Printable View
Dakle, dojila sam čitavu trudnoću i sad sam u gabuli. Lukas uistinu surađuje i prihvatio je Nikolu bolje nego što smo očekivali. Uspjeli smo se dogovoriti i da je jedna cica njegova, a druga bratova, ali on bi sad po čitave dane cickao. Umalo da me ganja po stanu vičući "kika, kika". Naravno, i nervozniji je, manje jede, a meni se čini da otkako sam došla kući ništa drugo ne radim nego poslužujem jednog pa drugog. Imate li kakak prijedlog? Kako ste tomu doskočili? Hvala!!!!
mi smo gotovo istovremeno rađale :lol:
i meni je identična situacija, samo što mene noa zaista ganja po kući i viče "cicija" :roll:
isto manje jede. ali i više kenja
za sad se snalazimo, odvlačenje pažnje ne pali svaki put, ali trudimo se
prijedloga nemam, tješim se da vrijeme brzo prolazi
nevjerojatno. :shock: Nikola se rodio skoro mjesec dana ranije. Uglavnom, mužu mi je u rujnu ročkas. A koje je tvoje opravdanje? :lol:
Suosjećam :( , imam doma sa svojim dečkima upravo identičnu situaciju! A imamo i soor pa me bole bradavice. Plačem od očaja i nemoći barem dvaput dnevno i osjećam se ko krava muzara. Još mi je svekrva u dobroj namjeri rekla nek se "pomuzem" :lol: (iliti izdojim, naravno) da muž da bebi (bio je to lapsus, žena je sa sela naime), kao da je znala kako se osjećam.
Iskusnije mame kažu da će biti bolje i mene momentalno jedino to tješi...
Da, i to s plakanjem je fenomenalno. Svako predvečerje puštam prave potoke suza, a s Lukasom ni kapi... Kažu neke žene da smo nakon carskog osjetljivije, ali nisam baš sigurna jel to pravi razlog...
Sad ste me uplašile: nisam ni htjela spominjati da je Gab cijeli vikend isključivo sisao, i da su mi bradavice koma, i da mi je jutros bilo muka dok sam ga dojila. Mislila sam kako imam još pola godine do rođenja bebice, a da će on biti već veliki dečko ( :saint: ), a sad vas dvije ovako :shock:
To s "velikim dečkima" smo valjda nekako prerasli. No, iz ove pozicije ja bih ga lagano odvikavala. Tek toliko da ne nastane kaos. Nikola i ja smo proveli 8 dana u bolnici i uistinu su se svi napatili jer Lukas cicka prije i poslije spavanja, a bez takvog rituala je nervozan i razdražljiv. Uglavnom, da sam sve to znala pobrinuli bi se prije da cicu pošaljemo "pa-pa".
No, jedno je super. U cicama nema nikakvih napetosti, čvorića i ostalih gluposti. Ne trebam ih ni mazati onom masti za bradavice, a prsne blaznice nosila sam svega 5 dana (u bolnici).