Printable View
Molim vas, nemojte mi zamjeriti sto cu vas ovo pitati, ali bih voljela znati kako su reagirali vasi roditelji, prijatelji i ostali koji vas okruzuju kada ste krenuli u postupak potpomognute oplodnje?
Jeste li dobili podrsku koja nam je svima i te kako potrebna?
Kako ko i kako kad. Treba razmatrat u vremenskom kontinuumu, plus je li MPO dugoročno bio uspješan ili ne. Kod mene - u početku pozitivno + podrška, sad - ajde odustani više, šta se mučiš. Osim što mi starci nisu nikad pozitivno na to gledali, ono, drukanje hormonima itd., što radim od sebe (starci su oboje intelektualci, ali ja imam i drugih zdrav. problema pa se boje).
...tj. od bliže okoline muž i sestra su za stalno, to mi je najvažnije. Roditelji su stalno protiv, prijatelji i radna okolina su u početku bili za, sad su protiv (ne verbaliziraju to baš, ali tako ja to svojim "ticalima" kupim). Ja sam u MPO-u od 2002. pa je i to faktor....
Mama je to prihvatila kao pa nije to niš tak strašno, sad već počinje sa spikama da možda ne bi trebala se ići kljukat sa hormonima već kod bioenergetičara zajedno sa MM ili kod homeopata. Ostali variraju od pa nije to niš strašno, bude došlo, nemoj se živcirat, ....
meni mama kaže ... ne prave se tako djeca ... kao mi živimo pod stresom, jako puno radimo, nije se u stanju suočiti da je neplodnost bolest i da nije neplodan muškarac ili žena nego u većini naših slučajeva par.
Meni je važno da je MM uz mene, da mu je bilo ok kad je postojala mogućnost da nam je potrebna donatorska sperma, da smo ok s idejom da posvojimo djete ako ne budemo mogli imati naše biološko.
Teško je ljudima oko nas shvatiti stvarno naš problem, jer im nedostaje znanja o tome.
Ja najveću podrušku i razumjevanje imam ovdje među Rodama i od jedne bliske frendice koja je mama čudesne bebe... ustvari sad već dječaka.
dvadeset sam dana na suprefactu a 4 na gonalu, moji svek i svek me jos nisu nazvali da pitaju kako sam, moja sv za sve ruzno sto mi se desi ima utesnu recenicu- sta ti fali, sta se zalis mlada si.
moji roditelji se plase za mene, ali to skrivaju, nece da me opterecuju svojim strahovima.
Moji roditelji nisu ni znali skoro dok nije bilo gotovo (uspješno). Prihvatili su. MM-ovi roditelji, ustvari mama nas je i nagovarala da već krenemo, kad smo već vidjeli da ne ide drugačije. Od svih prijatelja i mojih sestara imali smo bezrezervnu podršku, kao i na poslu. Ustvari, sad vidim koliko imamo sreće s okolinom!
Kod mene super...osim što su moji roditelji bili tužni što su njihovo dijete tako pati, ali su me podržavali. Sveki se ponašala OK, osim što mi je malo išlo na živce vječita teorija kako sad kad ja "krenem" rodit ću desetero djece...(i danas ima tu teoriju). Okolina...prijatelji i bliža rodbina, okolina na poslu kojoj smo rekli...svi podržavali...i bili su super... Nitko mi nikada nije rekao da ne bih trebala ići na MPO. Jedino sad (kao i Ina) osjećam negativne vibre u zraku od strane mojih roditelja, iako to nisu rekli, kad spomenem da ćemo krenutu po drugu bebicu čim nam se malo popravi financijska situacija. Mislim da oni to opet po sistemu...da se njihovo dijete ne muči, a eto sad ima već jedno svoje dijete...ali, opet ...nisu mi ni sada rekli da ne bi trebala ići :) .
Samo bi još i na mišljenje drugih trebala trošiti energiju.MM i ja smo odlučili i imamo potporu toliko vas s foruma i zar nam treba itko više.samo sam jednom u priči rekla kako mi je ponekad teško gledati kako se drugi roditelji igraju sa svojom djecom i tad je nastalo bombardiranje kukanjem kako i njima nije lako jer imaju i oni svojih problema ,stan,posao,auto bla,bla a ja sam bar te stvari završila.Mislim kako je daljnji komentar suvišan .Imam vas koje nas razumijete i to je dosta
VELIKA PUSA SVIMA!!!
Nijenina, ne sekiraj se zbog sveki, ništa ti to ne znači, žena reagira kako najbolje zna i umije. Mene moja sveki ni u bolnicu nije išla vidit (ma, ništa strašno, ablacija polipa na endometriju - posljedica dugotrajnih uzimanja klomifena), ali ona je takav tip, ona i MM se čuju rel. rijetko. Ali, kada treba i kada je zamolimo, bespogovorno uskoči, jednom me odbacila za primit injekciju. To ne znači da joj nisam draga ili nešto drugo. A meni je i lakše da mi ne dolaze u bolnicu. Taj put mi je ekipa s posla bila poslala cvijeće, ali nekako mi je i to bilo malo pretjerano, iako naravno da taštini godi - neš' ti operacije i drame, 3 dana sam bila u bolnici, nije me, hvala Bogu, ništa bolilo, a anestezija za operaciju je valjda trajala svega 20-tak min. A još bi mi bilo gore da mi dođe moja mama paničarka sa svojim savjetima, juhicama, dramljenjem itd. Sva sreća da je u drugom gradu pa joj se ovo sve odvija daleko od očiju :).
Drži se... I sretno!
Nijenina, ne sekiraj se zbog sveki, ništa ti to ne znači, žena reagira kako najbolje zna i umije. Mene moja sveki ni u bolnicu nije išla vidit (ma, ništa strašno, ablacija polipa na endometriju - posljedica dugotrajnih uzimanja klomifena), ali ona je takav tip, ona i MM se čuju rel. rijetko. Ali, kada treba i kada je zamolimo, bespogovorno uskoči, jednom me odbacila za primit injekciju. To ne znači da joj nisam draga ili nešto drugo. A meni je i lakše da mi ne dolaze u bolnicu. Taj put mi je ekipa s posla bila poslala cvijeće, ali nekako mi je i to bilo malo pretjerano, iako naravno da taštini godi - neš' ti operacije i drame, 3 dana sam bila u bolnici, nije me, hvala Bogu, ništa bolilo, a anestezija za operaciju je valjda trajala svega 20-tak min. A još bi mi bilo gore da mi dođe moja mama paničarka sa svojim savjetima, juhicama, dramljenjem itd. Sva sreća da je u drugom gradu pa joj se ovo sve odvija daleko od očiju :).
Drži se... I sretno!
Okolina uglavnom prihvati stvari onako kako ih mi interpretiramo. Od samog početka MM i ja smo sve ovo prihvatili kao malu komplikaciju i ništa strašno. Ipak.....tada su njegovi roditelji bili teško bolesni pa im nismo ništa htjeli reći.... čisto da se ne brinu za nas. Ista situacija je s mojom majkom. Ocu sam rekla isti tren, ali mami nisam ništa htjela govorit.... mislila sam, pa puna im je kapa njihovih bolesti. U međuvremenu su njegovi oboje umrli.... moja mama je postajala sve bolesnija... tako, kada joj je moj otac to rekao nije se činila posebno zainteresirana.... gotovo sam bila uvrijeđena. Ali znam da nas je podržavala kao, uostalom i u svim mojim dosadašnjim odlukama u životu. Od kada je ona umrla otac je potpuno uključen u našu priču. Zadnji moj boravak u Zagrebu je došao samnom i otišao tek nakon ET-a. Cijelo vrijeme je uz mene i sada ovdje, zabrinut je, i mislim da će mu osvanit kada sve napokon uspije. Brat i nevjesta se više nerviraju i misle o svemu nego MM i ja. Nije im baš jasno kako ja to prihavačam s smješkom, a onda i oni reću koju bazu na naš račun. Sretni su što sada idem u prirodni jer je manje štetno. Prijatelji se prave nezainteresirani ... pitaju samo onako usput, a onda se izlete pa mi kažu što su pronašli na internetu. A na poslu..... mogu uzeti slobodni dan kada god mi treba radi postupka, prilagođavaju slavlje rođendana ako ja moram ići na pregled ili nešto drugo. Ako moram izać, šef mi piše službeni izlaz da ne gubim na plači. Nije sve idila.... ali najbolje je što može biti. Naravno, nalazim i na face koje baš ne opravdavaju sve ovo.... uglavnom iz vjerskih razloga, ali ne obazirem se na njih. O njima niti slovca.
Šta imam reć... kada napokon ostanem trudna, čini se da to neće biti samo moja beba.
upravo ovako i kod mene... :heart:Citiraj:
perkica prvotno napisa
Imam dojam da imamo cistu podrsku sa svih strana :heart: ali vjerojatno ipak nije tako. Ocito se ne obazirem na ljude od kojih podrsku nemam, cak ih zaista ne primjecujem, a sreca u nesreci je da to nije netko vazan: bliska obitelj ili recimo sef.
Nije lako reći niti opisati ponašanje drugih, jer svatko s obzirom na svoj karakter i dušu drugačije reagira. Moji roditelji su tužni zbog ovakve situacije, ali daju bezrezervnu podršku. I roditelji mojega supruga. I moja najbolja prijateljica- kuma kojoj sam krsna kuma djeci. Ali moje šogorice su, i duboko to osjećamo, sretni što nemamo djece i što moramo sve to prolaziti, jer postupke i ponašanja koje smo doživjeli od njih govore u prilog tome. I moja prijašnja prijateljica, zavidna na mojem školovanju, položaju, završila je naše prijateljstvo zadnjom izjavom da su UMJETNA DJECA usporena. Možete zamisliti što bi to značilo.Pokušavam anulirati i spriječiti sve te nalete negativne energije,ali ponekad je to jako teško- jer stresna situacija je već nastala.
Žao mi je što imam oko sebe tako iskompleksirane i isfrustrirane osobe kojima je bitno IMATI djecu, a ne znati ih odgajati tako mi se srce para kako vidim kako se ponašaju s njima.
Suprug i ja smo dovedeni u situaciju da moramo tajiti pred njima sve jer i svojim postupanjem žele nas dovesti u situaciju da smo manje vrijedni i da je bolje za njih da ne uspijemo imati tako željeno dijete.
Sada tajimo i pred njegovima roditeljima, jer sve prenose šogorici koja vidljivo slavi svaki naš neuspjeh, odnosno naslađujući se pred našim očima provokacijama, neslanim šalama. A svi koji me znaju kako obožavam i kako mene djeca obožavaju. Gorka je činjenica da su svi oduvijek govorili da sam rođena za majku i odgojiteljicu.
Nadam se da ćemo uz Božju pomoć, pomoć mojih bolesnih roditelja i moje kume postati roditelji- tiho i skromno.
To je moja kratka priča, i puna podrške i puna gorčine.
Poruka svima - zbog našega društva, nenaviklog na ovakve situacije (jer bi i država više pomogla , a ne da nam otežava) budite malko rezervirane, a svoje povjerenje poklonite samo kada budete sigurne da vam ta osoba želi dobro.
Sretno!
U našem sličaju za naš problem znaju samo roditelji, braća i 2-3 prijatelja.
Ne želim se osjećati pod mikroskopom, mala smo sredina.
Mojoj sveki sam rekla za problem i malo nakon toga otišla na laparo. Kad sam se vratila i prepričavala joj o uspješnosti operacije, činilo mi se kao da u sebi misli "znači ti si bila krivac". A kad je jednom rječju to i potvrdila, rekla sam joj da nije sve sjajno ni kod njezina sina, te da sam ja sad "zdravija" (oprostite na izrazu!) nego on, tada je problijedila. Bilo joj je to rečeno i ranije ali očito ne prihvaća za nju bolnu istinu. Inače me nikako ne voli, povrijedi me kad god ima priliku, a nedavno mi je rekla "Jadan, toliko se muči i stvara,a možda neće nikad imati priliku to nekom ostaviti." :shock: Budala!
Bitno u cijeloj toj priči da se ja i MM volimo i borimo se zajedno :heart:
:( Pa ovo je strašno. Ali sama si rekla sve sa onom rečenicom o iskompleksiranim i isfrustriranim osobama. Sretno... i ne daj seCitiraj:
Sandrino prvotno napisa
Eh, moji svekiji su reagirali skroz super iako sam ja ocekivala da ce biti u :shock: :cry: jer je ipak sav problem u MM. No oni ko da sam im rekla dobar dan - tako su mirno rekli, Pa dobro, trebat cete se malo vise potruditi uz pomoc lijecnika, jest da to vise kosta, ali bude. 8)
I od tada nista vise nisu pitali. No u medjuvremenu su ipak postali djed i baka - mladji buraz MM dobio kcer... pa su se malo s nas prebacili na uzivanje u unuci. 8)
Tako je i MM i meni lakse...
A u meni se probudio takav majcinski osjecaj da mi MM veli da gotovo svaku vecer sanjam malenu i da govorim slatkica mala, mali nos strinin...
i to mi je baš ;) 8) .
Moji nas podrzavaju, na poslu zna sefica i podrzava tako sto mi svako malo donese neki caj za piti - pa i marulju!!! i majčinu dušicu kao bila u blizini prodavacice koja je upravo prodavala marulju jednoj gdji sa djetetom i cula je kako govori da je dijete iz MPO uz pomoc marulje!
I onda mi je to odmah morala kupiti. :love:
I tako.
Mi se jos uvijek drzimo naseg potpisa sto i svima vama uskoro zelim! :love:
Kod nas je MPO tema o kojoj se iskljucivo diskutira s najblizim prijateljima a roditeljima je jednostavno dano do znanje da idemo na IVF.
Najkorisniji savjet koji sam dobila od prekrasne sestre u Mariboru je glasio: 'cuvajte svoju energiju za postupke, ne trosite rjeci uzalud' :heart:
Zbilja smo tako ucinili, samo maleni broj ljudi znao je za nas zadnji postupak i ja sam imala osjecaj da imam puno vise energije da se fokusiram na nasu bebicu ...
Ako me netko nesto pita vezano za MPO, odmjerim osobu i ovisno o mojem 'instinktu' dobije prikladan odgovor (A.): da bili smo na MPO ali ti je nasa privatna stvar i mogu Vam poslati link sa svim prikladnim informacijima, odgovor (B): pitajte sto vas zanima, pokusat cu sto bolje odgovoriti ...
MPO suprugu i meni nije tabu tema ali po meni se ne treba bas svakome povjeravati ...
slažem se s Maxime u potpunosti :love:
Moji se stalno sikiraju zbog mog zdravlja,al to uglavnom uspijevaju sakriti,pa ja poslije cujem od sestre,da placu i td,a rodbina mm-a tu i tamo.Uglavnom svi hoce unuce pa vise i ne biraju nacin :cry:
Ja svojoj mami nema sanse da išta kazem. Samo bi mi dizala tlak cijelo vrijeme. Zvala bi sveki i onda plakala s njom.... Evo, odmah sam počela skrgutat zubima. Roditelji znaju samo da "idemo po doktorima". Sve zna moja sestra i nekoliko jako dobrih prijatelja. To je za nas optimalna opcija.
Ma ja sam svima pričala o tome...(osim onima kojima mi je moja mama zabranila reći :mrgreen: ) i danas pričam i tumačim...Nakon prvog šoka, nikad se nismo libili govoriti o tome, nadajući se da ćemo nekome i pomoći, uputiti ga i ohrabriti (oko nas stalno izviru novi parovi za koje znamo ili sumnjamo da imaju slične probleme - a možda ne znaju odakle bi krenuli :heart: - kao što mi nismo znali prije 5 godina). Takvom mom stavu su sigurno pridonijele tri stvari...jako sam otvorena i pričljiva osoba :P, nisam imala loših iskustava i, pošto nisam iz ZG već iz manjeg grada, nisam baš mogla skrivati zašto me nema danima i mjesecima 8)...
Moji su svi ok. Doduse, znaju samo sveki, moja mama, moja i njegova sestra, i to je to. Mislim da je bolje ne siriti pricu dalje jer ljudi ne razumiju sto je to potpomognuta i u svom neznanju cesto prave katastrofalne pretpostavke. Tacnije- boje se onoga sto im je nepoznato.
Naravno, mi jos nismo ni probali- tek smo na samom pocetku, pa cemo vidjeti kako ce i da li ce se stavovi promijeniti.
Ma sve ovisi o tome kakve smo. Ja nemam nikakvih problema pricati o tome i slazem se u potpunosti sa BHany. Imam osjecaj da kad pricam problem postaje manji i meni je laske. MM je puno zatvoreniji i nije mu drago pricati, tako da pokusavam svoje razgovore ograniciti na krug prijateljica i rodbinu. U principu su svi divni i puni podrske. Par ljudi za koje od prije znam da imaju druga misljenja - tipa izjava - ja se nikad ne bi mogla udati a da prije nisam trudna jer bi tako iznevjerila svog muza - e te ljude izbjegavam u velikom luku. MM i majka mi zadnjih godinu dana pokusavaju dati do znanja da njima beba nije toliko bitna vec nasa sreca i zdravlje, ali ja se jos nedam. Sef i kolege na poslu su mi jos najveca podrska. Jedina biserna situacija je bila prije par godina sa ravnateljicom koja se u jednom razgovoru izderala na mene da sam bolesno ambiciozna i da bi bilo vrijeme da idem na porodiljni, e pa sad.. :lol:
M smo tek na pocetku. Znaju samo nasi roditelji.
Kako smo u braku sad vec vise od godinu dan mrzim onaj pogled na stomak, neznam da li ste ga vi "uhvatile" od ljudi koje to ne bi trebalo zanimati.
Meni moji, ne govori nikome, znas kakvi su ljudi, kao, bit ce im drago, da ni vama nije bas sve savrseno, a ja sam osoba da bih najradje sad to na g... progovorila.
za sada se suzdrzavam, iako, mislim da cu s vremenom podjeliti osjecaje s meni jos nekim dragim ljudima.
Meni je lakse kada mi netko iz osobnog iskustva prica nesto o tome, pa zasto ne bih i ja nekome pomogla.
Svi su šutili ko zaliveni....sram ih bilo!!!
Prijatelji rođaci kolege(čast izuzecima)
A sada kada je ostalo još 2 mjeseca trudnoče svi čestitaju???
Svakodnevno bar 3-4 osobe nekad čak i deset njih na dan--tako več tri četri mjeseca(ja i žena radimo u bolnici a mene zna bar 400 ljudi i to po imenu)
I šta sada reči na to ???
Mene to više ne sekira, nakon tri godine se navikneš. Mada prije par dana sam srela kolegicu s posla koju nisam vidjela dosta vremena i gledajući me u stomak komentirala je da zašto joj se nisam pohvalila, da mi se stomačić lijepo vidi itd. Uvijek sam bila mršavica ravnog trbuha, ali posljedice zadnjeg IVF-a su 5 kila viška i ko za vraga sve u bokove i trbuh. :lol:Citiraj:
ive25 prvotno napisa
A na Sanjin komentar da svi ljudi ne razumiju što je potpomognuta je istina. Nakon mog IVF-a se pročulo da su mi vratili dva embrija i priča se proširila na daleko da već nosim blizance. Istina ne zamjeram tim ljudima jer ruku na srce dok se i ja nisam našla u toj situaciji nisam baš previše znala o tome. Hvala Rodi, barem sam proširila svoje obzore.
Moramo se pomiriti da postoje svakakvi ljudi.
I zato treba birati s kime podjeliti.Evo recimo,meni su se uredno prijateljice i poznanice hvalile kako ostanu trudne sam tak,pa o abortusima,a ja gutam.Mislim si pa znate što sve prolazimo i vi tak pričate.Ali idem ja dalje.Imam cilj i ne odustajem!!!!!Sjećam se da su starci od muža skrivali od drugih i bilo mi je to bez veze.OK od nekog tamo daljnjeg rođaka ,ali od najbližih.I gle ja ostala trudna!!!!!Hvala Bogu i dr.Jukiću!!!!!
Morala sam čuvati trudnoću i bilo je dosta kompikacija.Opet oni skrivaju.
Danas maleni ima nekih problema(motorika) i oni i dalje skrivaju.Kao da j eto sramota!Sramota su ljudi koji se tako ponašaju!Ne kužim da li se srame ili što,ali moj san se ostvario i nema tu nikakve sramote!Naprotiv,držim ga i gledam ,a oči su mi pune suza od sreće!
Ali hvala Bogu imam i bebu!I baš me briga tko šta misli.Uvijek će biti zlih ljudi ,ali i onih koji te razumiju i vole!
A svima vama želim puno uspjeha i da što prije i vi gledate svoje bebe!!!!!
E ovo nikako ne mogu razumijeti :xCitiraj:
ina33 prvotno napisa
Ina draga, pa zar je tebi tvoj muz okolina ?!?!?!?!?!?!??!!??!
Ma, ja brže tipkam nego što smislim (tipkam i "bez očiju" :lol:). Moj muž nije meni okolina, on je moje "sunce što nam život daje" (da parafraziram Idole, ako nas još ima iz generacije 69.)...
oprosti, onda sam ja krivo shvatila (a idola se itekako sjecam, bas sinoc je MM pjevusio nesto njihovov i od indexa, pa sam ga ja zadirkivala da je to bilo popularno kad sam ja bila vrlo mala i da tek sad shvatam koliko je on zapravo star :)
A moja reakcija je bila zato sto ne tako rijetko srecem zene koje se same muce i bore, cak i kad je problem u njihovim muzevima, dok su oni totalna flegma :evil: , jos se i ljute sto oni sad nesto moraju raditi (kad moraju dati uzorak), ili nece ni da dodju nego ona mora da se tamo crveni za njih i nosi uzorak od kuce u lab.
Ili nece da uzimaju terapiju. Ili u toku ispitivanja dok se jos ne zna sat je i "do koga je" u startu zauzmu stav: ja sam cool, ja sam zdrav, to ne moze biti do mene i sl. I dok e postavi dijagnoza onda max otezavaju stvar, tako da ne cesto zele navlaceci se njima zaista na kraju i izgube normalne ovulacije. I cula price od zena a i doktorica mi je o tome pricala ( to kad je MM imao neku krizu prosle zime, sreca brzo ga proslo i zapravo nam pomoglo da shavtimo koliko smo i sta smo jedno drugom . Ali nemaju svi tu srecu, dosta brakova se raspadne i prije nego se dijagnosticira problem.
joj, uzas kako kucam, gresaka ko na filmu. UMOR! evo gasim komp odmah i idem kuci malo odrijemati :):):):) :D
E, mladice moja, hvala na komplimentu o starosti i idolima :lol: Ma, zezam se, nemoj se ljutit...
MM je sušta suprotnost. Iako je neplodnost naravski veliki izazov za brak. A doduše, sve je, svaka promjena, pa čak i rođenje djeteta, imam ja primjera iz dalje okoline kako su se bračni partneri počeli svađat oko raspodjele poslova itd. MM i pije tablete za spermiogram, i pod nož je otišao prije nego što sam ja krenila na terapije (varikokela), tako da je meni njegova podrška neupitna, a možda sam se krivo izrazila jer je uzimam zdravo za gotovo, a ne bih možda trebala :heart: .
Ja o tome pričam s nekoliko najboljih prijatelja. U pravu je Maxime kad kaže da se ne treba baš svakom povjeravati. Ljudi zbilja malo znaju o MPO a i kad im se objasni imam osjećaj kao da ne kuže. Mene su na poslu svojevremeno opsjedali s pitanjima što kažu doktori, što kažu doktori. Nisam baš htjela pričati o tome jer smatram da je da je to moja privatna i vrlo intimna stvar. A komentari su bili u stilu, ma to ti je ona umjetna, to ti ono ubrizgaju spermu a može i od muža. A druga kaže: je al je isto umjetna :?
I što onda takvima objašnjavati, nemam što.
Nakon nekog vremena su me počeli sažalno gledati, kao a vidiš jadna, pati za djetetom. Patim ali ne želim da me sažalijevaju ili da zabadaju nos, ja se borim i dobit ću bitku i ne trebam sažaljevanje.
I ja smatram da se ne možemo baš svakome povjeravati, ne iz razloga što se radi o nekoj velikoj tajni (ruku na srce, ljudi kuže da nešto ne štima) ili sramoti, nego baš zbog toga što mnogi ne razumiju kako je nama koji se nosimo sa tim problemom. Iz osobnog iskustva, a moram priznati da sam se iznenadila jer nisam mislila da će tako biti, ispalo je da mi je puno lakše pričati o tome sa nekim kolegama s posla ili prijateljima, nego s određenim osobama koje poznajem gotovo čitav život ali instinktivno znam da ne bi razumjele... odnosno da bi reagirale žaljenjem u smislu "jadni oni, kakav im je život" i sl. a ja zaista ne mislim da je nama loše, samo ćemo do nekih stvari doći malo težim putem... Ali ljudi nisu zli, i u najvećem broju slučajeva im je iskreno žao kada shvate o čemu se radi i pružaju bezrezervnu podršku. Nedavno sam npr. izišla sa jednom prijateljicom (nakon dugo vremena samo nas dvije, bez "dečkiju") i, naravno, odmah se otvorila tema - iskreno sam se iznenadila koliko ju je pogodila naša priča i koliko se iskreno zainteresirala za temu (a nisam niti plakala, niti kukala, više ležeran razgovor uz kavicu u smislu "znaš, ne ide baš sve po planu, ali nije to ništa strašno, nosimo se mi ok s tim")
A što se tiče obitelji jer ste mnoge to spominjale: moja svekrva me nikada nije nazvala ili pitala kako sam, nikada mi nije pružila riječ podrške i općenito ne ostavlja dojam da misli da sam ja osoba koja ima neke osjećaje i da bi mi značilo da mi da do znanja da joj je makar žao; ali opet, moram biti iskrena i priznati da duboko u sebi znam da je ona jednostavno osoba koja ne zna izraziti emocije i da ju je najvjerojatnije strah pitati... ne mislim da je zlurada ili da ju ne zanima, nego više kao da se praveći se da problem ne postoji nada da će on sam od sebe nestati.. Mislim da sam se spetljala, ali shvatit ćete, vjerojatno vas ima još sa sličnom pričom
A mama kao mama, sve ju zanima, kada idemo na AIH svaki dan me zove i pita kako je bilo na ultrazvuku (mislim, a kako bi moglo biti na ultrazvuku :/ ) i vidim da se grize i da joj je to sve užasno teško... a ponekad osjetim da joj je to previše pa se pravim jaka i kada nisam...
Meni je moja sveki neki dan pružila ruku i čestitala na upornosti-ja malo ostala u čudu, bila sam iznenađena, stalno imam osjećaj da se ona jako boji da ću prije svega ja odustati, a njoj je tako dosadno u penziji, svi imaju unuke oko nje, a ni njezin sin (MM) kojem je btw već 39 nema nikog, a ni kćer (neću otkrivati godine, ali starija je od mene ;) ) isto ima prazan skup.
Mene su često ljutile njene reakcije-tipa-saznam da mi je beta negativna-obično ne plačem nego sam potištena-onda ona misli da sam ja nešto ljuta na nju pa plače i dođe me pitati jel je ona meni nešto skrivila kad se ja tako ponašam. Onda se ja naljutim, ali joj neću reći da sam ljuta, što ne može shvatiti da se ne radi uvijek o njoj u životu i kako ne razmisli da sam potištena jer je rezultat negativan, onda se osjećam krivom što sam se naljutila na ženu bezveze, a još joj to neću priznati. Tako se ja vrtim u krug.
Moja mama je opet posebna priča-ona me tješi rečenicom da se ja ne sekiram što nemamo djece, da nisam sama-uvijek mi kaže istu rečenicu. Onda ja njoj kažem da se ja ne volim uspoređivati s drugima i da me to ne tješi. Onda ona meni kaže da me je samo pokušala utješiti i taj ritual se uporno ponavlja kao pokvarena ploča i na kraju budem iznervirana svaki put makar već znam kako će teći razgovor. Onda kad se ohladimo nazove me i kaže da je najvažnije da čuvam svoje živce, da je dovoljno što se na poslu naživciram, da se ona boji da se ja ne razbolim. Meni je stvarno nevjerojatno da se to stalno ponavlja. Moj tata se trudi duboko suosjećati s nama pa mi dođe da ja njega tješim, a kako mi je to glupo onda brzo skrenem na neku drugu temu.
Neki dan me je nazvala ujna i objašnjavala da ja trebam uzeti jednu pauzu od najmanje godinu dana da se dobro odmorim od svega, jer mi je organizam izmučen i nek počnem misliti samo na sebe, da uzmem mentalni time out i sve će doći na svoje...svve nešto u tom stilu, a ja iako znam da je žena potpuno u pravu, ludim što mi ona to govori...jer si mislim-ne zna ona da sam još više nervozna kad mi curi vrijeme. Na kraju mislim da mi je njezin savjet nešto što ću u dogledno vrijeme uzeti u obzir-he-he.
A na poslu-govorim samo najboljim prijateljicama. Od njih uvijek imam moralnu podršku i one su uvijek pozitivno znatiželjne. Šefici više nikad neću reći da idem u postupak-s njom imam najgora iskustva-ta nerazumna žena je kad sam ostala trudna uporno govorila ljudima-evo ne znam kad će se J. vratiti-očekujem da mi se javi kad se vraća-uporno je to govorila, makar zna da trudnoća traje 9 mjeseci i da moram mirovati-nevjerojatno, a sve zbog toga jer mi je dodijelila mentorstvo kad sam ju molila da to ne napravi jer idem u postupak i da neće imati tko raditi s pripravnicom kad odem. Onda je tu prpravnicu dok sam ja bila na bolovanju ostavila na cjedilu dva mjeseca dok joj nije došlo do glave da nisam napola trudna.
Sad mi je napravila istu stvar i opet sam ju molila da mentorstvo dodijeli nekom drugom, al žena je toliko uporna i vjerojatno toliko vjeruje u to da neću uspjeti da nemam snage raspravljati.
Ajme što je ovo bilo kratko-bitno da sam se ja izventilirala :lol: Sorry curke.
Rvukovi, šefica ti je stvarno udav, ali ne daj se..
Moj tata je još dok sam ja studirala počeo požurivati dolazak unučića i kad sam najavila udaju bio je presretan..Prvih godinu dana je stalno naglašavao kako se trebamo posvetiti pravljenju djece, a ne poslu, selidbama, doškolovanjima i sl..Što je vrijeme više odmicalo, to mi je moj tata više išao na živce, ne, nije mi smetala njegova silna želja za unucima nego nas je zapravo svaki put podsjećao na naš novi neuspjeh, a već sam tada imala osjećaj da nešto ne štima..Od kada smo objavili da imamo problem i da će nam trebati MPO, moj tata se nekako naglo ušutio, (baš mi ga je žao) sad ništa ne pita, samo nam svako toliko tutne nešto novaca jer kao zna on koliko sve to košta i on i mama će nam uskočiti koliko god budu mogli..I stvarno su divni, toliko da mi sad dođe da se rasplačem.. :cry: (ne pitajte zašto..)
S roditeljima MM nikad nisam imala normalnu komunikaciju, tako da o ovom problemu ja nisam ni prozborila s njima, a MM je svom tati pokušao objasniti o čemu se radi, no ovaj tvrdi da nama treba samo malo svježeg zraka.. :roll:
Joj kad bi to bilo tako, visila bi vani cijele dane i noći :lol:Citiraj:
fritulica1 prvotno napisa
Normalno jer vidjeli su koliko se mučimo ,moja mama kaže samo naprijed.Za okolinu kumove ,frendove ne brinem jer imamo ful podršku od njih.