Što sad?

Evo mislim da sam ja jedna od rijetkih koja je s potpomognute prešla na jednoroditeljske teme. Dobro, nisam još jenoroditeljska obitelj, ali sve mi se čini da ću postati. Znam da nema onog koji će me savjtovati što da učinim, ali da čujem i vaša razmišljanja. Dakle nakon svog strea umjetna ostala sam trudna i dobili smo prekrasnog anđela kojemu je sada 3 godine. Zapravo, nevjerovatno čini mi se da naši problemi počinju kad se moj mališ rodio...muž je mijenjao poslove, ja nakon umjetne , teške trudnoće koju sam uglavnom čuvala ležeći, rodim mog malog preslatkog ali zahtijevnog malca, koji konstantno plače, ne spava(kao uostalom ni danas s 3) i tenzije rastu. A onda MM , koji je tada isto bio pod stresom krene mene podučavati kada bi trebala dojiti, kako bi trebala mijenjati dijete, kupati ga , ma znate....sve je lijepo dok ljudi zajedno rade, ali kad netko dođe s posla pa ti stalno zapravo zanovijeta kakva si majka, kako da radiš ovo i ono...počelo me to užasno iritirati. Nakon godine ja promjenim posao, nađem ženu koja je prekrsna da nam čuva malog a moj dragi dalje žuga, eno mali pokakan, eno mu obuci papuče, eno je gladan, pa kako ti je ovo pa kako ono, pa sve ti je teško, još ti ženu plaćam...praktički on izvadi suđe iz mašine i baci smeće, poigra se s mlim, i to sve uvijek naglasi da radi MENI, jer bože moj to su ženski poslovi...ja pucam već dvije - tri godine...mislim da mi je dosta. Želim ravnopravnog partnera u kući kojem nije teško usisati i obrisati prašinu, uzeti bolovanje dva dana ako treba radi malog da me zamijeni kad trebam ići na službeni put, razumijete....naša druženja su 0, sex je odavno 0, nježnosti i bliskosti 0...ne mogu više. Ne da mi se jesti, stalno se preispitujem što da uradim a sve mi je jasnije da je neću nikad biti ˝više majka i žena˝ nego što jesam, kao i to da on nikada neće biti onaj koji će nešto povući u kući mjesto mene a da mi to ne nabije na nos. Imam termin u savjetovalištu za obitelj, ali sumnjam...u mom smo stanu imam dobru plaću...ne želim ostati u lošem braku do kraja života. Imam kuglu u prsima kad smo zajedno doma, i radi toga ja sve više izlazim s prijateljicama , obavljam poslove, ma sve samo da nisam s njim, a to je loše... :( . Predložila sam mu da se iseli na mjesec dana pa da se nakon toga nađemo ida zaključimo da li je doista kraj ili idemo pokušati ponovo, ali on to kao da ne shvaća...ponoaša se normalno, kao da mu to nisam ni rekla, da gdje će on iseliti, da kako ja to mislim, a ja ne znam što drugo da napravim. Trebam zraka, mira...ajme grozno. :cry:

Joj stvarno mi je žao što ti se sve ovo događa.. Prošla sam to i znam kako je kada živiš sa nekim a ne voliš ga i gadi ti se.
Dobro razmisli prije nego išta odlučiš.
:love: :heart:

Idi za svojim unutarnjim osjecajem stogod da ti kaze jer to je jedini put da dodjes do sebe, a kroz to da mozes biti sa nekim drugim.

Tvoj scenarij nije uopce neuobicajen, dapace jako je cest, djeca su veliki izazov za opstanak obitelji. Zelim ti srecu na tvom putu do tebe.

A da ovako kako si napisala nama sjedneš s njim i popričaš o tome što te boli i zbog čega se loše osjećaš?

Citiraj:

---

newa prvotno napisa

Joj stvarno mi je žao što ti se sve ovo događa.. Prošla sam to i znam kako je kada živiš sa nekim a ne voliš ga i gadi ti se.
Dobro razmisli prije nego išta odlučiš.
:love: :heart:

---

Ja ne znam po čemu si to zaključila? :shock: Mislim, meni se više čini da je Noa potpuno razočarana tom situacijom i da zato bježi iz kuće kada je on tamo, da zato razmišlja i o rastavi. Jer mislim si- da ga niti malo ne voli i da joj se toliko gadi, bilo bi joj puno lakše donjeti odluku....ne bi ni tražila neko rješenje situacije :roll: Noa, ispravi me ako griješim....
...a ako je vaš sinčić razlog traženju rješenja, onda mislim da tu griješiš....jer njemu je puno gore živjeti u takvom okruženju nego sam sa mamom. Barem meni djeca nikad ne bi bila prepreka da se rastanem....čak štoviše, bila bi mi poticaj!

Jesi li pričala s njim o tome? Onako pravo-posjela ga i izbrojala mu sve šta ti je na duši? Ako nisi, mislim da to trebaš napraviti što prije....ako jesi, onda možda da još jednom pokušaš, pa ako ide ide, ako shvati, shvati :/

Nemam drugog savjeta, jer sam ja od onih koji razgovorom sve pokušavaju riješiti :mrgreen: A tek ako ne ide tako poduzimam radikalnije mjere :mrgreen:

U svakom slučaju- imaš svoj stan, situirana si i ne ovisiš o njemu....tako da ti mogu samo pružiti podršku što god odlučila :love:

drži se
radi malenoga anđela
on je vrlo vjerojatno jako nervozan zbog svega
osječaju oni puno više nego mi mislimo :/
samo mi mislimo da ne vide i ne osječaju :/
daj malo vremena sebi i ti razmisli o svemu
nemoj da on odlučuje umjesto tebe
ovorim ti iz iskustva
ja bi voljela da sam dosta stvari napravila drukčije nego što jesam
ja sam u zagrebu, ako ti odgovara kava, priča ,samo mi se javi
:heart:

Drage cure, hvala na odgovorima
ja donosim svoju odluku, sama za sebe, pogotovo što smo ja i mm ovo već prolazili, on se nije ni trunke promijenio, ja jesam nagore jer biše ne mogu i ne želim sve sma potezati..mislim da mi je jedino rješenje razvod jer se on neće promjeniti. Ja samo vidim da mi je sve gore, neki dan mi je pozlio, imala sam pritisak u prsima kao da ću eksplodirati...popila normabel i preživila. On niti ne pokušava komunicirati sa mnom iako zna da je situacija koma. Ništa mi ne govori, apsolutno ništa. Kao da čeka da prođe još jedna kriza koja ovaj oput neće samo proći, jer ja to ne smijem dozvoliti. Ne volim ga više. A mali anđel koliko vidim osijeća da mami treba više pažnje nego inače. tako je nježan prema meni, kao da zna kako mi je teško, samo se mazi uz mene, govori da me puno voli, više mama više nego ti mene kaže... :love: :saint: što bi bez njega? On je najbolje što imam i radi njega je bolje da ne živi u ovakvom sumornom okruženju gdje se vidi da smo ja i mm dvije totalno odvojene jedinke...svak za sebe, više i ne jedemo zajedno, izbjegavam ga na razne nečine, svjesno i nesvjesno.
Samo da proguram ovo bez da mi ne nabije osjećaj krivnja i grizodušja da sam mogla biti bolja majka i žena, kako on to uvjek meni govori...

Noa, želim ti puno sreće i nadam se da ćeš uspijeti riješiti ovu situaciju na svoje i djetetovo dobro.

ja svima koji razmiljaju o rastavi a pogotovo onima koji to ne žele napraviti radi djece kažem da nema gore stvari za dijete nego kad odrasta u lošoj zajednici sa roditeljima koji više nemogu skupa.
primjer imam u jednoj bliskoj osobi koja dan danas zamjera svojoj mami što se nije rastala od oca i što su oni prolazili sve to s njim.

nadam se da ćeš imati dovoljno snage i hrabrosti napraviti najbolje za sebe i za svoje dijete. :love:

Citiraj:

---

Noa prvotno napisa

Samo da proguram ovo bez da mi ne nabije osjećaj krivnja i grizodušja da sam mogla biti bolja majka i žena, kako on to uvjek meni govori...

---

Kako on to misli? Kakva bi ti trebala biti? Nasmijana i zriktana, stan ko apoteka i dijete nikad ne plače?
On bi imao dijete ali da mu se život ne promijeni.

Nisam ti pomogla, ali po meni strašno je ne fer da ti to predbacuje. Ako ga uspiješ nagovoriti da odete u savjetovalište - super.

Citiraj:

---

Noa prvotno napisa

Zapravo, nevjerovatno čini mi se da naši problemi počinju kad se moj mališ rodio...muž je mijenjao poslove, ja nakon umjetne , teške trudnoće koju sam uglavnom čuvala ležeći, rodim mog malog preslatkog ali zahtijevnog malca, koji konstantno plače, ne spava(kao uostalom ni danas s 3) i tenzije rastu. A onda MM , koji je tada isto bio pod stresom krene mene podučavati kada bi trebala dojiti, kako bi trebala mijenjati dijete, kupati ga , ma znate....sve je lijepo dok ljudi zajedno rade, ali kad netko dođe s posla pa ti stalno zapravo zanovijeta kakva si majka, kako da radiš ovo i ono...počelo me to užasno iritirati. Nakon godine ja promjenim posao, nađem ženu koja je prekrsna da nam čuva malog a moj dragi dalje žuga, eno mali pokakan, eno mu obuci papuče, eno je gladan, pa kako ti je ovo pa kako ono, pa sve ti je teško, još ti ženu plaćam...

---

Kako meni taj scenarij zvuči poznato. Točno tako je nama bilo kad se E. rodila. Ja nenaspavana, umorna, nesigurna u sebe i svoje postupke vezano uz djete, niske razine tolerancije, reagiram i na najmanju provokaciju, a on stalno nešto drobi i popuje i čudi se kak nije kuća tiptop sređena itd.

Nama je bilo kao da smo se rođenjem djeteta preselili u neki paralelni svemir. Izvana je sve izgledalo isto, a iznutra se naš život totalno promjenio i to ne nabolje. Kako smo se mi prije toga dobro slagali, vjerojatno smo shvaćali da je to samo jedna faza koju treba prebroditi i da se moramo prilagoditi novoj situaciji. Mi smo se nakon nekoliko mjeseci skulirali i posložili. Kod tebe mi to predugo traje (3 godine) i nekako se čudim da si tako dugo izdržala.

Baš me zanima kako se ti ponašaš kad ti on prigovara?
Da li i ti predbacuješ njemu njegove greške ili samo šutiš ili plačeš ili se svadiš s njim ?
Moram priznati da sam ja bila jako agresivna i čim bi mi prigovorio počela bi se derati na njega u stilu: "Daj šuti dok te nisam katapultirala kroz prozor" ili "Daj odi nekamo, više te ne mogu slušati kak pričaš gluposti" i to itekako glasno. Valjda je zato i prestao prigovarati, jer mu se nije dalo slušati kako se derem na njega i ubijam ga pogledom.

Mi uglavnom ne bi razgovarali o problemima tj. ja bi on bi gledao u tv i rekao da mu se ne uvlačim. tek sad vidim kako je infantilan, on nije ni vidio da to nema veze s uvlačenjem nego sa rješavanjem problema, a on je bio kriv bar pola puta ali mi niti jednom nije odšao da popričamo nego bi se prijetio da on to neće tolerirati...zapravo imamo brdo smeća kraj sebe a jučer sam opet pukla kad mi je rekao da mi je njegova majka jučer čuvala dijete i da ne može danas, jer sam trebala polovno izići 45 minuta, a dva dana sam bila na poslovnom putu...čuj, MENI je čuvala diete, pa avaljda kad radim od 8-17 i onda sjednem u auto i vozim još 4 sata do doma mogu očekivati od njega da nam čuva dijete, a ne da mi predbacuje da mi je dijete čuvala njegova majka, ma zapravo on nikad neće shvatiti da nije MOJE prati wc, čistiti kuću, usisavati, čuvati dijete nego da je to zajednički posao oko kojeg se dogovaramo. Mi smo toliko različiti da nam nema spasa. To znam . Ja neću živjeti s nekim tko ne može pomoći oko uređenja kuhinje ako ja ne mogu ili usisati ili oprati koš od smeća...razumijete to su ženski poslovi i on to neće raditi!!!???Meni neće raditi??!!! Koda je kuća samo moja koda samo ja prljam stan i bacam smeće i piškim u zahod. Ajme! :shock:

Oprosti na ovom pesimističnom razmišljanju, ali teško da će tu biti pomaka na bolje.
Dugo si i izdržala :naklon:

a joj koja poznata priča....živjela sam i ja s takvim "spiljskim pračovjekom" i sad je naravno bivši....i to živjela 12 godina srećom bez djece i to odmah nakon srednje škole....tako da za bolje nisam ni znala...a onda kad sam upoznala MM shvatila sam da je zapravo moj bivši vrsta u izumiranju....
u početku kad bi MM otišao baciti smeće bilo mi je čak užasno neugodno...jer kao "to je ženski posao"....a kamoli neki drugi "ženski poslovi"...bilo mi je užasno neugodno jer sam se osjećala kao loša supruga...iako je on sam htio pomoći
najgore mi je bilo što sam zapravo u ovom drugom braku skužila da sam svih tih prijašnjih godina živjela u zabludi da "Živim normalno"....odnosno mislila sam da je to normalno i da bolje ne postoji...ali vjeruj mi...ne trebaš trpiti nikog i ništa....sad imam prekrasan brak...dvoje male dječice i muža koji bi se sam snašao u većini "ženskih poslova"...i sada njegovu pomoć rado prihvaćam....stim naravno da ne gnjavim za svaku sitnicu nego tražim pomoć kad mi treba a on rado pomogne...

Noa - meni on zvuči fakat koma. Ti si anđeo ako to možeš podnosit :/ Pa kako ste živjeli prije djeteta? Ti si isto sve radila po kući? Zar to nije i NJEGOVO dijete. Baš strašno da ti tako nešto može reći. Žao mi je. Ali ti zvučiš tako jaka i sabrana... Nekako mi se čini da bi ga trebala s nečim ozbiljno zdrmat....

Kad čitam ovo.... MM ne može vjerovat kad počnem nešto spremat nakon posla. On onda počne hopsat oko mene, jer mu je bad sjedit dok ja radim. Ili me tjera da sjednem kraj njega i odmorim.... ili veli jeb.....kuću i tak. I NIKAD ne prigovara, osim ako nisam npr. doma cijeli dan, a on dođe s posla i nema kaj jest :mrgreen: I to se dogodi, al se onda izvučem da kak sam jadna umorna i tak....
Stvarno ne bih trpila da mi netko prigovara cijelo vrijeme. No.... čini mi se stvarno da si ti nekako sabrana i da znaš što je najbolje za tebe i što ćeš napraviti. Želim ti puno sreće, što god odlučila :love:

Mislim da sam donkle sabrana, koliko to mogu biti. Postala sam nemilosrdna i ne peglam mu više, sam si uzima jesti, naravno što ja skuham, ali ne pada mi na pamet trčati oko štednjaka i podgrijavati mu, nek si sam to učini...živimo skupa, ali svatko na svoju stranu. Znma da to nije dugoročno rješenje, ali on kao da ne shvaća da sam mu jučer rekla da želim razvod i da odseli. Ne shvaća jer još nije počeo postavljati pitanja a kaj s novcima koje sam uložio u stan, a kaj s mojom telkicom, ...bude on to kad tad pitao, ne bude on niš ostavio da ja uživam u njegovim plodovima...a možđda me i iznenadi ugodno, u što sumnjam. Već mi je reko da će mi davati alimentaciju za mene da si ja mogu kupovati što želim....ma što je njemu?! Odgovorila sam mu da znam da neće alimentacija biti tako izdašna da si mogu išta kupiti nakon potreba djeteta...ma...sve mi je ravno, osim što me malo frka kako ću solo s djetetom od 3 godine...nadam se da će dolaziti, ma zapravo znam da hoće, on ga puno voli, zaista mislim da je dobar otac...

Ajme Noa nije ti lako.Stvarno živiš sa spiljskim čovjekom.

Čuj, Noa, imala sam i ja taj strah - kako ću sama s djetetom.
A onda se sve samo složilo na svoje mjesto - čim je nestala moja nervoza, sve je teklo glatko, da ne kažem savršeno.

nisam inače gost ovog pdf-a ali želim ti sreću i mislim da si dobro odlučila :love: ...


ako malo bolje pogledaš, njemu je bilo dobro, ti si ga primila u stan kuhala mu, peglala, spremala... kad to više nije bilo u njegovu korist (nego u djetetovu) on je, očito sebičan, tražio da odnos između tebe i njega ostane isti kakav je i bio... gospodar- sluga...

ono što je po meni bitno je da ti budeš kvalitetna jednoroditeljska obitelj za što ćeš sigurno pronaći podršku na forumu...

p.s.
ako ti počne o njegovom ulaganju u stan izračunaj mu amortizaciju i reci da ćeš mu rado zaračunati stanarinu za vrijeme koje je tu proveo

Drage curke, koma sam,
pričala sam jučer s njim , rekla da nam je danas termin za savjetovalište za obitelj , reko je prije da će ići. Jučer je reko da neće ići i da njemu ne trebaju nikakvi savjeti i da sam luda pa da mi neće pomoći ni sto savjenika...zaboga on nije ni s kim o ovome pričao, a ja sam luda što jesam, pa poludila bi da nisam poslušala mamin savjet, savjet dobre prijateljice, odnosno to nisu bili savjeti , nego su me ljudi utješili i poslušali...opet sam loša majka, ne trudim se dovoljno da brak uspije a on je ok. jer je stalno doma?! Njemu je pojam dobrog supruga i oca što je non stop doma...rekla sam mu da ide, jer sami ne možemo riješiti problem, u savjetovalište neće , onda je jedini način da se na neko vrijeme razdvojimo, ali s onim što je sva jučereko, kako me izvrijeđao, ubio je svaku nadu da se pomirimo. Mi nemamo isto poimanje stvarnosti, što ga više slušam više se križam ....ljudi moji strašno...samo me brine da moj sin ne pati i da ga dobro usmjerim, ipak će živjeti bez oca... :(

noa :love:

ja se isto nalazim u sličnoj situaciji noa...prolazim sad kroz to teško razdoblje...kako sama dalje..ali treba skupit snage...znam lako je meni sad pisati ovdje...
drži se...ali lakše se raspisati..jer na ovim forumima imamo sliče probleme...drži se :heart: :love:

Noa,ja bih te htjela nešto pitati.Kako je bilo u početku?Jeli oduvijek bio prašumski čovjek ili je s godinama to postao?Dok je zaljubljenost trajala jesi tolerirala takvo ponašanje ili ste i onda imali slične razgovore i slične probleme?
Pitam te to zato što mi je,čitajući tvoje postove,palo nešto napamet.Možda je problem u tvojoj hladnoći.Možda si se jednostavno odljubila i sad ti one stvari koje su oduvijek prisutne više nisu prihvatljive,ide ti na živce?Ili je možda on upao u nekakvu kolotečinu,možda se sve razvodnilo zbog djeteta,previše obaveza,možda se on osijeća zapostavljenim na neki način i samo ga treba pogoditi u dušu?Možda vam samo treba razgovor na pravi način?Misliš li da ljubav još uvijek postoji,da se ima što spasiti?Jer ako je tvoja izjava da ga više ne voliš konačna onda teško da postoji išta što bi moglo vratiti dobar odnos i dobar brak.

Istina je da sam i ja bila donekle hladna, zapravo bio je i on, ma to je sve otišlo kvragu...samo prije, odnosno dok se dijete nije rodilo, nisam se previše obazirala na njegova prigovaranja, jer ih nije bilo previše. Nije me kritizirao toliko, jer sam imala i više vremena i sve puno bolje odrađivala, ali kad je dijete došlo, obaveze itd. onda je to sve postajalo gore. Sada mi svaki njegov prigovor tipa: mali ti se pokakio, ja idem čuvaj ga dobro...itd. idu strašno na živce...kao da ga neću promijeniti, kao da ga neću dobro čuvati...ma ne znam kad krene nizbrdo, teško je svakako isopraviti. On seli, hvala bogu, nismo se svađali previše, ali ne želi poslušati ničiji savjet, i misli da je u svemu nepogrešiv i u pravu, a meni je jasno da ne želim s takvom osobom biti. A vidjet ćemo, sad samo želim postići mir..Hvala na podršci cure moje :love:

Uf, Noa, želim ti svu sreću ovog svijeta, a ti zvučiš kao pametna i inteligentna žena, uvjerena sam da će sa odlaskom tvog supruga otići i sva gorčina pa ćeš se moći kvalitetno posvetiti sebi i malom :saint: , a to je daleko najvažnije od svega.
Loš supružnik je veliki teret i svaka odluka koju si donijela je ispravna jer je tvoja.
:love:

Sad će ispasti da sam možda pomalo grub, ali želim samo situaciju dovesti u nivo objektivnosti koja se često zaboravlja. Noa pokušaj molim te obrnuti situaciju! Pokušaj sebe zamisliti kako si otišla iz tog odnosa jer se razdirete, ali otišla i bez svog malog trogodišnjeg anđela, bi li i onda smirena i opuštena mogla pogledati seriju i otići spavati? Znajući svejedno da ti i tvoj donedavno tvoj dragi niste jedno za drugo?

Pitam se da li bi to sad mogao postati jedan uvriježeni obrazac ponašanja svih majki? Imam svoje dijete, i to mi je dovoljno za sretan i ispunjen život!

Do sad smo imali brak kao instituciju koja je pred bogom dvoje ljudi obavezala da su jedno drugom potpora, pa i onda kad im ide loše, i kad jedno drugom nemogu pred oči, ali ih ta obaveza uvijek iznova vraćala u izgubljeni savez. A sad? Brak je izgubio onu moralnu vertikalu i obavezu koja je supružnike činila jedinstvenom i nerazdvojivom jezgrom u kojoj su odgajali svoju djecu. Svak olako danas želi iz njega otići i nastaviti sam.

Postavljam pitanje Noa - bi li bila jednako tako sretna bez svog djeteta, da je dijete s tatom? bi li bila svejedno sigurna u sljedeće - "sumnjam kako će se moji osjećaji za mjesec prema njemu promijeniti i da će mi odjednom faliti i da ću ga zavoljeti"... ili bi svim silama pokušala vratiti zajednicu, jer ćeš s njome dobiti i svoje dijete, i još važnije sretan život tvog djeteta!?

Želim biti potpuno objektivan pa sam pročitao i tvoju prethodnu temu. Žao mi je što se nisam uključio s pokojim savjetom i promišljanjem i tamo. No uglavnom moj sud je da žene preolako izlaze iz svojih veza, preolako traže zamjene za svoje supruge ne ostavljajući prostora da se problemi među njima razumski razrješe. Da se zajedno nauče živjeti. Pa i naše majke su trpile kojekave ružne komentare naših očeva, možda i ishitrenih, pa su uspjevale zadržavati razum i našle snage održati obitelji na okupu. Danas svako ima previše mogućnosti ponuđenih na "stolu", pa se ne posvećuje svom partneru iscrpljujući do kraja sve mogućnosti za očuvanje braka.

Slažem se da ima spiljskih ljudi u glavama, koji ne mogu prihvatiti da žena nije više domaćica koja drži sva 4 kuta kuće i odgaja svo četvero djece i muža dvori ko jedinog obiteljskog mecenu, nego da je došlo vrijeme podijeljenih obaveza, zajedničkih podmetanja leđa i obostranih financijskih pridonošenja obiteljskom budgetu. Ne shvaćaju to svi i slažem se da tu zatucanost dijele pretežito muškarci odrasli još u debelom patrijarhatu. Ali ne mislim da su zato što su to donijeli iz svojih odgojnih obiteljskih zajednica, zbog toga osuđeni na propast. Ako ste ih izabrali za svoje partnere zbog nekih kvaliteta, zbog kojih ih volite, zar nije pošteno da se onda oko njih i potrudite i podučite ih da se svijet promjenio i makar malim koracima da krećete ka njihovom osvještavanju!

Pitam se zašto se ljudi sve manje stignu upoznati prije braka? Zašto srljaju u zajednice s ljudima za koje nisu sigurni da im u svemu odgovaraju? A ako su već i našli ljude koje vole i s kojima žele imati djecu, kako se to odjednom promjeni upravo kad ta djeca dođu u njihove živote? Zašto to baš tada puca? Zar ne postoji dovoljno razumijevanja da sjednu zajedno i porazgovaraju. Razgovarati znači ne predbacivati jedno drugome apriori krivnju, nego pomirljivo doći partneru i reći otvoreno da imate problem i potaknuti ga da nije ništa zlo u tome da potražite i stručnu pomoć, ako vam već vlastiti razgovori ne mogu pomoći. Treba otvoriti svijest i postaviti razumski činjenice na vagu što se sve dobija rješenjem problema, a što se sve može zauvijek izgubiti. Ne treba odmah odustajati, treba ponos ponekad i pregristi i dati do znanja da vam je stalo rješiti problem.

Zabrinjava me činjenica što je odvijeka prioritet i ponos svakoj ženi bio imati obitelj, do koje je držala i čuvala je svim bićem čvrstom sponom, jer je egzistirala jedino u cjelovitoj zajednici sa suprugom i djecom. Danas se žene zadovoljavaju već time imati samo djecu i vrlo olako predaju od zajednica u kojima su ih dobijale! Mislim da će nam to donijeti vrlo veliku i bolnu društvenu katarzu.

A to što ste se konkretno sada razdvojili, ne znači da će vam se time sad ljubav i vratiti sama od sebe, a samo zato što će ti eventualno nedostajati! Tim više što to nećeš ni osjetiti, jer imaš dijete kraj sebe koje ti nadomješta svu potrebnu emotivnost. Zato mislim da bi ti promišljanje bilo sasvim drugačije da dijete nije pokraj tebe i da ti ne daje tu emotivnu snagu, kao što ne daje trenutno njemu, a zaslužuje ju jednako kao i ti. Suprug ti je u ovoj fazi potreban kao ljudski i partnerski oslonac, kao prijatelj i kao djelitelj obaveza i prvenstveno bi se oko tih obaveza najviše trebali dogovarati, i raščistiti što kome smeta i kako urediti pravila u zajednici. Po mom mišljenju puno je realnije da će vas ova razdvojenost do kraja udaljiti nego vratiti i povezati!

U svakom slučaju sretno!!! i kao što je netko rekao pametna si i inteligentna žena, pa bih ja samo dodao neka ti te osobine daju mudrost, a ne osilnost!

veliki pozdrav

Uh, pod krivu temu sam zabunom ubacio post!

Moja isprika!

Eto, predložila sam mu da se odemo prošetati s malim zajedno, da mićo ne doživi šok što nismo više uopće zajedno...rekao je kao da može a onda sutra da je mali dobro, da je sve ok. i da sam trebala misliti na to kad sam mu rekla da ide od nas. Ok. znam da je to istina ali s druge strane njemu ne pada na pamet da je to možda način da popričamo, ili da bar pokušamo popričati...znam da je povrijeđen, ali ja NISAM više mogla onako, kako me ne želi razumjeti da ga nisam namjerno povrijedila nego da mi je bilo neizdrživo...znam da sam impulsivna osoba, ali tako je bilo. Ruku na srce i sada kad dođe samo da ostavi malog ja jedva čekam da ode?Zašto se tako osijećam? Zar mi je stvarno toliko dosta njega? Ne znam i prije se nismo trpili ali kako odjednom da ga ne želim ni minutu blizu sebe? Uh...tužno...tužno .... :(

Ma gledaj sad to u njemu progovara povređeni ponos, očito opravdano s obzirom na spomenute okolnosti odlaska i sad se inati dok ne osjeti nadmoć ili grižnju savjesti u tebi ili kajanje... ako ti i dalje nastavljaš sa svojim ponosom "nesalomljive" bojim se da onda ni jedno ni drugo nećete imati dovoljno motiva da porazgovarate o problemu i stanju koje sad imate... svak drži svoju stranu!

Nemoj mislit da si time što si rekla da idete zajedno prošetati, zapravo rekla da idete popričati - jer to nisi rekla, niti se podrazumijeva! Ako želiš nešto konkretno reći nemoj onako tipično ženski prešutiti pa misliti da mi muški možemo sanjati što ste mislili. Koristi se bogatim vokabularom riječi koje nam je evolucija podarila i izrazi jasno sebe, tako ćeš jednog dana s punim pravom bez imalo grižnje savjesti moći reći da si učinila baš sve! Ovako si možda dobro i mislila, ali se nisi izrazila, pa on nije doživio i shvatio tvoj govor tijela i šta na kraju imate od toga? Samo razgovor vas spašava, otvoren, jasan i temeljit - nikakvi celofani i rukavice...

Citiraj:

---

Ruku na srce i sada kad dođe samo da ostavi malog ja jedva čekam da ode?Zašto se tako osijećam? Zar mi je stvarno toliko dosta njega?

---

Na to nemoj nipošto očekivat nikakav odgovor sa strane, nitko to ne zna osim tebe, niti na bazi par opisnih situacija tu odgovornost savjetovanja može ponijeti! ako je retoričko pitanje koje sama sebi postavljaš i u sebi tražiš odgovor, onda dobro i mudro promisli...

pozdrav


ps. zašto miksaš postove malo u novom pa malo sad evo u starom topicu, ako si već krenula s novim, mogli bi izgubiti smisao? ja sam samo zabunom tu prvo poslao ovaj isti post, ali sam odmah ispravio grešku slanjem na novi topic...

Ma postat ću samo tu, možda sam zabunom išla na stari post. Dakle, nema ništa novo, funkcioniramo ovako na principu svak na svoju stranu, oko malog se čisto lijepo dogovorimo i to je to. On ga uzima svako drugi dan popodne i pola vikenda i kad treba uskoči, kao i ja njemu...blizu nas je pa nije neki problem. Samo da tako ostane jer vidim da je tako malac najzadooljniji i ne fali mu! Ja sam ok. Malo me uhvati tuga kad sam sama a li to je rijetko...uvijek stigne neki sms podrške od prijatlelja i rodbine ;) pa nastavimo dalje....