promašen slučaj

BAš tako se osjećam - kao promašen slučaj.
Pucam po šavovima.

G. je 80 % komunikacije sveo na "ma marš tamo/pusti/neću/nemoj" uz grebanje, ujedanje i udaranje
+ bacanje po podu, bacanje stvari, svega što u pod ruku dođe.
Osjećam se kao da sam totalno ofalila negdje, nešto važno sam previdila i sad mi se razbija o glavu.
I da, osjećam se kao loša majka, bolje reći nikakva.

Da ne kažem to što mi je G. bolestan od početka septembra svako malo,
jučer kad smo bili na pregledu spomenem doktorici da od kad je prešao u drugu grupu u vrtiću
da je stalno bolestan što me tjera da počnem misliti da su i tete tu nešto krive,
i tu me žena šokira:
ne samo da je potvrdila da jesmo svako malo bolesni nego i da smo
"samo u oktobru bili 5 puta" :shock:

I ja sam svako malo loše.
Ciklus mi se od poroda poremetio,
non stop sam visila na papa i ostalim pregledima dok mi se nije OGADILO,
sad sa svim nalazima kasnim oko godinu dana,
sa hem. svakodnevno imam problema od G. prvog rođendana naovamo.

Sve sam konce ispustila iz ruku. I osjećam se strašno krivom za sve.
Da sam bolje znala ne bi mi dijete na svaku odgovaralo sa "bježi tamo", "marš" i slično,
ne bi mi brak bio pred rastavom,
ne bi bili stalno bolesni,
ne bi mi kuća/auto/ormar/frizura izgledali ko da nas je uragan pregazio.

Osjećam se starom i umorna sam od svega i dosta mi je svega i preko glave

Pravo da ti kažem, ne može toliko stvari poći po krivu, a da samo jedna karika lanca bude odgovorna.
Komunikacija sa G. hm, riječi koje kroristi su vjerovatno iz okruženja, ali smisao je da je vjerovatno u negativnoj fazi. Možda isprobava moči nad tobom, i tvoje granice. Moja svakako radi upravo to. Sve je "neću", "nije", "nemoj", i ono što naviše mrzim "šta si mamo docadna" i "zobaznice mamo, jedna", iz okruženja :mrgreen: . A imamo rodicu rođenu blizu kad i G. u sličnom raspoloženju (kad sam je dobro iznervirala tjerajući je da jede rekla mi je u svom svom bijesu "ti imaš kuću, a Ja imam staaaan"). Tebe vjerovatno taru i okolne stvari pa te ponašanje tvog G. još više pogađa. Za utjehu, neki dan u restoranu, jedan dječaćić, nakon što razmjenimo par rječi sa roditeljima i majka kaže kako i on puni 3 godine u januaru, kaže "NEĆU 3 GODINE!" :lol:
Kao prvo, nemoj za sve kriviti sebe! Ni sretni ljudi nisu sretni samo svojom zaslugom već veoma komplikovanim spletom okolnosti. Isto vrijedi i za problematične situacije.
Bolesni? Imaš Natural Welth-ove multivitaminske bombonice za djecu koje se žvaču, dođe ih oko 100 u pakovanju E. ih jako voli. Mislim da smo ih našli u apoteci Una. Ja vjerujem da nam pomažu, ne smije ni reči koliko smo dugo zdravi, radi uroka.
Ako ikako možeš, otiđi dobrom frizeru :mrgreen: , možda, samo možda i druge stvari poslije budu bolje izgledale.
:love: da bar mala zraka sunca padne na tebe, mimo one velike koja se zove G. i koja te i pored onog što govori, voli beskonačno, i potpuno o tebi ovisi, i ti si čitav njegov svijet, najljepša si i vječno mlada!

neznam što pametno reć a da ne pametujem, osim da vidim da ti nije lako. i da savršen roditelj ne postoji, pa makar bio vrhunski pedagog. eto, izjadaj se ovdje i drži se :love:

Nataša u depresiji si i treba ti stručna osoba da najprije sebe dovedeš u red, ako možeš razgovaraj s nekim psihologom.
Djeca naravno kopiraju ono što vide i čuju, dakle hitno moraš promjeniti neke stvari prvo svojim primjerom.

Pomakni se već danas s te točke gdje se nalaziš...

:heart:
____________________________
O agresivnosti djece..

U vremenu kad su okružena agresijom, ubijanjem i smrću, djeca imaju teškoća u kontroli svoje agresivnosti.
Rat je uz sve strahote donio i nove norme u usmjeravanju agresivnosti. Agresivnost je svud oko nas, na ulici, na TV, u obitelji. Djeca se poistovjećuju s odraslima - s ratnicima.
Agresivnost se prelijeva iz stvarnosti u igru i vraća se iz igre u svakidašnjicu.
U djece s traumatskim iskustvima živčani je sustav razdražljiviji, a mehanizmi kočenja agresivnosti su slabiji.
Mnogi roditelji tuku svoju djecu i podučavaju ih da vrate udarac u svađi s vršnjacima. Iz takvog roditeljskog stava dijete uči samo: "tko je jači - taj kvači".
UVIJEK TREBA REAGIRATI NA AGRESIVNO PONAŠANJE DJECE, jer se time prekida lanac ugrožavanja i štete i pokazuje da

AGRESIVNO PONAŠANJE NIJE POŽELJNO NI PRIHVATLJIVO.

Najmanje su agresivna ona djeca čiji roditelji ne prihvaćaju agresivno ponašanje, niti kažnjavaju svoju djecu.

Agresivno ponašanje je svako ponašanje s namjerom da se nekome drugom nanese šteta ili povreda bilo koje vrste. Može biti verbalna ili fizička.
Može biti:
• Nenamjerna, impulzivna agresivnost uzrokovana unutarnjom napetošću i razdražljivošću
• Namjerna agresivnost uzrokovana nekim izvanjskim ciljem (igračka, privilegija)

Agresivnost kao način reagiranja, dijelom se nasljeđuje, a dijelom se uči. Agresivni roditelji imaju, u pravilu, agresivno dijete. Agresivnost je vrlo stabilna osobina koja se učvršćuje već u predškolskoj dobi. Agresivno dijete obično odrasta u agresivnog odrasloga. Agresivnost je u dječaka češća i postojanija.
Djeca reagiraju agresivno kad su frustrirana, tj. kad ne mogu zadovoljiti svoje potrebe i želje, kad ih se sprečava u nekom naumu, zbog osjećaja nemoći, neuspjeha, tjeskobe, i posebno zbog osjećaja bijesa i ljutnje.
Najveći bijes i agresiju izaziva namjerna akcija drugih ("On mi je namjerno srušio kocke!").
Agresivnost uzrokuje i strah, jer u djetetu stvara osjećaj da može učiniti nešto protiv onoga koga se boji.

KAKO POMOĆI DJECI DA SE "NOSE" SA SVOJOM LJUTNJOM I STRAHOM KOJI NE ZNAJU IZRAZITI DRUKČIJE NEGO AGRESIJOM?

1. Pružiti djetetu načine za izražavanje ljutnje, koji su prihvatljivi za njegovu okolinu.
Kao "ispušni ventil" može poslužiti jastuk (za udaranje rukama), reket (za udaranje po krevetu), lopte i limenke (za šutiranje), novine i papir (za gužvanje, deranje i gaženje). Pomaže i trčanje, izgovaranje ružnih riječi, vikanje u kutiju, mačevanje novinama i sl.

2. Pomoći djetetu da bude svjesno svoje ljutnje i da je zna riječima izreći ("Ljut sam!").
Ekspresivne tehnike odlično pomažu izražavanju neosviještene i osviještene agresije, ljutnje i straha. Sve te teške osjećaje dijete može crtati, slikati, modelirati, glumiti s lutkama. Glina, koju je uvijek moguće premodelirati, ima posebnu vrijednost. Dijete može izraditi onoga koji ga ljuti, može ga gnječiti i na kraju ponovno uobličiti (što smanjuje osjećaj krivnje zbog gnječenja).

3. Razgovarati o ljutnji, što je to što ga ljuti, što radi kad je ljut, pomaže li mu to u postizanju cilja, može li se to i drukčije, kako je onom drugom …

KAKO SPREČAVATI AGRESIVNO PONAŠANJE

1. Organizirati dječji svakidašnji život kao stabilan i predvidiv.

• sve u svoje vrijeme, na svome mjestu, na isti način (osjećaj sigurnosti)
• sport, rekreacija, opuštanje (smanjivanje napetosti)
• postavljanje granica i pravila prihvatljivog ponašanja (predvidivost i sigurnost)

2. Učiti dijete prosocijalnom ponašanju - da dobrovoljno pomaže i dijeli s drugima, da bude velikodušno, da prepoznaje osjećaje drugih ljudi i djece i uživljava se u njih.

Agresivno i prosocijalno ponašanje su suprotni stilovi međuljudskog ponašanja, suprotni načini rješavanja problema koji se stječu i uče u ranoj dobi.
Učenjem se može povećati i njegovati jedan stil na račun drugoga. Koliko dijete više učite da se brine o drugima, da im pomaže i da ih tješi, toliko će manje biti agresivno i neuviđavno.
Svako dijete može naučiti da izražava svoju agresivnost na prihvatljiv način, da se brine o sebi i drugima, da razgovara i dogovara se te da rješava sukobe na nenasilan način!

TREBA MU PRIMJER I PODUKA!

ŽELITE LI DOZNATI VIŠE - POTRAŽITE I OVE KNJIGE:

Nevenka Čuturić: Zabrinjava me moje dijete,
Školska knjiga, Zagreb, 1995.

Ofra Ayalon: Spasimo djecu,
Školska knjiga, Zagreb, 1995.

Violet Oaklander: Put do dječjeg srca,
Školska knjiga, Zagreb, 1996.

Zlatko Bastašić: Lutka ima srce i pamet,
Školska knjiga, Zagreb, 1988.

Zora Raboteg-Šarić: Psihologija altruizma,
Alinea, Zagreb, 1995.

E. Perry Good: Kako pomoći klincima da si sami pomognu, Alinea, Zagreb, 1993.

____

Nema roditelja koji ne voli svoje dijete i nema djeteta koje ne voli svoje roditelje.
Djetetom smo nezadovoljni kada ne ispunjava naša očekivanja i ne podupire našu sliku o tome kako bi ono trebalo izgledati, govoriti ili kako bi se trebalo ponašati.
Djeca često imaju problema da se usklade s našim očekivanjima. Svi roditelji koji su doživjeli da im dijete "pravi probleme", poznaju osjećaj koji se tada javlja - kao da su zbog djetetova ponašanja izgubili vlastitu vrijednost.

Roditelj se osjeća manje vrijednim, nemoćnim, neuspješnim, jer je unatoč njegovoj ljubavi i dobrim odgojnim postupcima dijete:
• vrlo aktivno i nemirno
• agresivno i destruktivno
• ponaša se kao mnogo mlađe dijete
• ima problema s nuždom
• zamuckuje, psuje i prosto je.

Roditelj obično ne vidi jasan razlog za takvo ponašanje - takva mu se ponašanja čine bezrazložna, suvišna, hirovita, pa kažnjavanjem djeteta čini da se ono osjeća još nemoćnije, još manje, produbljuje djetetov loš osjećaj i dijete ponovo reagira neprimjerenim ponašanjem. Tako su i roditelji i dijete u začaranom krugu.


PROMIJENIMO KUT GLEDANJA

Dijete reagira u skladu s onim što osjeća.
Dijete može reagirati bilo kojim oblikom nepoželjnog ponašanja:
• ako je obezvrijeđeno, jadno, ljutito…
• ako su odrasli odaslali poruku koja govori da im je ono više na teret nego na zadovoljstvo
• ako se stalno ponavlja situacija u kojoj nema vremena za dijete
• ako neprestano radimo nešto umjesto djeteta i ono stječe dojam da ništa nije u stanju samo napraviti.

DJETETOVO PONAŠANJE JE POSLJEDICA, A UZROK JE NEGDJE U SUODNOSU S RODITELJIMA, SVIJETOM, OKOLINOM.

DOBRO JE ZNATI

Dijete se ne osjeća dobro i nesigurno je :
• ako ga odrasli udaraju i vrijeđaju, mrko gledaju
• ponižavaju primjedbama, obeshrabruju
• ako su odrasli previše strogi ili previše popustljivi
• ako od njega očekuju previše ili premalo
• ako mu daju previše pažnje ili ga zanemaruju

Dijete se osjeća dobro :
• kad je prihvaćeno od drugih onako kako stvarno jest

Tada je ono sigurno i bezbrižno i sebe doživljava kao vrijedno poštovanja i voljeno. To mu omogućava da prihvati odgovornost i postigne najviše što može u sklopu svojih sposobnosti i da bude zadovoljno sobom. Dijete se osjeća dobro kada su njegove potrebe za ljubavlju, sigurnošću i osjećajem pripadnosti pravodobno zadovoljene.

Djetetu ne možemo lagati, ono zna kad smo loše volje, tužni, ljuti ili kad se bojimo - iako mu govorimo nešto drugo. Kada roditelj prikriva svoje stvarne osjećaje budi nesigurnost u djeteta.
Stoga je bolje pokazati djetetu što osjećamo.

ISKRENOŠĆU SMANJUJEMO SVOJ AUTORITET, ALI SMANJUJEMO I DJETETOVU ZBUNJENOST.

Iako je dijete ponekad nezadovoljno nama, ono je spremno oprostiti nam sve naše pogreške. Dijete se trudi iz svake roditeljske upute (prijekora, savjeta ili izraza lica) izdvojiti bit i na taj način odrediti svoj život i svoje ponašanje.
Ako smo nezadovoljni svojim djetetom to znači da smo u određenom životnom razdoblju propustili biti dovoljno bliski i da trenutačno ne razumijemo njegovo ponašanje i ono nam se čini neprikladno. Osjećaji o kojima smo govorili - samopouzdanje, osjećaj manje vrijednosti i drugi - izgrađuju se godinama. Ako su djetetova iskustva u cijelosti, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, više ugodna nego neugodna njegovi će osjećaji oprema svijetu i sebi biti pozitivniji.
Vrijedi pročitati:
Robert A Sullo: Učite ih da budu sretni,
Alinea, Zagreb, 1995.

M. Gabelica-Šupljika, M. Milanović: Blagdani djetinjstva,
Školska knjiga, Zagreb, 1995.

PRKOS DJETETA U TREĆOJ GODINI "

U trećoj godini dijete mijenja svoje ponašanje, mnoga toga jednostavno neće, odupire se zahtjevima, namjerno krši zabrane. Prkosno ponašanje koje se javlja u trećoj godini karakteristično je za tu dob i smatra se normalnom fazom u razvoju a taj period zovemo fazom prkosa, otpora.

POJAVNI OBLICI PRKOSNOG PONAŠANJA

Pojavni oblici prkosnog ponašanja mogu biti podijeljeni u dvije skupine.

1. Dijete otvoreno prkosi, govori "NE", viče, snažno udara nogama, grebe , tuče sve oko sebe ili samog sebe, baca se na pod…

2. Pasivni oblici prkosa-dijete uporno šuti, okreće glavu u stranu, odbija hranu, ignorira zahtjeve.

KARAKTERISTIKE PONAŠANJA

1. Djeca znaju biti vrlo agresivna ili prema odraslima ili prema sebi.

2. Napadi emocionalno su vrlo snažni-tako da dijete može izgubiti vezu s okolinom, te ga toliko izbace iz "TAKTA" da zaboravi zbog čega prkosi, pa ako mi i ispunimo želju ono i dalje bjesni.

3. Prkosno dijete iako zna biti krajnje neposlušno pa i agresivno prema odraslom autoritetu u stvari nije neprijateljski raspoloženo prema njemu. Dijete ne prkosi zato da bi nas razljutilo ili što nas ne voli, prkos nije uperen protiv vas nego vaše naredbe.

4. Prkos treba razlikovati od neposlušnosti. Neposlušno dijete ne doživljava nikakav emocionalni potres i ne gubi vezu s okolinom.

KAKO ODGOJNO POSTUPITI PREMA PRKOSNOM PONAŠANJU?

1. Važno je da te pojave ne shvaćamo suviše tragično. Ako ne postoje dodatni loši odgojni utjecaji sazrijevanjem ličnosti i socijalizacijom prkosno ponašanje će se izgubiti.

2. Ne smijemo napad prkosa shvaćati kao napad na našu ličnost jer to on nije- to je obrana djetetove ličnosti.

3. Trebamo biti dosljedni u postupcima- želju treba odmah ispuniti ili je ne treba ispuniti uopće.

4. Ne insistirati na poslušnosti pod svaku cijenu jer će dijete odgovoriti češćim prkosnim reakcijama.

5. Izbjegavati izricanje naredbi zabrana strogo i autoritativno. Dijete će nas prije poslušati ako mu pažnju skrenemo na drugi novi sadržaj.

6. Kad nastupi prkosna reakcija najbolje ju je ignorirati i to tako da dijete osjeti. U nastupu prkosa beskorisno je pokušavati dijete umiriti riječima jer nas dijete uopće u tom trenutku ne sluša i ne može pratiti.

7. Dok same prkosne reakcije treba ignorirati, dijete treba inače u toku dana pohvaljivati u njegovom osamostaljivanju, naglašavajući kako je odraslo i kako zna nešto dobro učiniti- nikako omalovažavati.


SVI TI I SLIČNI OGOJNI POSTUPCI NE MOGU POTPUNO UKLONITI PRKOSNE REAKCIJE, ONI MOGU SAMO POMOĆI DA SAME PRKOSNE REAKCIJE KRAĆE TRAJU I DA VI I DIJETE BEZBOLNIJE PROĐETE KROZ TU FAZU RAZVOJA.

KARAKTERISTIKE PSIHOFIZIČKOG RAZVOJA KOJE UVJETUJU PRKOS

1. Trogodišnjak se vrlo intenzivno psihički razvija za sve što čuje traži objašnjenje- faza pitanja. Dolazi do intelektualnog obogaćivanja ličnosti, a to je povezano s buđenjem njegove smo svijesti. Ono izdvaja sebe iz okoline i počinje govoriti u prvom licu. Sada spoznaje da i samo može nešto htjeti ili ne.

2. U ovoj dobi dijete je egocentrično- misli da je ono centar svijeta i da sve postoji zbog njega. Teško uzima u obzir tuđe želje i osjećaje, a još teže uočava pogreške u vlastitom ponašanju.

3. Dijete ne zna iskazati emocije kao što su ljutnja na socijalno prihvatljiv način, a još nerazvijeni govorni izraz mu onemogućuje da konflikte riješi verbalnim putem, pa onda reagira agresivno.

4. Dijete još nema razvijen sustav moralnih normi. Nema razvijen osjećaj krivice. Ono će biti dobro isključivo zbog straha od kazne ili želje da bude pohvaljeno od odraslog.

5. Trogodišnjak nema uvida u budućnost- nije svjesno da će prekinutu aktivnost moći kasnije nastaviti, tek u četvrtoj godini postaje sposobnijim za planiranje.

Nataša nadam se da si shvatila što želim reći... za sve postoji objašnjenje i uzrok i lijek....bitno je samo da se konačno pokreneš iz letargije

Sretno :heart:

Vjerojatno svatko nekad dođe u sličnu fazu u životu. Nije to ništa strašno. Važno je odmah potražiti pomoć. Inače ćeš tonuti sve dublje, i dublje...
A imaš svog malog anđela koji te treba, najviše od svih. Ti si njegova zvjezda vodilja, i on je tvoja. Pogledaj ga i vidjet ćeš da je život lijep.
Povjeri se nekome bliskom. Otiđi na frizuru. I obavezno, otiđi psihologu. Pomoći će ti 100%. A to što se bolesni također je prolazno. Sve prođe, vjeruj mi. Sutra je novi dan. Meni si jako draga :love: :heart:

Evo ti prvo jedan zagrljaj :love:
Prvo što je i meni palo na pamet je bilo "odi na frizuru" kad vidiš sebe lijepu u ogledalu odmah će ti biti lakše, a vjerovatno će i maleni primjetiti, pa ti umjesto nečeg ružnog reći da si mu lijepa...
Maleni osjeti tvoje bure, zbunjen je i to je njegov način borbe sa tim.
Mislim da bolesti malenog više imaju veze s onim što je u toj maloj glavici i s promjenom grupe, koja mu u vašem stresnom razdoblju i nije baš "sjela"...
I nisi najgora, najstarija, jadnija, lošija mama, dodaj što hoćeš, samo si u lošem razdoblju i proći će :love:
I uragani prođu, ostave pustoš koju treba srediti, ali je poslije i nebo čistije. ;)

pokušaj se vratiti na početak i oživit osjećaje koji su te veselili.

to šta ti se dešava normalna je stvar za jednu preopterećenu ženu. skini malo bremena sa sebe.

kad ti mali kaže ružno - skupi snage i nježno ga zagrli - čudesno reagiraju.

nađi vremena (ili pomoć - spremačica me spasila) za sredit kuću.

zbriši s posla na frizuru.

čim budeš zadovoljna sa sobom i brak će ti drugačije izgledat. :love:

Hvala vam cure, svi ovi savjeti puno mi pomažu.
Otišla sam i do neuropsihijatrije, ali su me lijepo vratili s vrata,
došla sam između dvije smjene :/

Natasa :love: .

i sama sam u komi vec dugo, i tek nedavno sam si to priznala. terapeutkinja mi je predlozila aktivin h za pocetak, cca 2 mjeseca, pa ako ne bude islo na bolje, onda pravi antidepresivi. tek sam pocela, jos je rano za neke rezultate... ali bitno je spoznati i priznati da problem postoji i smoci snage zatraziti pomoc.

Citiraj:

---

Nataša,Sarajevo prvotno napisa

Hvala vam cure, svi ovi savjeti puno mi pomažu.
Otišla sam i do neuropsihijatrije, ali su me lijepo vratili s vrata,
došla sam između dvije smjene :/

---

:evil: nedaj se, otiđi ponovo :love:

NATAŠA :love: :love:

Hvala vam cure! :*
Ja poprilično variram, kad mi neka sitnica uljepša dan mislim - pretjerujem, biće sve ok, nije mi ništa, sve je pod kontrolom.
I onda naglo, samo malo mi treba da pomislim - čemu život uopšte?
Što rodih ono jadno dijete, u šta sam ga uvalila ni krivog ni dužnog...
I sve tako...iz krajnosti u krajnost.

draga to je anksiozni poremećaj koji sam ja imala i nesmijem se zakleti da mi se nevraća(moje mišljenje)

ne znam hoću li ti pomoći, ali kad je karlo imao oko dvije i pol godine, nakon što je krenuo u vrtić, bila sam uvjerena da će mi jedan dan samo pozvoniti socijalna služba i odnijeti dijete. po prirodi sam vrlo predana i patim od grižnje savjesti, i onda rodim hipersenzibilca koji je i predivan i neizmjerno zahtjevan. Do tog vrtića sve je bilo manje više u redu osim što mi se život doslovno pretvorio u zadovoljenje tuđih želja, a kad sam ispunila neku svoju dolazio je osjećaj krivnje. Dijete je kontroliralo svaki pedalj našeg života, na njegov mig mi smo mijenjali raspoloženja, prilagođavali mu čitav svijet jer je doživljavao apsolutno sve i stalno je bio nekako nesretan i sjetan. Onda je s dvije godine krenuo u noćnu moru vrtić koja je trajala šest mjeseci kojih se ne smijem sjetiti. Nakon jednog vrlo korisnog razgovora s vrtićkom psihologicom koja nam je savjetovala da ga ispišemo i ubacimo u zajednicu bar s tri (ili bolje četiri godine) počela sam istodobno i tonuti i liječiti se. Samopouzdanje mi je bilo na nuli, uvjerena da sam loša majka, plakanje, tjeskoba, perseni, preskakanje srca, izmijenjivali su se s trenucima u kojima sam polako skužila da nije sve tako glupo i beznadno, i da sav taj moj trud (i trud karlovog tate) ima itekakve rezultate. Bilo je vrijeme da ponovno nađem sebe i da izađem iz svog života. Počela sam polako izlaziti, tražiti nove prijatelje (našla nekoliko prekrasnih, na neočekivanim mjestima) i misliti na neke druge stvari, preslušavati neku muziku koju volim...otišla na (zasad) jedan koncert na kojem sam se izderala i izplesala (kako je to potrebno!)... iako još uvijek imam potrebu tu i tamo potražiti pomoć psihologa, sad sam puno bolje.
Nekako mislim da današnje roditeljstvo (ali i brak) od nas traži jako puno, plasira nam se totalno lažna slika u kojoj moramo biti savršeni i pritom zadržati pozitivan stav. Zapravo, ti mali ljudi i ta potpuno nova situacija u kojoj smo odgovorni, u braku (zatočeni zauvijek!) dolazi nam kao šok, pogotovo nama koji smo do tridesetih živjeli kao tinejdžeri. I mislim da je sasvim prirodno ponekad puknuti, reći sve svima, izderati se, mrziti ih sve skupa i otići (dakako, ako za to imaš uvjete, i ne zauvijek). Povratak je sladak, puno je više ljubavi i spoznaje da zapravo volimo što su tu i što su baš naši. Treba ponovno pronaći neka samo naša mala zadovoljstva, neke samo moje male tajne, priuštiti si komad odjeće u kojoj smo si baš seksi...kod mene je upalilo, nadam se da ćeš pronaći svoj put.

Citiraj:

---

morska prvotno napisa

ne znam hoću li ti pomoći, ali kad je karlo imao oko dvije i pol godine, nakon što je krenuo u vrtić, bila sam uvjerena da će mi jedan dan samo pozvoniti socijalna služba i odnijeti dijete. po prirodi sam vrlo predana i patim od grižnje savjesti, i onda rodim hipersenzibilca koji je i predivan i neizmjerno zahtjevan. Do tog vrtića sve je bilo manje više u redu osim što mi se život doslovno pretvorio u zadovoljenje tuđih želja, a kad sam ispunila neku svoju dolazio je osjećaj krivnje. Dijete je kontroliralo svaki pedalj našeg života, na njegov mig mi smo mijenjali raspoloženja, prilagođavali mu čitav svijet jer je doživljavao apsolutno sve i stalno je bio nekako nesretan i sjetan. Onda je s dvije godine krenuo u noćnu moru vrtić koja je trajala šest mjeseci kojih se ne smijem sjetiti. Nakon jednog vrlo korisnog razgovora s vrtićkom psihologicom koja nam je savjetovala da ga ispišemo i ubacimo u zajednicu bar s tri (ili bolje četiri godine) počela sam istodobno i tonuti i liječiti se. Samopouzdanje mi je bilo na nuli, uvjerena da sam loša majka, plakanje, tjeskoba, perseni, preskakanje srca, izmijenjivali su se s trenucima u kojima sam polako skužila da nije sve tako glupo i beznadno, i da sav taj moj trud (i trud karlovog tate) ima itekakve rezultate. Bilo je vrijeme da ponovno nađem sebe i da izađem iz svog života. Počela sam polako izlaziti, tražiti nove prijatelje (našla nekoliko prekrasnih, na neočekivanim mjestima) i misliti na neke druge stvari, preslušavati neku muziku koju volim...otišla na (zasad) jedan koncert na kojem sam se izderala i izplesala (kako je to potrebno!)... iako još uvijek imam potrebu tu i tamo potražiti pomoć psihologa, sad sam puno bolje.
Nekako mislim da današnje roditeljstvo (ali i brak) od nas traži jako puno, plasira nam se totalno lažna slika u kojoj moramo biti savršeni i pritom zadržati pozitivan stav. Zapravo, ti mali ljudi i ta potpuno nova situacija u kojoj smo odgovorni, u braku (zatočeni zauvijek!) dolazi nam kao šok, pogotovo nama koji smo do tridesetih živjeli kao tinejdžeri. I mislim da je sasvim prirodno ponekad puknuti, reći sve svima, izderati se, mrziti ih sve skupa i otići (dakako, ako za to imaš uvjete, i ne zauvijek). Povratak je sladak, puno je više ljubavi i spoznaje da zapravo volimo što su tu i što su baš naši. Treba ponovno pronaći neka samo naša mala zadovoljstva, neke samo moje male tajne, priuštiti si komad odjeće u kojoj smo si baš seksi...kod mene je upalilo, nadam se da ćeš pronaći svoj put.

---

Od riječi do riječi potpisujem.

MM je najavio da odlazi do petka

Da ne kvotam drugi puta post, morska i Japanka, potpisujem debelim flomasterom.
I ja, ista priča, do detalja.

A sada, thalia, kraljica offtopica: Japanka, avatar :lol: