cure koje su odležale trudnoću

Legli su me prvi dan kad sam saznala da sam u drugom stanju i tako do poroda. ne želim daviti o tome što znači ležati toliko dugo vremena i za tijelo i za psihu. iskreno, ne znam koji dio mene je gore prošao. i tako nakon poroda svi su podragali dijete, slikali se s njim, divili se, čudili kako sam mogla toliko dugo ležati i nestali.
i sada sam s potpuno artrofiranim mišićima (bila sam na masaži i žena kaže da se čudi da uopće hodam) ljubim svoje dijete i brinem se o njemu na najbolji mogući način razvijajući mu i tijelo i psihupo cijeli Božji dan.
počeli smo čim je zatoplilo izlaziti vani. mislila sam da će me to spasiti i "dignuti" me malo, međutim za takve stvari ja više neama kondicije, ni snage. ipak izađem svaki dan, pa i p 2 puta, ali se onda dogodi kao jučer kad sam morala u gradu ujutro obaviti nešto da sam u 18 h potpuno slomljena. počnem se tresti, znojiti, povraća mi se i ne mogu govoriti. ni kapi snage u meni, legnem lutka kraj sebe i molim Boga da mu ništa ne zatreba, jer ne bih mogla ni korak dalje.
svaki dan kasno popodne počnem gubiti snagu. a tako bih silno htjela izaći, promjeniti ambijent, vidjeti prijatelje, a to ne mogu. strašno me to frustrira kao i činjenica da možda mome lutku ne pružam maksimum.
pijem i vitamine i nastojim dobro jesti, koliko mogu,, počinjem i lagano vježbati, ali sve skupa užasno sporo ide.
jedno od gorih osjećaja u životu je izgubiti povjerenje u svoje tijelo.
ima li neka od cura koja je to prošla i kad joj se vratila snaga?

tesko mi je i zamisliti kako ti je nakon toliko vremena, jer ja sam sve te simptome imala nakon 20 dana lezanja.
bila sam vesela trudnica, u pokretu do zadnje minute. cetiri dana nakon poroda pocela je moja mora. morala sam lezati 20 dana. nakon lezanja,imala sam osjecaj kao da ucim opet koracati. uz pomoc mame sam isla do tusa i wc-a.
opsirniju pricu poslat cu ti cim nadjem comp na kojem mi tastatura radi, jer na ovom ne radi pola slova.

Ja sam mirovala čitavu trudnoću - mirovala, ne ležala, ali nisam smjela raditi nikakve vježbe i nisam smjela biti previše aktivna, i ipak sam najveću većinu vremena provela u ležećem položaju. Trudnoća mi je završila prilično gadnom operacijom, i premda je tebi vjerojatno teže jer si čitavo vrijeme ležala mogu ti reći da te razumijem, jer se i ja fizički prilično loše osjećam. Na samom početku, kad je Lea tek došla kući bilo mi je strašno teško jer uopće nisam imala snage dizati se po noći, pa mi se događalo da se uopće ne probudim kada bi se ona probudila :( Srećom, imam muža koji je mogao dobiti puno slobodnih dana kad je beba došla kući, a i inače ima takav posao da rano dolazi kući, a oko bebe radi baš sve kao i ja. Vjeruj, šetnje će te zaista spasiti i dignuti, ja sam se u jesen preporodila kad nam je doktor rekao da možemo van s bebom, ispočetka mi je hodanje bilo naporno ali malo po malo sam vratila snagu. Samo polako i pomalo vježbaj i hodaj, a ne bi bilo loše ako bi mogla dobiti kakvu pomoć oko bebe.

Mislim da sam jedna od onih koje te apsolutno razumiju. Moja prva trudnoća završila je spontanim pobačajem u 10. tjednu (1999. god.). Nakon toga kada sam zatrudnila s Larom (2000. god.), imala sam rizičnu trudnoću i morala ležati od prvog dana. Ne mislim ležati i odmarati se. Bila sam u takvom stanju da su me htjeli hospitalizirati od samog početka. Ginekologica mi je govorila da bih mogla pobaciti i ako sjedim...
Smjela sam samo ići na wc. Čak sam i jela na ležećki. A da ne govorim o tome koliko sam lijekova morala popiti da bih sačuvala trudnoću. Bilo je dana kada sam pila po 11 tableta dnevno. Lara je rođena 2 tjedna ranije carskim rezom. Još ležanja.
Moram napomenuti da je moje mirovanje započelo 1997. godine kada sam operirala tumor na kosti desne potkoljenice.
Kada sam zatrudnila s Alanom (2004. god.) sve je bilo ok prvih 5 dana. Onda sam prokrvarila i ponovo u krevet. Strogo mirovanje ako hoću zadržati trudnoću.
S Larom sam prokrvarila na 1 dan, ali sve je prošlo ok.
S Alanom sam prokrvarila 9 puta!!! Ipak sam izdržala trudnoću do kraja i prenijela ga 2 dana. I još k tome rodila ga vaginalno (nakon carskog).
Nakon Lare sam bila u lošoj formi. I kada sam krenula na fitnes, najgore od svega mi je bilo reći trenerici "Čujte, ja nisam ništa radila 5 godina, ali apsolutno ništa..."
Sada se dobro osjećam. Još nakon Lare sam krenula lagano s badmintomom ispred kuće s frendovima koji mi dođu na kavu. Nisam se previše forsirala. Treba vremena da se oporaviš, ali nemoj klonuti duhom.
Ja sam se s Larom dosta udebljala (16 kg, s tim da sam imala viška barem 10 kg). Najgora stvar mi je bila nakon poroda pogledati se u ogledalo i zamisliti kako bi MM uopće stavio ruku na mene obzirom na to kako izgledam. A bilo je ljeto i djevojke u ljetnim haljinicama i ostale spike... A ja cijelo vrijeme u pidžami, jer ništa ne ide na mene.
Ali eto, još uvijek smo tu i imamo još jedno malo stvorenje.
Moj posao je takav da cijelo radno vrijeme sjedim, ali trudim se ne zapostaviti se. Kada imam vremena naganjam se s Larom i MM oko stola u kuhinji. I to je fizička aktivnost.
Najbitnije od svega je da sama sebe ubjeđuješ da ti je dobro, bez obzira kako se osjećaš. Stalno si govori dobro mi je, mogu ja to. Vidjet ćeš da ćeš puno bolje funkcionirati.
Sretno. ;)

ja sam strogo mirovala prva tri mjeseca, zbog krvarenja.
za vrijeme tog ležanja bila sam u takvoj depresiji da mi ni danas nije jasno kak sam živa.
nisam pročitala ni jednu jedinu knjigu, preslušala ni jedan CD, nisam palila radio, nisam se javljala na telefon, nisam osjećala ništa, samo nekakvu tupost, kao da se sve to događa nekom drugom...
samo sam sjedila i buljila ispred sebe.
danima.
ni sama ne znam šta me je toliko pokosilo, jer sam inače izuzetno optimistična i pozitivna.
i poslije poroda sam bila depresivna, ali to sam onda nekako i očekivala, ali ovo na početku...ne znam, samo me je snašlo i samljelo.
a fizički - ništa; kao da ni nisam doslovce 24 sata dnevno ležala.

:*

Evo ja sam nakon skoro 5 mjeseci možda na 60%. Ide to, ali PRESPORO.Nekako me tješi da ako mi je trebalo 8 mjeseci za nagomilavanje sala i atrofiju mišića valjda će mi trebati jednako toliko vremena za popravak zatečenog stanja. Pogoto što ni ne stignem previše misliti na sebe (vježbe i ostalo,... :/ ).

prvo hvala na odgovorima.
u trenutku se čovjek osjeti kao da to nitko osim njega nije prošao i svi oko tebe misle da preuveličavaš, pa krenu sa savjetima trgni se malo,idi u teretanu, a uopće, ali uopće ne razumiju da oporavak ide dan za danom.
ja sam prije obožavala radio i svoje cd-e,a sada ne mogu služati toliku količinu informacija, nemam koncentraciju za pogledati film, za duge razgovore.
ali, kako bilo mislim da snaga lagano dolazi, počela sam i vježbati doma, malo, ali konstantno.
pomoći,kao što rekoh niotkuda, jedino MM (koji me dvori bolje nego ijedna mam na svijetu) i ja.
evo danas sam poželjela izaći popodne vani, ali opečena nedavnim lošim iskustvom sa jutarnjom i popodnevnom šetnjom, odgljivila sam u kući da bih imala snage pobedinati mog lutka do navečer (on je, naime, beba koja se hoće nositi dok doji što je poprilično naporno).
a, kuće mi pun nos više.

Citiraj:

---

melrose prvotno napisa

ja sam prije obožavala radio i svoje cd-e,a sada ne mogu služati toliku količinu informacija, nemam koncentraciju za pogledati film

---

potpuno isto i kod mene :(

Ja sam, opet, radila do 26.12.2004, a porodila se 1.1.2005. Svaki dan bar 10 puta pješice na drugi sprat i obratno. Išla sam pješke na posao dok nije pao snijeg...Rekao bi čovjek, poslije poroda ću na trke...
Medjutim...Dugo nakon poroda nismo izlazili, zbog lošeg vremena. Puno sam ležala zbog dojenja. Pa nespavanje...(a ja sam od onih koja je MORALA spavat bar 8 sati da bi funkcionisala) Sad me svaka šetnja umori. Čak i malo zahtjevniji rad u kući (dovoljno da oribam kupatilo i da me oblije hladan znoj i uhvati vroglavica, a srce zalupa kao ludo). Šetnja je zakon. Kada je muž s tobom, pokušaj ostati malo duže, nek on gura kolica ili nosi malenog, ti se skoncentriši na pravilno hodanje i disanje. Na početku proljeća, svi se osjećaju malo umorni, a kamoli majke malih beba, pa još ako su prošle što i ti...Ali polako, pa ne možeš ni očekivati da ti se forma koju si gubila 9 mjeseci, vrati za tri. Bitno je ne ubijediti sebe da ne možeš...onda ćeš se zakopat u kuću i samo će biti gore. Možeš, ali malo. I polako.

Ja sam specijalista što se tiče ležanja: dvije godine hodanja na potpomognutu oplodnju (čitaj: cijelo vrijeme paziš da ne digneš ništa teže od 1 kg, da se nezgodno ne okreneš itd), zatim 9 mjeseci ležanja i čuvanja trudnoće, porod carskim rezom - znači ništa od vježbanja...
Međutim, mene nije nikad uhvatila nikakva depresija ili osjećaj nemoći - možda zato što sam toliko dugo čekala svoju bebicu a možda samo imam sreće s time. Povremeno me znao hvatati prolazni očaj kad mi je beba imala 5 mjeseci, 8 kila i nije se htjela voziti u kolicima. Pa bi izašle u šetnju, a ja bi je nosila i gurala kolica - nekad mi je došlo da se bacim na cestu i plačem. Ali sam si onda kupila klokanicu i problemi su bili rješeni.
Sad, kad moja beba ima 14 mjeseci sam napokon krenula na vježbanje. Skužila sam da nakon skoro 4 godine neaktivnosti neću moći pratiti neku grupu pilatesa ili aerobica, pa sam uzela privatnu trenericu. S njom radim vježbe oblikovanja, to su one vježbe što smo svi radili na tjelesnom u školi, i jako sam zadovoljna. Stvarno vidim da sam potpuno izvan forme a moram priznati da me prilikom opterećenja trbušnih mišića jako boli.

kopajući po forumu iz neopisive dosade jer ležim već 6. mjesec, našla sam ovu prošlogodišnju temu koja je meni sada super aktualna. možda se nikome o ovome više ne piše, ali svejedno ću si malo olakšati dušu. prva tri mjeseca i ja sam bila totalno loše. neopisivo umorna, samo sam čitala agatu christi i buljila u prazno. bilo kakav razgovor bio je napor, a naporno je bilo i učiti svaki dan s mojoj starijom curom od 12 godina. propala sam u ponor i mislila sam da nema kraja ovoj depri. zima je bila ubitačno duga i bez sunca. uopće nisam znala da postoje rode.bila sam kao zombi, a još povrh svega u depri zbog reduciranih cigareta o kojima sam bila ozbiljno ovisna. došla je proljeće, a ja sam slučajno otkrila rode i one su mi spasile život. najprije su me motivirale da prestanem pušiti, a često i bile jedino čemu sam se tokom dana od srca nasmijala. čitala sam i čitala i više nisam bila sama, dani su počeli biti nekako veseliji. onda sam se, opet uz rode, ohrabrila malo izlaziti u kupovinu. svaki izlazak među ljude, svaku kratku vožnju autom još uvijek doživljavam jako kao što sam nekad doživljavala putovanja u nove zemlje, Onaj osjećaj čistog oduševljenja... pogubila sam topic u kojem su bile preporučene neke knjige curama koje moraju ležati - ako netko zna i ima volje bila bih mu zahvalna da mi kaže nešto više o tome. još mi je ostalo samo 3 mjeseca ležanja, sve manje brinem i sve sam veselija. hvala rodama.

evo da i ja napisem redak-dva. odlezala sam u petrovoj 101 dan. zavrsila sam u bolnici u sred noci pocetkom 26. tjedna. do tada sam imala nerizicnu trudnocu pa sam ju provela aktivno. lezanje je za mene i moj organizam bio sok. najveci put koji sam presla hodajuci bio je onaj do uzv-a ili ambulante. no ne uvijek jer sam 2 puta zavrsila na preparu (il zbog krvarenja il zbog kontrakcija) pa sam odlazila i u krevetu i u kolicima. sada ne mogu nikome objasniti da sam ukomirana. koliko se god trudila, ne mogu hodat. izadjemo mi van, setamo se, ali ja crkavam!! nakon 5 min bi htjela sjesti, nakon 10 leci. toliko sporo hodam da MM veli da gubi ravnotezu ako uspori na moju "brzinu". nemam snage rastvorit kolica, a od nosanja Lee, otpadaju mi ledja. nisam mislila da mogu imat takve bolove u krizima. zbog carskog jos ne mogu na loptu, niti na neke vjezbe. uz sve ko, koncentracija mi je na nuli.
nije mi tezak oporavak od carskog vec od pasive i lezanja 4 mjeseca.

AnaDelVito, zelim ti reci da ni u jednom trenutku nisam pokleknula, pozalila, da mi je bilo tesko, niti sam trpila komentare "kako to mozes"...jer sam znala zbog cega lezim i sta me ceka na kraju puta! i sada kada u narucju dok ovo pisem drzim mali smotuljak koji hlapljivo sisa, ponosna sam i sretna i ne zalim ni zbog jedne sekunde provedene u krevetu. zapravo, ni ne sjecam ih se! kad pomislim na bolnicu, sjetim se njenog prvog placa. drzi, izdrzat ces!!!
to lezanje ima i svoje prednosti- u potpunosti sam mogla uzivati u svakom njenom pokretu u mome trbuhu!!!!! ;)

Ja sam lezala 7 mjeseci. Kada sam usla u 9 mjesec malo sam se opustila i pocela izlazit vani a onde me moj doktor stavio u bolnicu da me ima na oku. Ja sam totalno koma od tog lezanja, ukocena sam , bole me zglobovi i kad sjedim duze od par minuta, treba mi dosta vremena da se opet ispravim i zakoracim. Kosti su mi u totalnom kaosu. Veselim se ljetu jer mi se cini da ce mi plivanje pomoci. Kad sad gledam u nazad, nemam pojma kako sam izdrzala lezanje. Spasila me TV jer nisam mogla ni citat koliko sam bila dekocentrirana i u strahu. Jako mi je zao sto nisam mogla vise uzivat u trudnoci. I danas, kad moja kcer ima 7 mjeseci kada me neki poznanici vide s njom u setnji pitaju me je li to moje dijete posto me nisu vidjeli trudnu :/ .

Imam bebu od 9 mjeseci - još uvijek nemam ni mrvicu snage (a već sam prošla njezinih raznih faza...) - višemjesečno ležanje u bolnici (nije stvar samo u ležanju nego i u bolovima koje sam trpila i užasnom strahu da ovaj put sve bude dobro...);kad smo se vratili kući bile smo same - tako nam je od samog početka jer MM je morao raditi (u stvari još uvijek se mnogih stvari ne želim sjetiti). Po stepenicama i dan danas kao ultra usporeni film hodam kad pokušavam potrčati jer beba zaplače da to izgleda komično. Bila sam u takvim stanjima depresije što me moje tijelo tako izdalo (imala sam prva četri mjeseca nakon poroda užasne bolove) da sam plakala i pitala se kakav će ovo naš život biti ako ja ne mogu svoje djetešce pomoći kad me najviše treba. Sve je to kao začarani krug - ako se ti ne osjećaš dobro i beba nije dobro jer sve osjete ta divna mala stvorenja. Sada mi je bolje, natjerala sam se malo van iako nisam fizički imala snage za to, ali ide nekako korak po korak...nisam još spremna za neke vježbe, aerobik, pilates - znam da sve kreće iz vlastite glave i onda kad sam malo dala da onaj famozni faktor-vrijeme odradi svoje krenulo je nabolje zajedno s prvim zrakam sunca. Držite se sve vi koje ste prošle kroz pakao ležanja, bolova, strahova :heart:

evo, samo da vam javim da se nakon 2 mj. osjecam bolje i to mogu zahvaliti samo lijepom vremenu i setnjama. ne mogu se zamislit da trcim, ali setnja i po par sati (s pauzama, naravno) definitivno je najbolji nacin za vracanje kondicije.
no, ni ja se ne mogu zamislit u teretani, aerobicu, pilatesu, etc... te zbog toga jos uvijek imam trbuh, bokove i 8kg viska....

(da ne spominjem samo upalu misica u- stopalima!!!!)

:heart: go girls!