ISPUHAVANJE...

Drage cure,
ovo je valjda jedino mjesto gdje se osjećam u pravom smislu riječi svoj na svome, poznata okolina, poznati problemi, teme.. Kako vrijeme odmiče, imam osjećaj kako sve konstantnije odlazim na neke margine života, ispadam iz okvira... U mojoj okolini svi prijatelji, šira i daljnja rodbina ima dječicu.. I oni stariji od mene, i oni s puno manje bračnog staža, i oni mlađi.. Malo po malo sve se poženilo, i proširilo za bar jednog malog člana, a neki i više..
Do sada mi to nije smetalo, naravno da sam se radovala svakoj novoj objavi.. Dječica su preslatka, i sve ih obožavam.. No nekako zadnjih par mjeseci meni je to sve počelo ići na živce. Indirektno, bez puno riječi, bez pitanja (bar onih na glas izrečenih) osjećam kako smo mi postali "drugačiji".
U braku sam 3 godine, a zadnjih skoro 2 pokušavamo. U međuvremenu se izdogađalo puno toga, promjena posla, bolesti... Sve to, kažu , utječe. Ja sam se dosada tješila mišlju; dijete se ne dobiva po narudžbi, treba biti strpljiv, uporan, treba se opustiti.. bla, bla..
Sada mi to više ne ide za rukom. Postala sam nekako malodušna, strpljenja je već davno nestalo. E sad, problem tu ne staje. Naime iako sam gotovo svakodnevno na netu, čitam, proučavam, informiram se.. i znam da je vrijeme da potražimo pomoć. mene je strah, od bilo čega. Mislim da nisam spremna na bilo koju lošu vijest. Nisam spremna na pretrage, na razočaranja, na preglede... a želim dijete?!?!?
I normalno da se pitam; jel sve u redu samnom?!??
Drage moje cure, ovo pišem iz samo jednog razloga. Sve ste vi ovo vjerojatno već prošle ili prolazite?? Znam da ćete me najbolje razumijeti, i stoga vas i pitam:
Kako ovo sve pobijediti?? Ja, inače skona svakome pomoći, i dati savjet, za sebe ga nikako ne mogu pronaći.

draga puppa,

osobe koje se suoče s problemom neplodnosti prolaze kroz nekoliko faza (bar tako kažu knjige a i sama sam prošla kroz te faze). Prvo si naravno u šoku i nevjerici, pokušavaš to zanijekati. Nakon toga kad se privikneš na tu dijagnozu ako se to uopće može tako reći, počinješ istraživati, čitati i jednostvno pokušavaš si sam pomoći. Kad vidiš da to ne ide osjećaš krivnju čak i ljutnju da prije nisi potražio stručnu pomoć. Kako vrijeme prolazi većina si uspije konsolidirati redove, prihvatiti situaciju i pokušati ju razrješiti.


Davati nekome savjete je vrlo nezahvalan posao, tako da ću ti ja reći što sam ja tj. MM i ja napravili u našoj borbi.
Nakon što smo shvatili da to ne će ići baš bez pomoći, krenuli smo sa osnovnim pretragama da bi otkrili u čemu je problem i kako je moguće doći do našeg cilja. Zajedno smo odlučili što nam je prihvatljivo. Razgovarali smo i o MPO, posvojenju i životu bez djece. U sve idemo zajedno, svega smo svjesni.
Naravno da ima tu padova no pridržavamo jedan drugoga i čvrsto idemo našem cilju.

Puno toga možeš pročitati na forumu, posebice na podforumima Prije začeća i Potpomognuta oplodnja. Ne budi stranac, svrati, pitaj.

Zahvalnošću. Ponekad mi ide super, ponekad manje super. Ima trenutaka u kojima bi hodala cestom i pjevala na sav glas, a i onih u kojima bi vrištala i razbijala. Trudim se držati glavu gore,živjeti doslovno dan po dan i uživati u svemu onome što smatram dobrim u životu. Ne opterećujemo se time tko ima djecu i koliko je u braku i stariji ili mlađi od nas. Baaaaaš me briga. Drugačiji smo? Jesmo. Pa što? Još uvijek se veselim tuđim klincima. Jedna od najbližih prijateljica je prekjučer rodila - presretna sam. Na fridžu imam zaljepljenu A4 format sliku kumčeta - svaki put mi se lice razvuče u osmjeh kad ga vidim.
Mi smo u braku 6 i pol godina. Pokušavamo...pa ne znam što bih rekla koliko pokušavamo. U stvari od početka braka. Čak smo imali trudnoću i prije njega. Završila medicinski indiciranom kiretažom. Prvo nam je prepreka bila moje nedobro zdravstveno stanje nevezano za ginekološku stranu - još uvijek prisutno. Kad smo došli do faze da stvarno krenemo sa pokušajima dobivanja klinca...eto 2 spontana i jedna vanmaternična. Nije bilo lako, ali izdržali smo i upravo danas mi je 1. dan ciklusa u kojem idemo na naš prvi IVF. :D
Zašto gledati na rezultat pretrage koji ti se ne sviđa kao na nešto loše? Pa saznat ćeš tko ti je neprijatelj. To je prvi korak prema pobjedi. :*
A tek kakvu logistiku imaš na Rodi... :love:

draga puppa,

nema recepta za apsolutnu pobjedu, ali ima načina kako preživjeti i ne izgubiti volju, nadu, vjeru, snagu...ma sve što je potrebno kako bi došli do djeteta.

Pokušaj svaku lošu vijest koju ćeš dobiti (ako ćeš dobiti) prihvatiti kao nešto konkretno čega se moraš prihvatiti i nešto što moraš odraditi kako bi bila bliže svom cilju....pa što ako i dobiješ loš nalaz, i to je već jedan korak bliže...ima načina, lijeka, metode (kako god hoćeš da to nazovem) kako mu doskočiti i kako popraviti stvar. Najgore je reći kako nisi spremna, zavući se u mišju rupu i čekati! Imate sve, ali vrijeme nemate! Muža uhvati jedan dan, pretresite cijelu situaciju, položite sve karte na stol i zajedno krenite u akciju.

Život je sastavljen i od lošihi od dobrih trenutaka, ima ljudi kojim skoro sve ide glatko, kako si zamisle tako im i ispadne. A ima nas kojima ništa ne ide glatko i za sve se moramo dobro i duplo potruditi da bi postigli cilj. I čim pomislimo kako će nešto krenuti dobro..sve krene naopačke! Užasno frustrijajuće! Ali, to je tako i moraš naprijed. Nema ničega ljepšeg i težeg od roditeljstva! Nema IVF-a ili nalaza koji bi mi sada bio težak!

Znam kako ti je, ja sam 4 godine izbjegavala trudnice, malu djecu, sramila se što sam ljubomorna... plakala što možda nikada neću biti mama, prošla 4 IVF-a, jednu trudnoću koja je završila kiretažom i eto zadnju trudnoću koja je završila sretno-avatar pokazuje kolika mi je sreća! No, nisam zaboravila kako sam se u te 4 godine osjećala i što mi je sve prolazilo glavom! Fokusirala sam se na cilj i nisam odustala, mislim, nakon kiretaže sa suzama u očima što od bola, što od jada rekla sam MM-u da nikada više neću ići na IVF, NIKADA!!!!
Kako je prošla prva menga, kako je došao novi mjesec, bol je prošla, nada u meni rasla...shvatila sam da sam jača no što sam mislila i krenula ponovno!!!!
Padala, ustajala, bila u depresiji, krivila muža, sebe, Boga, karmu, sudbinu i to je sve normalno nismo od čelika i moramo to sve osjećati da bi ostali normalni.

Tako da draga moja, nisi sama, prvo imaj muža kraj sebe, onda sve koji te razumiju...ne moraju svi, niti će te svi shvatiti i biti empatični! Tebi će se već stvoriti krug ljudi koji će te hrabriti i biti uz tebe. Imaš puno virtulanih supatnica i prijateljica! Što ćeš više pričati o svemu i informirati se i razmišljati, strah će ti biti sve manji i neće ti se čini tako grozno!

Zatro sretno i budi hrabra i ustrajna...tako ćeš i doći do bebice!


Veeliki virtualni zagrljaj....od marčimame!!!!


:love2:

Nemoj se bojati obaviti pretrage, možda se radi o nečem banalnom, kakva zbrka s hormonima koja se lako riješi i slično.
Hoćeš li da ovo preselim na "Prije začeća"?

Drage moje,

koliko je lakše kad pronađem ovakve iskrene i dobronamjerne savjete i mišljenja. Zaista ste zlatne!!!
Hvala vam svima od srca.. Eto i ja danas kad čitam svoju poruku nekako osjećam da je to vjerojatno samo loš dan. Naravno osjećaji su i dalje prisutni kao takvi, ali je lakše nositi se s njima kad vidim da ovdje ipak imama neku svoju viritualnu "obitelj". Još jednom hvala vam svima!!

Ma Puppice sve će jednom doći na svoje, vjeruj, ja sam uvjerena u to.
I sama proživljavam 5. godinu neplodnosti, prije 15 dana imala sam opet neuspjeh i bila sam neutješna ali moraš dignut glavu iz svake situacije, dočekat se na noge i krenuti opet ponovo.
Ako niste obavili pretrage savjetujem da krenete jer vrijeme brzo prolazi, kad budete znati u čemu je stvar to je već pola puta do rješenja problema a i sam problem riješit će se brzo.
I ja sebi dopuštam vrijeme tuge i plača ali moram biti iznad toga, kažem sebi, dobro je, sutra je novi dan, idem dalje, bliže cilju.
Posložit će se kockice jednog dana, ne brini

:heart: