Dječak je naš, slavimo Božić
Dječak je naš. Stigao je na kraju polugodišta. S putnom torbom u kojoj je bilo tek nekoliko komada odjeće, sa školskom torbom i nekoliko sažvakanih knjiga i neurednih bilježnica. Bit će naporno u školi, pomislila sam čim sam mu vidjela knjige. Puštam da prođu blagdani pa ćemo se onda baviti i školom.
Preuredili smo dječju sobu. Naša spavaća soba je veća i sad je prenamjenjena u dječju, a mi se stiskamo u bivšoj sobi moje kćeri. I djeca su sudjelovala u selidbi,slaganju igračaka, spremanju ormara. Zajedništvo počinje. :oops:
Već imam mnoštvo anegdota i kad malo bolje razmislim, sve što se događa izgleda mi kao kakav scenarij za film. U gotovo svakoj situaciji osjećam kako je naš sin živio posve drugi život i kako je to malo biće stisnuto, zatomljeno i zgrčeno. Rječnik mu je siromašan, teško s eizražava, ne može prepričati niti jedna doživljaj već sve kaže u dvije, tri proste rečenice.
Primjerice, kada nam je došao u posjet za Svetog Nikolu nije želio očistiti čizmicu kako bismo je stavili na prozor. kad poslije otkrijem da se iza toga krije strah da ništa neće dobiti. A kad ga je moja kći pitala što bi htio od Nikole, odnosno, što će napisati u pismu (naravno, on pismo nije ni želio napisati, već je ona u ime sebe i njega), on je rekao- 5 kuna. Ona će na to "Ali Nikola donosi darove a ne novce." A Mali joj kaže: "Pa onda neka mi donese 5 kuna i 3 litre coca cole." Igračka mu nije ni pala na pamet. A taj izraz sreće kada je ujutro u čizmici pronašao dar, igračku!!!! :heart:
Polako se otvara. Prihvaća nježnost. Čak je i traži. Neku je večer želio da legnem kraj njega, na način na koji to radim sa kćeri. A ona kaže:"Ali, mama, a kako ću ja bez tebe?" A on odgovori:"Pa jučer je bila s tobom, danas sam ja na redu." Ja sklopim dogovor da ću jednu večer leći uz njega, a drugu uz nju. Pristane i mala razmaženka, što je velik ustupak jer ritual uspavljivanja je za nju vrlo važan. :oops:
Želi surađivati no nije ga lako namoliti da crta, radi nešto kreativno, sjedne za stol. A što nas tek čeka kada ćemo morati vježbati čitanje i pisanje???? MIlsim da bi mogao satima sjediti, ne raditi ništa, valjati se po kauču, vješati...Kad mu predložim što bi mogao raditi, kaže -dosadno mi je, ne da mi se. Sindrom domske djece, pretpostavljam, ne zna se igrati iako je dobio autiće, legiće, sve za dečke. Danas kad sam došla u njihovu sobu, važno mi kaže-evo, vidiš. igram se. Dakle, i to moramo učiti. Kako se igrati a da to ne bude samo trčanje, skakanje, bacanje jastuka ili nabacivanje loptom. A kako je naše žensko dijete psove drukčije i može satima pisati, crtati, čitati ili se sama igrati, to djeluje prilično drukčije. Druga je to energija prava muška, snažna, materijalna, prodorna. :saint:
Zanimljivo je, uzbudljivo. U svakom se trenu nešto događa i moram barem jednim okom i uhom biti prisutna. Polako se snalazi u kući, pamti imena, učimo što voli a što ne voli. I kći mora vježbati zajedništvo. Mala je rklajica navikla biti u centru pažnje i na neki je način silno velikodušna i sve mu daje (od sobe, igračaka, mame i tate), a u nekoj je drugoj situaciji netrpeljiva i ljubomorna i želi biti posve sama kako je on ne bi smetao. I nju čeka svašta. A opet, ne znam kako bsimo bez nje. Čini mi se da baš uz nju može mnogo brže napredovati, otvarati se. Uz nju u kući vlada smijeh, svijet igre, zabave pa i svađe. Ona ga uči, ispravlja i katkad je otvorena do boli. Ali nema tajni, zakulisnih igara. :love:
Kako nam savjetuje Zdenka, valja rješavati jedan po jedan problem. Polako, strpljivo. :heart:
Pišem dalje, prihvaćam savjete od iskusnih
