Preemotivan osmogodišnjak...

Potaknulo me da započnem ovakvu temu nekoliko neugodnih događaja za koje sam se uistinu uplašila da bi mogli ostaviti trajne posljedice na moga (skoro) osmogodišnjaka.

Konkretno u nazad kratkog vremena desilo se da su mog sina Dominika na vrlo grub način napadala starija dijeca iz škole. O tome sam već pisala na forumu ali to su stvari koje ne prestaju... Zadnji dan škole otišla sam po svoje dijete kao i svakoga dana kada sam ga vidjela da mi prilazi nekako utučen,snužden. Izgledao je tako loše da sam prvo pomislila da mu je zlo, da će se srušiti meni pred očima a na upit šta mu je rekao je da nije ništa i utučeno krenuo dalje.
Tek kod kuće sam uspjela mic po mic otkriri da su mu ispred škole opet neki stariji dječaci rekli nešto jako ružno i uvrijedljivo.
Pokušala sam mu objasniti da ne smije takve stvari uzimati k srcu i da će toga biti još ...

Mislila sam da je to prošlo kada se istog dana kasnije moj sin vratio kući iz igre u pratnji jedne majke. Dominik je opet izgledao kao da mu je loše a kada sam pitala tu mamu šta se desilo rekla je da ne zna i da ga je samo upozorila da se nesmije penjati na neka drva.

Posjela sam svoje dijete za stol i tražila da razgovara samnom kada se on u jednom trenutku totalno emotivno slomio i počeo plakati a kroz ridanje mi je rekao sljedeće "mama osjećam se prazno, kao da mi je srce prozirno, nitko me ne voli i ne respektira" :( Toliko sam se uplašila na te riječi jer to nije prvi puta da čujem nešto slično od njega.

Odmah sam išla razgovarati sa učiteljicom i molila da nam nađe nekog školskog psihologa. Poslije sam od drugog učitelja čula da nije dobro dijete voditi psihologu jer će "imati dosije za cijeli život" :? :shock:
mislim, želim pomoći svome dijetetu na svaki mogući način ali ipak ne želim da bude etiketiran nekim dosijem za cijeli život.

Tako da ne znam šta da radim?


Juče se desila još jedna stvar- čula sam nekakvu viku iz vana i mislila da se igra s djecom ispred kuće ali sam kao i uvijek ,naravno izašla da vidim je li sve pod kontrolom. Zvala sam ga i čula kao iz daljine da viče "mama mama!!!" Već sam bila ljuta zašto je otišao tako daleko kada sam čula lupu iz auta pored sebe. Noge su mi se odsjekle i otvorila sam gepek kad ono moj sin u gepeku sav znojan uplakan i pod stresom. Ma kakav stres upao je u pravi pravcati fras! :shock:
Bio je toliko uplašen da se tresao i ja se sada bojim hoće li to ostaviti nekakve traume na i onako preemotivnom diječaku. :(


Moram objasniti malo i našu obiteljsku situaciju zbog čega još više brinem za svoje dijete.
Zahvaljujući netoleranciji i neljudskosti muževih roditelja bili smo jednom, prije nekoliko godina dovedeni u jednu ekstremnu situaciju gdje je sve umalo moglo završiti razvodom. Njegovi roditelji su upravo to imali u planu... To je dovelo naravno do brojnih svađa i koliko god se ja trudila da baš sve ne dopre do dijeteta ipak se i on dosta toga nagledao i naslušao tako da i dan danas kada se mm i ja proriječkamo(kao i u svakom braku) moj sin reagira neprimjereno burno...


Isprike na dužini posta ali došlo mi je da istresem taj teret sa srca i bit ću zahvalna svakome tko mi može dati neki savijet. prije svega u dilemi sam da li ići psihologu ili ne?

Draga mozarela, ovo što ti opisuješ nije preemotivan dječak - već zlostavljan dječak.
Osim sa psihologom, tu treba razgovarati i s pedagogom škole, ravnateljem, a mislim da bi i centar za socijalni rad imao posla - pogotovo oko djece koja trpaju drugu djecu u prtljažnik auta! Pa to je mafijaški sistem :evil:

Učitelj koji govori o obilježenosti djeteta odlaskom kod psihologa je prilično ograničen, da ne kažem - glup. Psiholog je tu da pomogne, pogotovo ako takav "učitelj" ne može. Neka zamisli svoje dijete u takvim problemima pa onda nek govori o obilježenosti.

Želim ti da, kako god da odlučite, napravite najbolje za svoje dijete. :love:

mozarela, ja mislim da bi bilo dobro da potrazis strucnu pomoc za svog sina, ako se bojis da je nestretan, a sama ne znas kako mu pomoci.
Ovo s dosjeom za citav zivot mi je bezveze, ali jasno mi je da mozda djecak ne zeli da ga prijatelji vide kako odlazi skolskom psihologu.
Mozda ti mozes otici skolskom psihologu i objasniti situaciju te zamoliti za savjet - mozda te moze uputiti na neko savjetovanje ili terapiju van skole.

Meni ovo sto si pisala zvuci zabrinjavajuce, a isto tako sam sigurna da se tvom sinu moze pomoci da se osjeca bolje, samo treba naci nacina.

Moj sedmogodisnjak, isto veliki emotivac, u zadnje vrijeme ima ucestale nekakve epizode autodestruktivnih izjava, koje me poprilicno brinu, i takodjer bih najesen, ako ne vidim da se stanje popravilo, potrazila psiholosku pomoc.

A ovo s gepekom mi nije bilo jasno - kako je dospio u gepek?

kako je dospio u gepek?
znaš li tko ga je tamo stavio?
ti i TM bi trebali razgovarati sa roditeljima te djece
to je strašno

Citiraj:

---

mozarela prvotno napisa

.. prije svega u dilemi sam da li ići psihologu ili ne?

---

obavezno
kakvo etiketiranje :x

Svakako ići psihologu. Kakav je to užasan, užasan mentalitet kod nas da se stalno govori o tim dosijeima za cijeli život, obilježavanju djece...
Mislim da treba naći kvalitetnog psihologa (kod školskog bih išla ako zna raditi svoj posao, ako ne, onda nekom drugom) i potražiti pomoć, kad ne znamo kako dalje.

U gepek je ušao sam a poklopac se slučajno zatvorio. :/ što se tiče nasilja već sam pisala da smo u vrlo nezgodnom okruženju a jedna odvjetnica nam je rekla da je to škola sa najviše delikvenata u gradu.

mene više zabrinjavaju njegove riječi. :( da jedan osmogodišnjak koristi izraze da mu je srce prozirno. :( to nije čuo od nas roditelja sasvim sigurno, to su njegove riječi a mene to užasava.

Ravnatelj je sasvim sigurno sljedeći korak tj. mislim razgovarati s njim na početku iduće školske godine.

si sigurna to za gepek?
ja ne bi čekala jesen i ravnatelja

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

si sigurna to za gepek?
ja ne bi čekala jesen i ravnatelja

---

ravnatelj nam je neki mlađahan :mrgreen: bojim se da će zaboraviti na nas do jeseni.

sigurna sam za gepek jer sam ga ja ostavila otvorenog kod vađenja stvari iz auta :oops: a Dominik je bio sam u dvorištu.

a zakaj kako se očituje ta autodestruktivnost kod tvojeg sedmogodišnjaka?

zanima me kako općenito reagiraju djeca u određenoj dobi?
Ja se sve nadam da su to faze koje će proći ali isto tako znam (a i vidim :roll: ) da dijete jako puno kopira u toj dobi. Ja na mome sinu mogu primjetiti svaku fizičku gestu koja je u nijansu ista kao u mm. Način na koji se podboči kad ga nešto ljuti, mimika lica na iste situacije... Dok npr. od mene više kopira karakter- prgavi i nedokazni. :mrgreen:
S druge strane on je još naivno dijete koje nikome ne želi loše ali kada on krene s nekim samodopadnim stavom(vidi od mene jel :mrgreen: ) a iza toga još uvijek ne stoji nekakvo pokriće nego samo isprazne riječi koje mnoga djeca shvaćaju provokativno i napadački. Npr. Dominik uvijek ima potrebu dokazati koliko je on pametniji(javlja se i kad nešto ne zna :roll: ) spretnij(pa se razbije u takvom pokušaju :roll: ) itd... Ako razumijete što hoću reći.

Zato krivim puno sama sebe .

Mozarela na tvoje osnovno pitanje odgovor je da, odi psihologu. Tvoje dijete treba psihički osnažiti, a dobar dječji psiholog mu može pomoći u tome. Djeci je teško naučiti prepoznavati svoje i tuđe osjećaje i nositi se s njima, a to je pogotovo teško jako emotivnoj djeci. Ovo s "dosjeom" bi kod mene išlo na jedno uho unutra, na drugo van. To meni miriši na logiku da školi psiholog nije potreban, pa ga zato mnoge škole niti nemaju. Ako dijete ima problem, taj problem treba rješavati.

Citiraj:

---

mozarela prvotno napisa

a zakaj kako se očituje ta autodestruktivnost kod tvojeg sedmogodišnjaka?

---

pa u zadnje vrijeme, kad ga uhvati ocaj (a uhvati ga ocaj zbog svakakvih sitnica), prica da ce se ubiti.
On se inace lako rastuzi i impulzivan je, oduvijek, ali ne znam otkud mu te suicidalne misli? Ne znam gdje je to cuo? I ne zvuci samo kao fraza, nego kao da stvarno tako osjeca.
Moram malo pripremiti teren, uhvatiti zgodan trenutak i popricati s njim o tome (sto nije lako, jer ne voli o nekim stvarima razgovarati).

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Mozarela na tvoje osnovno pitanje odgovor je da, odi psihologu. Tvoje dijete treba psihički osnažiti, a dobar dječji psiholog mu može pomoći u tome. Djeci je teško naučiti prepoznavati svoje i tuđe osjećaje i nositi se s njima, a to je pogotovo teško jako emotivnoj djeci. Ovo s "dosjeom" bi kod mene išlo na jedno uho unutra, na drugo van. To meni miriši na logiku da školi psiholog nije potreban, pa ga zato mnoge škole niti nemaju. Ako dijete ima problem, taj problem treba rješavati.

---

tako sam i mislila.
hvala svima na sugestijama i definitivno idemo psihologu.


"taj" učitelj koji misli da dijete ne treba psihologu je moj svekar :roll: no on je do učiteljske diplome došao dok je bio na političkoj funkciji tako da...


a zakaj- pričaj s njim pod hitno! osobno ne dopuštam ni jedno izgovoreno "ubit ću se" bez opsežnog razgovora o tome.


okruženi smo s previše vijesti gdje sve mlađa i mlađa djeca boluju od depresije ili od nekih poremećaja odrasle dobi.

moj sin neki dan kaže da ga zezaju da je buco i da mora smršaviti! :shock:


osobno sam bila u jednoj fazi blaže depresije što je bio sasvim pristojan pakao. nije se s tim šaliti i mislim da bi svaki roditelj trebao prepoznavati i reagirati na slične stvari.

Možda je tvoj svekar "stara škola" iz onog vremena kad su psihologu išli samo neki štemeri.

A zakaj, kažu da takve izjave ne treba zanemarivati. Može se raditi samo o nekom fraziranju koje je trenutno pokupio, ali može biti i znak problema, pogotovo zato što primjećuješ i neke druge pokazatelje. Popričaj s njim, a po potrebi i s nekim drugim.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

A zakaj, kažu da takve izjave ne treba zanemarivati. Može se raditi samo o nekom fraziranju koje je trenutno pokupio, ali može biti i znak problema, pogotovo zato što primjećuješ i neke druge pokazatelje. Popričaj s njim, a po potrebi i s nekim drugim.

---

Hocu.
Mislim da njega prilicno opterecuju njegove obaveze (iako ih naoko obavlja s izrazitom lakocom i odlicnim uspjehom) i da nema dobro razvijene mehanizme nosenja sa stresom.
Tu mu mi moramo nekako pomoci, jer ce zahtjevi i obaveze rasti.

Za pocetak, iskoristit cemo ljeto za malo vise povezivanja, zajednickih aktivnosti i razgovora, a bez stresa.

Citiraj:

---

a zakaj prvotno napisa

Mislim da njega prilicno opterecuju njegove obaveze (iako ih naoko obavlja s izrazitom lakocom i odlicnim uspjehom) i da nema dobro razvijene mehanizme nosenja sa stresom.

---

ne bih se htjela miješati u temu jer niti imam iskustva niti znanja. čini mi se da zdenka pametno govori (kao i uvijek, jel'te).
mene je zaintegriralo ovo nošenje sa stresom. juraj najesen kreće u školu, i ovo povezivanje stresa s djecom mi je totalno :shock:
zar je moguće da su djeca pod stresom zbog osnovnoškolskih obaveza? da li se prije o tome nije pričalo ili se meni čini da jednostavno tog stresa nije niti bilo?
najlošijim učenicima u razredu bilo je, naravno, frkovito prije informacija, ali čak i kad bi loše ocjene rezultirale nekakvom kaznom - gdje je tu stres? znao si što te čeka kad starci saznaju i to je to.
koja to očekivanja imaju djeca, a da budu pod stresom zbog svojih obaveza?
ako je totalno OT, zanemarite. eto, samo brinem unaprijed za svojeg prvašića.

cvijeta u razred s mojim sinom ide i dječak koji pati od migrena :( nevjerovatno ali istinito- svaki drugi treći dan pozivaju roditelje jer dijete povraća od bolova :(
taj dječak na loše ocijene ili druge školske situacije reagira tako. majka mu je izuzetno blaga žena ne vjerujem da ga kažnjava zbog ocijena. :roll:

moj je odlikaš i nema problema s gradivom i nastavom ali evo npr. jednom je došao kući utučen i zaključio da ga učiteljica ne voli a kada sam pitala zašto to misli odgovorio je kako mu je učiteljica rekla da sjedne jer je preskočio jedno slovo abecede i da će pitati nekoga drugog tko to zna. To je za njega bila vrhunska uvreda.

Nekada reagira i na mlađeg brata ali nikada otvoreno jer mu uvijek govorim koliko je on voljeno dijete i to će uvijek biti bez obzira na sve ali evo ima trenutaka kada beba želi samo mene i plače ako mu se približi netko drugi a Dominik ga strašno voli pa na takve stvari reagira tako da je jednom meni došao plačući "nitko me ne voli, ni brat me ne voli". :/

Cvijeta, i kod mog M. je bilo problema s nošenjem sa stresom u prvom razredu. Njima je prvi razred jako težak, pogotovo prvo polugodište, drugo je već mila majka. Najstresnije im je priviknuti se na školu - obaveze, pristup, odnos s učiteljicom. Jako stresno je i naći svoje mjesto među djecom, što je njima svima potrebno i jako važno. Onda dolaze i ocjene, mjerenje između djece, što je podjednako stresno i za bolje i za lošije. Jasno, ne treba od toga raditi misu - kako svi, tako i tvoje dijete, ali nemoj se zavaravati da je to baš tako lako.

Mislim da je i prije bilo tako, samo smo mi već te teškoće pozaboravljali.

Uglavnom, ja sam sretna što je M. završio taj prvi razred (u konačnici je sve izvrsno) i mislim da će mu biti puno ljepše i lakše u drugom razredu. B. je sad prvašica, pa ćemo sve to, vjerojatno na novi način, prolaziti još jednom.

cvijeta, nemoj brinuti unaprijed, djeca su razlicita i razlicito reagiraju.

mozda ja sam ja pogresno locirala antunov problem, kad sam ga pripisala stresu i obavezama, ali za sad mi se tako cini.

mislim da je moguce da dijete bude 'optereceno' skolom vec u prvom razredu.
ja sam, recimo, bila, samo sam to uvijek drzala u sebi, i uglavnom pod nekakvom kontrolom.

on je iz jedne sredine koja je bila izuzetno kontrolirana i egalitarna (u vrticu) nasao u sredini u kojoj ima obaveze, u kojoj ga se procjenjuje (odmah je procijenjen kao izvrstan, pa su u skladu s tim bila i daljnja ocekivanja), i u novom drustvu - veci broj ucenika, a socijalni odnosi su u velikoj mjeri prepusteni djeci (u vrticu su tete puno vise moderirale).

K tome, on je uvijek bio dijete koje je vani uzornog ponasanja (cak bih i ja rado da je koji put nestasniji), pod 'bremzom', a doma otvori sve ventile.

Ne znam tocno kakva su iskustva drugih prvasica (mozda bismo trebale o tome na nekom drugom topicu), ali mislim da se moze govoriti o nekakvom stresu (iako je grozna pomodarska rijec).

Ah, Zdenka je vec sve lijepo i razlozno objasnila (nisam prije vidjela odgovor, pa sam neke stvari ponovila) :)

poslat ću ti pp sutra

drž se :love:

Citiraj:

---

mozarela prvotno napisa

Nekada reagira i na mlađeg brata ali nikada otvoreno jer mu uvijek govorim koliko je on voljeno dijete i to će uvijek biti bez obzira na sve ali evo ima trenutaka kada beba želi samo mene i plače ako mu se približi netko drugi a Dominik ga strašno voli pa na takve stvari reagira tako da je jednom meni došao plačući "nitko me ne voli, ni brat me ne voli". :/

---

mozarela, ja bih na vašem mjestu svakako razgovarala s dječjim psihologom - možda ne u školi, ali sa stručnom osobom obavezno. Sad možete spriječiti mnogo veće i teže probleme koji se mogu javiti u pubertetu i kasnije.
(imam takvu situaciju u užoj obitelji, i znam kako je sve krenulo - od nižih razreda osnovne škole, problema s vršnjacima i izjava "mene nitko ne voli" :/ )

Dječji psiholog da, ali možda ne u školi (jer su često preopterećeni i nemaju dovoljno vremena posvetiti se djetetu onako kao to može neki privatni ili "neprivatni". Svekra zanemari, pogotovo nakon onog pokušaja rastavljanja tebe i TM-a.
Ja se s preosjetljivošću i zločestim dječjim komentarima borim još od vrtićkih dana kad je znala čuti da je glupa, kad je nosila frizure da bi se svidjela prijateljicama, kad je glumila klauna i glupirala se pred njima da bi bila prihvaćena, kad je morala slušati komentare tipa:"pa šta ti mama radi kod kuće kad te nije naučila čitati i pisati!" (mama je inače prof. hrvatskog jezika) i sličnim! Sve smo to liječile razgovorom i učenjem kako se treba postaviti u takvim situacijama i što reći jer će takvih situacija i ljudi kroz život biti toliko da će se jedino stavom i jezikom moći zaštititi i izgurati dalje!
A ovo pred školom svakako treba reći nekome iako se bojim da neće riješiti problem jer da su ti roditelji odgajali svoju djecu, ona ne bi radila takve stvari!
Držite se i udrite razgovarati! :love:

Ja isto savjetujem psihologa. Ja sam dijete koje, danas kada pogledam unazad, sam se osjećala nevoljenom od okoline i to jako, samo što sam to čuvala u sebi i tek danas pokušavam izaći s tim svim na kraj.

Tako da mogu jedino pohvaliti tvoje dijete, a onda i tebe, čim ti je došao i rekao to, nebitno na koji način. Znači uputio te u svoj problem i osjeća se dovoljno sigurno da ti to kaže, pogotovo to za prozirnost i praznoću...

Nadam se da ćete to uspjeti rješiti i da ćeš nam javiti kako se stvari odvijaju.

A za svekra :evil: a sa takvim mišljenjem i savjetima ima jako punoljudi... :(

zaista vrijedi potražiti stručnu pomoć. uvjerila sam se u to kad sam krenula na radionicu za uspješno roditeljstvo. očekivala sam samo ugodno druženje sa drugim roditeljima, a naišla na iznenađujući pristup koji mi je otvorio oči nad svojim greškama.
nisu sva djeca ista i ne mogu svi sami izboriti svoj status u društvu.

sunca, kad si išla u školicu? Možda samo bile zajedno?

tesko - ja u labinu, istra :)

srce mi puca svaki put kad čujem da klinci maltretiraju druge klince. sve to spada u odrastanje ali...

psihologa bi svakako trebalo posjetiti, no možda bi bilo dobro da zajedno pronađete neku aktivnost, sport, glazba... nešto što bi mu se svidjelo, gdje bi mogao upoznati nove prijatelje i graditi pozitivnu sliku o sebi među svojim vršnjacima.

sjećam se koliko je moja najbolja prijateljica patila cijelu osnovnu školu samo zato jer je uvijek bila najbolji đak, a mama je u istoj školi predavala glazbeni i nije baš bila ljubljena. :/

srednja škola je bila raj.