učinili smo prvi korak

Bok svima. Evo nakon 2 godine premišljanja napokon smo predali zahtjev za obradu za posvojenje.Ja sam čekala da se osjetim potpuno spremna za tu odluku. MM je već odavno spreman. ja sam imala neke sumnje tj. strahove kako će me dijete prihvatiti. kad gledam njega kako se igra i glupira sa klincima naših prijatelja mislila sam si blago njemu kad ga sva djeca obožavaju.Nije ni čudo da se on ne boji kako će ga prihvatiti.Čak se dešavalo da djeca plaču jer ne žele ići kući nego još ostati igrati se s njim.Uvjek sam govorila da bi on bio savršena teta u vrtiću.Tek kad mi je on priznao da je i njega strah kako će sve to izgledati meni je pao kamen sa srca jer nisam samo ja u panici.valjda mi je to trebalo da se pokrenem psihički tj. otvorim srce prema posvojenju.Da li još netko ima slične strahove?Ja želim malu bebu upravo iz tog razloga što mi je panika da me veće djete neće prihvatiti. Još me je strtah da ću zakazati kao roditelj i da će mi netko na kraju života reći da mi nisu trebali dati djete na posvojenje i da ga nisam zaslužila.Možda je to posljedica neplodnosti i onoga da možda nemam djete jer ga ne zaslužujem pa mi se to provlači kroz glavu i kad razmišljam o posvojenju.Hvata li i vas takva panika ili sam ja ipak nespremna na taj veliki korak? :? Cjeli svoj život želim blizance, ali u molbi to nisam navela.Zašto?Zatrudnila sam blizance i nitko sretniji od mene, a 6 tjednu pobacila.Moja bi idealna situacija bila kad bi posvojila bebu do 6 mjeseci i nakon toga zatrudnila i rodila blizance da nebude velike razlike u godinama. Kao mala maštala sam ili da imam blizance ili djecu sa minimalnom razlikom. Na kraju ja neplodna. Zašto nisam napisala u molbi da želim blizance? Da li je to nekakav pokazatelj da ipak još nisam spremna za taj veliki korak ili je to samo glupi strah koji nas odvraća od naših ciljeva u životu.Jeli taj strah normalan?Hoću li biti dobar roditelj?

savršeno normalna pitanja ti se roje po glavi... roditelj je dobar onoliko koliko to želi.... ako si se odlučila za posvojenje znači da zaista želiš biti roditelj i to ti sve govori...
želim vam što kraći put do posvojenja...
sretno :love:

Dobrodošla Boriva!
Mislim da ne postoji kandidat za posvojitelja kojeg ne muče pitanja poput tvojih - hoće li me prihvatiti, hoću li biti dobar roditelj, hoću li "putem" zakazati... a najčešće se sve lijepo posloži i bez da se crni scenariji ostvare :).
Ovo da neplodni "ne zaslužuju" djecu jest besmislica, to znaš.
Razumljiva je želja za bebom zato što svi želimo proživjeti onaj period potpune ovisnosti o mami, gledati izviruje li zubić i sl. što bi naše roditeljstvo učinilo što sličnijim onom biološkom. Nažalost kod posvojenja nije tako jednostavno - ako pratiš situaciju, znaš da je omjer oko 9:1 u korist posvojitelja i bojim se da nije dobro traženje suziti na bebu do 6 mj., da ne govorim da socijalne radnike pomalo iritiraju takve molbe.
Sigurno je da starije bebe i djeca trebaju možda dulji period adaptacije na novu mamu i tatu, ali ne moraš strahovati da te recimo 2,3-godišnjak ne bi prihvatio. Posvojenje je veliki izlet u nepoznato, moraš vjerovati i u sebe i u sreću te biti spremna na učenje.

Nakon ovih tvojih par rečenica (što je svakako malo da bi se nekoga procijenilo) nekako imam dojam da nisi preboljela svoje blizance, a vezano uz to niti dijagnozu neplodonosti i da o posvojenoj bebi razmišljaš kao o "zamjeni" tj. premošćivanju vremena do neke čudesne trudnoće.
S druge strane, što nekom socijalnom radniku znači "cijeli život želim blizance"? I kakve to ima veze s molbom, zašto bi u molbi to uopće
trebalo napisati osim ako baš izričito ne želiš posvojiti blizance?

I na kraju mislim da ćeš biti itekako dobar roditelj, daj si samo malo vremena za preslagivanje misli :love: .

lijep pozdrav,
mislim da se boriš sa strahovima koje smo svi ili bar većina isto tako imali. sve će biti u redu.
što se tiče zamolbe i naznake ograničenja djetetove dobi do 6 mjeseci, moje je mišljenje ( utemeljeno na mom iskustvu) da si time uvelike smanjuješ šanse za posvojenje. Dijelim čokoladino mišljenje kako su djelatnici Centra pomalo alergični na takve zahtjeve.
Većina nas želi što manje dijete. Moja curica je bila 14 mjeseci kad je došla i bila je zaista dovoljno mala.
sretno.

Hvala vam na podršci. Nismo u molbi ograničili dob na 6 mjeseci nego sam rekla da bi to bila za mene idealna situacija.Možemo malo sanjati, ali znamo da je zbilja obično drugačija.Dob koju smo stavili kao krajnju je 3 do 4 godine. Tu smo stavoli granicu jer ne mogu zamisliti da sad uopće nemam djece, a onda dobijem dijete koje je već spremno za školu. Želim ipak provesti neko vrijeme doma sa djetetom prije nego bude imalo svakodnevnu obavezu ići u školu. Nije nam bitan ni spol jedino ne mogu prihvatiti da ima neku težu neizlječivu bolest te da odraste u osobu s posebnim potrebama. Divim se onima koji mogu prihvatiti toliku odgovornost.Zbog tih svojih uvjeta se ponekad osjećam nehumano, ali jednostavno nisam osoba koja se može toliko žrtvovati. Ako se ipak u životu desi neka takva situacija onda znam da će mi Bog dati snage iznjeti taj križ. On nam uvijek daje onoliko koliko možemo ponijeti na svojim leđima.

:bye: od nas...

Boriva, nisi sama u svojim strahovima, svi smo mi imali svoje strahove prije posvojenja, a i poslije. ;)

Citiraj:

---

kad gledam njega kako se igra i glupira sa klincima naših prijatelja mislila sam si blago njemu ...

---

Tako sam se nekako i ja osjećala, ono, mm cool stric, a ja nekakva stroga strina.

Citiraj:

---

Da li još netko ima slične strahove?Ja želim malu bebu upravo iz tog razloga što mi je panika da me veće djete neće prihvatiti.

---

Taj je strah razumljiv, ali malo je vjerojatno da te dijete ne prihvati. Naš veliki dečko, koji je posvojen s 10 bio je zahtjevna publika i mi smo u početku (više ja nego mm) imali potrebu svidjeti mu se, i čak nismo bili dovoljno čvrsti u nekim stvarima. Ali vrijeme čini svoje, i ako ti otvaraš svoje srce prema djetetu ono te ne može ne prihvatiti. Moguća iznimka su jako traumatizirana djeca. S ovim maleckim miškom, a koji je posvojen sa 7 što je opet više nego većina djece ovdje, imam stvarno dojam da imam jednu mucastu maznu bebu doma.

Citiraj:

---

Još me je strah da ću zakazati kao roditelj ... Hvata li i vas takva panika ili sam ja ipak nespremna na taj veliki korak?

---

Ma da, strah je normalan. I nije rezerviran samo za posvojitelje. Poznajem vrlo drage i razumne mame koje su svoju djecu rodile i također su se pitale hoće li biti dobri roditelji.
Ja se kako dijete prolazi kroz faze brinem za različite stvari. Želim da odraste u dobrog i sretnog čovjeka. Nadam se da ću učiniti sve što mogu da mu u tome pomognem - ali znam da to nije u potpunosti do mene.
A sad su tu strahovi za oba. Jesmo li velikom učinili nepravdu posvojivši malog? Jesmo li malog doveli mrgodnom starijem bratu a negdje bi mu drugdje bilo bolje? Ne bismo bili ljudi da nam takva pitanja bar ponekad ne prolete kroz glavu. Ali ne treba se na tome zadržavati dugo - radimo najbolje kako znamo i volimo ih i to je to.

Citiraj:

---

Da li je to nekakav pokazatelj da ipak još nisam spremna za taj veliki korak

---

Jesi li spremna moraš procijeniti sama. To što imaš omiljene scenarije u glavi ne znači da nisi spremna. I ja sam maštala o curici i dečku predškolske dobi, ali kad nam je stariji sin ušao u živote, kad smo samo saznali za njega, to je bilo kao zraka sunca, neopisivo.
Jasno je da svako usko ograničavanje osobina željene djece smanjuje šanse. A nije ni bezazleno: jedno američko istraživanje pokazalo je da su roditelji koji su prije posvojenja imali popis od 6-7 poželjnih osobina djeteta (dob, spol, rasa, zdravlje... što još, ne mogu zamisliti da dođem do 7 :? ) mahom kasnije razvrgavali posvojenja. To se tumači time da zapravo nisu bili spremni za posvojenje, da su s onih puno parametara pokušali definirati idealno dijete, ali čak kad su dobili dijete koje ispunjava sve to, ono nije bilo idealno, i zbog razlike u njihovim (nerealnim) očekivanjima i stvarnosti posvojenja nisu uspjela.
Međutim, pazi da ne odeš u drugu krajnost, da s namjerom da povećaš šanse ne kažeš da pristaješ na posvojenje djeteta kakvo ne možeš zamisliti kao svoje.

Citiraj:

---

Hoću li biti dobar roditelj?

---

Želiš biti dobar roditelj, to je dovoljno za početak. :love:

:love: :heart: :heart: :heart:

boriva, samo naprijed :love:

:love: , želim vam da što prije usrećite jedno malo biće :*

Hvala svima, a posebno tebi Vivi na iscrpnom mišljenju.Ma jesam ja spremna samo kad mi se javi poneki "panični napad" onda se javi i sumnja jer na forumu nitko nije pisao o nedoumicama i onda ja odmah mislim da je to neki alarm. :shock: Kako sam napisala na temi "jutarnja kavica" puno bi mi pomoglo da znam da se sa istim strahovima susrelo više ljudi i da to ipak nije alarm za odustajanje.Ne bih željela da ikada u životu pomislim da sam pogriješila usvojivši dijete.Želim znati da ću dati svaki svoj dio da sve protekne najbolje moguće od sada pa do kraja života.Željela bi znati kako ste znali da je to to.Ta odluka da je pravi korak koji je vaš put.Što je bio "okidač" koji vas je uvjerio da ste spremne dati sebe za neko malo napušteno biće. :*

Citiraj:

---

boriva prvotno napisa

puno bi mi pomoglo da znam da se sa istim strahovima susrelo više ljudi i da to ipak nije alarm za odustajanje.

---

Apsolutno sam sigurna da se sa strahom i neodumicama susreo svaki normalan roditelj, ne samo posvojitelj.
I to prije roditeljstva, kao i tokom njega. Meni to samo znači da si zdrava i odgovorna.

Da ideš grlom u jagode, slikajući ružičaste idilične fantazije, maštajući o rumenom ljupkom djetešcetu bucmastih ručica, što misliš kako bi ti bilo kad bi jednom dobila živo normalno dijete koje je daleko od nestvarne sladunjave predodžbe o njemu? Što će biti ako očekuješ maznu macu, a dobiješ šiljatog ježića (pogledaj slikovnicu Jež)?
Zar ne misliš da ćeš biti bolja mama ako se pitaš jesi li dorasla tom zadatku, pripremaš se za eventualne teškoće (djeca koju dobijemo mogu ih imati više) i trudiš se najviše što možeš da ga obaviš dobro, nego ako samo briješ "ah, da mi je jedan anđeo", a ono stigne vražićak?

Citiraj:

---

boriva prvotno napisa

onda se javi i sumnja jer na forumu nitko nije pisao o nedoumicama i onda ja odmah mislim da je to neki alarm.

---

Istina je, nekako se o tome ovdje ne piše :?
Kao da se javno prikazuje samo jedan dio stvarnosti.

Meni se čini zdravo i korisno o tome razgovarati. To nam pomaže da izbistrimo svoju odluku i budemo u nju sigurniji. I smanjuje nam idealistička očekivanja od roditeljstva.

Sretno ti bilo na putu do vašeg djeteta (a i nakon toga)! :*

Ne sjećam se nekih posebnih nedoumica :/ , svoju sam dijagnozu "oplakala" prije br,aka, a posvojenje mi se činilo puno jednostavnija varijanta od eventualnih (nemogućih) medicinskih intervencija... MM je samo rekao da se dijete može i posvojiti (iako nije imao objektivnog pojma ni o jednoj ni o drugoj varijanti :mrgreen: ).

Više me je mučila neučinkovitost sustava i mogućnost da će nas dijete zaobići jer ćemo ostati neprimijećeni u moru drugih parova. Dobro, ponekad bih pomislila: kako ću ja to, a onda - pa valjda ću nekako :) .

Ponekad bih pomislila na ovo što je Vlvl napisala

Međutim, pazi da ne odeš u drugu krajnost, da s namjerom da povećaš šanse ne kažeš da pristaješ na posvojenje djeteta kakvo ne možeš zamisliti kao svoje

jer smo bili napisali "dijete do 5 godina", ja bih u glavi vrtila sve nemoguće i teške petogodišnjake/inje koje poznajem...

Tada je oko posvojenja općenito još bio crni veo tajnovitosti, nismo poznavali nijednog posvojitelja, a i bolje da nismo znali ništa jer smo manje brinuli.

Metvica, mislim da te nedoumice puno ovise i o osobi. Mene bi ubilo da sam krenula previše razmišljati o tome što ćemo i kako ćemo , jer kad objektivno pogledaš posvajanje jest izlet u nepoznato: ne znaš ništa niti imaš vremena za pripremu, a uopće nije teško zamišljati crne scenarije jer puno toga ne ovisi o tebi. Ipak, nekako sam bila uvjerena da ćemo savladati sve prepreke, a kad su nas pozvali za A. , neki unutarnji glas mi je rekao da je to - to.

Vidiš, za posvojenje nisam osjećala neki poseban strah, a kad sam ostala trudna umrla sam od straha i provela devet valjda najgorih mjeseci u životu. Valjda je to bila svijest da je ovo dijete u mojim rukama, dok za ono prvo nisam bila "odgovorna" (već je bilo rođeno i ne mogu ga valjda "upropastiti" više nego što možda jest...)
nadam se da razumiješ ove kasnonoćne misli :/

Boriva, normalno je imati u glavi pitanja i nedoumice, to samo pokazuje odgovornost, ali brinuti se unaprijed oko problema nije bas svrsihodno.

Osobno oko posvojenja nemam strahova, nekako osjećam u sebi da je to moj put ali nažalost partner mi nije skroz siguran pa ga puštam da doradi tu ideju u glavi, a čekanje mi nije jača strana, više sam tip od akcije.

Djeca koju posvajamo su najčešće istraumatizirana i dolaze iz problematičnih obitelji ali vjerujem da ako radimo najbolje što možemo rezultati neće izostati.
Po pričama ovdje na forumu, čini se da dijete nekako izabire nas i ta to često bude najbolji mogući spoj i za dijete i za nas.

Boriva sretno :heart: .

Moj muž je otpočetka bio za posvojenje dok je meni trebalo dugih šest godina da počnem razmišljati o njemu. Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da neću roditi dijete, uglavnom sam se nadala čudu. Međutim, vremenom je želje za djetetom postala tako jaka da sam htjela dijete odmah i bezuvjetno te sam shvatila da mi je postalo nebitno kako ću dobiti dijete samo da ga dobijem što prije.
Nisam se nimalo pokajala iako je moj dječak potpuno drukčiji nego što sam ga zamišljala. On je potpuno naš i ali nažalost još ima jako puno ljudi koji o posvajanju ( i uljudnosti) ne znaju baš mnogo jer me često dočekaju pitanjima tipa "a zna li on tko su njegovi "pravi" roditelji?".

I ja se ponekad upitam ne bi li njemu možda bili bolje kod nekog drugog, ali nastojim odmah odagnati tu uznemirujuću misao, jer sigurna sam da su nas sve naša djeca odabrala.

Puno sreće ti želim. :love:

Boriva želim ti jedno, a možda i više sretnih posvojenja, a o strahovima nemoj jako brinuti, oni su sastavni dio života, a kamo ne će biti sastavni dio ovog zadatka kojim si sa svojim suprugom odlučila krenuti. Greške postoje i njih će biti, a srce slušaj kada ti se desi čarobni poziv od nekog centra ili još bolje srce s :heart: lušaj kada se pojavi neko maleno biće koje te treba :heart:

Mariela mislim da sam u sličnoj situaciji poput tebe.MM je odavno spreman na posvojenje, a ja sam bila ta koja je okljevala.Isto se nisam mogla pomiriti sa činjenicom da neću roditi.Zato sam tako dugo promišljala o cijeloj stvari.Ni sad nisam uvjerena u to, ali ne želim na prvo dijete čekati do "penzije" pa sam ipak pokrenula stvar kada sam shvatila da mi više nije važno hoću li djete roditi ja ili netko drugi. Samo je bila stvar u tome hoću li iznevjeriti "cijeli svijet".NAdam se da neću.Imate pravo kad pišete da je normalno i odgovorno malo biti u panici, a ja sam smetnula s uma da sam bila malo u panici i kad sam zatrudnila i da sam imala slična pitanja za samu sebe.Samo je u slučaju posvojenja to malo pojačano jer postoje ljudi koji nam povjeravaju tu djecu pa kao da je i odgovornost malo veća.Znam da nije tako i da je odgovornost jednaka, ali vanjske okolnosti ipak utječu na naša razmišljanja pa tako i na to.Kada smo prije tjedan i pol predali zahtjev za obradu mislila sam da ću mirno i strpljivo čekati na taj prvi poziv, a kad ono ja bih najrađe nazvala njih jer nas još nisu zvali.Nisam iz Zg-a pa mislim da moj centar baš i nema takvu gužvu i da su nas već mogli zvati.Možda oni ipak čekaju da mi zovemo njih jer kada sam ih na informativnom razgovoru o tome šta trebamo napraviti ako želimo posvojiti dijete pitala moramo li zvati centre i dosađivati jer nisam tip koji će nekog daviti i uvijek strpljivo čekam u redu rekli su mi da to u ovom slučaju nije pozitivna stvar jer je bolje češće zvati da nas imaju u vidu. Šta mislite da još malo pričekamo ili da zovemo i vidimo gdje je zapelo? Koliko obično prođe vremena do tog prvog poziva na obradu? Ja sam postala vrlo nestrpljiva i jedva čekam da možemo zvati sve centre i da što prije dobijemo kikića, a mislila sam da ću fino strpljivo čekati i da neću biti ovako na iglama.

Poziv za obradu obično stiže pismeno, preporučeno. Mi smo čekali malo više od mjesec dana...neki i po 6 mjeseci :/ .
Nema smisla da im u prvih mjesec dana čekanja "dosađuješ" pozivima. Odgovorit će ti (vjerojatno nervozno) da imaju posla i da pričekaš, uostalom rok i jest nekih 6 tjedana, ako se ne varam?.
Uporna zvanja ostavi za kasnije (kad kreneš s pozivima u druge centre).

Čokolada hvala ti na odgovoru.Ja što duže čekam to sam nestrpljivija.Sada mi se događa da stalno gledam klince oko sebe u dobi koju smo naveli u molbi i da pokušam zamisliti kako će izgledati naša srećica.Valjda je to uobičajen tok naše psihe.Sad nemam puno inspiracije za pisati, ali javit ću se kako mi teku misli.

Citiraj:

---

boriva prvotno napisa

sada mi se događa da stalno gledam klince oko sebe u dobi koju smo naveli u molbi i da pokušam zamisliti kako će izgledati naša srećica.Valjda je to uobičajen tok naše psihe.

---

:*

Citiraj:

---

boriva prvotno napisa

Ja što duže čekam to sam nestrpljivija.

---

~~~~~~~~~~~~za što kraće čekanje

Nisam imala nikakvih strahova. Samo sam željela biti majka.

Citiraj:

---

boriva prvotno napisa

Željela bi znati kako ste znali da je to to.Ta odluka da je pravi korak koji je vaš put.Što je bio "okidač" koji vas je uvjerio da ste spremne dati sebe za neko malo napušteno biće. :*

---

Kad sam glasno izgovorila da mi je dosadilo "brojati dane", MM je pitao zašto ne bismo posvojili dijete. Za manje od mjesec dana poslali smo molbu. Kod nas dilema nije bilo.

Neka se nitko ne uvrijedi, ali ja mislim da onaj tko se previše preispituje i strahuje, nije spreman za posvojenje.

Citiraj:

---

mareena prvotno napisa

Neka se nitko ne uvrijedi, ali ja mislim da onaj tko se previše preispituje i strahuje, nije spreman za posvojenje.

---

i ja se slažem sa tim :/

Evo sada se javljam da vas obavjestim o toku događaja.Prošli smo onaj test od 567 pitanja, intervju sa psihologicom i soc. radnicom i sada čekamo da nam dođu kući.Jedini je problem što sada po novom zakonu moraju upoznati najbližu krvnu rodbinu, a pošto smo mi prvi koji idu po tom novom zakonu one nemaju pojma kako će to izvesti s obzirom da mi živimo sami, a ne u zajednici s roditeljima. Ima li tko kakvih iskustava po tom pitanju? Ja jedva čekam da napokon možemo slati molbe u sve centre.Molbe čekaju u koverti još od 8. mjeseca kada smo predali zahtjev za obradu.Nikako dočekati da napokon krenemo u neku konkretnu akciju.Poslje Nove godine će nam doći u posjet i onda nadam se završiti obradu.Rekle su nam da pričekamo do kraja jer ionako moramo obavjestiti centre kad prođemo obradu pa da ne radimo dupli posao.Kažu da kod nas obrada ide dosta brzo pa da nije problem ako još malo pričekamo sa slanjem molbi, a meni se čini da to traje cijelu vječnost.24.11.2008. je bio prvi razgovor sa soc. radnicom ja, a sa psihologicom MM pa za tjedan dana obrnuto, a onda oni testovi i na kraju intervju sa psihologicom. Sve je prošlo vrlo ugodno i opušteno bez imalo treme. Tj. bilo je treme dok smo prije prvog razgovora čekali vani, ali kako smo čekali počeli smo se zezati tako da su nas našle nasmijane kada su napokon došle po nas za razgovor. I tako je sve počelo vrlo opuštno i kroz šalu i prirodno ponašanje.Možemo samo zahvaliti molitvi i Bogu što je uvijek uz nas. :heart:

Još samo da dodam! Što se tiče onih mojih glupih strahova sada su mi potpuno smješni.Koliko sam tada bila "glupa".Sad kada pročitam te postove ne mogu vjerovati da sam se tako osjećala.U nekom trenutcima mi je čak i neugodno.Nema ni traga onoj nesigurnosti kaja mi se javljala i hvala Bogu na tome. :*

boriva želim vam posvojenje u 2009. i da sljedeće blagdane dočekate u troje. :love:

Ljudi su različiti, netko posvajanje prihvaća lako, netko ne. Isto tako ne znači da će netko tko nije bio spreman za trudnoću biti loš roditelj.
Na nas utječe mnogo toga, naš odgoj, okolina...pa nije čudno da se uplašimo mnogih stvari koje zapravo želimo (često se to čuje i za vjenčanje, pa je opet brak dobar).
Mislim da je važno samo suočiti se s tim strahovima, razmišljati o njima i nadvladati ih razumom.
I meni je sad glupo kad se sjetim koliko sam se bojala testova kod psihologa s mišlju tko zna što oni mogu naći. Iako nam obrada nije gotova više se ne bojim jer mislim da smo normalan par sa sasvim normalnom željom za djetetom.
Stoga, boriva, samo hrabro. No vidim već da si ti sve te strahove nadvladala. :heart:

Jedini je problem što sada po novom zakonu moraju upoznati najbližu krvnu rodbinu, a pošto smo mi prvi koji idu po tom novom zakonu one nemaju pojma kako će to izvesti s obzirom da mi živimo sami, a ne u zajednici s roditeljima. Ima li tko kakvih iskustava po tom pitanju?



S obzirom da nismo jos pozvani na prvi razgovor, ne mogu pisati o svom iskustvu,,,,ali pucam od znatizelje kako ce kod nas teci proces upoznavanja sa najblizom rodbinom:-)..mi zivimo u Zagrebu, moja velikaaaaa obitelj koju cini 13 clanova ( mama, tata, braca i sestre ) zive u Dalmaciji, a obitelj MM zivi u Hercegovini... :lol: :lol: :lol:

nisam znala da trebaju upoznati rodbinu,nisu mi to nista spominjali.od kad je taj zakon?

Ni ja nisam znala za to pravilo :?
Neka pripreme pun rezervoar i vožnjaaaaaa :lol: :lol:

Zakon je stupio na snagu u 7. mjesecu i ni one same ne znaju kako će to izvesti.Za sada je dogovor da će doći k nama u petak pa ćemo dalje vidjeti. :? Toliko su zakomplicirali da mi nije jasno šta će još izmisliti.Ja samo jedva čekam da već jednom možemo slati zamolbe po centrima. :/

ja sam se isto bojala tog novog zakona, upoznavanje susjeda i blize rodbine. Moji roditelji zive u Bosni, a brat u Americi. Mama MM je umrla, ima samo tatu i sestru.
Meni su u tom slucaju rekli da su mi susjedi najblizi rod :lol:

boriva sretno !

Kakva glupost.Kako ti susjedi mogu biti najbliži rod. Sa susjedima uopće ne moraš biti u dobrim odnosima pa zar to govori da si ti loš čovjek radi toga.Koliko susjeda uopće ne kontaktira i kako će onda netko reći svoje realno mišljenje o tebi.Ne mogu vjerovaati da netko može reći da su ti u tom slučaju susjedi najbliži rod.Mi smo sa svojim susjedima u dobrim odnosima, ali znam more ljudi koji nisu pa me ta rečenica jako ljuti. Obitelj je obitelj i to smo moj suprug i ja i mi smo ti koji će najviše odgajati svoje dijete, a ne susjedi i rodbina. Imam sreću što su moji blizu, ali to ne znači da će oni odgajati moje dijete.KAkve to veze ima bilo s čim ako sam ja ta koja želi usvojiti dijete.Zakon ne da je glup nego nemam riječi.Sva ona temeljita ispitivanja su mi bila u redu i shvaćam da je bitno da oni budu sigurni kome povjeravaju dijete i razumjem da su i bake i djedovi važni,ali sigurno ne u tolikoj mjeri da i njih moraju ispitivati. Valjda su dovoljno stručni da procjene kako ćemo se mi postaviti u odgoju i ako netko i ima frke sa starcima opet je na njemu da bude dovoljno hladne glave da sve probleme riješi na bilo koji način. Centri trebaju procjeniti našu glavu, a ne tamo neki susjedi.Grozno kako me ljuti kako netko može reći za susjede da su ti najbliži rod.

zakon je koma pa ja ne vjerujem kakve gluposti! :? pa ko posvaja to dijete mi,nasi roditelji ili susjedi?ponekad mi se cini kao da je drzavi draze da su djeca u domu nego u obitelji koja im moze i hoce pruziti ljubav i sve potrebno za zivot.i susjedi ti ne mogu biti obitelj pod nikakvim uvjetima ili izgovorom,strasno :evil: :evil: :evil: :evil: :evil: :evil: :evil: :evil: :evil:

Citiraj:

---

sima prvotno napisa

zakon je koma pa ja ne vjerujem kakve gluposti! :? pa ko posvaja to dijete mi,nasi roditelji ili susjedi?ponekad mi se cini kao da je drzavi draze da su djeca u domu nego u obitelji koja im moze i hoce pruziti ljubav i sve potrebno za zivot.i susjedi ti ne mogu biti obitelj pod nikakvim uvjetima ili izgovorom,strasno :evil: :evil: :evil: :evil: :evil: :evil: :evil: :evil: :evil:

---

slažem se to je prestrašno mi smo sve prošli u 4 mj 2008 god nadam se da nas nekači novi zakon. Katastrofa!
boriva sretno i samo tako naprijed mislim da će bilo malo ili veliko dite biti sretno što ima tebe za mamu držim ti fige da to bude što prije. :heart:

Cure pa nisu doslovno tete iz centra tako mislile !
Obzirom da ne mogu razgovarati s najblizim rodom odrazgovarat ce samo sa susjedima.

Ok. Zvučalo mi je vrlo neprirodno to što su rekle.Bar ovako napisano. Sorry ako sam preburno reagirala, ali meni je obitelj svetinja i ljuti me bilo kakvo insinuiranje na okolinu kaja nam može biti kao rodbina.Nama sutra stižu iz Centra doma pa vam javim kako je prošlo i šta će biti dalje.BY.