Sjedimo Mia i ja u knjiznici i citamo knjige(gledamo slike) na dječijem odjelu. I dilazi čovijek sa novinama i sjeda sa svoja 2 m za dječiji stol. (Dolazi uz buku, sa odjela za odrasle) I meni Mia kaže: Mama ja bi posudila ovu knjigu. I nosi je prema stolu gdje ih knjižnočarka zadužuje. A ja joj kažem jer im nije kompjutor radio jer je na servisu, upravo to.
Ja: Mia ne može ti teta zadužitio knjigu jer je kompjutor pokvaren. Danas ćemo ih samo čitati. I ona ponavlja kako ide dati teti knjigu a ja objašnjenje. I naravno, dijete prihvati jer je navikla na razumna objašnjenja... A gospodin pošizi i kaže mi: Dajte prestanite pričati gluposti djetetu, kao da ona zna što je kompjuter!
HA! Ne zna djete. Ništa ne zna. nema oči i ne vidi, nema uši da ne čuje, nos da miriše... Totalni mrak! :?
Zanima me zašto se onda roditelji čude kad ih djeca ne slušaju ako im za objašnjenje kada njihovo ponašenje nije primjereno zbog bilo kojeg razloga djeci daju objašnjenja: Nemoj vikati pojest ćete vuk! Doći će policajac!
Ono što me zanima je to; Gdje to vukovi šetaju u gradu? Ili koliko je policajaca do sad legitimiralo djecu u dobi od 3 godine zbog neprihvatljivog ponašanja?
Pričajte! Djeca vole objašnjenja. Uče od njih. Od kad se Mia rodila mi ne prestajemo pričati( Naravno nije da se ne gasimo!) s njom. Odrasla je u tvrdoglavu trogodišnjakinju sa kojom se apsolutno sve može dogovoriti.
Ima svoje ja koje mi poštujemo.
I obožavamo.
