Jel to depresija, hormoni...?
Gledam ovu moju malu. I sve na svijetu mi je.
Kad se rodila, nisu mi dolazili prati, usisavati, peglati...Došli bi u cipelama, ne bi prali ruke... Još si ih morao dvoriti i čistiti iza njih. I svaki put objašnjavati jedno te isto. Bilo je kako je to držite, daj joj vode, daj joj keksa i banana, malo soka... Toliko su me izluđivali da sam im iz knjiga kopirala poglavlja o nadohrani i dojenju. Ali sve uzalud. I tako do njenog šestog mjeseca.
Sada je već veća, jede, drugi šute.
Za dva mjeseca bi trebala u jaslice. A ja na posao. Ne znam kako ću to, ostaviti je tamo samu tako malu. A ne sviđa mi se niti ideja da je čuva neka žena (a i ne poznajem niti jednu). Nikada nije bila bez mene i mog muža. Stalno je s nama (osim toga, ti drugi joj ne znaju ni pelenu promijeniti, znaju samo kvocati). A nije da bih je ostavljala, ne mogu to niti zamisliti.
Ne da mi se ići na posao, što ću tamo, njoj sam potrebnija. Najrađe bih otkaz dala.
Umjesto da uživam, igram se s njom, ja se živciram. Treba mi odmor, a ne posao... Znam da ima katastrofa i težih stvari, pa je to što mene muči totalna glupost. Ali eto.
Ne znam što ću sama sa sobom.