Sto napraviti kad dijete ne slusa??

Nekako se osijecam duzna otvoriti novi topic, nakon sto sam tako lijepo popljuvana sa strane "pametnijih mama", koje znaju sta napraviti sa tesko odgojivim dijetetom!! Sigurna sam da vecina nas "obicnih mama" koliko god voli svoje dijete, dodje u priliku da ga dijete donese u nezgodnu situaciju iz koje nezna kako da se izvuce, a da pritom uz dobre pedagoske i psiholoske podhvate "spasi situaciju!! Mislim ovdje konkretno na situacije kad vas dijete ne poslusa u punom ducanu (restoranu, kino-dvorani, igralistu, bazenu...itd), pa se pocne histericno bacati na pod jer mu nesto nije po njegovom, a vase podizanje s'poda uz umirujuce rijeci.."daj se malo smiri...nemozes, sad dobiti to i to"...a dijete vas ne benda ni pol posto i nastavlja svoju histeriju! Najgori su onda pogledi drugih ljudi u smislu.."gle nju..nemoze ni vlastito dijete smiriti" i pogledi na dijete s'kojim bi ga najradje zasutkali na svoj nacin jer im ometa kupnju ili kaj vec rade!!! Pricam iz iskustva jer je moja starija bila jedan period takva! Bilo mi je prvo dijete, mlada mama bez iskustva a savjeta nula!! Naravno da prvo sto pokusas su rijeci, razgovor, pokusati se spustiti na dijetetov nivo...ali sta ako ni to sve ne pomogne!! Ostanes cesto sa velikim upitnikom iznad glave! Cesto smo se i ja i suprug u takvim "napetim" situacija porijeckali, jer...dijete histerizira, dere se, baca po podu, a ljudi te gledaju...on ti vice "digni ju...pa sta ju nemozes smiriti....boze...ja vise s'vama ne idem nigdje!!...

Htjela bi cuti od drugih mama kako one rijesavaju takve situacije, dali su i njihova dijeca ponekad histericna i dali su bile u nekim nezgodnim prilikama popud ovih...sta naprave????? Priznajem....ja sam nakon dugih pokusaja smirivanja rijecima, spustanje na dijetetov nivo, podizanje s'poda PUKLA!! Jednostavno su mi zivci popustili i dijete sam lupila po riti!!! Da...znam da nije najbolje rijesenje i da necu dobiti nagradu "naj-mame-godine", ali onda se barem smirila, ona i ja!! Nije da se opravdavam, ali to nikad nije bio udarac koji bi ju zaista bolio ili joj ostavilo masnicu na riti! Jednostavno je tu bila granica!! Hvala bogu, te histerije su je prosle...sad je skolarka i da se lijepo s'njom sve dogovoriti! Ne pokazuje (kao sto svi misle) znakove traume!! Htjela bi od vas (linolina, melange, melanija matic..itd :mrgreen: ), sta napraviti u takvoj krizi????

Sigurna sam da ima mama koje su dozivjele takvo sto pa bi im dobro dosao koji savjet!! Svi volimo svoju dijecu najvise na svijetu ali bas zato sto ih tolko volimo bojimo se da nece odrasti u neposlusne i nepristojne teenagere! Nadam se da cemo si na ovom topicu moci olaksati srce i jedno drugom pomoci!!! :* :love: Tulipan

Pogledaj ovdje :)

Sto trazis? Odobravanje za "po riti"? Mislim da ovdje neces (na srecu) naci puno istomisljenika.

NE...ne trazim odobravanje za to!! Trazim savjet! Procitaj topic..pa zar ovdje svi samo vide "UDARAC"???? :? :?

dijete se ne odgaja samo doma, već svugdje i non stop, i neće ga netko drugi odgojiti umjesto nas, ja imam prilično živahnu djecu i nikad nisam imala takvih problema, ne razumijem roditelje koji pribjegavaju takvim metodama,možda bi se trebali više posvetiti svojoj djeci pa se oni ne bi bacali po podu da bi ih primjetili, nije dijete krivo ,tome ste ga naučili .

Mislim da je Tulipanu i samoj krivo što je udarila dijete, nema smisla stalno se vraćati na to.
Ne, nije bilo u redu, no sad se to ne može promijeniti, može se samo raditi da se ne dođe opet u takvu situaciju. Iako vjerojatno novonastala situacija neće kumulirati udarcem po guzi.

Da te utješim, T. ima samo 13 mjeseci i često me dovede do usijanja i sve si vrtim scenarije u glavi koji uključuju dućane i vrištanje, no jedini lijek koji sam za sada našla je čvrsti čvrsti zagrljaj koji smiri i nju, te još važnije - mene, da ne bi došla na neku neprimjerenu ideju.


Meni u dućanu osobno ipak draže vidjeti temperamentno dijete nego udarce i batine, koliko god "lagani" bili, nevezano za tebe.

Kad mi je bilo najteze, najvise mi je pomagalo da si osvijestim da nista sto ona radi ne radi da bi meni napakostila, da bi mene osramotila ili bilo sto ruzno meni ucinila. Vec da to radi jer ne zna bolje, jer ne zna kontrolirati emocije i frustrirana je. I da, koliko je god meni tesko, njoj je vjerojatno teze, jer ja barem kuzim situaciju, a ona je preplavljena emocijama i treba me da ostanem iskulirana, otkacena od vanjskog svijeta koji me mozda gleda sa sazaljenjem ili neodobravanjem, usmjerena na nju i sebe, smirena dovoljno da pronadjem nacin da joj pomognem da se smiri.

Trgovine -> dogovor unaprijed; raspad u trgovini -> izlazak iz nje, bez puno rasprave, uz smiren i cvrst zagrljaj (sad sam pametnija, ako ikako mogu, ne bih dijete vukla u soping)
Restoran -> uvijek sam nosila puno materijala njoj za zabavu, ako vec moramo u restoran; slikovnice, bojanke, puzzle -> nikad problema, ali smo uvijek dozirali ostanak prema njenoj dobi (restoran nije child-friendly okolina i treba je uciniti takvom i biti spreman da ce se mozda, unatoc svemu, trebati pokupiti ako se dijete nelagodno osjeca u tom okruzenju)
Kino -> nismo isli do neke pete godine jer nije tip koji voli buku; s prve projekcije smo otisli, iako smo sjele gledati poznati crtic, cisto da se privikne na kino-okruzenje
Igraliste -> tu ima vise slobode, nema puno pravila i puno je toga dopusteno; obicno sam na nedozvoljene stvari upozoravala vise puta i tek kad bi zaista visekratno ignorirala upozorenja, napustile bi teren

Sve su to bile situacije u kojima nisam spasavala situaciju da ne bih uznemiravala okolinu vec situacije u kojima sam pomagala svom djetetu da se nosi s frustracijom (bilo samoizazvanom ili izazvanom mojim postavljanjem granica).

Drugi recept je smanjenje ocekivanja, tj. ne ocekivanje od djeteta da ce se ponasati prema nekakvoj slici koju drugi imaju (ili ja) o tome kako bi se dijete trebalo ponasati u nekoj situaciji.

Citiraj:

---

Ne pokazuje (kao sto svi misle) znakove traume!!

---

Mozda i nema traume, mozda je nije svjesna, mozda se ispolje u odlucnosti da na svoju djecu nikad ne digne ruku.
Ono u sto ja vjerujem (a nadam se da nisam u pravu) je da, ako roditelj nauci rijesiti frustraciju udarcem i to si je u galvi jasno opravdao, napravit ce to i kad dijete bude vece jer je tako naucio, pa ce malo po guzi cesto postati tu i tamo samar.

Citiraj:

---

bojimo se da nece odrasti u neposlusne i nepristojne teenagere

---

Posao tinejdzera je da povremeno bude ovo i jos vise, bar prema mjerilima roditelja i odraslih. Kako cemo se nositi s time, ako kao roditelji pronalazimo opravdanja u "malo po guzi"?

Citiraj:

---

petraa prvotno napisa

možda bi se trebali više posvetiti svojoj djeci pa se oni ne bi bacali po podu da bi ih primjetili, nije dijete krivo ,tome ste ga naučili .

---

Ovo je velika zabluda/predrasuda. :)

Citiraj:

---

Cesto smo se i ja i suprug u takvim "napetim" situacija porijeckali, jer...dijete histerizira, dere se, baca po podu, a ljudi te gledaju...on ti vice "digni ju...pa sta ju nemozes smiriti....boze...ja vise s'vama ne idem nigdje!!...

---

Mislim da bi ja bila ta koja vise nigdje s njim ne bi isla. :x
Njemu bi trebala jasno objasniti koliko njegovo ponasanje jos vise dize tenziju kod tebe i da dijete osjeca lose vibre i sasvim sigurno se dijelom ni zbog toga ne moze smiriti.

moja je još premalena za tako nešto (16 mj), ali je i ovako prkosna koliko se u toj dobi može biti! (ona se zna baciti na pod, čak i lupiti glavom o pod, a otkako sam prestala skakati na to, jedva glavom dotakne pod)

mislim da nijedan roditelj nije naučio dijete bacanju po podu, i koliko se god ja grozila toga, čini mi se da imam primjerak u nastajanju.

ovako, ja ti nemam praktičnog iskustva sa konkretnim problemom, ali se sjećam nečega sa faksa (paradoksalne intervencije) gdje je naveden baš taj primjer. djetetu koje se baca po podu i urla iz sve snage, navodno treba reći da ako će se derati tako još pola sata (pritom mu pokazati sat i kao početi štopati) da će dobiti što želi. i mirno stati kraj njega. naravno, radi se o djeci koja, ako već ne znaju na sat, imaju neki okvirni pojam vremena. navodno je u velikoj većini situacija djelotvorno.

Citiraj:

---

naravno, radi se o djeci koja, ako već ne znaju na sat, imaju neki okvirni pojam vremena. navodno je u velikoj većini situacija djelotvorno.

---

Ne znam, moja sedmogodisnjakinja je odavno napustila metodu bacanja po podu (cak je i jako kratko trajala), a jos uvijek nema ni priblizno pojam o vremenu (koliko nesto traje). Cak se vec nazire ocitavanje koliko je sati, ali trajanje sata ili minute, ... nema osjecaja uopce.

busybee je odlično napisala što napraviti kad se ispadi dešavaju izvan kuće, a ja sam isto na jednoj temi napisala ono o slanju u sobu dok se dijete ne ohladi.

ova rješenja zahtijevaju puno više truda, strpljenja i upornosti i ne daju trenutan rezultat kao lup po guzi, da se razumijemo.
ali o dugoročnim dobrobitima prvog načina i lošim posljedicama drugog mislim da više ne treba razglabati :)

Citiraj:

---

Drugi recept je smanjenje ocekivanja, tj. ne ocekivanje od djeteta da ce se ponasati prema nekakvoj slici koju drugi imaju (ili ja) o tome kako bi se dijete trebalo ponasati u nekoj situaciji.

---

potpis.

draga tulipan32! prije nego sta uopce pocnem citat sta su ti drugi pisali, zelim samo rec da ne mogu opisat koliko mi je drago sto vidim ovaj topic, da si ga otvorila, da se ne ljutis na nas :love:, da trazis savjet, rjesenje... :heart:

ja ti ne mogu dat nikakav savjet iz vlastitog iskustva, ali znam jedno - bojim se vlastitog temperamenta, nadam se da moja djeca nikad nece dobit po guzi ali ako se desi da izgubim kontrolu, znam da ce dobit moju duboku ispriku i da ce im bit savrseno jasno da NIJE U REDU da sam to napravila i da nije u redu da itko ikome da po guzi ili po bilo kojem drugom dijelu tijela.

a sto se tice shoppinga i okoline - kako je rekla BusyBee, dogovor unaprijed. i nekako mi se cini problematican sami stav o spustanju "na razinu djeteta". sto odraslijim tretiras dijete, to ce se odraslije i ponasati. (za uzivljavanje u to preporucam knjigu Jaspera Juula "Vaše kompetentno dijete")

:*

a čuj, ne znam.
htjela sam pomoći sa naučenim kad već sama nemam iskustva, makar kakvo dijete imam, čini se da ću ga uskoro početi sticati.

to dolazi od čovjeka koji čitav život radi sa djecom sa raznim oblicima asocijativnih ponašanja, a sada radi na primarnoj prevenciji. makar vjerujem i da je sam to pobrao od neke teoretičarske face.

svojedobno sam pitala na koju dob je taj pristup primjenjiv, pa je rekao kako je to u svakom slučaju individualno, ali da već i relativno mala djeca od nekih 3-4 godine znaju da je pola sata strašno dugo. što dužim period zamišljaju, to bolje. znači, da su savladali pojam vremena u smislu da ono ide, da se pola sata odnosi na neko vrijeme, a ne na kruške i jabuke.

a s druge strane, možda se nikada sa svojom djecom nije našao u takvoj situaciji, pa je lako tuđu pamet prodavat. ne znam.
ako netko ima ozbiljnih i učestalih problema te vrste, ništa ga ne košta probati. ako radi, super, ako ne, nek traži rješenje dalje.

ajaj

tako mi treba kad ne citiram, a dok pišem uleti još odgovora.
ovo gore je bio odgovor BusyBee.

Citiraj:

---

koryanshea prvotno napisa

i nekako mi se cini problematican sami stav o spustanju "na razinu djeteta". sto odraslijim tretiras dijete, to ce se odraslije i ponasati

---

mislim da se ovdje misli na onu fizičku razinu tj da se doslovno čučne i bude oči u oči s djetetom, na njegovoj razini, da mu se ne govori s visoka.

Citiraj:

---

melange prvotno napisa

mislim da se ovdje misli na onu fizičku razinu tj da se doslovno čučne i bude oči u oči s djetetom, na njegovoj razini, da mu se ne govori s visoka.

---

okidoki :)

Mogu u svemu potpisati BB :)

Moja se L dosad (sad će napuniti 4 g) svega par puta bacila u dućanu. Zadnji put prošli tjedan. Ali tad je bilo 5 popodne, znala sam da nije ručala u vrtiću, ali mene doista drugi ljudi u dućanu uopće ne zanimaju.
Ja sam joj probala nešto objasniti, ali uopće nisam dolazila do nje. Požurili smo odlazak iz dućana, vani ju je još malo držalo i smirila se.

Za dućane- imamo dogovor- ako idemo, kupit ću joj 2 stvari koje izabere. AKo nije ručala, neće jesti slatkiše, samo eventualno voće, slatkiše kad doma pojede. To nam u 95% prolazi, osim iznimno, ako je posebno umorna/gladna i sl. Baš zato od nje niti ne očekujem previše u tom trenutku.
Super je BB rekla ono u pogledu smanjenja očekivanja.

I sebi govorim: ona to ne radi namjerno, neću to smatrati lošim/pogrešnim i sl. i odmah mi lakše ide.
Probaj tako. :)

Od mama s iskustvom (u bacanju po podu i histeriziranju bez suza) čula sam da ih je najbolje pustiti da se sami smire pa i pod cijenu zbunjenih i neodobravajućih pogleda od drugih ljudi u blizini. Možda većina nije za ignoriranje takvih situacija, ali vjerojatno više pali od dizanja na silu, objašnjavanja (jer u tom trenutku ionako ništa ne čuju :roll: ).
Ja sam bila jednom dosad u takvoj situaciji (u dječjem dućanu) i moji pokušaji objašnjavanja i dizanja nisu urodili plodom. Jednostavno, izletili smo iz dućana. A, u autu ko da se ništa nije dogodilo. Miran ko bubica i još si pjeva! :?

U njegovih 5,5 godina nismo imali situaciju bacanja po podu igdje, ali imamo isto sistem dogovora prije odlaska u dućan, kad moramo negdje gdje je njemu dosadno nosimo različite stvari za zabavu, a to što bi me netko gledao ovako ili onako uopće me ne dira.

Moj se počeo ritati, ali nećemo više u shopping.

A kad ga u kući uhvati takvo ludilo (uglavnom se to dešava kad mu uzmem iz ruku nešto što nebi trebao držati u rukama) provam mu odvratiti pozornost s nekom igračkom ili se počnem glupirati, pjevušiti,.. pali u 99% slučajeva, a ako ne upali onda ga pustim da se rita pa se sam smiri.

Citiraj:

---

tulipan32 prvotno napisa

Mislim ovdje konkretno na situacije kad vas dijete ne poslusa u punom ducanu (restoranu, kino-dvorani, igralistu, bazenu...itd), pa se pocne histericno bacati na pod jer mu nesto nije po njegovom, a vase podizanje s'poda uz umirujuce rijeci.."daj se malo smiri...nemozes, sad dobiti to i to"...a dijete vas ne benda ni pol posto i nastavlja svoju histeriju! Najgori su onda pogledi drugih ljudi u smislu.."gle nju..nemoze ni vlastito dijete smiriti"

---

Mislim da je kod velikog broja roditelja ovo problem; kad naučimo ignorirati te druge ljude, kad se shvatimo da oni u cijeloj priči nisu bitni, da nije važno što gomila nepoznatih osoba misli i da "sramoćenje" nije u tom trenutku problem puno ćemo se lakše nositi s ovakvim situacijama. Dijete osjeti našu dodatnu nervozu koju stvara publika i to isto produžuje šou. Ja sam, kao i veliki broj nas, odgojena da se ponašam primjereno, da ne radim scene, "ne talasam", ne skrećem pažnju na sebe, da budem fina i pristojna. Bilo mi je stvarno teško na početku izbaciti iz glave "što sad svi misle", ali naučila sam i više me nije briga. Sjednem kraj njega na pod i čekam. Ono što još nisam naučila je kako isključiti moje roditelje kad nešto krene pred njima jer imam potrebu dokazivati im da sam odrasla, ali valjda ću se i toga jednom riješiti. Uvijek kad vani vidim neku bučnu situaciju imam poriv prići roditeljima i reći im da se ne uzrujavaju, da je to normalno. Sjeti se i ti da možda pogledi drugih ljudi ne znače nešto negativno jer tko ima dijete zna i da se takve stvari dešavaju.

Citiraj:

---

Balarosa prvotno napisa

Citiraj:

---

tulipan32 prvotno napisa

Mislim ovdje konkretno na situacije kad vas dijete ne poslusa u punom ducanu (restoranu, kino-dvorani, igralistu, bazenu...itd), pa se pocne histericno bacati na pod jer mu nesto nije po njegovom, a vase podizanje s'poda uz umirujuce rijeci.."daj se malo smiri...nemozes, sad dobiti to i to"...a dijete vas ne benda ni pol posto i nastavlja svoju histeriju! Najgori su onda pogledi drugih ljudi u smislu.."gle nju..nemoze ni vlastito dijete smiriti"

---

Mislim da je kod velikog broja roditelja ovo problem; kad naučimo ignorirati te druge ljude, kad se shvatimo da oni u cijeloj priči nisu bitni, da nije važno što gomila nepoznatih osoba misli i da "sramoćenje" nije u tom trenutku problem puno ćemo se lakše nositi s ovakvim situacijama. Dijete osjeti našu dodatnu nervozu koju stvara publika i to isto produžuje šou. Ja sam, kao i veliki broj nas, odgojena da se ponašam primjereno, da ne radim scene, "ne talasam", ne skrećem pažnju na sebe, da budem fina i pristojna. Bilo mi je stvarno teško na početku izbaciti iz glave "što sad svi misle", ali naučila sam i više me nije briga. Sjednem kraj njega na pod i čekam. Ono što još nisam naučila je kako isključiti moje roditelje kad nešto krene pred njima jer imam potrebu dokazivati im da sam odrasla, ali valjda ću se i toga jednom riješiti. Uvijek kad vani vidim neku bučnu situaciju imam poriv prići roditeljima i reći im da se ne uzrujavaju, da je to normalno. Sjeti se i ti da možda pogledi drugih ljudi ne znače nešto negativno jer tko ima dijete zna i da se takve stvari dešavaju.

---

Ovo potpisujem od riječi do riječi.
Kad sam isključila publiku iz date situacije, manje sam se nervirala, i kreativnija rješenja date situacije su lakše dolazila.
Kod ekstremnih situacija histerije (u javnosti ili kući) ja ih nastojim ignorirati, ako ne prihvata nikakav razgovor, šutim dok ona ne shvati da ispad ne privlači moju pažnju (a što mu je osnovni cilj). Puno se brže smiruje, kad shvati da ne postiže cilj, a moj je osnovni cilj da ona nauči prihvatljive načine komunikacije, prihvatljiv način ljutnje i negodovanja.
I trudim se, ne uspjeva uvijek, ali dug je to proces. :roll:

Potpuno se slažem da treba ignorirati ljude oko sebe i napraviti sve da neugodnjak što bezbolnije prođe i za klince i za nas. Al, kad nam se to prvi puta dogodilo, fakat nisam znala kaj bi prvo napravila.
Nadam se da ću sljedeći put (malo je vjerojatno da ga neće biti :mrgreen: ) pravilno odreagirati.

O tom vrištanju govori se u knjizi Najsretnije dijete u kvartu. Zanima me je li to netko pročitao i uspio primjeniti? Kaže da dijete histerizira jer nema osjećaj za vrijeme, pa kad mu kažete da se strpi njemu je to kao da ste rekli da će u trgovini ili gdje se već nalazite ostati zauvijek. Drugo, dijete u toj dobi - 1,5 do 3g nije sposobno razumjeti duže rečenice niti će vas shvatiti dok mu smireno i s uvažavanjem obješnjavate da se smiri.

Preporuča se spustiti na njegov nivo tako da prvo izrazite njegove osjećaje - uzbuđeno i s izrazom očaja više puta reći npr.: van, van! hoćeš ići van! Pri tome koristiti što manje riječi koje više puta ponavljate. Tada dijete shvaća da razumijete što vam govori, jer je to izvor njegove nervoze - ima osjećaj da ga ne razumijete. Nakon što se dijete smirilo, lakše ćete mu odvratiti pažnju.

Zanima me ima li ovdje nekog tko je to pokušao?

Nije da sam baš skužila kak bih mu to trebala reći. Pitati ga ili "tjerati" van?? 8)

Uvijek kad vani vidim neku bučnu situaciju imam poriv prići roditeljima i reći im da se ne uzrujavaju, da je to normalno. Sjeti se i ti da možda pogledi drugih ljudi ne znače nešto negativno jer tko ima dijete zna i da se takve stvari dešavaju.[/quote]

Identično - zamisli da u toj gomili ljudi za koje misliš da te streljaju pogledom ima i onih (a sigurno ih ima!) koji su vjerojatno nešto slično ili isto prošli sa svojom djecom i ne osuđuju te.

Citiraj:

---

mamaplavuša prvotno napisa

Nije da sam baš skužila kak bih mu to trebala reći. Pitati ga ili "tjerati" van?? 8)

---

To bi trebala biti potvrda onog što on govori, dakle izražavanje njegovih osjećaja.

Hvala.. :!:

Ja primjenim nešto tako: kažem joj "znam da ti je teško čekati, ali nemamo kruha/mlijeka/... za večeru i nadam se da ćemo brzo van"

ili

"znam da ti je vruće/zagušljivo i sl..."

Citiraj:

---

mamaplavuša prvotno napisa

Nije da sam baš skužila kak bih mu to trebala reći. Pitati ga ili "tjerati" van?? 8)

---

Ne, nego izražavati njegove osjećaje. Ako dijete viče van, i ti bi trebala vikati isto :) kako bi ono shvatilo da razumiješ što poručuje. Tako nekako. U knjizi je to bolje objašnjeno. Ja još to nisam probala, pa me zanima ima li iskusnijih.

Za ovu moju fazu više mi pomaže "Budizam za majke". Mogu se pohvaliti da još nisam izgubila živce s djetetom (9mj) ali sam više nego jednom izgubila živce s m-om. Kad mi se čini da me dijete želi izbezumiti podsjetim se da je to normalno, ali kad mi m neće oprati suđe to ne mogu shvatiti...

Citiraj:

---

BusyBee prvotno napisa

Citiraj:

---

petraa prvotno napisa

možda bi se trebali više posvetiti svojoj djeci pa se oni ne bi bacali po podu da bi ih primjetili, nije dijete krivo ,tome ste ga naučili .

---

Ovo je velika zabluda/predrasuda. :)

---

ne slažem se s tim,nije to predrasuda, to je činjenica ,djeca su ogledalo naše duše,ne vjerujem u priču o djeci divljacima,koje se ne može kontrolirati nikako osim batinama, za mene su to gluposti.

To fakat zvuči dobro, malo smiješno, ali ako djeluje, super! Probat ćemo i to.

Citiraj:

---

petraa prvotno napisa

Citiraj:

---

BusyBee prvotno napisa

Citiraj:

---

petraa prvotno napisa

možda bi se trebali više posvetiti svojoj djeci pa se oni ne bi bacali po podu da bi ih primjetili, nije dijete krivo ,tome ste ga naučili .

---

Ovo je velika zabluda/predrasuda. :)

---

ne slažem se s tim,nije to predrasuda, to je činjenica ,djeca su ogledalo naše duše,ne vjerujem u priču o djeci divljacima,koje se ne može kontrolirati nikako osim batinama, za mene su to gluposti.

---

Uz puno poštovanje, blago tebi da tvoja djeca imaju blagu narav.
Moja Emina nije divljakuša, a ja ne smatram da se djeca trebaju "kontrolirati", pogotovo ne batinama. Ali Emina je jedna osobica čvrstog karaktera, tvrdoglava i jako bučna kad se ljuti. I ima 3 godine. Kad uđemo u fazu ponovnog uspostavljanja "hijerarhijskog poretka", dešavaju se ispadi tipa histeričnih dreka na ulici, ili sjedanja i bacanja na pod. Ja puno vremena provodim sa svojom kćeri, zato i znam kakav joj je karakter, a u tom vremenu me nikad nije vidjela da se bacam po podu kad mi nešto nije po volji.

Citiraj:

---

petraa prvotno napisa

Citiraj:

---

BusyBee prvotno napisa

Citiraj:

---

petraa prvotno napisa

možda bi se trebali više posvetiti svojoj djeci pa se oni ne bi bacali po podu da bi ih primjetili, nije dijete krivo ,tome ste ga naučili .

---

Ovo je velika zabluda/predrasuda. :)

---

ne slažem se s tim,nije to predrasuda, to je činjenica ,djeca su ogledalo naše duše,ne vjerujem u priču o djeci divljacima,koje se ne može kontrolirati nikako osim batinama, za mene su to gluposti.

---

Pa tko spominje batine :?
I ne znam što znači "da su ga roditelji tome naučili"

Da malo dijete zna reći što ga muči i može to reći, ne bi npr. plakalo/vrištalo...

Ja ne mislim da moje dijete kad plače želi mene osramotiti pred blagajnicom. A i meni to nije sramota. :)

Citiraj:

---

petraa prvotno napisa

ne slažem se s tim,nije to predrasuda, to je činjenica ,djeca su ogledalo naše duše,ne vjerujem u priču o djeci divljacima,koje se ne može kontrolirati nikako osim batinama, za mene su to gluposti.

---

Ne znam odakle si iscitala da ja vjerujem u pricu koju sam boldala.

I dalje mislim da je ovo predrasuda:

Citiraj:

---

petraa prvotno napisa

možda bi se trebali više posvetiti svojoj djeci pa se oni ne bi bacali po podu da bi ih primjetili, nije dijete krivo ,tome ste ga naučili .

---

Slažem se sa Strobery. Ni mene moj sin nikad nije vidio da se bacam po podu niti sam imala histerične napadaje pred njim. (Ni pred ikim drugim.) I to je napravio samo jednom. I ne mislim da su isključivo roditelji krivi ako dijete to napravi. Nije rijetka stvar da klinci tako izražavaju svoje nezadovoljstvo i ako im trenutno ne udovoljiš želji.
Od djece svaki dan možemo očekivati nešto drugo i nešto što se uopće ne nadamo i mi smo tu da ih pravilno usmjerimo, bilo o čemu da se radi.
I da, itekako sam posvećena svom djetetu, kao i, vjerujem, ostali roditelji, kojima se dogodi da dijete plače i viče po dućanu i sl. To ide Petruu, iako joj ne zamjeram na njenom mišljenju. ;)

vidim da ste se zapalili,pod "naučili", ne mislim da ste se bacali i Vi po podu već niste prepoznali vrijeme kad je trebalo reagirati na nježan način pa se sad ljutite na mene 8)
koja je to prepoznala,ja iza sebe imam petnaestogodišnje iskustvo rada s djecom.
Djecu odgajamo stalno;doma,u šetnji,na ulici ,u dućanu,parku i gdje god smo s njima,i nije bitno dali netko gleda ili sluša ako ja djetetu npr. u dućanu velim "sad smo u dućanu pa ćemo biti o.k" ili sl. a ne šutit jer mi je neugodno i brinem dal će ko ćuti pa kad slijedeći put odem u dućan ,naravno da će biti vriske ,pogotovo ako osjeti da se roditelji ustručavaju nekog mjesta ili osoba.
A za ove kaj se bacaju po podu,nadam se da im je zabavno :lol:
I da ,moja djeca nisu blage naravi, baš naprotiv,ali su pristojna.

Citiraj:

---

petraa prvotno napisa

Djecu odgajamo stalno;doma,u šetnji,na ulici ,u dućanu,parku i gdje god smo s njima,i nije bitno dali netko gleda ili sluša ako ja djetetu npr. u dućanu velim "sad smo u dućanu pa ćemo biti o.k" ili sl. a ne šutit jer mi je neugodno i brinem dal će ko ćuti pa kad slijedeći put odem u dućan ,naravno da će biti vriske ,pogotovo ako osjeti da se roditelji ustručavaju nekog mjesta ili osoba.

---

petraa, ali ti stvarno imaš predrasude. Ja sam zadnja osoba kojoj bi bilo neugodno zbog drugih, i, mada to govorim sama, djecom se bavim, strpljiva sam, znam što želim, stalno pazim da prepoznajem trenutke i bla, bla, bla...sve o čemu pričaš. I moj stariji se uredno bacao po podu u prosjeku 3 puta dnevno, u trajanju godinu dana 81.5-2.5).
I zamisli - izrastao je iz te faze, naučio je druge načine, odlično funkcionira u školi, prije u vrtiću - u principu, odgajateljima, trenerima, učiteljima su dosad bila usta puna isključivo hvale (ako mene smatraš neobjektivnom).
Činjenica je da iste manifestacije ponašanja mogu imati sasvim različite uzroke - mogu biti znak problema, ali mogu biti i kombinacija dobi i temperamenta djeteta. Ako čovjek ne poznaje dobro dijete i cijelu situaciju, ne bi trebao naprečac donositi zaključke.

Citiraj:

---

petraa prvotno napisa

I da ,moja djeca nisu blage naravi, baš naprotiv,ali su pristojna.

---

Ako ovo "pristojna" podrazumjeva da se nikad, ni jedno nije počelo derati u situaciji kao (navest ću jedan naš primjer) "Mozemo li sad gledati ovaj crtani?" "Ne možemo srećo, sada je kasno i već je pao mrak" (spavanje ne spominjem jer znam da i nakon ovoga slijedi haos), blago tebi. I zaista to mislim, u opće se ne ljutim, ili se osjećam kritikovano tvojim mišljenjem.
Ja se recimo nikad nisam bacala po podu niti glasno derala dok sam bila mala, dok moja sestra jeste. Hoću reći da postoji mogućnost da neka djeca nikada ne dovedu svoje roditelje u neke "neugodne" situacije, dok druga, ma šta roditelji radili, stalno upadaju u slične ispade, i da nije sve do roditelja i nedostatka pažne.