Gdje je granica?

Hmmm...uopce ne znam kako da zapocnem. Vidim da vecina ljudi ovdje propagira politiku "nije bitno sto drugi rade". I ja sam takva, apsolutno me ne tangira sto ce netko drugi reci na neki moj postupak, dali ce se slagati sa mojim stavovima, dali ce mu se svidjati moj nacin odijevanja itd. Pravi prijatelji cijene me takvu kakva jesam, a za ostale me nije ni briga. Ali taj individualizam nije osobina vrtickog i osnovnoskolskog djeteta, oni su za kolektivizam, oni hoce biti kao drugi, imati jaknu kao Luka, mobitel kao Ante i jesti hot dog kao Petra.
Sjecam se mene u toj dobi. Moji roditelji su bili nekoliko godina makrobioticari, bavili se transcedentalnom meditacijom, otac mi je vodio satove joge...kasnije su se 'preobratili' i postali clanovi pentekostalne crkve, uveli neka nova pravila u kucu...uglavnom, uvijek su bili posebni i meni je to tad jako smetalo, cak sam se sramila pred prijateljima. Dok su ostala djeca nedjeljom isla s roditeljima na misu, ja sam sa mojima meditirala, dok su ostala djeca jela za marendu u skoli krafne ja sam jela domaci integralni kruh sa klicama, dok su ostala djeca gledala na TV-u sto god su htjela ja dugo vremena nisam ni imala TV!
I kad god bi ja starce pitala zasto ja moram uvijek drugacije nego drugi oni bi mi rekli nesto u stilu 'ovo je bolje za tvoje zdravlje' ili 'pa zar je bitno sto ce netko drugi reci' i tako te tipicne odgovore koji meni tada nisu nista znacili. Sad kad ih gledam sasvim su mi normalni ljudi sa zdravorazumskim stavovima (uglavnom) koji se trude zivjeti zivot sto kvalitetnije, ne slazemo se po svim pitanjima ali ih jako postujem i smatram da su me dobro odgojili. Cak i vidim sebe da nesvjesno slijedim neke njihove stope stavom da ono sto je najbolje za moje dijete ne mora biti ono sto vecina misli da je najbolje. Ali opet, ne zelim mu priustiti da se osjeca jadno i separirano kao sto sam se ja osjecala, ne zelim da laze svojim prijateljima da ne bi ispao cudak (kao sto sam ja lagala), ne zelim da baca u kantu za smece zdravi obrok koji mu ja spremim za marendu (kao sto sam ja bacala)...
Kako? Kako to postici? Gdje je granica? Sto dozvoliti a sto ne? Kako objasniti djeci? Kako da budu dio kolektiva a opet razliciti?

Kakvi su vasi stavovi o tome, i kako vasa djeca reagiraju na stvari po kojima je vasa obitelj razlicita od drugih obitelji? Jeste li sigurni da oni ne pate? (ja recimo nisam svojim roditeljima otvoreno pokazivala koje me sve stvari smetaju, mnogo sam toga drzala u sebi)

Citiraj:

---

YoungMummy prvotno napisa

(ja recimo nisam svojim roditeljima otvoreno pokazivala koje me sve stvari smetaju, mnogo sam toga drzala u sebi)

---

ja mislim da je ovo kljucno. nadam se da cu sa svojom decom uvek uspevati da ostvarim iskrenu komunikaciju, pa cemo valjda uspeti nesto i da se dogovorimo.

druga stvar je da danas ipak ima toliko razlicitih stvari na sarenoj lopti i drustvo na neki nacin potencira individualnost da postoji mogucnost potpuno suprotnog problema, tj. da npr. nasa deca pate sto nisu tako posebna kao sto je Petar, jer njegova mama ima poseban dar za shoping, pa pronadje najopskurnije stvarcice ... :lol:

Moj sin sve kaže, o svemu možemo pričati. On može vrlo precizno i detaljno verbalizirati svoje osjećaje, gotovo na razini odrasle osobe. Jednostavno nije moguće da ja ne bih znala što se njemu u našem načinu života i odgoja sviđa, a što mu se ne sviđa. Kod onih stvari koje se njemu ne sviđaju ili bi želio nešto drugačije, naša reakcija ovisi o važnosti same stvari. Ako se radi o nečemu što spada u moje odgojne prioritete, ja ne odstupam, bez obzira na to što se to njemu ne sviđa. Shvatit će kad za to dođe vrijeme, a sada je vrijeme da ga ja odgajam, najbolje kako mogu. U drugim, manje važnim stvarima, prilagođavam se njegovom mišljenju kompromisno ili mu popuštam. Popuštanje se najčešće odvija na terenu odnosa s drugom djecom. Njemu su druga djeca jako važna, jako je socijalno otvoren i zainteresiran i ja mu to ne želim kvariti. Mislim da je potrebno naći ravnotežu između pripadnosti društvenim skupinama i vlastite posebnosti. Mi mu pomažemo graditi tu ravnotežu, ali zapravo je on na tom svom putu sam, kao i svi mi. Ne radi se o tome da je "bitno što će drugi reći" nego o tome da nemamo pravo činiti "otoke" od naše djece samo zato što mi želimo biti izdvojeni. Tu treba vrlo pažljivo odvagati dokle smijemo ići. Tu granicu o kojoj pričaš je teško naći - ja nastojim svakodnevno ekvilibrirati između jednog i drugog. Na neki način, mislim da nas i naša djeca u tome vode, barem moj sin, koji vrlo jasno iskazuje svoje mišljenje i svoje potrebe. On na to ima pravo, on pripada jednoj drugoj generaciji koja nosi svoje i ja to shvaćam. Da sumiram, držim se svoga u glavnim stvarima koje mu želim prenijeti odgojem, a u manje važnima puštam da ide svojim putem.

U nižim razredima OŠ ja sam bila jako nesretna jer za razliku od ostalih djevojčica u razredu jedina nisam nosila odjeću iz konfekcije! Meni je naime, jedinoj teta šivala svoje originalne kreacije, a mama plela veste i kape; čak sam i obaveznu plavu kutu imala originalno sašivenu. Živjeli smo u socijalizmu i takve različitosti su čini mi se tada još više "stršale".
Smetala su me zapitkivanja i djece i učiteljica gdje sam nešto kupila - a ja bih onda gotovo posramljeno rekla da je to sašiveno.
Uglavnom tada mi je životni san bio oblačiti se u konfekciji (Jugoplastika i sl.) :P

Young Mummy, ne žuri! Opusti se! Imaš još barem najmanje 3- 4 godine do problematike (ne)konformizma :) U miru uživaj u "fazi individualizma" koja je pred vama.

i mi smo malo različiti pa mi je blizak tvoj problem... Nisam još sigurna kako ćemo to rješavati ali bliskije mi je ići linijom manjeg otpora...

Citiraj:

---

YoungMummy prvotno napisa

Kako? Kako to postici? Gdje je granica? Sto dozvoliti a sto ne? Kako objasniti djeci? Kako da budu dio kolektiva a opet razliciti?

---

i ja sam bila outcast jer sam drukčija (selo i seoska razmišljanja) , kad bih pitalal mamu a kako drugi? dobila bi jednostavan odgovor: da svi skoče s mosta. Očeš li i ti?
navikla sam misliti svojom glavom (oni koji se povode za masom su za mene ovce u onom crkvenom smislu, je li bolje biti ovca ili vuk?)
naći će kolektiv različitih ... kao ja na ovom forumu

pričaj, objašnjavaj, nemoj samo koristiti rečenice: jer je to dobro za tebe ... pogotovo to vrijedi za pubertetlije
objasni zašto je dobro, objasni kako integralni sendvič je dobar za tijelo i snagu (kao Popaj i špinat) a one masne fast-foodove, šta čine organizmu i kako izgleda netko tko dugo to jede

odgajaj individualca, nematerijalnog

no .. to ti je u genima

Logičan je put da djeci prenosimo svoje vlastite vrijednosti, shvaćanja, način života - ne znam kako bismo drugačije. Ali, treba uvijek imati na umu da je dijete nije ja, ono je svoje, treba prihvatiti da djeca imaju pravo na neka svoja rješenja.

Da dijete nije isto što sam i ja, to sam mislila.

Citiraj:

---

kli_kli prvotno napisa

druga stvar je da danas ipak ima toliko razlicitih stvari na sarenoj lopti i drustvo na neki nacin potencira individualnost da postoji mogucnost potpuno suprotnog problema

---

ali ja mislim da nije stvar u drustvu, nego u psiholoskoj fazi djeteta, koje u tim godinama ima potrebu da se stopi s masom, da ne odskace od okoline (posebno svojih prijatelja). Individualizam krece tek negdje u srednjoj skoli, kad djeca shvate da je veca fora imati na sebi unikatnu kreaciju od tete nego 'uniformu' iz Jugoplastike. (ovo se nadovezujem na no@-u)

mislim da roditelj mora biti jako mudar i ponekad popustiti, jer meni je bitnije da moje dijete ne bude isfrustrirano nego da nikad u zivotu ne jede u McDonaldsu (iako ga ja mrzim).Ili?

YoungMummy apsolutno se slažem s tobom i mislim da si već odgovorila na svoje pitanje i riješila svoj problem. Djeca tek u pubertetu teže individualnosti a sve ovo ranije kopiraju druge i žele im biti što sličniji...i budu užasno nesretni ako su drugačiji...sto posto.
Meni je uvijek na prvom mjestu (kao i svim roditeljima) sreća i zadovoljstvo mog djeteta i zato ću vjerojatno uvijek ići tom linijom manjeg otpora...zbog nje!

ono sto meni sve vise dolazi kao nekakvo pravilo je da - bitno je da si ti prema SEBI iskrena... da ti znas gdje je tvoja granica... i da prepoznajes granice drugih...
da radis na svojoj osobnosti tj. osluskujes ju i postujes, cak i u njenoj promjeni... a dijete ce iz toga jako puno pokupiti...
i onda ce biti manje bitno da li je stvarno jednom otislo u taj bloody McD...
iako se pod mikroskopom taj detalj cini jako bitnim (kao npr. meni :roll: )

kad smo sami vise-manje u skladu sa sobom cini mi se da ti rjesenja u konkretnom prostoru i vremenu dolaze nekako spontano, intuitivno...
sto ne znaci da se neces informirati ili da ces se zatvoriti od svijeta, pogotovo najblizih...
i sto ne znaci da neces pogrijesiti...
no ako slijedis sebe - sigurno neces fatalno pogrijesiti...

u konacnici nije bitno koje ce granice dijete imati nego koje ce alate za buduci sretan samostalan zivot dobiti od tebe...

pa neka nauci kroz djetinjstvo i igru zivjeti i ponasati se kao princ ali i kao nesto 'siroviji' pripadnik ljudskog roda...
nikad neznas kad bi moglo zatrebat' :mrgreen:

osim naciti kako nakon pada dici se, otresti prasinu sa sebe i krenuti dalje...
kako biti iskreno sretan...
cini mi se da je zivotno bitno djetetu u danasnjem drustvu prenijeti strast za zivotom, zivost, zivotnost...

a to se moze samo tako da se bude dobar model... :heart:

Lijepo si to napisala, lucky day, to je to.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

treba uvijek imati na umu da je dijete nije ja, ono je svoje

---

ja bih ovo još malo naglasila

i meni su kao maloj ponavljali da treba biti svoj, ne povoditi se za drugima, ono o skakanju s mosta i ostale standardne fraze... katastrofa, radije ću si zalijepit flaster nego da to ponavljam svojoj djeci

kvaka je u tom da je sve to štimalo za njih osobno - jer su oni svoje stavove formirali kako su htjeli, i svaka im čast - ali ako moram biti svoja onda se valjda i mene nešto pita, right?

Nismo ni očekivali da će dijete biti isto kao mi, imati slične interese, prihvatiti bez pogovora naše vrijednosti - ali mi sada svako pojedino neslaganje (iako očekivano) u tim nekim bitnim stvarima teško pada.
I manje bitnim. Hoćemo li gledati TV ili ne, i ako da što ćemo gledati. Zašto ne kupimo bolji mobitel/auto/xy, zašto ne dozvoljavamo play station i motor, zašto inzistiramo na nošenju biciklističke kacige... Mora li se ići baki-didi/na trening/na izlet/na izložbu... Možemo li dati novce za sendvič umjesto ručka u školi, povećati džeparac, dati još jedan bon, naručiti picu, kupiti linoladu, podići limit cijene novih tenisica, produljiti vrijeme izlaska... (Tu sad slijedi: a svi moji prijatelji /nitko od mojih prijatelja...)
Nismo uvijek zadovoljni onim što uspijemo postići, bilo dogovorom bilo naredbom, a nije ni klinac. Često mi imamo dojam da smo suviše popustili, a on upravo suprotan.

Svjesna sam da je jedan od uzroka priklonjenost vršnjacima i onome što je njima u tom trenutku bitno, zanimljivo i kul. Nemojte se zavaravati - osim rijetkih iznimaka i pubertetlije se žele što bolje uklopiti. Da jedinstvenost, ali ne izvan normi njihovog društva. Što bolji (skuplji, poznatije marke) mobitel, bicikl, odjeća - to da, ali ne nešto zbog čeg bi ih frendovi prozvali čudacima.
Pokušavamo mu uliti samopouzdanje da se usudi misliti svojom glavom i birati svojim srcem. Ponekad se čini da on to ne želi, da baš hoće prihvatiti kolektivni izbor generacije. Ali u tome, kao i u svemu ostalom, zna nas ugodno iznenaditi. Samo, teško je prihvatiti da dijete ima puno pravo ono što nas zanima proglasiti dosadnim i bezveznim.

Usprkos svim različitostima, nadamo se da pružamo dobar primjer svojim načinom života, svojim izborom da radimo što se nama sviđa i da se trudimo biti odgovorni, a opet ostvariti svoje želje. Koje su različite od njegovih. Nadamo se da će jednog dana, valjda (ma, mora biti tako!) nešto od svega toga olakšati njemu da slijedi svoj put.