Unatrag 6 godina ja sam se udala. To i nije toliko važan podatak.
Želim reći da sam se zbog 2 spontana i naše :saint: , do rođenja moje zdrave krasne L. natrpala obavezama. Sve sam si to natovarila prije trudnoće, i uspješno to održavala duuuugo. Trudnoću prošla školski,radeći i vozeći doslovno do zadnjeg dana.
Od aktivnosti ima svega. Redovito treninzi odbojke, tenisa. Radim svaki dan. Radno vrijeme nemam jer imam svoju firmu tako da mi je radni cijeli dan, kad god zatreba. Imamo psa kojeg ja vodim u šetnju i ujutro i navečer. To moramo zajedno ja i moja beba, pa je to proces.
Evo kako izgleda moj dan još od kad je L. imala 4 mj.
Ustajanje na štopericu u 6.00 Tuš, šminka, odjevanje do 6.30. Budim moju mrvicu i dajem joj jesti. Zatim ju presvlačim, spremim i u 7.00 smo kod tete čuvalice do koje idemo pješice jer je u zgradi do nas. Vraćam se kući i izvodim psa nabrzinu da obavi što ima (bez brige, uz sav pribor za čišćenje). Vraćam se kući i već je 7.30 Brzo jurim van sjedam u auto i u 8.00 sam na poslu.
Raaaaadim do 14.30 trčim u sitniju kupovinu pa brzo kući da L. skuham mali ručak. I ja nešto bacim u kljun usput i malo poredim krevete i postavljam na mjesto nešto onako u hodu. Kad je to gotovo oko 15.15 trčim po L. na čuvanje i dolazimo kući. Dam joj jesti i onda se igram s njom, a to je biti stalno u polučučnju i zgrbljena jer ona samo šta ne prohoda.
Pon. i sri. imam treninge odbojke i L. ide samnom u kolicima, da ni ne opisujem kako to funkcionira. Tajnica sam kluba i vodim klnkicama trening. Ne mogu to ukinuti. Utorak i srijedu kad je stavim spavati počela sam ići u teretanu. Mama je sa njom kući. Ne želim se toga odreći jer mi koristi, i bolje se osjećam. Imala sam od poroda glavobolje i križobolje od spinalne i vježbanje mi je jako pomoglo.
Petak navečer uvijek idemo kumi u goste, ja i moja L. autom 20-tak km su udaljeni i imaju malu curicu kao mi i volim da se ona i L. upoznaju i igraju jer mislim da joj koristi.
Svaku večer još izvedem psa, stavim prati robu. Mama mi se smilovala pa mi je objesi ujutro ili kad stigne, ja samo vidim kad visi. Subotu radim do 13.00 ostalo vrijeme sam sa L. uvijek negdje, i nedjeljom ručak kod mame.
Uglavnom posao-dijete-obaveze-pas-prijatelji-muž-brak-kuća- Sve na štopericu i mrzim kad kiksam u zacrtanoj organizaciji.
ALI NE MOGU VIŠE!!!
Ne znam čega se odreći, kome reći dosta. Moje djete me želi malo kvalitetniju, ja želim nju više. Treba mi moja mrvica, i pretežno je svugdje osim na posao vodim sa sobom jer imam grižnju savjesti da nisam dobra mama zato jer puno radim. I MM i mama su mi rekli da nešto izbacim jer se vidi da pucam, a ja ne znam šta. Slažu se i da jesam dobra mojoj L. jer je stalno sa mnom, ali meni trpe živci i zdravlje. Ja trebam pauzu od svega, a ne mogu si je dozvoliti. Ove sve obaveze bih i mogla ukinuti (odbojku, teretanu, kumu...) ali ne znam šta. Kako reći tim ljudima koji od mene očekuju uvijek istu uslugu da mi je dosta. Umorna sam i ja više to ne mogu.
Sramota je da sam pomišljala i kako bi bilo super da barem nemam psa, onda ga pogledam i sjetim se koliko mi ljubavi i radosti daje, a tek L.
Nisam pametna od kud početi, ali prolupat ću. Ima li netko slično iskustvo?
