Smeta li vam favoriziranje unuka?

Jesam li jedina ili nas ima jos?
Sto radite kad primijetite favoriziranje?
Ne primijecujete/ ignorirate/ne pridajete na vaznosti tj. ne smeta vam/reagirate?

Npr. Djeca (od 2 sina) su na proslavi/zabavi stariji unuk L (od starijeg sina) dobije 2x da si kupi sladoled/igracku, manji V ni jednom.

Jedan unuk V zeli pustiti psa (didinog kojeg mu je unuk V poklonio)s lanca i igrati se , dida ne da. 15min kasnije, Dodje drugi unuk T (sa svojim drugim didon) i dida sam kaze: T hoces da ti pustim psa.

U sobi je 3 djece. Unuk T malo zaplace, dida vikne na V, ni ne zna sto je bilo, lupilo ga je drugi dijete.

V se penje po drvetu,kako je T manji baka ga uzima da se i on penje, ali ga stavlja ispred (vislje) V, na sto se V ljuti, a baka se smije i bijezi sa T i to napravu par puta.

Baka kaze kako provodi puno vremena sa L jer kad bude stara i on ce nju puno obilazit?! WTF?

Kad pricaju o unucima V je V, a T i L je moj T i moj L ponekad u istoj recenici.


Jesam li luda / preosjetljiva /sitnicava?

BTW ima toga jos!

Smeta mi, vrlo rado bih reagirala. Samo me svaki put iznenadi da ostanem bez teksta i na zalost osutim. Pokusavam promijeniti kako bih reagirala na vrijeme.

Kod nas me ljute dvostruki standardi za jednu i drugu stranu.

Mislim da je bila slična tema.
Meni jeste smetalo.
Pa sam maksimalno proredila viđanje.
Deca su se vrlo brzo prilagodila situaciji, a onako, sudeći prema reakcijama, ni dedi ne nedostajemo puno.
Najviše vremena je meni i mužu trebalo da se pomirimo sa situacijom.
Trudili smo se da decu više usmerimo na druge ljude i decu, bez obzira ko su, jedini kriterijum je bio da im se iskreno sviđaju NAŠA deca.
Pa sad deca imaju puno bliskiji i topliji odnos sa bakama i dedama iz susedstva nego sa rođenim dedom.
Žao mi je što je tako, ali mislim da je bolje negovati zdrave odnose sa prijateljima, nego nezdrave sa rodbinom samo da bi se održala neka forma.
Sa dedom se i dalje družimo za najveće praznike i rođendane u rodbini, ali van toga, ne tražimo ni mi njega ni on nas.
A decu smo okružili sa ljudima koji će im pružiti iskrenu ljubav i lepe uspomene kada odrastu.

Mi smo to imali sa svekijima, MMa je baš pogodilo (jer se i on oseća zakinuto u odnosu na brata).
No kako ih retko viđamo nismo radili ništa po tom pitanju, osim što smo gađali da odlazimo kad brat sa porodicom nije tamo.
Sad se to nekako sredilo, deca su veća, sami se zabavljaju a baba i deda su zahvalni ako oni ne moraju da se angažuju.

Mi nemamo takvih situacija (imam brata neženju, a mm je jedinac) ali sjećam se da sam razmišljala o tome kad sam bila dijete... Nije baš isto... Hoću reći - ponekad je teško uspostaviti ravnotežu. Moja baka je uvijek bila popustljivija i darežljivija prema unucima koji su živjeli daleko i koje je viđala 2x godišnje, a mi koji smo stalno bili s njom i živjeli u istom gradu nismo to gledali na taj način. Bila je u pravu, ali to sam shvatila tek kasnije. Moj brat i ja smo baku imali na raspolaganju cijele godine, a bratići samo za Uskrs i Božić, pa je i u redu da je tada njima posvetila više pažnje. Kad bi se sve zbrojilo i oduzelo, baka je nama ipak kroz godinu posvetila više pažnje, čak i ako nas ne bi ni pogledala kad su bratići bili kod nje. Moj tata nikad nije svojoj mami prigovarao zbog bratove djece - barem smo imali priliku upoznati se i družiti. Danas imamo puno manje prilike - uglavnom na vjenčanjima (rijetko) i sprovodima članova obitelji (sve češće). Tako da ta neravnoteža ponekad nije bitna...

moja mama namjerno gleda da prema svim unucima bude ista, a nevjestama nikad dovoljno ravnoteze...

MM ima stariju sestru i ona ima stariju djecu od nase. kad se nas prvi rodio pricalo se kako su baba i djed dobili prvog unuka, a ja wtf?
rekla sam da im slucajno ne bi palo na pamet zbog toga sto su moja kao muski nasljednici stavili moju djecu pred njenu

i srecom nisu

Kod nas ovoga ima na izvoz...na šlepere. Moji su najmlađi "svekijima" i mm im je jedino muško dijete. Da ne pišem dalje reći ću samo...FUUUJ...nije fer prema mojim zaovama..vide to i same....drugi unuci tj naši nećaci također to osjećaju. Trudim se ako vidim nepravdu malo ublažit ružan osjećaj kod nećaka,malo opravdati svekije...ja s nećecima imam lijep prijateljski odnos...trudim se biti dobra ujna (prijatelj i oslonac) Svekiji su "domaći" ljudi koji ni ne vide da griješe u nekim stvarima pa im nemožeš ni zamjeriti...al da je ružno,tužno i da pogađa u srce i zaove i djecu..jest nažalost

Tema je pun pogodak - nasa bolna tocka. Sestra sa kceri zivi kod roditelja, a mi u istoj zgradi, na istom katu, 3 stana dalje. I tako moji roditelji za koje nikad ne bi rekla da bi to radili, preferiraju sestrinu kcer i to se ocituje u svemu. U kolicini stvari koje kupuju npr... Da stvar bude jos bolja, moja mama kupi npr. dvije majice za njih obje i moja L dobije onu
koja je ruznija i tako vec vise puta. Razlika u naklonosti se ocituje i u boji glasa kojim se jednoj ili drugoj obracaju itd.
Kad ih ulovim u nepravednoj situaciji, onda im onako bez uvijanja i diplomacije skresem, to su moji roditelji, pa se ne libim.
Vec godinama se mirim s tim da je to jednostavno tako jer ova druga zivi s njima, ali jako je bolilo...sad sam vec bolje.
Kad sam ja bila dijete, ja sam bila ljubimica mojih bake i dede jer sam bila vise s njima. Eto, tak mi je grah opal sada.
O, ima tu puuuno jos faktora koji bi bili vrijedni spomena, no to bi ispao roman. ( i ovako ne znam biti kratka:))
Ugl. Ja to radim ovako: u dva navrata sam posteno oprala baku i dedu, a sada ih samo strcnem nekad s nekom izjavom, cisto da se prisjete da ja zmajica jos uvijek vidim ono kaj oni misle da se ne vidi. Kad curka pozeli da se igra sa bakom, uzmem Telefon i pozovemo ju. A baka zna da nije bas pametno odbiti zbog gluposti, jer se onda ja narogusim ako to precesto radi. U prve tri godine od njenog rodjenja sam se micala i tugovala, al onda mi je to dojadilo, ne pada mi vise na pamet da baki i dedu uskratim obavezu poklanjanja paznje drugoj unuci. Sad smo u toj test fazi, pa cemo vidjeti. Ako malo ne normaliziraju podjelu resursa baka i deda, onda imam u planu totalnu separaciju. Dakle, znaju moj problem, znaju da vidim i da me boli i ako tu neravnotezu malo ne izbalansiraju, onda je to uvreda meni kao covjeku, kao majci, kao njihovoj kceri i uvreda mojoj kceri. Malo sam ja to grubo ovdje iznijela, al uz to se vezu jos neke stvari koje me jako ljute, pa me huja uhvatila, pa mi se ne da blagoglagoljati.
MM se nemoze pomiriti s tom situacijom i tu imamo svojevrsne probleme, koji bi bili OT ovdje.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Moja baka je uvijek bila popustljivija i darežljivija prema unucima koji su živjeli daleko i koje je viđala 2x godišnje, a mi koji smo stalno bili s njom i živjeli u istom gradu nismo to gledali na taj način. Bila je u pravu, ali to sam shvatila tek kasnije. Moj brat i ja smo baku imali na raspolaganju cijele godine, a bratići samo za Uskrs i Božić, pa je i u redu da je tada njima posvetila više pažnje.

---

Kod nas obrnuto - djed popustljiviji, darezljiviji i pazljiviji prema unucima koje vidi svaki dan, a nasu koju vidi rjedje - pa, suprotno.
Ni ne zove, ni ne pita, ni ne sjeti se rodjendana... Daleko od ociju, daleko od srca, doslovce.
Mojoj to ne pada tesko, jer je i ona prema njemu zauzela isti stav.
Meni je najbitnije da ona ne pati radi toga. Mislim, kuzi ona da to nije fer, dovoljno je velika da ima o tome svoje misljenje, kaze "on mene, moju brigu, paznju i ljubav s takvim ponasanjem niti ne zasluzuje.".
Nije na racun toga ni ljubomorna na djecu "s druge strane" i rado se s njima druzi jer shvaca da djedove greske nisu njihova krivica.

Citiraj:

---

Elly prvotno napisa

Kod nas obrnuto - djed popustljiviji, darezljiviji i pazljiviji prema unucima koje vidi svaki dan, a nasu koju vidi rjedje - pa, suprotno.
Daleko od ociju, daleko od srca, doslovce.
Mojoj to ne pada tesko, jer je i ona prema njemu zauzela isti stav.
Meni je najbitnije da ona ne pati radi toga. Mislim, kuzi ona da to nije fer, dovoljno je velika da ima o tome svoje misljenje, kaze "on mene, moju brigu, paznju i ljubav s takvim ponasanjem niti ne zasluzuje.".
Nije na racun toga ni ljubomorna na djecu "s druge strane" i rado se s njima druzi jer shvaca da djedove greske nisu njihova krivica.

---

Ovako je slicno kod nas. Brat od MM zivi sa svekijima. Svekiji cesto favoriziraju. I zato mi zajednicka druzenja nekad idu na zivce. Brat od MM i njegova zena i djeca su ok. Ali dida i baka to je totalno druga prica. I sad ti izvedi da se djeca vide bez njih!

Moji su zasad jedini unuci u familiji i medju njima se ne pravi razlika, ali sam u starom komsiluku imala komsije koji su jako primjetno favorizovali unuke od kcerke u odnosu na one od sina. Pravdali su to izrekom "sigurno je unuce samo ono od kcerke". Strasno.

Citiraj:

---

Elly prvotno napisa

Meni je najbitnije da ona ne pati radi toga. Mislim, kuzi ona da to nije fer, dovoljno je velika da ima o tome svoje misljenje, kaze "on mene, moju brigu, paznju i ljubav s takvim ponasanjem niti ne zasluzuje.".
Nije na racun toga ni ljubomorna na djecu "s druge strane" i rado se s njima druzi jer shvaca da djedove greske nisu njihova krivica.

---

To je i meni najbitnije, ali su nasi jos premali. Ali bit ce isto tako. Kako si prostru (dida i baka) tako ce leci.

Kod nas su velike razlike među unucima pa nismo mogli osjetiti dali bi pravili razliku.
MMove nećakinje su više od deset godina starije od moje curke, a sad je slično i kod mene. Bratova bebica nema ni godinu dana. A i životne okolnosti i godine deda i baka su se u tako velikom rasponu godina promijenile tako da se ništa ne može usporediti .

I kod nas su dvostruki standardi. Nas baka podsjeca kad je rodjendan od brata od MM, njegove djece, zene. Cak i poklon indirektno natukne sto da im kupimo. Dok druga strana ima mozak i to im ne radi, mi valjda nemamo pa baka mora mislit za nas :-/

Jednom je MM bio bolestan, a i mi ostali smo nesto smrcali i nismo htjeli takvi bolesnu doci na rodjendan zene muzevog brata. Baka se naljutila skoro je izbila revolucija. Dok njima nije prigovorila sto 2x nisu bili na rodjendanu nase djece.

Cak je njihovoj djeci davala novac za pocetak sk.god. u nase ime, aki mi sami nismo dali. WTF i onda nam kaze da je ona umijesto nas dala?! A nije pitala jesu nasa djeca dobila od njih. Jer valjda oni sve po defaultu dobro rade, a mi ne?

Zanima me ova tema jako, voljela bi cuti jos iskustava. Moje veliko pitanje je kako ste to favoriziranje (u slucaju kad su vasa djeca bila ta koja su bila prikracena) "probavili" sa partnerom. Npr. MM nemoze nikako prihvatiti da je moja obitelj lagano da-kazem-sta, ne moze se pomiriti s tim i misli da ih ja mogu prizvati pameti. Kakve su bile reakcije vas i vasih muzeva i kako ste medjusobno komunicirali kad se radilo o toj temi?

ako netko od obitelji TM nije lagano da-kažem-što (po pitanju favoriziranja unučadi ili nekom drugom pitanju) onda je on sretan čovjek.
neka uživa u tome. ne možemo nasilno mijenjati druge ljude. možemo se djelomično ili potpuno udaljiti iz odnosa koji nam ne odgovara i okružiti se ljudima koje ne treba prizivati pameti.
djeci to nije problem prihvatiti ako smo mi s tim načisto.

to je moje iskustvo ali uvažavam mogućnost da nije tako u svim obiteljima.

Smeta li? Smeta, i to jako.
Kod nas je išlo do te mjere, da su svekiji za naše nećake govorili: "Naši dečki...", a moje dijete zvali samo po imenu, ko da i on nije njihov unuk :roll:
I danas im se povremeno omakne, srećom rjeđe.
Imala sam svakakve manevre, od prorjeđivanja posjeta do intenziviranja druženja.
MM nije preda mnom nikad ništa komentirao, ne znam je li uopće primjetio ili... dok, recimo, moja kćer ima
totalno drukčiji tretman, možda jer je jedina cura :zbunj:

Eh, da - MM i ja zapravo nismo o tome baš nešto razgovarali,
više sam o tome sa sestrom, mamom :trachpartija:
Ljude u tim godinama teško da možeš promijeniti... rekla si im, oni opet po svom i tako unedogled
dosta iscrpljujuće, zar ne?

Citiraj:

---

Uh-puh prvotno napisa

Zanima me ova tema jako, voljela bi cuti jos iskustava. Moje veliko pitanje je kako ste to favoriziranje (u slucaju kad su vasa djeca bila ta koja su bila prikracena) "probavili" sa partnerom. Npr. MM nemoze nikako prihvatiti da je moja obitelj lagano da-kazem-sta, ne moze se pomiriti s tim i misli da ih ja mogu prizvati pameti. Kakve su bile reakcije vas i vasih muzeva i kako ste medjusobno komunicirali kad se radilo o toj temi?

---

Kod nas su bili svekiji ti koji su favorizovali drugo unuče.
Meni je to bilo očekivano, dobro sam ih poznavala i pre nego što sam rodila dete, stariji sin im je uvek bio mezimac plus što i on ima sina, a mi "samo" ćerku.
Nije me to puno diralo, ali MMa jeste, baš je bio žalostan i ljut. No, prošlo ga je.

Citiraj:

---

Uh-puh prvotno napisa

Zanima me ova tema jako, voljela bi cuti jos iskustava. Moje veliko pitanje je kako ste to favoriziranje (u slucaju kad su vasa djeca bila ta koja su bila prikracena) "probavili" sa partnerom. Npr. MM nemoze nikako prihvatiti da je moja obitelj lagano da-kazem-sta, ne moze se pomiriti s tim i misli da ih ja mogu prizvati pameti. Kakve su bile reakcije vas i vasih muzeva i kako ste medjusobno komunicirali kad se radilo o toj temi?

---

Mi smo komunicirali svakojako, ponekad vrlo glasno :lol:, ali smo na kraju došli do zajedničke mantre kojom obično okončavamo sveukupne razgovore o rodbini. "Ne osećam se odgovoran/a za brljotine svoje rodbine".
Pomirili smo se sa idejom da nećemo biti od onih idiličnih porodica koje se uvek tako srećno okupljaju...
Ali stvarno nam je trebalo dugo da to prihvatimo. Biće da smo jako idealizovali svoje roditelje. Ja se još tešim da su moji blago dementni od starosti pa se zato tako ponašaju...
Što ne znači da nas ne nerviraju i dalje, naravno, a tema mi se aktualizuje ovih dana jer se mlađem približava rođendan, pa imam deo familije koji favorizuje njega-muško je muško, jel, i deo rodbine koji favorizuje ćerku-prvo unuče pa brbljiva i vesela, vešta da se dopadne...Pa će deca valjda uspostaviti neku klimavu ravnotežu u tom haosu. Srećom, još su mali oboje, pa više to nervira mene, nego njih, ali počeli su da primećuju polako. Kako neko već reče, kako su baba i deda prostrli, tako će i leći...

Citiraj:

---

Lucky2 prvotno napisa

Smeta li? Smeta, i to jako.
Kod nas je išlo do te mjere, da su svekiji za naše nećake govorili: "Naši dečki...", a moje dijete zvali samo po imenu, ko da i on nije njihov unuk :roll:
I danas im se povremeno omakne, srećom rjeđe.
Imala sam svakakve manevre, od prorjeđivanja posjeta...:

---

I kod nas je MOJ (didin , bakin) taj i taj (djeca drugog sina) dok su nasi samo taj i taj.

Isto rijedje smo isli pa kad nije pomoglo, cesce smo isli i opet nije pomoglo. Ljuti me jer se to isto dogodilo mojoj svekrvi pa bi trebala znati iz prve ruke kako je to. Ma nekad budem pravo ljuta!!!

Na zalost izgleda nema druge nego da se pomirim s tim.

MM isto to primijecuje, boli ga i smeta mu. Jednom mu se nakupilo pa je odbroio svojjma, ali nismo skuzili neki pomak.

Bitno mi je da smo mi na "istoj stranici " oko toga pa se izjadamo i zajedno prokomentiramo.

O da, i te kako imam iskustva.
I to još od vremena kad sam ja bila unuka.
Nona (baka) bi izvadila čokoladu i dala sestrični, a meni ne. Jer sam ja debela.
To je bio njen komentar.
Ne da nisam nikad bila debelo dijete, već onako poprilično mršavo, ali je sestrična bila mršavija. Bolesno mršava i nona je zaključila da njoj treba, a me ni- ne.
Ta sestrična joj je živjela u susjedstvu, a mene je viđala jednom godišnje.
I stalno se nona hvalila s njom, njenim trojkama i iako ni srednju nije završila, za nonu je bila bolja.
...i onda su prošle godine i nona je onemoćala.
Završila kod nas u Zagrebu jer ju nitko drugi nije htio, a ja i mama smo ju bedinale, hranile s kavenom žličicom i prale joj rit.
Dvije godine.
I pred sam kraj je rekla kak smo "ipak dobre"
Valjda zato jer je u dvije godine nitko nije niti posjetio.
Niti joj donio čokoladu.
... Ma, bolje da se ne prisjećam
Danas?
Danas moja mama mene nazove i priča o nećacima.
Ali moja mama je poseban slučaj i ludo zaljubljena u svog sina i njegovu djecu pa se tako i ponaša.
Već sam pisala o tome i da ne duljim; boli me, jako me boli, ali ne mogu nikog promijeniti osim sebe pa sam to i učinila.
I skužila da je ignoriranje najbolje.
Moj muž je svjestan svega i ne sekira se.

Citiraj:

---

larmama prvotno napisa

Kod nas su velike razlike među unucima pa nismo mogli osjetiti dali bi pravili razliku.

---

Kod nas je jako mala razlika, povrh toga obje curice, sto bi se reklo: dusu dala situacija da dodje do ljubomore i neslaganja izmedju njih dvije. Medjutim, vole se i uvijek kad su skupa se bas lijepo druze.

S MM-em smo zajednicki dosli do zakljucka da su takvi, da ih promijeniti ne mozes, i da je najbitnije da je E. radi toga mirna.

Medjutim, ono sto mene zaista smeta je slijedece: kada smo u situaciji da smo svi zajedno, onda moju isticu na racun sestricne (naglas komentiraju kako je moja bolja, pametnija, visa, ljepsa, i statijaznam nekakve nebuloze) - mozda je nehotice, mozda misle da tako rjesavaju to sto im ona svakodnevno nije ni na kraj pameti, pa misle da sad to moraju nekako ispraviti - ali to naglasavanje jedne vs. druge, ispred njih - meni je to jako ruzno.
Kao da bi htjeli da se ne slazu, da budu ljubomorne jedna na drugu.... (vjerojatno nije tako, ali naravno da bi moglo izazvati takve posljedice).

I sva sreca da su djeca pametnija od odraslih. :heart: .

Ok, ipak je MM nenormalan. Ljut je na moju sestru (inace, ona nije bas kvalitetna osoba) jer se kao samohrana majka uselila kod roditelja, iskoristava ih na mnogo nacina, izmedju ostalog kao 24h dadilje. (To sto je jos uvijek kod njih pitanje je komfora, a ne potrebe) Zbog toga, oni ni ne dolaze na ideju da redovno vidjaju moje dijete, nemaju vremena, energije itd. Nedavno me trazila sestra da ju "pokrivam", jer je namjeravala slagat svoju nesluzbenu sveki. Rekla sam ok, to kaj ona radi i koja laze ili ne je njena stvar, a to u vezi cega ju je slagala zena stvarno ne treba znati. MM se tako naljutio na mene! Kao zasto ja podrzavam njen djubretarski odnos prema drugim ljudima i sl. Pa sam se pitala tko je tu nenormalan....ja ili on. Ma bas me briga kakve odnose ona njeguje s drugim ljudima, za mene je ta situacija bila toliko benigna, a sve polazi od njegove ljutnje jer je moja sestra svojim useljenjem kod roditelja nasoj kceri uzela baku i dedu. I nikako da ga prodje ta huja, to vec poprima abnormalne razmjere.

ja se kao dijete sjecam kako je moj tata sizio na baku i djeda po mami, jer su o unucima koji su s njima zivjeli govorili: "nasi", a o nama bez te posvojne zamjenice. I, uvjek sam se cudila zasto to njemu smeta, jer, meni nije. Klinci su bili mladji od mene, zivjeli su s bakom i djedom u kuci, kad bi ja bila dolje nisam se uopce osjecala zapostavljeno.

Kada danas gledam svoje roditelje, ne mogu reci da osjecam da favoriziraju bilo koga od unuka. Vidim razliku u pristupu ali razumijem i od kud ta razlika i OK sam s njom.

prorjeđivanje posjeta nije promijenilo nerazumne. mi smo se promijenili. manje se živciramo.

Ne treba nikome dati do znanja da nam smeta.
I ne treba se trudit oko takvih ljudi.
Nemoguće ih je promijeniti, dokazati im očito.
Njima ništa ne znači naš trud.
Jer oni su odabrali.
Koliko puta sam pokušala svojoj majci objasniti da nije u redu kako se ponaša.
I što sam postigla?
Ništa.
Uvrede i poniženja i dalje.
Moja kći to sve vidi i zna.
Tu i tamo pita jer joj naravno nije jasno kako nećakove dvojke više vrijede od njenih petica?!?
Ali eto, to je tako.
On je muško, sin.
Nas dvije nismo.

Kad se samo sjetim bakinih bisera i svoje naivnosti... za rodjendan obozavanog unuka "natuknula je" da mu treba robe, ali pazite, robe iz Okaida ili Iane. Tamo ni svojoj djeci ne kupujem! I mi budale odemo i dobro se istrosimo (cca 400kn)

I onda moje dijete dobije majicu iz takka (cca80kn)

Za krstenje mora se kupiti zlato, a nama igracka.

Druga obozavana unuka mora dobiti veliku barbie kucu.

Nase dijete drvene kocke i sl.

Najbolje mi je kad moje dijete nesto nece da napravi po didinom/bakinom pa oni kazu: ako neces to i to, onda cu ja to i to dati/napraviti T. (Obozavanom unuku).
Ili kad pricaju kako sa obozavanim unucima mogu ici svugdje ili kako je T lud za bakom pa da provodite toliko vremena s mjom djecom i da se tako ponasate prema njima i s njima biste mogli bilogdje. A T obozava baku jer i ona obozava njega. A ne daj Boze da se baka posveti drugim unucima dok je T u blizini.

Citiraj:

---

Tanči prvotno napisa

Tu i tamo pita jer joj naravno nije jasno kako nećakove dvojke više vrijede od njenih petica?!?

---

Pa, skolske ocjene niti ne bi trebale biti razlog da se neko dijete voli vise. Dijete kao osoba je puno vise od njegovih ocjena i odgovor na pitanje zasto netko favorizira neko dijete je kompleksan.

Inace, majka sam djece koja su (bila) favorizirana s obje strane i ne osjecam se nimalo ugodno zbog toga. Cesto ispravljam bake u tome, a svoje necake (pritom i MM-ove necake smatram svojima) volim i dozivljavam kao vlastitu djecu.

Nikad nisam reagirala,nije mi se dalo oko toga prepirat,pa nek rade što ih volja.
Al zato sad moj šestogodišnjak(bez dlake na jeziku) sam kaže to odma kad primjeti,pa im nije pravo.
Skuže dica sve.

Ima toga u svakoj obitelji.
Ja se sjećam kako je moj djeda govorio i uvijek mi je bilo to smiješno. Nas je zvao po imenu, ali mi smo i češće dolazili k njemu. A bratići su dolazili jako rijetko k njemu i on ih je zvao stariji i mlađi (kao ne zna im imena) i to pred svojim sinom, ocem tih bratića. Nama se činilo kao da djeda želi time dati do znanja da bi bratići trebali češće dolaziti. Ali očito nikome od njih to nije smetalo, i nije se ništa promijenilo.

Ali, da. Žestoko se favoriziraju prvi unuci - i kod mog djede, a i kod moje djece. Prvi unuk u obitelji, i još k tome što je muško. Drugi unuci/unuke su super, dragi, lijepi, ali onaj prvi je puuuuuuuuuno ispred njih, u svemu. I to se poprilično naglašava.
Nismo nikad reagirali jer bi bake i djede rekli da nam se to samo čini.

Doživjela i ja i to na svojoj koži, ali zanimljivo, od obje bake.
S jedne strane sam bila prvo žensko nakon 5 sinova i jednog unuka. Baka me nikad nije mogla provariti.
Razliku je radila između mene i rođenog brata. I dan danas kad je kakva lova u pitanju, njoj je uvijek njega žao, njemu je teško, njemu ovo, njemu ono, on ima više djece, čak i kad je moj muž bio bez posla, njemu je bilo teže. Kad smo bili mali da ne govorim. Njemu je dolazila za svaki rođendan, 15. je bio važan, 18. je bip važan...Zas mjo bi uvijek uganula nogu, opala s lojtre, kad sam bila mala, tražila zadnju pačainku s pekmezom, nije mi dala, moramo ostaviti za strica (možeš misliti, stric nas je obožavao, nikad ne bi ispred mene uzeo zadnju palačinku od pekmeza). 5 minuta kasnije brat hoće tu zadnju i njemu je da.
Ili recimo, bakina sestra dođe u posjetu. Bratu daju onu jednu titovku, mislim da je bila 5000 dinara. A meni..."a nemamo više, pa preberu po đepu one dvije ili tri od 1000" Onak sorry, ali za tebe nema.
Ja sam joj prva rodila praunuče! Moj brat je drugi dobio sina! A onda je ona mom tati rekla "e sad si dobio pravog unuka, jer se on preziva P.... (moje djevojačko) a ne M.....(prezime mog muža).
Druga baka je favorizirala bratića i sestričnu.
Brat i ja smo bili djeca kćeri koja je umrla, tatu nisu baš voljeli.
A brat i ja smo bili Ivo i Ana, a bratić i sestrična su bili moja M i moj M.

Tako da ja na pravljenje razlike, čak i one minimalne dobim fraze.

Smeta mi. Smeta mi i kad se moja djeca stavljaju ispred svojih sestrični, pogotovo moji muški jer su eto, muški.

A meni je zanimljivo da je moja majka uvijek smatrala da baka s tatine strane (njezina svekrva) favorizira drugu unucad naspram njezine djece. A ja to nikad, bas nikad, nisam osjetila.

Ja i brat smo u nekoj fazi imali dogovor. Znali smo ako oboje idemo kod bake i dide da penzija nije stigla,a ako on ide sam da je..gle čuda ipak stigla. Dogovor je bio da on ide sam,a "donaciju" dijelimo :lool: Sad u ovim godinama ne zamjeram ništa,to su bila takva vremena u tom kraju i nije se znalo drugačije. Bilo pa prošlo. Ruku na srce..kad sam se udavala i rodila djecu bila je široke ruke,a i vidim da su je godine malo smekšale

Ana m ovo je grozno!

Carmina 406 svaka cast tebi i bratu. Nek ste ih "zeznuli"- pametnija djeca nego stari!

Kod nas nije bitni musko vec tko je blize peci taj se bolje grije. Mm ima starijeg brata koji im je dao obozavanu unuku. Zatim se rodio nas sin (ne volim podijele na musko zensko), a onda je brat od mm dobio sina i tad je dida rekao "svaka cast on je pravi L.(prezime) a nas 3g stariji je valjda nepravi L?!

Citiraj:

---

ana.m prvotno napisa

Doživjela i ja i to na svojoj koži, ali zanimljivo, od obje bake.
S jedne strane sam bila prvo žensko nakon 5 sinova i jednog unuka. Baka me nikad nije mogla provariti.
Razliku je radila između mene i rođenog brata. I dan danas kad je kakva lova u pitanju, njoj je uvijek njega žao, njemu je teško, njemu ovo, njemu ono, on ima više djece, čak i kad je moj muž bio bez posla, njemu je bilo teže. Kad smo bili mali da ne govorim. Njemu je dolazila za svaki rođendan, 15. je bio važan, 18. je bip važan...Zas mjo bi uvijek uganula nogu, opala s lojtre, kad sam bila mala, tražila zadnju pačainku s pekmezom, nije mi dala, moramo ostaviti za strica (možeš misliti, stric nas je obožavao, nikad ne bi ispred mene uzeo zadnju palačinku od pekmeza). 5 minuta kasnije brat hoće tu zadnju i njemu je da.
Ili recimo, bakina sestra dođe u posjetu. Bratu daju onu jednu titovku, mislim da je bila 5000 dinara. A meni..."a nemamo više, pa preberu po đepu one dvije ili tri od 1000" Onak sorry, ali za tebe nema.
Ja sam joj prva rodila praunuče! Moj brat je drugi dobio sina! A onda je ona mom tati rekla "e sad si dobio pravog unuka, jer se on preziva P.... (moje djevojačko) a ne M.....(prezime mog muža).
Druga baka je favorizirala bratića i sestričnu.
Brat i ja smo bili djeca kćeri koja je umrla, tatu nisu baš voljeli.
A brat i ja smo bili Ivo i Ana, a bratić i sestrična su bili moja M i moj M.

Tako da ja na pravljenje razlike, čak i one minimalne dobim fraze.

---

I kako si to "proradila" sa TM? Kako ste se i jesti li se nekako pomirili s tim? Jesti li se svadjali oko toga? (ak smijem pitati:))

Uh-puh misliš brat i ja!?
Nikad se nismo zbog toga svađali. Nikad ga zbog toga nisam mrzila, nije on kriv što je ona takva.
Mada mi danas zna ići na živce kad ja kažem da ju baš nekaj ne volim i nemam neke osjećaje prema njoj, a on tupi da nemrem biti takva.
ALi ni tu ga ne krivim. Ne znam, ni on ni ja nismo naučeni da budemo pohlepni, s mamine strane (zanimljivo, mama nam je umrla kad smo oboje doslovno bili bebe, a prema nama su se uglavnom ponašali kao prema nekakvom višku i smetalima, umjesto da su nam na neki način pokušali nadoknaditi mamu) smo čak ostali bez skoro pa ičega, svega čega su mogli su se bratić i sestrična dograbili...