O raspoloženju, MM podršci i izborima doktora/bolnica
Mislim da svi s vremena na vrijeme upadamo u podjednaka raspoloženja. Ja se stalno trudim da mi činjenica da moram ići na postupke i da još nisam uspjela ostati u drugom stanju ne treba 'pokvariti' ostale radosti, ali je teško. Naime, stalno mi negdje sa strane stoji misao da nešto (veliko nešto) trebam obavljati, pa mi je sve ostalo manje bitno. Ali, baš kao i svi, moram se truditi. Nema druge. Sreća je kada nas i ako nas zaokupe poslovne i druge uobičajene životne aktivnosti. I mislim da je to dobro. Naravno, pri tome ne treba zaboraviti na ono osnovno - zdravlje; ali mislim da je svima nama to na pameti. Od zadnjega postupka (prošlu srijedu sam dobila negativan beta HCG), ja niti sam jako tužna, niti sam jako ljuta, niti sam jako neraspoložena, ali sve pomalo, pa bi se jednom riječju moglo reći da sam bezvoljna. Kažu psiholozi da se ponekad čovjek treba prepustiti i tim raspoloženjima, ako želi plakati - isplakati se, ako se želi opustiti - odmarati se . . . Ali svakako bitno je gledati i dalje i koncentrirati se na svakodnevne obveze i sljedeće postupke. Iskreno, mislim da bi mi u ovome trenutku bilo najlakše da iz mjeseca u mjesec mogu ići na postupke, sve dok to ne riješim, ali što se može - i tijelo se mora slušati.
Slažem se da naše muževe treba uključiti u cijelu priču, barem za logistiku. Moj to fantastično odrađuje i baš kao i većina muškaraca i on je, kao što su mnoge forumašice napisale, puno racionalniji i stabilniji od mene, ali ne mislim da mu je svejedno, dapače. Ponekad si mislim da mu je teže zbog mene, jer ne zna koliko me sve to boli i koliko mi je teško, pa mu ja kažem da mi postupci nisu problem (osim kada me ponekad malo boli poslije punkcije). Osim toga, mislim da treba imati jake živce da svakodnevno sluša sva moja razmišljanja, promišljanja, strahove, dileme, probleme ... Toliko se na neki način brine za mene da mi za sada ne da da idem na laparoskopiju, a i meni ta ideja nije bliska.
Savjetujem da se obavezno predbilježiš za Maribor, kao što su sugerirale i ostale forumašice, jer se tamo u pravilu čeka godinu dana.
Što se laparaskopije tiče, ako nisi sigurna u mišljenje jednoga doktora, zatraži još neka, prije nego što se na to odlučiš.
Sretno svima,
Sreća da postoje doktori i postupci
Lambi, slažem se sa tobom da je put težak, dodatno i zato što je neizvjestan, ali si uvijek nekako olakšam i kažem: 'A što da ne postoje postupci i stručni doktori koji ih provode?'. Onda definitivno ne bi imali izbor. A ovako - dok nam psihičko i fizičko zdravlje dozvoljava, možemo si 'priuštiti' metode koje nam se nude. Brojne forumašice su nakon pozitivnih rezultata napisale da im nije žao tolikoga truda i muke i da bi sve to ponovile za sreću koju su dobile. I ja im vjerujem.
Ono što možemo poželjeti je da je više doktora specijaliziranih za metode asistirane reprodukcije (često u sebi kažem 'Da ih je klonirati!') i općenito pomoći/podrške sa svih strana, pa će i nama biti lakše. Iskreno, ponekad mi bude žao truda doktora i medicinskih sestara koje mi daju injekcije, te biologa, jer i oni ulažu puno (iako im je to posao), očekuju i nadaju se zajedno s nama. Vjerojatno je mnogima nakon transfera poznat pokret mnogih doktora kada nas potapšu po bedru, pogledaju direktno u oči i kažu 'Sretno', i uvjerena sam da misle iskreno.
Zato - kada vam je teško i kada mislite da su postupci naporni/bolni/komplicirani, prisjetite se rezultata kojima svi težimo i zemalja/gradova u kojima se još ne provode i uvjerena sam da će vam biti lakše.
Sretno svima,
