Uvijek biti prvi

Ovaj smo vikend otkrili utrkivanje do lifta, ap do restorana, pa do sobe, pa do svega :roll: Uglavnom, iznenadila sam se kad je Leon toliko zestoko stalno zelio biti prvi.
U pocetku bih mu pustila da svaki puta pobijedi, al eto jednom nisam. On je toliko plakao, toliko je bio uznemiren tom cinjenicom da nije bio prvi, da mi je to totalno novi svijet mog malisana. :heart:
Pretpostavljam da taj osjecaj spada pod iskonski nagon, al ga do sada nije uopce pokazivao.
A od sada ga svugdje pokazuje. :)
Danas nije zelio da ja pozovem lift i utrkivao se sa mnom do stana (od lifta).

Kak vi gledate na taj poriv: biti prvi?
S roditeljske strane mislim, i djetetove buducnosti i daljnje socijalizacije - jer nece uvijek u zivotu u svim aspektima moci biti prvi.
A kao roditelji, mi smo tu da nasu djecu naucimo da se nose i s tim osjecajima, e, sad, ako im popustamo uvijek da budu prvi, dajemo li im krivu sliku svijeta :?

Kakav je vas stav?

Filip voli biti pobjednik. Kad je bio mali posebno je teško podnosio poraze i maximalno se trudio pobjediti šta je po meni dobro. Nije očekivao da ga puštamo tek tako. Naravno, budući da smo stariji (jači, veći, brži..) popuštali smo mu, ali ne previše. Kasnije se počeo baviti sportom i malo pomalo naučio je da je nemoguće uvijek pobjediti tako da mislim da to ipak s vremeno dođe na svoje.
Meni su super djeca koja žele pobjeđivati i biti prvi jer sam ja uvijek svima popuštala. Još kao djetetu nikada mi nije bilo važno pobijediti i danas je tako. Mislim da to nikako nije dobro, ali šta mogu kad sam takva. Sretna sam što Filip nije takav.

zara shvaća što znači biti pobjednik, ali joj nije bitno da to bude ona. zapravo, ona bi najradije da svi budu pobjednici, to ju najviše veseli.
npr. igramo memory, i ona skuži da ima više parova od mene, pa mi počne pomagati i davati svoje parove kako bi na kraju imale isto.
ne znam kako će se to dalje razvijati

Moj se ponasa u skladu s imenom :)

A za ovo:
Kak vi gledate na taj poriv: biti prvi?
S roditeljske strane mislim, i djetetove buducnosti i daljnje socijalizacije - jer nece uvijek u zivotu u svim aspektima moci biti prvi.

Nece moci uvijek biti prvi, ali namam nista protiv toga da uvijek pokusava. Ne bi mi se svidjalo da odustaje prije nego je i pokusao.
Malo ko lako podnosi poraze, ali sigurna sam da se moze naci neka mjera. Vjezbom. Kroz igru i poslije u stvarnim situacijama.

Slazem se ninet s tobom ;)

Al si zaobisla onaj dio o popustanju?
To me najvise muci :/
Trebam li mu uvijek popustat, recimo, u toj utrci do lifta, pa i u drustvenim igrama - tipa domino sto je Lutonjica spomenula i sl. :?

nemoj uvijek popuštati , onda bi se osječaj nepobjedivosti počeo uvlačiti

kad vidiš da mu je jako važno popusti, kad mu je srednje onda jednom pobjedi drugi put popusti, kad izgubi trebaš mu reči i da je to ok i za ljude: drugi put će biti bolje

moja sestra (kad je imala 5-6g) bi uvijek se iznervirala kad bi skužila da popuštamo, pobjeda za-dlaku ju je najviše veselila

Mony, ja imam malog lavića 2000. On je uvijek morao biti prvi i pobjednik. Uvijek i u svemu. To je išlo tako daleko da bi npr. znao urlati ako bi netko od nas prvi upalio svjetlo u haustoru. U igri nije podnosio gubitak. Kad je bio tako mali kao tvoj, ja sam mu to i tolerirala. Popuštala sam mu, ali sam istovremeno tumačila da ne može uvijek isti pobijediti, da pobjeda ide po zasluzi, da smo u nečemu prvi u nečemu nismo. To je išlo sporo ka cilju, ali je išlo. Danas ne mora biti u svemu prvi, shvaća da su u nekim stvarima drugi bolji od njega. Gubiti ne voli i neće nikad voljeti, ali tolerira. Ostao mu je i natjecateljski nagon, želja da bude bolji što ga posebno motivira u školi, a meni se to sviđa. Drugim riječima, ne brini.

Thanks! :*
I ponovno dokaz - razgovor i objasnjenje uvijek pomazu ;)
Moja mala vaga je vjerojatno nesto opako u podznaku (moram provjerit :mrgreen: )

Draga Moni, eto još jedne sedam dana mlađe vage (od tvoje preslatke vagice), no ja nisam primjetila tako drastične pomake kod Dine. E, sad jel on taj dio malo "nježnije" proživljava - ajme, ajde bar nešto :lol: ... Ili me to tek ćeka, ne znam. :?
Za sada se obožava utrkivati, igrati memori, voziti autiće... voli pobijediti, no ne ljuti se drastično kad mu ne pustimo. Ne pita - a zašto i slično, ma bit će da on još nije u toj fazi.
Mada ima drugu krajnost da pošizi radi nekog banalnog razloga i tih 10min. je horor :evil: ili se baca po podu, urla, vrišti, bježi ili ga pošaljem u sobu u kaznu da se "ohladi" pa mi tamo radi nered - a sve iz inata i naprosto mi nije jasno zašto to radi i kada će ga to proći!
Nakon što ga prođe šiza - drugo dijete! :saint:

Citiraj:

---

romi prvotno napisa

D
Mada ima drugu krajnost da pošizi radi nekog banalnog razloga i tih 10min. je horor :evil: ili se baca po podu, urla, vrišti, bježi ili ga pošaljem u sobu u kaznu da se "ohladi" pa mi tamo radi nered - a sve iz inata i naprosto mi nije jasno zašto to radi i kada će ga to proći!:

---

protestira jer ga ne razumiš, ne vidiš, ne shvačaš
upravo čitam dobru knjigu od J.Juula koji lijepo objašnjava takvo ponašanje

Kod nas taj natjecateljski duh još nije izbio.
Ili ga mi i ne naglašavamo dovoljno :? Imali smo i mi protesta ako nije ON upalio svjetlo u haustoru ili ako nije ON pozvao lift ili zatvorio vrata ili... ne mogu se više sjetiti što. Ali to nisam shvaćala kao natjecanje, nego kao dio "sam ću" faze koja kod nas ide u valovima.
A što se tiče stava prema natjecanju, slažem se s MGrubi.

Citiraj:

---

Mony prvotno napisa

Slazem se ninet s tobom ;)

Al si zaobisla onaj dio o popustanju?
To me najvise muci :/
Trebam li mu uvijek popustat, recimo, u toj utrci do lifta, pa i u drustvenim igrama - tipa domino sto je Lutonjica spomenula i sl. :?

---

Ja ne popustam. Kakva sam kilava, fakat je brzi kad se potrkamo.... :)

Citiraj:

---

ninet prvotno napisa

Ja ne popustam. Kakva sam kilava, fakat je brzi kad se potrkamo.... :)

---

ali ja potpisujem tebe, meni su jutros kolege iznijele stvari na 4. sprat, a ja sam se penjala još 10 minuta :lol: , tako da je moje dijete definitivno brže od mene

Nekak mi se najvise dopada Zdenkino rjesenje (uvijek mudro i stalozeno :) ) u kombinaciji s MGrubinim ;)

Brzi nije od mene (jos), pa cu morat popustat, al po receptu MGrubi - kad vidim da mu je to jako bitno.

Kada se to dogodilo da je bio toliko uvrijedjen gubitkom - tj. nestizanjem na cilj prvi, i kad je plac i nervoza trajao jako dugo, nije mi padalo na pamet da ide u kaznu (jer nikad nije ni isao ni za gore stvari - rijec kazna mu je poznata iz prometno-policijskog rjecnika :) ) jer sam mu morala objasniti usprkos placu da ne moze uvijek biti prvi. Nije mi nesto uspjelo, iako se naravno smirio, pa sam zato i otvorila topic.

U svakom slucaju, definitivno je natjecatelj u dusi :heart:

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

Citiraj:

---

romi prvotno napisa

D
Mada ima drugu krajnost da pošizi radi nekog banalnog razloga i tih 10min. je horor :evil: ili se baca po podu, urla, vrišti, bježi ili ga pošaljem u sobu u kaznu da se "ohladi" pa mi tamo radi nered - a sve iz inata i naprosto mi nije jasno zašto to radi i kada će ga to proći!:

---

protestira jer ga ne razumiš, ne vidiš, ne shvačaš
upravo čitam dobru knjigu od J.Juula koji lijepo objašnjava takvo ponašanje

---

:?
Ne pošaljem ga u sobu na prvu, to bi bila katastrofa! Mi se prvo razgovaramo, dogovaramo, no on u tom času na ništa ne pristaje, nego gura svoj inat. Kada nakon 20min. ništa ali ništa nema od bilo kakvog dogovora - onda ide u sobu na 5min. na "hlađenje". Sam ode, zatvori vrata, ponekad divlja, ponekad ne. Kada dođem kod njega, opet pričamo i itekako zna zašto je morao ići u sobicu, znaći svjestan je svoje divljaone i ponašanja. Samo mi nije jasno zašto moramo proći taj cijeli krug, a nemožemo se odmah lijepo dogovoriti.
Pa se tu vraćam na onaj dio o popuštanju.
Mislim da mu tu nikako ne trebam popuštati, možda imam krivo?
Kod Mony bi vagala situaciju, ako se lijepo igrate - popusti mu biti će sretan, ali pomalo neka i ući da nemože uvijek pobijediti.

Mony, ja bih isto mogla potpisati Zdenku, posebno mi je zaključak super:

Citiraj:

---

Gubiti ne voli i neće nikad voljeti, ali tolerira. Ostao mu je i natjecateljski nagon, želja da bude bolji što ga posebno motivira u školi, a meni se to sviđa.

---

To i je nekako bit; ne mora voljeti gubiti, ali polako ćete, sigurna sam ;) , doći do toga da to prihvati. Kao i MGrubi ne mislim da im treba uvijek popuštati i stalno popuštanje može biti jako opasno; koliko god glupo zvuči, ali znam jednu mladu osobu koja ima problem vezan za to- jednostavno nije u stanju prihvatiti da nešto nije napravila OK, ili da je netko drugi možda bio u pravu. Problem nije samo za okolinu, nego i za nju samu, teško je, a nekad je svima bilo simpatično i komično kad bi dijete "divljalo" jer je izgubilo u Čovječe ne ljuti se! :/

E sad, kad se pozivate na horoskop, moj "ovnić" još ne pokazuje te karakteristike, ali s obzirom na horoskop ... :mrgreen: Ali i opet se vraćam na ovo što sam citirala Zdenku, meni je to baš OK; ne treba voljeti gubiti, bitno je naučiti ga tolerirati drugima da su ponekad bolji i samom sebi da nekad nije najbolji, a s druge strane nadam se da će imati znatno više natjecateljskog duha od mame :roll: ... vodenjaka! (kad ste zaglibili s horoskopima, da i zaključimo ;) )

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Mony, ja imam malog lavića 2000. On je uvijek morao biti prvi i pobjednik. Uvijek i u svemu. To je išlo tako daleko da bi npr. znao urlati ako bi netko od nas prvi upalio svjetlo u haustoru. U igri nije podnosio gubitak. Kad je bio tako mali kao tvoj, ja sam mu to i tolerirala. Popuštala sam mu, ali sam istovremeno tumačila da ne može uvijek isti pobijediti, da pobjeda ide po zasluzi, da smo u nečemu prvi u nečemu nismo. To je išlo sporo ka cilju, ali je išlo. Danas ne mora biti u svemu prvi, shvaća da su u nekim stvarima drugi bolji od njega. Gubiti ne voli i neće nikad voljeti, ali tolerira. Ostao mu je i natjecateljski nagon, želja da bude bolji što ga posebno motivira u školi, a meni se to sviđa. Drugim riječima, ne brini.

---

mi imamo strijelca, pa je situacija bila malo manje ekstremna, ali tijek zbivanja je bio slican. Dok je bio manji vise je patio kad ne bi bio prvi/pobijedio, i mi smo cesto popustali. s vremenom se to mijenjalo. Nesto zbog naseg objasnjavanja, ali velikim dijelom uslijed sazrijevanja i boravka u grupi vrsnjaka. Mislim da je u nekoj dobi ta potreba normalna i da se ne treba protiv toga prezestoko boriti, vec pustiti dijete da sazrije.
A sad nam tonka dolazi u tu fazu :roll: