a mama je doma

Eto , ja sam sad doma. I Jakov je nakon duge pauze( dva mjeseca), ponovo krenuo u vrtić. Navikavanje je jako teško i gotovo svaki dan ima napade plača i tuge. Nije problem u tetama il vrtiću već jednostavno odgovara da je bio tužan jer tamo nema mame i tate. A opet željan je igre sa društvom.
Ono što me muči je činjenica da ja sad neidem na posao, dakle , kad bi ujutro išao u vrtić vidio bi da oboje idemo radit i vrtić nije bio upitan, no sad ako ga tata vodi, on vidi da ja ostajem doma. I mislim da je zbog toga onda u vrtiću tužan jer mi viče da mama ne radi, da on ide doma.
Ja moram mirovat( mada uopće ne mirujem), uopće se ne osjećam dobro i mi smo odlučili da on ide u vrtić do poroda, znači još mjesec i pol , ali opet ne pod svaku cijenu..

Dakle , pitanje je dal da mu kažem da i dalje ja idem na posao samo malo kasnije, ili da mu kažem istinu, da sam doma zbog bebe, jer se onda bojim da bude bio ljut na moju trudnoću. Iako je dosad strašno pažljiv i jako se raduje bebi..
Ova dva tjedna izbjegavam nekako direktno odgovorit na to, al vidim da ga muči..

ja sam zari govorila da moram mirovati, ili da mi je zlo, ili da ju ne smijem nositi, ili što je već bilo, ali nikad nisam bebu spominjala u tom kontekstu (jer me brinulo isto što i tebe). dakle: nije mi dobro, moram ležati. točka. je li to ona ipak povezala s bebom ili nije, ne znam, ali nikada nije neprijateljski nastrojena prema margiti

Ajoj, baš se neznam kako postavit. Od sigurna i relativno čvrsta djeteta mi je tako postao ranjiv i nesiguran. Još k tome muca evo već treći tjedan pa se bojim da nije to odvajanje trauma koja ga je potakla na tako strašno mucanje..
Lutonjice, i ja bi mu dosad govorila da mi nije dobro i slično al on kao da kuži da tu još nešto ima i da ga mama zakida...
i moram priznat da se sva raspadnem kad dođempo njega a on me onak zabrinuto pita: mama, jel, sad ti je dobro?, bolje ti je? Nebi se on trebao još i time opterećivat...

da, zara je bila poprilično opterećena time. :cry:
užasno sam se brinula oko toga, ali što možemo. ne mogu glumiti da mi je dobro, ako cijeli dan ležim i povraćam. ili ako imam gadne napade panike (koji su joj najteže pali :cry: )
kad mi je bilo dobro, trudila sam joj se maksimalno posvetiti i nadoknaditi koliko mogu. imala je par gadnih faza, i uspješno smo ih prošli s puno puno puuuuuuno strpljenja i ljubavi.
prihvati to kao dio života, nešto što morate proći. puno ga volite i ljubite, i sve mu objašnjavajte i neće mu ostati nikakve strašne traume od mamine trudnoće, niti će prenositi nekakve negativne emocije na bebu. :love:

hvala ti Lutonjice puno, trebalo mi je baš malo takve podrške... :heart:

Citiraj:

---

kasiopeja prvotno napisa

....i moram priznat da se sva raspadnem kad dođempo njega a on me onak zabrinuto pita: mama, jel, sad ti je dobro?, bolje ti je? Nebi se on trebao još i time opterećivat...

---

da sam na tvom mjestu, ja bi ipak malo pribjegla "laži" da idem radit nego ga opterećivala je li mi dobro ili nije.
očito on o tome intenzivno razmišlja kad te tako zabrinuto pita. i ko zna šta mu se mota po maloj glavici.

ma potpuno te razumijem, mene je više od svih tegoba mučilo hoće li ona biti užasno povrijeđena, hoće li ona imati traume, hoće li patiti do kraja života,....
em smo takve inače, em trudnički hormoni :lol:
ali ako postoji dobra komunikacija između djeteta i roditelja, sve bude dobro na kraju :love:

I mi prolazimo nešto slično iako ja radim. Toni je tužna nakon pauze od 2 mjeseca u vrtiću (mada jako voli tete i prijatelje) i stalno me pita hoću li ja biti kod kuće kad se beba rodi i hoće li i ona biti doma i pomagati oko bebe. I sad ne znam, neki mi savjetuju da je ostavim doma kad se beba rodi, a drugi da je bolje da je u vrtiću. Koje je tvoje iskustvo sa Zarom?

uistinu sam planirala da budemo sve 3 doma skupa, i bile smo ona prva dva tjedna kad je i MM bio s nama

međutim, je jednostavno nisam mogla biti sama s njih dvije doma (iz hrpe razloga). zapravo, mogla sam, ali bih onda navečer bila na totalnom rubu živaca, a pred kraj tjedna sam pucala po šavovima. vjerojatno bih jednom i pukla.

pa sam odlučila da zara ipak ide u vrtić. s time da ostaje tamo oko 6 sati, i da petkom najčešće ne ide vrtić (pa je 3 dana doma, 4 dana u vrtiću).

Tak smo baš i mi planirali . Da bude doma s nama koliko god to ide pa da krene. Al isto nikad nije tamo duže od 6 sati. Znači od 9-3. Evo, jurim sad baš po njega...

I ja bih željela da bude doma bar prvih par tjedana. Za kasnije se bojim da kad MM krene opet s poslom da bi mi bilo prenaporno s njih dvoje i da bi Toni ko starija (a stalno je u pokretu i navikla da se s njom puno bavimo i radimo) bila zakinuta a ja na rubu živaca. Inače nije nikada duže od 3 u vrtiću jer MM i ja možemo iskombinirati radno vrijeme.

Čitam vas i mislim si - kako prije nitko nije otvarao takvu temu...
Da se na ponavljam, http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=48493

I kod nas je slična situacija.
Ja sam doma na komplikacijama a on ide u vrtić. Mi nemamo problema oko toga jer voli ići u vrtić, ali je bilo par pokušaja da ostane doma. Isto ga koji put petkom ili ponedjeljkom ostavim doma, a ostalim danima ga vodim kasnije. Dođe u vrtić oko 10, ponekad čak i u 10.30.
Ne osjećam se najbolje i teško mi ga je svakodnevno ostavljati doma, pogotovo jer ide u englesku grupu pa bi i tu dosta izgubio.
Ja sam mu objasnila da ne idem na posao u firmu jer moram mirovati i puno se odmarati, ali sam mu rekla i da on ne može svaki dan ostati doma jer ja sada radim kod kuće, jer da mi je tako lakše nego ići na posao. To baš i nije istina, ali kako dijete vidi da dosta sjedim za kompom mi je povjerovao i sa tim se složio. A osim toga i on je na dobitku jer je kraće u vrtiću a ponekad i ne cijeli tjedan kao ostala djeca. Njemu je to dovoljno da se osjeća posebno :)

kod nas je prosle jeseni bila takva cituacija, jos je gore bilo jer je ona i krenila u vrtic prosle jeseni... ja bi je vodila u vrtic (iako sam morala mirovat :oops: ) i sve bi bilo ok do vrtica ali kad bi ja tribala otic... suze, uhvatila bi mi se za nogu ili bi unedogled govorila da mi mora nesto reci...bilo mi je grozno, osjecala sam se ko nemajka.... zato sam joj se kuci pokusavala sta vise posvetit i ukljucit je u sve vezano za trudnocu - mazala mi je trbuh cilu trudnocu, osjetila je kako se beba mice prije MM, pricala je bebi, isla s nama na ultrazvuk....
doduse, ona nije dugo boravila u vrticu, najcesce od 08.30 do 12.30 h

i mi smo imali dugu ljetnu pauzu, skoro 2 i pol mjeseca bez vrtića, sad je opet krenuo, no trenutno je bolestan pa smo opet doma zajedno

ne znam koliko ima smisla da dijete ne i de u vrtić dok je mama doma sa bebom kada će tako morati opet ići kad istekne porodiljni, a kakva bi tek onda reakcija bila nakon godine dana neodlaženja?
nešto mi govori da ni to nije najsretnije rješenje ?

kad rodim, ivan će ići u vrtić, na žalost MM može dobiti samo 2 dana za rođenje djeteta a ni godišnjeg mu nije ostalo jer je morao sve iskoristit, dio u veljači dio preko ljeta ( :evil: duga priča, ali tu nema pomoći)
ako beba bude zahtjevna kao što je bio ivan ja ZNAM da bi sa njih dvoje definitivno popucala po šavovima

samo da kažem da mi je sada lakše, jer nakon što sam otvorila onaj drugi topic, osjećala sam se kao prava nemajka koja tjera djete u jaslice.
Jer upravo toga je i mene strah, da poslije duže pauze ne postane još veći problem...
Ali svima koje ćete se naći u sličnoj situaciji kao i je sada želim samo puno ~~~~ jer, meni su trebale.
Sad je već bolje, privikli se i prihvatili trenutnu situaciju.

Mi smo imali dugu pauzu. 3 mjeseca.
U tom periodu puno se toga promijenilou njegovom malom životu.
Do 18.6. je išao u vrtić u centru, blizu mog posla.
- Otišla sam na porodiljni (za mjesec dana trebam roditi), pa smo morali i vrtić promijeniti.
- MM više ne živi s nama, razvest ćemo se. I to treba preživjeti.
- Kao što sam već napisala, dobit će bracu ili seku.

Ovaj ponedjeljak krenuo je u vrtić i nije bilo nikakvih problema.
Pitao je zašto mora ići u vrtić kad sam ja doma.
Odgovorila sam da se u vrtiću djeca igraju, uče pjesmice, druže se sa svojim prijateljima. A ja moram ići na preglede kod doktora, moram se puno odmarati, a uskoro ću morati i raditi posao kod kuće na kompjuteru...
Prihvatio je ovaj odgovor i stvarno je (za sada) sve super. Jedino sam mu morala obećati da neće morati spavati u vrtiću. (U vrtiću je od 9 do pola 3)

Kako će ići dalje, nemam pojma. Sve je još moguće. Ali za sada sam sigurna da činim ispravno.

Andrejama,razumijem te, i mene je to straašno mučilo. Posebice što mi je dijete sad bilo dva mjeseca doma, i kroz to vrijeme sam imala osjećaj da imamo neku čarobnu vezu. Baš zato što sam od porodiljnog prvi puta imala svo vrijeme samo za njega.
I on je bio se skroz promijenio u to vrijeme. Uživali smo..
Ali ja doista više fizički ne mogu. Nemam apsolutno nikakve pomoći jer MM radi cijele dane ili je na putu, ja zbog trudnoće a i zbog svojih zdr. poteškoća od prije ne mogu više pratit njegov ritam i potrebe. I ne želim se osjećat krivom što ga vodim u vrtić jer mu inače dajem cijelu sebe, jer se umorim i iscrpim do beskraja da ne osjeti moju fizičku nemoć zbog trudnoće.
Prebrodit ćemo mi to, uz puno ljubavi i strpljenja.

Ja sam isto prozivljavala sad od kad sam doma. Ali Viktorija ide u vrtic, voli biti tamo, znam da kvalitetno provodi vrijeme i dolazim po nju ovisno o danu. Ja za to vrijeme napravim hrpu poslova,sto u kuci sto za posao, i kada ona dode kuci posvetim se samo njoj.Vjerujem da sto se tice vremena provedenog s djetetom je bitna kvaliteta ne kvantiteta.

I meni je malo čudan osjećaj oko toga da se "rješavam" prvog djeteta da bih bila s drugim, ne čini mi se fer prema malom, ali ja jednostavno ne mogu s njih dva baš ništa osim biti u stanu i nadat se da neće obadva urlati u isto vrijeme. Ne mogu ih ni na tren ostaviti same, jednog moram stavljati u autosjedalicu i na sred stola da ga drugi ne može dohvatiti, da bi samo odnjela nešto u kupaonicu, a da ne spominjem da ni to zapravo nije sigurno rješenje. Zato je meni vrtić spas, i jedva smo dočekali da počne nakon duge ljetne stanke.

I ja sam bila doma na čuvanju, a J. je išao u vrtić čak i kad se cura već rodila. Ukoliko bi ostao jako bi ju uznemirio, onda nije bilo ništa od spavanja. Gledala sam da ga kupim u 3, nekad bi ga tata doveo iza ručka, slučajno bi naletio. U to vrijeme je beba već spavala pa nije bilo brige. Krpili smo svakako, a popodne sam mu se nastojala puno posvetiti, da se ne osjeća izopćenim.