Histerija

Moja Mia koja ima 3 i pol godine ima histericne napade i za najmanju sitnicu. Recimo sinoc je bilo zbog toga sto je ujutro htjela obuci tanku ljetnu haljinicu u vrtic, a ja sam rekla da ne moze. Nakon toga je pocela vristati i tresti se i mahati rukama prema meni. I to je trajalo sigurno 20 minuta dok se nije umorila. Pokusala sam vec sve tehnike: objasnjavanje, kazne, batine... i nista ne pali. Sta da radim vec sam se pocela bojati da nesto nije u redu i da ima neki poremecaj u ponasanju. Uzasno je tvrdoglava i nema sanse da popusti kad nesto naumi. Inace kada je sve kako je ona zamislila onda je predivna. Nikada nema sredine ili je uzasna ili predobra. Ne znam sto da radim :(

je li bila umorna u to vrijeme?

Moja diana ponekad ima napadaje inata, ne bih rekla da je to histerija jer nije, nema vrištanja, ali kad se jako inati onda je jako umorna, tj. nenaspavana.
Ja to ponašanje ignoriram i to na dva načina: nekad u potpunosti ignoriram njezin inat, znači bez komentara i reakcije (u većini slučajeva pomaže - ljutnja prestaje), a nekad se razgovaram s njom ali ne da bih joj objašnjavala kako je to nelijepo ponašanje bla, bla nego čisto razgovaramo kao da ona nije ljuta - i neće odbiti razgovarati, pa ju s vremenom opet prođe ljutnja.
Kažnjavanje i batinjanje pomoći neće, po mom skromnom mišljenju.

Bila je pospana posto ne spava u vrticu nego samo lezi. Inace do sad ju je cuvala jedna zena i stalno je spavala od 1 do 3. Sada muz ide po nju u 3 u vrtic i ne uspije je uspavati, a ja stizem s posla tek u 5 pa je to vec malo kasno. I ja sam pomislila da bi moglo biti to u pitanju, ali nisam bila sigurna. Inace i ja sam totalni zivcenjak po prirodi pa kad je takva uglavnom poludim i vicem na nju, a poslije kad se ohladim mi je naravno zao:(

Da sam bila na tvom mjestu, ja bih joj, (ako nije odstupila od svoje namjere da tu haljinu zaista obuče) i obukla! Samo bih joj objasnila da ispod mora biti tanka majičica dugih rukava, a dolje trapezice. ;)

Eh kad bi to moglo tako:) ali nema sanse da ona ispod haljinice obuce majicu. Doduse ispod nekih i hoce da obuce, ali ispod ove sto je htjela ne. Ima neki svoj cudan stil i ne odustaje:) Eh kad samo pomislim sto ce mi raditi kad postane tinejdzer - ja sam naje....

To nije histerija, nego tantrumi, ispadi bijesa karakteristični za tu dob. Moj M. je imao takve ispade koji su trajali ne 20 minuta nego sat, sat i pol. Njemu je valjda trebalo duže vrijeme da se umori. U takvim slučajevima treba osigurati dijete da mu se ništa ne može dogoditi i po mogućnosti se maknuti u drugu sobu. Treba čekati trenutak da dijete postane komunikabilno. Žestoko je, ali je ipak samo razvojna faza koja se događa zbog poteškoća djeteta u otkrivanju vlastitog ja i u kontroli svoje volje.

Cura ma svoj stil u obačenju :D , a ja ti se na to uredno ne uzrujavam: kad vidim kako pomno bira što želi obući i kako se odjeći veseli kak se pravoj curi i šika ;), ne pada mi na pamet da joj namećem svoju volju!
Naravno, bilo bi ti možda lakše da večer prije dogovorite što ujutro obući, pa ćeš i ti imati više vremena, a samim tim i strpljenja za naći kompromis.
Kad me nešto posebno smori od objašnjavanja, tad se sjetim Klo, Leone i zimske dekice u srpnju, nasmijem se i udarim brigu na veselje.
Ima toliko drugih stvari koje očekujemo od malenih, da im oblačenje možemo prepustiti mirne duše...

Hvala ti zdenka2 sada mi je puno lakse vec sam se stvarno pocela brinuti (inace sam teski hipohondar ) Jedini problem sto se ne mogu maknuti iz sobe jer je onda jos gore. Neprijatno mi je i zbog susjeda posto zivimo u stanu (uzgradi gdje su gotovo svi penzioneri), a kada ima ove napade zvuci kao da joj u najmanju ruku cupam nokte:)

Ja Mii inace i dozvoljavam da sama izabere sto ce obuci jer se jako raduje tome, ali ne mogu je pustit u ljetnoj platnenoj haljinici na bretele po ovom vremenu. I mi inace biramo navece sto cemo obuci i tada se ovo i desilo. U stvari samo je trazila na sat bi poludila i ovo sa haljinicom se desilo u to vreme. Vjerujem da bi tako poludila zbog neke druge sitnice.

Citiraj:

---

tijaj prvotno napisa

. Pokusala sam vec sve tehnike: objasnjavanje, kazne, batine... i nista ne pali. :(

---

Nemoj je tući. :(
I moja se zna tako zainatiti (2g9mj), doduše prije, više se ne mogu sjetit kad je zadnji put.
Pa zbilja si joj mogla obući haljinicu kao što Adio mare piše. S majicom i štramplicama. Ne vrijedi oko toga gubiti živce.

Citiraj:

---

tijaj prvotno napisa

. Pokusala sam vec sve tehnike: objasnjavanje, kazne, batine... i nista ne pali. :(

---

Nemoj je tući. :(
I moja se zna tako zainatiti (2g9mj), doduše prije, više se ne mogu sjetit kad je zadnji put.
Pa zbilja si joj mogla obući haljinicu kao što Adio mare piše. S majicom i štramplicama. Ne vrijedi oko toga gubiti živce.
[/url]

Hm, šta ovo ispade? :oops:

Ma ko sto rekoh - nece maicu i stramplice - vec sam pokucavala - nego vristi : "hocu na golo telo" i nece strample nego soknice (i to ne obicne nego mrezaste) :)))

Vidim da se moj problem s histerijom pretvorio u raspravu o modnim ukusima klinaca:)))
Ja sam to navela samo kao primjer. Ona tako reaguje i na bilo sto drugo sto nije po njezinoj volji.

Oprosti ako je tako ispalo, htjela sam ti pomoći onako, "zdravo-saljački", pa ti natuknut da sama napraviš selekciju oko čega je vrijedno, oko čega nije gubiti svoje i malenine živce. Sorry!
Trogodišnjaci definitivno imaju svoju volju i iz prve ruke znam da ti nije lako, a Zdenka2 ti je stručno objasnila o čem je riječ. Samo strpljenje, samo strpljenje; to si i samoj ponavljam sto put na dan! :mrgreen:

A znaš da sam i sama primjetila da se tog ljetnog filma ni moja K. još nije spremna odreći? Niti na ovoj jezovitoj jutarnjoj hladnoći. :shock:
A redovito zabrije na različite stvari:JAPANKE - modni dodatak broj jedan!
Kad sam vidjela da nećemo na zelenu granu, na večer kad je zaspala prvo sam sakrila japanke (ni manje ni više nego ispod sudopera u kuhinji ;) ). Naravno da je u jutro pregledala kuću od podruma do krova :lol: ! A kad sam došla kući s posla bacila je ljagu na starijeg brata - ne trepnuvši. Da bi čovjek riječ rekao! Sad nosi neke polusandale. I njih ćemo se riješit kad još malo zahladi ;)

hvala vam svima. meni je bilo samo vazno da cujem da je to normalno i da ce jednog dana proci :*

I nama su japanke osnovna obuca, ali sam nekako uspjela postici kompromis da ih sada nosi samo po kuci.Mada je neki dan obukla i kad je isla na igraliste jer je pokapirala da se patike ne mogu skinuti kad si u pjesku, a japanke vrlo lako ;)

Kod M. je povod za ispade mogao biti bilo kakav. Često je to stanje bilo povezano s umorom, gladi - tako da sam naučila izbjegavati takve situacije. Moglo je biti i kao grom iz vedra neba. I on je znao urlati kao da mu kožu derem, tako da mi je bilo neugodno pred susjedima. Jednom mi se dogodilo da mi se bacio na pločnik na cesti i urlao. Bilo je grozno, ne možeš se okrenuti i ostaviti ga i moraš ga moliti da ustane. Tada sam ga zgrabila i odnijela sam ga doma, uz njegove urlike. Na kraju me je prestalo biti sram pred ljudima, jer sam znala da nisam kriva za to. On je naprosto užasno snažna osobnost koja se nije znala nositi sa silinom ega i volje koju je počeo osjećati. To se djeci događa upravo u razdoblju kada prestaju biti "bebe" i počinju osjećati da mnogo toga mogu i žele. Naravno, ne događa se svima. Kod mog M. je to nestalo kako je i došlo, negdje nakon što je navršio 4 godine. To mi je bilo najteže razdoblje u njegovom odgoju. Sada, ne mogu reći da je baš savršeno poslušan, ali je razuman, prihvaća autoritet temeljen na argumentu.

Kod mog M. je u takvim situacijama, ako je išta funkcioniralo, funkcioniralo odrešito provođenje moje volje (to sam provodila ako smo bili vani, jer nisam mogla dozvoliti da me zlostavlja svojim ponašanjem po pola sata, sat na ulici) i nježnost - to sam provodila uvijek, samo je uvijek trebalo proći neko vrijeme barem 15 minuta, prije nego je dozvolio približavanje. Ja bih ti savjetovala da malu nikako ne tučeš, bez obzira na to što znam kako se lako može izgubiti živce kad to počne. nađi neki drugi način, poznaješ je. Smiješno mi je sad (onda mi nije bilo) kako kod mene nije mogla funkcionirati "druga soba": kad sam otišla u drugu sobu, on se mirno digao, došao za mnom, bacio se na pod i nastavio. Jednom, upravo je navršavao 4 godine, bili smo na moru i on je počeo divljati, jer je došao na terasu i vidio da mene više nema tamo. Ništa nije pomagalo, ja više nisam mogla izdržati i, budući da je tata bio s njim, otišla sam u šetnju. Vratila sam se nakon pola sata i zatekla ga kako posve racionalno s tatom raspravlja zašto sam ja otišla. To je bio najgori, ujedno i zadnji takav ispad.

Meni se ovo događa manje-više redovito. Jučer popodne npr. išli smo na sladoled, MM, ja , H., moja frendica i njeni klinci...Djeca su sladoled dobila posut s nekim bonbončićima - onim malim za posipanje :x , ali što je tu je. H. je smazala par komada, a nekoliko joj se rasulo po stolu i ja sam ih bacila u pepeljaru koja je stajala na istom... Na to je ona navalila da želi bonbončiće iz pepeljare. Rekla sam joj da ne može i htjela objasniti (čak sam joj bila spremna donijeti još jedan bonbončić iz slastičarne), ali ona je već bila van kontrole...nakon što sam pokušala doprijeti do nje i vidjela da ne ide, zagrlila sam je i usprkos groznoj neugodnosti :oops: (iako znam, neopravdanoj) bila spremna čekati dok se smiri i onda joj objasniti...ali moja prijatejica je dodatno uletala sa raznim "podmićivanjima" što je dodatno pogoršavalo situaciju (e, to me ljutilo :evil: ). Na kraju je cijelo popodne u šetnji bilo katastrofično...još je plakala (iako manje) zato što u pekari nije bilo fornetića, zato što nije htjela hodati...itd. Jeste li primjetili da nakon jednog tantruma poslije taj dan budu stalno nervozni i skloni "ispadima". Moja H. da. Ali osim što me to iznutra jako naživcira...na van ostajem mirna i čekam da prođe...kako pojedinačni tantrumi tako i cijeli taj ciklus.

Prijateljicu si trebala bez ustručavanja prekinuti. Meni je užasno išlo na živce kad mi netko ulijetao i bez veze nešto pričao sa strane. Ja sam uvijek kada bismo uletjeli u situaciju kao ta s bombončićima odrešito rekla ne. Djetetu, koliko god bijesno bilo, ipak treba čvrsta točka, odnosno granica koju postavlja roditelj.

Da Zdenka, to sa ljudima sa strane mi slabije ide...i inače nisam osoba koja voli ulaziti u konflikte...svjesna sam...:/
A što se same situacije tiče...to me ne brine previše (zapravo sam samo htjela reći da nas ima...), kao što sam napisala...obzirom da je to kod nas često...navikla sam i prihvatila...ja objašnjavam, pregovaram i radim kompromise dok i ako me H. sluša kad objašnjavam (zato napisah da sam htjela objasniti...prljava pepeljara i bombončići i to..., i htjela donijeti drugi bombončić...ne dajem bombone i ne kupujem, ali u ovakvim situacijama ne želim stvarati frustraciju i braniti, te izazivati želju za zabranjenim), ali onoga časa kad ona zapadne u tantrum...prestajem i čekam smirivanje i onda objašnjavam da je i zbog čega takvo ponašanje neprihvatljivo (nekad ako je situacija npr. u društvu čak i dosta kasnije npr. navečer u našem ambijentu).
Naravno da nisam uvijek "na visini zadatka", ali trudim se.

Teško je, kao što je ujedno i nemoguće dijete odgajati sam - u smislu sprječavanja tuđih utjecaja i odgoja. To kažem jer mi je do sada svekrva čuvala malu i mada je najveći dio dana ona provodila s njom, činilo mi se da sam ipak ja ta koja na njen odgoj ima najviše utjecaja. Moja K. ima točno 3,2 god. i u mojem prisustvu nikada nije imala tako žestoke izljeve emocija (kakve opisujete), a karakteristične su za njenu dob.
Baka, kao baka, nekad njene ispade tumači nervozom pred promjenu vremena, nekad kod "primopredaje" kaže da je danas ipak bila plačljivija nego inače, no uvijek je sve 5.
Što kad dijete isfrustrira nešto izvan roditeljskog domašaja, kad nastupe tantrumi u situaciji s bakom ili vrtićkom tetom?
Evo, ja učim od BHany i Zdenke 2 kako ispravno treba postupiti; a koliko štete odgoju pridonose drugi odgajatelji koji ne postupe, uvjetno rečeno, ispravno? I jesu li tantrumi rezervirani za nas roditelje? Mislim zato što je naš odgoj najdosljedniji?

BHany, pokušaj s njom o tim situacijama razgovarati "na hladno". Pitaj je što ona u tim trenucima osjeća. Meni je M. objasnio da on zapravo želi da ga ja utješim. Ne bi se reklo po njegovom ponašanju u tim trenucima, ali vjerujem mu.

AdioMare, teško je vjerojatno da bi do takvih ispada došlo kad nema roditelja, uz strane osobe. Tantrumi su vezani uz emotivno najbliže osobe, prvenstveno majku. Nisam prije napisala, ali moj M. nikada, ni jedan jedini put nije imao takav ispad kad je bio sam s tatom, a kamoli s drugima. Ovo o čemu ti pričaš u vezi svoje djevojčice su obični ispadi dječje nervoze, umora itd., a ne tantrumi.

I još nešto. Ja sam se, kad se to počelo događati, jako uplašila da je to stvar nekakvog njegovog karaktera, da neću ništa protiv toga moći, da će to biti trajna njegova crta. Jako mi je pomoglo kad sam čitala da se to mnogima događa, da je razvojno i prolazno i da roditelj nije sasvim bespomoćan. To sam tada pročitala kod Penelope Leach, Vaše dijete.

Imam je doma, hvala Zdenka2, baš ću si pročitat.

Zdenka, razgovarale smo kasnije, ali nisam nikada tako pristupila kako ti predlažeš...ja bih ju pitala kako se to dogodilo, a ona bi odgovarala zato jer sam ja to želila...jučer je rekla npr. ja sam želila te bombone i nakon toga tužnim glasom...nismo trebale ići na sladoled (i inače se povlači u konflktnim situacijama...s drugom djecom npr. i sl.). Ali nikad je nisam pitala kako se osjeća...to je dobra ideja...ne znam samo hoće li znati objasniti, ali pokušat ćemo...
AdioMare moja je curica imala ispade i s tatom i u par navrata s bakom...ako ja nisam tamo, pa zato njihov način rješavanja, pogotovo bakin, koji je sličan primjeru s mojom prijateljicom, ne potkopava direktno moj način, onda se ne uzbuđujem previše jer sam shvatila da H. zna da pristup koji baka primjenjuje za bilo koje neprihvatljivo ponašanje neće proći kod nas i da ćemo mi sasvim drukčije reagirati.
Ja sam davno prihvatila da ljudi koji čuvaju moju H. (uključujući i vrtićke tete) neće u potpunosti slijediti moje upute i s tim sam se pomirila jer mi izbor osoba za čuvanje jednostavno nije preveliki, a smatram da je, usprkos greškama u ophođenju s djetetom, bolje za moje dijete da boravi s bakom koja ju obožava nego sa "stranom" osobom za koju opet ne mogu garantirati da radi po mome.