Citiraj:
Pojednostavljeno govoreći, miogeloze su nakupine mliječne kiseline u samom mišiću ili neposredno oko njega. One nastaju poradi nemogućnosti krvne i limfne cirkulacije da tu istu mliječnu kiselinu evakuiraju iz mišića, te ju prenesu u jetru na daljnju preradu. Rezultat takve situacije trebale bi biti kvržice koje su bolne na dodir, te bolnost kod pokretanja ili u mirovanju. Neobično jest što se miogeloze javljaju samo u predjelu ramenog obruča i međulopatične regije i nigdje drugdje na tijelu.
Već tijekom školovanja imao sam problema sa razumjevanjem ovog objašnjenja. Kasnije tijekom mnogih godina rada pomalo u šali, a više u zbilji usporedio sam miogeloze sa Yeti-jem, Snježnim čovjekom. Naime zajedničko im je to što svi kažu da postoji, ali ih u stvarnosti nitko nije vidio. Štaviše, u nekim kliničkim ispitivanjima, prilikom operativnih zahvata na ljudima koji "dokazano" pate od miogeloza, ili na kadaverima (prilikom obdukcija) nikada nije pronađeno ništa što bi sličilo na miogelozu. Dalje, većina bolnih "kvržica" koju opisuju pacijenti, a i poneki maser, nisu ništa više doli normalne anatomske neravnine u predjelu širjeg ramenog obruča i gornjeg dijela leđa. Osjećaj da nešto "preskače" prilikom masaže bolnog mjesta uzrokovan je samom pokretom kod masaže, a ni u kom slučaju stvarnom deformacijom (osim u iznimno rijetkim i specifičnim slučajevima).
Slijedom svega toga, terapija koja je uvriježena u "liječenju miogeloza" jest intenzivna, pa čak i gruba masaža kojom se "razbijaju" kvržice. Ona u prvih dva dana rezultira povećanjem bolnosti, a tek nakon toga i djelomičnim njenim smanjenjem. Nakon najviše jednog tjedna, sve se vraća u stanje prije "terapije", te je postupak potrebno ponoviti. I tako u nedogled.
Pitanje zašto se "miogeloze" javljaju samo na tom specifičnom dijelu tijela i nigdje drugdje, te pitanje zašto miogeloze u stvarnosti ne postoje, jedno je pitanje i ima jedan, iako ne baš jednostavan odgovor.
Mišićni sustav vrata, stražnjeg dijela ramena i lopatica posve je specifičan. I dok se drugi mišići na tijelu tijekom stajanja ili sjedenja odmaraju, sustav gornjeg dijela leđa stalno je napet, jer mu je cilj držati glavu i ramena stabilnim pri sjedenju i radu za stolom ili kompjuterom, kao i kod svih ostalih fizičkih aktivnosti. Koliko je to naporno može vam pokazati jednostavan test. Sjednite udobno u stolicu, te samo podignite stopalo od poda tako da potpuno opružite nogu u koljenu. Tu poziciju nastojte zadržati 5 minuta. Čak i ako ste potpuno fizički spremni, mišić će se početi tresti nakon 2 minute, a prva zatezanja i bolovi početi će odmah poslije toga. Upravo je to stanje vaših mišića vrata i stražnjeg dijela ramenog obruča, s tim da tijekom dana oni ostaju napeti desetak i više sati. Ako je dugotrajno sjedenje i stajanje još povezano i s manjkom fizičke aktivnosti, tada tijelo skraćuje mišiće i tetive, smanjujući na taj način ukupni utrošak energije pri tim aktivnostima. Tada na scenu stupa prosta fizika, koja kaže da je rad jednako sila puta dužina, što će reći ako je dužina manja za isti rad potrebna je veća sila. Sve to onda uzrokuje veće sile koje pri istim pokretima vrata i ramena djeluju na hvatišta mišića za kost, ili na prijelaz mišića u tetivu, što su i najosjetljivije točke u lomomotornom sustavu. Tijekom vremena, razvijaju se kronična bolna stanja na tim osjetljivim mjestima, koja smo lakonski prozvali miogelozama i tako jednostavno pokušali pospremiti ne baš jednostavan problem u ladicu. No, u stvarnosti, liječenje "miogeloza" ili bolje rečeno bolnih stanja vrata i međulopatične regije sve je samo ne jednostavno.
Slijedom svega izrečenog, jasno je da se opisani bolovi ne mogu jednostavno sanirati masažom, pa ma kako ona gruba bila. Već je prije svega potrebno dijagnosticirati stanje mišićno- koštanog sustava vrata i ramena, te uočiti eventualno prisutnu mišićnu slabost, kao i skraćenja pojedinih ili svih mišićnih skupina. Zatim to stanje valja liječiti prije svega adekvatnim kinezioterapijskim programom (dakle vježbanjem), a masažu, kiropraktiku, te cijeli niz drugih fizioterapijskih postupaka upotrebljavati kao pomoć u smanjivanju simptoma, a nikako ih prezentirati pacijentu kao apsolutnu i samodovoljnu terapiju, koja to u stvari nije.
U novije vrijeme, sam se termin "miogeloza" sve više zamjenjuje terminima "miofascijalna bolna stanja", ili "okidačkim točkama" (trigger points), koje opisuju gotovo iste simptome kao i kod miogeloza, ali drugim nazivima i ponešto promjenjenim objašnjenjima. Iako je ova "evolucija" donjela određeno poboljšanje u razumjevanju, te potom i liječenju tih bolnih stanja, još uvijek se nastoji "čarobnim" zahvatima u nekoliko terapija riješiti dugogodišnje probleme. Žao mi je što to moram reći, ali u najvećem broju slučajeva to nije moguće.
Iz svoje vlastite prakse mogu reći da je osnova liječenja svakog kroničnog stanja razumjevanje pacijenta kako je on najodgovorniji za stanje svog lokomotornog aparata i kako je njegov životni stil najviše pridonio razvoju bolova koji se teško liječe, te je i promjena tog životnog stila najbolji put trajne sanacije bolnog stanja, dok je fizioterapeut samo vođa puta, a fizioterapija pomoć na putovanju.
Vjerojatno si čitala ovo, na to sam naišla jer je i MM mjesecima hodao od fizijatra do fizijatra, od masaže do masaže i nikako mu nije bivalo bolje.