznje savjesti. Ali, nisam sigurna sto je uzrokuje.
Mamasita, mislis li da bi se drugacije osjecala da si rodila drugo dijete koju godinu kasnije?

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

...nesto fino pricam i smijem se Jaseni, momentalno se okrecem prema Zorki i izderem se, da bi se opet iducu sekundu (doslovno) smijala Jaseni.

---

Da, znam, točno tako. To su mi osvjestili moji prijatelji. :/ Nakon toga sam čak htjela postaviti videokameru i snimati se tako da si još više osvjestim i da me šokira ta grozna istina toliko da prestanem. Nismo postavili kameru, ali promatram se stalno izvana...

Znate sto me najvise od svega muči? Ja znam da ja mogu biti puno, puno bolja mama.... samo da ne radim... samo da nisam toliko opterećena, a ponekad i opsjednuta vlastitim doprinosom i tragom... Da toga nema, ja bi bila normalna žena i mogla bi se posvetiti djeci apsolutno i vjerojatno 70% problema kojih ima, ne bi bilo. Jer ih je velika većina prisutna radi moje premorenosti.
Baš sam sinoć razmišljala da možda napravim pauzu.... budem samo mama... i radim samo kad zaista osjećam pravu potrebu, ne baš svaki projekt koji mi se nudi.
Nije fer ako znaš da postoji način da budeš bolji da ga ne iskoristiš... što vi mislite o tome?

Jer.... ako već moram birati za čime ću žaliti za koju godinu ili desetljeće, mislim da je bolje da to bude karijera nego djeca... jer za posao uvijek ima vremena.... a djeca se formiraju, odrastaju, odlaze... i gotovo je. Ne želim živjeti u lokvi grižnje savjesti, ona je najgori mogući osjećaj koji u životu uopće mogu zamisliti (osim gubitka i bolesti voljenih).

__________________________________________________ __________

Zorana! :shock: Ovaj post zadnji... mogla sam ga i sama napisati. :/ Isto, isto, isto.. ali baš svaka riječ. Nadam se da cemo zajednicki nesto smisliti. :love:

Ne bih se složila sa flo.
Mislim da prema starijoj djeci očekivanja rastu ponekad samim tim što postoji mlađe dijete, a ne zato jer ti je drugo dijete bolje leglo.
To je isto pitanje kemije, ali jedne druge vrste.
Tu "falingu" koja se ponekad javi u odnosu na starije dijete objašnjavam onim što je priroda uredila kako bi se zaštitili životni interesi novorođenčeta. Okreće majku novorođenom djetetu čak i na način da kemijom koju sam gore spomenula učini majčin osjećaj "odbojnosti" dovoljno prijetećim da dijete (i majka) shvate poruku.
Naravno da majka ima na pameti i potrebe starijeg djeteta, ali ponekad je kemija toliko jaka da se vrlo lako može zadržati dovoljno dugo da ti se nametnuto, lažno, učini stvarnim.
Neminovno dolazio do uspoređivanja neusporedivog, jednog djeteta s drugim djetetom.

Vidim da Zorana ima ideju gdje bi mogao biti problem, ali mislim da bi ga, za početak, mogla rješavati tako da prestane uspoređivati Zorku čak i sa samom sobom. Zorka je Zorka.
Slična ti je, ali ona ne traži odgovore koje si dobivala ti. Možda čak niti one koje si trebala ti?
Ako se i radi o nekom prkosu s njene strane, ja jednostavno vjerujem da ga rađa tvoj osjećaj grižnje savjesti, koji te potom odvede u neželjenu reakciju. Možda njen prkos niti nije stvaran? Možda ona nije ona za koju je ti držiš, a ti, ufurana u svoj zatvoreni krug to jednostavno nisi kadra vidjeti?

Meni se cini da je Adio jako fino opisala stanje.
I meni je moj najstariji sin jako slican. Zapravo isti smo. I ja vidim sebe u njemu i to me frustrira na neki nacin i imam predvidjanja i ocekivanja o njemu koja vjerojatno nisu realna jer on nije Mini me.

Ali mene ne pere griznja savjetsti pa ja to lakse prozivaljvam.

S puno toga se slazem. :* Jedino ovo s prkosom mi nije jasno. Jesi mislila na prkos kao momentalnu reakciju? Ona nije takva da prkosi, vec se povuce....suti i povuce se, naizgled je sve ok. I onda odjednom te neka njena reakcija podsjeti na nesto od prije pola godine, nesto sto je trebalo biti zaboravljeno, a nije.
I nije bas da je usporedjujem. usporedjujem zato sto mi je njen nacin funkcioniranja jako blizak i slican. A usporedjujem i zato sto se prepoznam u mnogim stvarima koje me onda potaknu da reagiram onako kako ne zelim, onako kako su reagirali moji roditelji, nacinom koji je mene gurao u misju rupu, na neki nacin ponizavao, nije mi dao da disem i cinio da se osjecam jadno. Jedina razlika je ta sto ja svoju djecu ne tucem.

Mare, moze malo detaljnije o ovom trazenju odgovora, na sta si mislila?