ljubomora

Edita samara Samija :( Je li joj na vidiku, klepi ga. Neki dan ga je osamarila ko velika, a on je prvo napravio onu tuznu facu, te cikno.
Mi ga cuvamo ko suho zlato i jos ne smijem nasamo ostati sa njih dvoje. Mama mi je naredna dva mjeseca tu, pa se nekako organiziramo...
Edita nikad ranije nije pokazivala ljubomoru, ali sada je uzasna. Stvarno nisam mislila da ce biti toliko ljubomorna. Inace, nikad nije udarila nijedno dijete, ali sad Samija kad vidi krene prema njemu sa posebnim sjajem u ocima.
Ima li neko slicna iskustva. meni je jasno da je ona sada dobila konkurenciju i da se osjeca zapostavljenom, iako joj i dalje vise paznje posvecujemo nego Samiju. Srecom pa je on jedna sasvim solidna beba, mnogo mirnija od Edi u tom periodu. Dokle ovo traje?
Pokusavamo da je ukljucimo u sve radnje oko Samija, ali ona sve to ignorise. Jedino je jucer malo obratila paznju kada joj je Sami ko fol sutao loptu.
Jutros dok sam ga hranila, Edita je otisla u svoju sobu, uzela bebu-lutku i zagrlila je, isto onako kao sto sam ja zagrlila Samija.

Ona je jos jako mala i sve i da hoces ne mozes joj objasniti neke stvari i sve sto ti ja mogu reci je da ce to proci onog trenutka kad njih dvoje pocnu komunicirati bez posrednika. (Ili kad joj Sami vrati pljusku). Do tad - strpljenje, cetvoro ociju i apaurin :))).

I mazi je puuno.
(Ovo s lutkom me skoro rasplakalo....)

Citiraj:

---

ninet prvotno napisa

Ona je jos jako mala i sve i da hoces ne mozes joj objasniti neke stvari i sve sto ti ja mogu reci je da ce to proci onog trenutka kad njih dvoje pocnu komunicirati bez posrednika. (Ili kad joj Sami vrati pljusku). Do tad - strpljenje, cetvoro ociju i apaurin :))).

I mazi je puuno.
(Ovo s lutkom me skoro rasplakalo....)

---

i mene..iako znam da ne treba dramatizirati..radi sve što i dosad..puno je mazi i uključi u radnje koje možeš oko samija..sve će to doći na svoje i poslije će ga obožavati..kako znam? moja sis je gazila našeg brata po prstićima na nogicama, jedanput ga je bacila s kreveta..onda je prošlo i danas je najfinija i najmiroljubljivija među nama

Mišica mala. Njoj vjerojatni ništa nije jasno. kako je sad odjednom tu još netko koga mama i tata paze i vole kao i nju. Radi onako kako si napisala. Bitno je da joj pričaš sve što radiš i da je u sve uključuješ da se osjeti važna i potrebna. A ovo s bebom :raspekmez:, pozovi ju da zajedno dojite. Ti Samija a ona svoju bebicu. I onda pričajte tko je koliko popapao i tko će prije podrignuti i sl. Samo da je stalno uključena.
I da, daj joj jednu veeeliku pusu od mene :*

Imam nesto osobnog iskustva zbog 2 sestre i 1 brata, a i dosta slusam price ostalih mama.

Ovo gdje ste sad vi je tek prva faza: starije dijete maltretira mladje, a roditelji brane mladje (normalno, jer se ne zna samo braniti).
Sljedeca je faza kad mladje dijete shvati da ga svi brane i pocne izazivati starije, starije uzvraca (brani se), a roditelji i dalje vicu starije.
Nakon toga je faza kad roditelji skuze "tko je tu ustvari kriv" i puste djecu da se u miru razracunavaju.
I na kraju je mir u kuci, jer djeci prestane biti zanimljivo, dodje vrtic, skola, obaveze, novi prijatelji, ...

Eto, s vremenom sve dodje na svoje mjesto, samo sto je jako naporno dok traje i zna se rastegnuti godinama... Naviknut ces se. :)

Edi moja preslatka...snahica moja. :love:

Snorki, a što reći? To ti je "bratska ljubav". Moj brat i ja smo 15 mj. razlike (ko Edi i Sami). Ja sam bilo užaaaaaaaasnoooo ljubomorna (ma i napisala sam ti to negdje). Šorala sam ga ko luda. Čak sam ga gurnula niz stepenice. Preokret je nastupio negdje pred vrtić. Postala sam njegov zaštitnik i šorala sam sve koji su ga krivo pogledali (da ne kažem, ne daj Bože, udarili). I dan danas je on moj mali braco.

Moji nećaci (razlika je 3 godine)...sve isto. Starijeg smo zatekli u jednom trenutku nad mlađim (mali je imao oko 2-3 mj) kako pljuje u njegovo lice. Onak sočno. Mali je bio užasnut.
Danas ne mogu jedan bez drugog. Šoraju se, svađaju, ali i obožavaju.

Znači, to je samo faza. I ko što su curke rekle, uključi mi snajku u svoje dnevne rituale sa Samijem. Neka ona hrani svoju bebicu kao i što ti hraniš Samija. Neka ga presvlači (ne može još, ali...), oblači, kupa.....ovako i onako sad je u fazi oponašanje tebe i tate i sve kopira.
I znam da mi je mama rekla da je kod nas najviše palilo to kad je ona mene "zadužila" za čuvanje ili bilo što drugo vezano uz brata. (normalno to kasnije).
Ali do tada...strpljenja i puuuunooo ljubavi i pažnje i jednom i drugom...

Hm...Mi nemamo problem s tim, Karlo bracu apsolutno obožava i da je po njegovom stalno bi ga ljubio i mazio...

Al kod nas se 'ljubomora', odnosno nije čak ni ljubomora koliko traženje pažnje i iskazivanje nesigurnosti, ispoljava drugačije...Neće spavat sam, mora netko od nas dvoje biti u sobi s njim cijelo vrijeme, i najgore, zadnjih 3-4 dana gura ruku u pelenu kad se pokaka i to razmaže po sebi...nikako da ga spriječim, do sad mi je uredno dolazio 'prijavit' da je kakao, sad samo šeće okolo i skužim tek kad vidim da mu je trbuh smeđi...

To još pali kad Filip spava, pa imam vremena otuširat ga, ali ne i kad recimo dojim ili prematam Filipa i jednostavno ne mogu spustit malog i trčat njemu...što se dogodilo maloprije...Pa je Karlo sav ukakan dočekao MM na vratima... :/

Ja sam mislila da bi ova faza ljubomore trebala proci za mjesec, dva tri..., a ne " do vrtica" :? Znam da ce uvijek biti malo ljubomore, ali dokle ovo klepanje?
maloprije ga je opet udarila rukom po glavi. Uopste ne stignemo odreagirati, a ona ga je vec dohvatila.

p.s kad bih vam pricala kakve smo sve scene imali sa Edi dok sam ja bila u bolnici, silno bi se isplakale :( Ja sam bila ko Hasanaginica, a kada sam dosla kuci, mislila sam da ce mi srce puc.
I sad kada sam kuci, napokon je pocela jesti. Cak samo se dogovorili sa mojom mamom da ostane sa Samijem dok ja i mm malo nasamo izvedemo Editu. Tada uziva.

Mi imamo prijatelje čiji se sin rodio kad im je kćerkica imala 2 godine. Unatoč višemjesečnim pripremama za bebu i pričama-akcijama-kazalištem po kući, kad je maleni stigao iz rodilišta curica ga je hvatala za vrat i doslovno davila čim bi se mama na sekundu okrenula. Ili bi mu onako malenom uvrtala ruku, lomila prstiće i sl., a sve s blaženim osmjehom na licu dok drugi gledaju...a kad bi bi zgrabila priliku zacaklile bi joj se oči i u akciju!

joj snorki upijam ove tvoje postove, pitam se kako ce biti kod nas. inace, slazem se s brundom. ukljuci je u sve aktivnosti, zamisli kako je ona sada zbunjena. tolika promjena i to odjedanput. sve pet, mama cijelo vrijeme njena, ok - malo se mama popunila, ali nista se ne mijenja i onda jednom dana mama cak i nestane, a kad se vrati - sve se promijenilo....

ljubni je, mazi, nadam se da ce se brzo naviknuti na brata.

Kod nas je prvih mjeseci bilo užasno. Kad sam došla doma s Danijelom, Elena je postala prava štetočina. Ja dojim danijela, a ona povadi i razbaca sve stvari iz ormara, izvuče sve pelene iz paketa, razlijeva sok po tepihu i sl. Uglavnom je radila stvari za koje je znala da nesmije. U vrtiću je grizla drugu djecu. Agresiju je najviše ispoljavala na meni i MM-u. Bila je jako razočarana i ljuta na nas. 80% vremena sam trošila na nju, a Danijel bi dobivao samo ostatke naše pažnje. Kad sam išla na WC, vodila sam Elenu sa sobom jer sam se bojala ostavit ih same.

Ja sam bila skroz iscrpljena od borbe i znala sam se rasplakati od jada i nemoći. MM je tada radio po cijele dane i dolazio bi doma samo spavati. Ma užas.

Kad je Danijel s 11 mjeseci završio na 10 dana u bolnici, Elena je bila sretna. Neznam kad je odlučila da ga želi u blizini, ali odjednom je promjenila ponašanje. Kad bi netko od prijatelja ili rodbine uzeo Danija na ruke i počeo ga nosati okolo, ona bi se prepala da će ga odnijeti nekamo i počela se derati da nek pusti njenog bracu.

Ljubomora je naravno ostala. Oni se stalno tuku, a ja se derem na njih. Kad držim Elenu na krilu, Danijel se dere i pokušava je izgurati da bi se on uvalio. Kad dignem Danijela, onda Elena traži da joj obujem cipele (zna to i sama) ili nešto slično. Ma vole se oni, ali bore se za isti teritorij.

Snorki, sve ovo što si napisala su moji najveći strahovi. Bojim se ostaviti Piu kad ću ići roditi, bojim se pomisli da joj niš neće biti jasno kad dođem s malom bebom iz bolnice, bojim se jednostavno cijele situacije.
Puno joj pričamo o maloj bebi i kako svi volimo malu bebu u maminom trbuhu, a onda ona nasloni glavu na moj trbuh i kaže : da-ga-ga-ga.
Inače je skroz mazasta i kad vidi nečije dijete, odmah se dođe pomaziti.
Znam da će situacija biti potpuno drugačija kad skuži da je mala beba zauvijek tu s mamom i tatom i da mora sve dijeliti s njom.

Sve je to normalno, ali ...

Spooky, mi mame moramo shvatiti da nase dijete mora odrast. A da bi se to desilo mora proci kroz razna emotivna stanja. Jedno od takvih stanja je i ljubomora.
Jeste da je Sami oduzeo Editi mnogo toga, ali je ona ipak dobila ono najvaznije- BRATA.
Ja bih voljela da moja djeca, kroz zivot, imaju jedno drugo, pa makar ja bila na drugom mjestu. ;)

Zeno draga, prije su me tvoji postovi nasmijavali, sad me rasplacu...

Joj, zene drage.
Kad citam ova vasa iskustva dodje mi da pomislim kako bolje da nemamo drugo dijete :(
A jel se moze netko javit i s pozitivnim iskustvom :?
Kako onda kada je troje ili vise djece :?
Uh...

Citiraj:

---

ninet prvotno napisa

Zeno draga, prije su me tvoji postovi nasmijavali, sad me rasplacu...

---

Rekla sam da sam se nakon drugog poroda pretvorila u Hasanaginicu :lol:
Sto ne bi bilo bolje imati dvoje i vise djece od jednoga? Proci ce faza ljubomore. A neka djeca je uopste ne osjecaju.
Znate kako je super sjest sa dvoje djece sa strane. Nekako se osjecam velikommmm, zrelijom, vaznijom 8)
I kako je super voljeti oboje djece istom jacinom.

Mony, iako sam ja za sada imam jedno dijete (drugo je u tibici) i nemam s tim iskustva mislim da si to pregrubo shvatila. Svi koji imaju više od jednog djeteta imaju jako pozitivna iskustva. Naravno da je na početku teško tim malim mišićima kada im netko zauzme mjeste i kada mamu i tatu moraju dijeliti s još jednim bembulincem...na kraju i naši muževi su i ljubomorni i u šoku i oni se moraju privikavati kada dođe prvo dijete...privikavati na činjenicu da nisu više jedini...zašto onda bebači ne bi imali pravo na to....sve u svemu htjela sam reći da ja čitam samo pozitivna iskustva roditelja sa više djece i mislim da je to nešto prekrasno. ja sam odrasla sa sestrom i mislim da bi bila jako zakinuta za jednu veliku ljubav da nemam nju....mislim, sestrinska/bratska ljubav je nešto posebno, neusporedivo s ničim i nikako ne bi voljela da zbog malo ljubomore klinci to ne osjete....jesam ga zakomplicirala.....znate šta sam htjela reći.... ;)

I ja imam sestru (mladju skoro 6 godina) i isto mislim da bih bila zakinuta za takvu vrstu velike ljubavi koja postoji medju nama. Mama kaze da ja kao starija nisam nikad pokazivala ni trunke ljubomore i nije s time nikada imala problema.
No, kad procitam ovakva iskustva gotovo se prepadnem iz razloga sto ne znam kako bih uopce odreagirala. To je kao da se od roditelja trazi da bira medju djecom :( , a taj mi se osjecaj ni sada, dok jos drugo nije ni na putu, nimalo ne dopada.
No, dobro, ipak nisam bas toliko zabrijala, i shvacam da je sva ta ljubomora normalna ;)
Najbitnije je imati dovoljno ljubavi i strpljenja i sve ce doci na svoje.

Bas sam pre nekog vremena konstatovala kako je lepota medjusobnog odnosa mojih devojcica vaznija od svake njihove svadje.
Kada je Nadja dosla kuci, nije bilo klasicne ljubomore, Ivana uje ucestvovala u svemu oko bebe, sva velika i vazna. Primetili smo jedino da se tesko odvaja od nas, jedno vreme cak ni u vrtic nije htela da ide, cuvala je devojka svoju teritoriju...
Prijateljica koja ima nesto vece cure upozorila me je da je ljubomora maldjeg deteta takodje mnogo gadna stvar. Mi se sad susrecemo sa tim .Nadja ne da svoje mesto u krilu, svoju stolicu, a o maminoj paznji da i ne govorim... Siinoc je doslo do prave eksplozije placa - obe su bile umorne i u isto vreme htele mamu svaka u svom krevetu. Kako se priblizim jednoj, druga pocne da urla iz sveg glasa. Uzas... kao da imam dva odojceta u isto vreme u kuci....
Ipak, lepi momenti su mnogo cesci i vrlo dirljivi. Po nekoliko puta na dan se bas nezno maze, uvece Ivana "cita" Nadji knjigu dok sede u istoj fotelji, a Nadja joj spusti glavu na rame. kada Nadja uradi nesto novo, Ivana sa ponosom trci da nam to kaze. Sada sve cesce jedna drugoj popuste u svadji ili stanu na sestrinu stranu ako jednu izgrdim.
Ja sam jedinica i sve ovo mi je potpuno novo - i sestrinske tuce, ali i mazenje. I sigurna sam da je to bogatstvo koje se nicim ne moze platiti - one imaju jedna drugu i to je neprocenjivo.

A kolika je razlika izmedju Ivane i Nadje? Kolike su ti djevojcice?

Razlika je tacno 3,5 godine. Mada mislim da to nije presudno. Ljubomora je izgleda neizbezna. Bitno je kako mi reagujemo. Mislim da sam negde vec napisala sta mi je rekla babica kada su Ivana iMM dosli po nas u rodiliste : "A sad sva paznja velikoj". I to je, mislim, kljucna stvar da starije dete prihvati mladje bez da se oseti odbacenim. Mislim da je odlicno sto ste ponekad sami sa Editom. i Ivana je to obozavala, i dan-danas prosto procveta kada je iz nekog razloga sama sa mnom i MM.
Cak smo jedno vreme imale i rituale odlaska u grad (nas dve velike cure), gde bismo samo njoj nesto kupile , otisle u Mc Donalds na sladoled ili, prosto ,samo setale i pricale. Drugarica koja ima cetvoro ( dve cure 9,7 i dvojicu po 5), kaze da joj je to bilo pravilo u suzbijanju ljubomore.
I jos su mi iskusnije mame rekle, a ja prenosim tebi: Edita ce sigurno doci u fazu kada ce uzimati sve bebino, ulaziti u njegov krevet, cuclati njegovu dudu, trazityi da sisa... Sve joj to treba dozvoliti da shvati kako bebine stvari jos uvek mogu biti i njoj dostupne, pa ce je i to prosto proci. Sretno u lecenju ljubomore! Ljubi oba :angel:

Joj, Snorki, ne znam što bih ti rekla jer nemam ni brata ni sestru pa nemam pojma o tim odnosima, ali nadam se da će to kod vas brzo proći.

Baš me dirnulo to s Edi i bebom. :heart:

Ja se isto pitam kako bi to bilo s dvoje djece. Mislim da ste u prednosti vi koji imate brata ili sestru, jer se možete sjetiti kako su se vaši roditelji ponašali, a meni je to fakat nepoznat teritorij. I zasad ne mogu ni zamisliti da još jedno dijete volim toliko koliko volim Fionu. Čudno, zar ne?

Osobno iskustvo: brat mlađi 12 mjeseci, sestra mlađa skoro 5 godina! Mi se međusobno obožavamo, nevjesta mi je rekla da nije nikada vidjela da netko voli i poštuje svoje sestre kao moj brat, ali kad se rodio....Prema maminim pričama ja sam bila jaaaako dobro dijete, ali sve ono što Edita radi Samiju radila sam svome bratu. Kad je imao 2 god gurnula sam ga na rub stola i mišić je završio u bolnici na šivanju obrve ( i danas ima ožiljak). Mama je šizila s nas dvoje koji smo samo vikali- mama on mi je....mama ona me je....E onda se rodila seka pa smo oboje bili ljubomorni na nju- ona je maaala ( ta me rečenica izluđivala). Ni sama ne znam kako ali sve je došlo na svoje (mislim da ćeš čekati bar do škole :mrgreen: ). Mama je bila uporna u usađivanju nekih vrijednosti i uspjela je, među nama nema natjecanja, mi se "pravimo" da smo ljubomorni jedni na druge! Postala sam teta prije mjesec i pol (brat dobio curicu), a ja očekujem bebu sad pa moja sestra seli od mene do brata ( živimo 100km udaljeni).Što bi mi bez tetka servisa? Kažem, sve ti to prođe samo pazi na oštre rubove stola! ;)

Ja nemam klinaca,no imam 4 god. mlađu sestru.
Tukle smo se do istrebljenja dok ona nije krenula u 3 srednje i onda je sve stalo;sada smo najbolje frendice i stalno smo zajedno;evo i na more idemo skupa.
Ona ima dvoje klinaca 2,5 god. i 5 god. kad su zajedno najčešće se natežu ili tuku oko nečega,a kad su razdvojeni stalno pitaju jedan za drugoga...to je bratska ljubav :lol:

Ja sam jedinica...Od kad znam za sebe, zlo mi je bivalo od pomisli na brata ili sestru...sjecam se svojih histericnih reakcija pri svakom pokusaju mojih roditelja da razgovaraju sa mnom o prosirenju porodice....A danas im ne mogu oprostiti sto su nasjeli na to. Mame vise nema....nemam ni neke rodjake (i mama i tata su iz malih porodica)...jednom cu ostati SAMA. OK, sad imam svoju porodicu, ali treba covjeku i taj neki background, utociste koje ti samo rodjeni moze dati.
Kad si jedinac, imas sjajno djetinjstvo, bogat unutrasnji svijet, roditelje i sve ostalo samo za sebe. Nema borbe, nema natjecanja, sve se podrazumijeva samim tim sto postojis...A onda, kad odrastes , suocis se sa malo drukcijim svijetom. A mnogo se teze uciti da nije sve i svako TVOJ, da nisi svima prvi i jedini, da se moras i davati da bi dobio, kad ti je 16 godina, nego kad ti je 2 ili 3.
Zato bih svima koji imaju jedno dijete i ne planiraju da ih imaju jos najiskrenije savjetovala da se predomisle. Bas zbog te djece, koja im mozda i nece reci " Hvala sto si mi rodila brata ili sestru", ali nece ni jednog dana osjetiti uzas samoce i suocavanja s neidalnom realnoscu koji sam ja prosla. (Srecom, dobro sam prosla)

Između mene i seke je 4,5 godine razlike, kada sam se ja rodila ona je već bila prava curica, i nije bilo neke velike ljubomore prema meni. Kada smo malo porasle bilo je tu i čupanja i finih izraza tipa kravo i tako.......a onda smo si postale jako dobre, i eto...........do dan danas nismo se nikada posvađale, djeca nam se druže, vidimo se jako često i pričamo o svemu. Nebi voljela da sam jedinica, i nebi seku mijenjala za ništa na ovom svijetu.

Joj cure tako ste me raznježile...svaki put kad pročitam ovakav topik sasvim sam sigurna da želim Leoni podariti brata ili seku :angel:

Citiraj:

---

ninet prvotno napisa

Ja sam jedinica...Od kad znam za sebe, zlo mi je bivalo od pomisli na brata ili sestru...sjecam se svojih histericnih reakcija pri svakom pokusaju mojih roditelja da razgovaraju sa mnom o prosirenju porodice....A danas im ne mogu oprostiti sto su nasjeli na to. Mame vise nema....nemam ni neke rodjake (i mama i tata su iz malih porodica)...jednom cu ostati SAMA. OK, sad imam svoju porodicu, ali treba covjeku i taj neki background, utociste koje ti samo rodjeni moze dati.
Kad si jedinac, imas sjajno djetinjstvo, bogat unutrasnji svijet, roditelje i sve ostalo samo za sebe. Nema borbe, nema natjecanja, sve se podrazumijeva samim tim sto postojis...A onda, kad odrastes , suocis se sa malo drukcijim svijetom. A mnogo se teze uciti da nije sve i svako TVOJ, da nisi svima prvi i jedini, da se moras i davati da bi dobio, kad ti je 16 godina, nego kad ti je 2 ili 3.
Zato bih svima koji imaju jedno dijete i ne planiraju da ih imaju jos najiskrenije savjetovala da se predomisle. Bas zbog te djece, koja im mozda i nece reci " Hvala sto si mi rodila brata ili sestru", ali nece ni jednog dana osjetiti uzas samoce i suocavanja s neidalnom realnoscu koji sam ja prosla. (Srecom, dobro sam prosla)

---

i ti kazes meni da te moji postovi u zadnje vrijeme rasplacu (smajli koji brise (tare) suze velikom kuhinjskom krpom:)

Onda lijepo kreni u akciju Kloklo ;)

Citiraj:

---

snorki prvotno napisa

i ti kazes meni da te moji postovi u zadnje vrijeme rasplacu (smajli koji brise (tare) suze velikom kuhinjskom krpom:)

---

Ti si u postporodjajnoj..... ;)

I hoću...ali ja sam u taboru onih koji misle da je optimalna razlika u godinama 3-5...dakle potkraj iduće godne će bit žestokog skakanja na jadnog tayu :mrgreen:

:lol:

Meni je mnogo simpaticna anegdota koju mi je mama pricala, a vezana za rodjenje mog brata. Ja sam tada imala 2.5 godine i mama i tata su me mesecima detaljno pripremali taj dogadjaj. Mama je konacno dosla iz porodilista, svi veseli, srecni, ja isto, gledam batu sve super i onda uvece kad smo krenuli na spavanje izvalim "A gde je sad njegova mama?"
:lol:


izmedju moje dece je 4 godine razlike i kad mi se cerkica rodila, sin je sasvim ok sve to prihvatio, sve do skoro (a ona ima 3 godine), kad je ona pocela da zalazi u "njegovu" teritoriju (racunar, DVD, crtani, slikovnice, bojice i stvari koje je nisu interesovale kad je bila beba). E tu sad nastaje vriska, otimanje i slicno, ali kada smo negde napolju ili kada su u vrticu on uvek ide kod nje u grupu da vidi sta radi, pomaze joj da se umije, da se obuce za spavanje, a i ona stalno trci kod njega i grli ga. Ma bude ti puno srce kad ih vidis.

Citiraj:

---

sandras prvotno napisa

... i onda uvece kad smo krenuli na spavanje izvalim "A gde je sad njegova mama?"
:lol:

---

:lol:

[quote="snorki"]

Citiraj:

---

ninet prvotno napisa

Znate kako je super sjest sa dvoje djece sa strane. Nekako se osjecam velikommmm, zrelijom, vaznijom 8)
I kako je super voljeti oboje djece istom jacinom.

---

smrc, smrc.

Malo si me rasplakala,malo vise 'ustrasila'. Mejra obozava bebe. Ljubi mi stomak, mazi, ako imamo goste sa bebom ona napravi lom kad odu. Nadam se da ce takva biti sa svojom sekom ili bracom.

Malo se pocnem gusiti kad zamislim da cu morati Mejru malo zapostaviti kad (ako Bog da) dodje bebac. smrc. Pa ona je moj univerz, moja princeza. :cry:

Citiraj:

---

ninet prvotno napisa

Ja sam jedinica...Od kad znam za sebe, zlo mi je bivalo od pomisli na brata ili sestru...sjecam se svojih histericnih reakcija pri svakom pokusaju mojih roditelja da razgovaraju sa mnom o prosirenju porodice....A danas im ne mogu oprostiti sto su nasjeli na to. Mame vise nema....nemam ni neke rodjake (i mama i tata su iz malih porodica)...jednom cu ostati SAMA. OK, sad imam svoju porodicu, ali treba covjeku i taj neki background, utociste koje ti samo rodjeni moze dati.
Kad si jedinac, imas sjajno djetinjstvo, bogat unutrasnji svijet, roditelje i sve ostalo samo za sebe. Nema borbe, nema natjecanja, sve se podrazumijeva samim tim sto postojis...A onda, kad odrastes , suocis se sa malo drukcijim svijetom. A mnogo se teze uciti da nije sve i svako TVOJ, da nisi svima prvi i jedini, da se moras i davati da bi dobio, kad ti je 16 godina, nego kad ti je 2 ili 3.
Zato bih svima koji imaju jedno dijete i ne planiraju da ih imaju jos najiskrenije savjetovala da se predomisle. Bas zbog te djece, koja im mozda i nece reci " Hvala sto si mi rodila brata ili sestru", ali nece ni jednog dana osjetiti uzas samoce i suocavanja s neidalnom realnoscu koji sam ja prosla. (Srecom, dobro sam prosla)

---

ninet, znam tacno o cemu pricas. i ja sam jedinica, s tim da nemam djece niti znam hocu li ih ikada imati. jezim se od pomisli...

snorki, faza je to koja ce proci, samo ih puno voli, kao i do sada. :)

Trenutno je haoticna situacija. Edita je jos uvijek ljubomorna, s tim da Samija tuce kada ga drzim u rukama. Dok Sami lezi, dovuce se ko macka i pocne ga milovat. Jesam li rekla odmakni se Edita, malac je vec dobio pljusku.
Nedao Bog da ga ljubim pred njom. Odmah krene u akciju, ili se stuzi ko kakvo siroce. Dodatno, i bez Samija ona je sada u nekoj uzasnoj fazi kada sve pipka sto ne bi trebala. Pali sporet, masine, kompjuter, otvara vrata, svaki cas trci Samiju u sobu...
Njemu jadniku neda nista.
Primjerice, Edita nikad nije prihvatala dudu. Sami je ponekad prihvati, ali mu je Edi odmah iscupa iz usta. Onda ja njoj ponudim drugu dudu, a ona obadvije strpa u usta. Eto, nasi nevolja. :lol: Bit ce dobro ako prosisa ova faza, a ja ne pocnem trzat glavom u lijevu stranu :lol:

Citiraj:

---

kloklo prvotno napisa

I hoću...ali ja sam u taboru onih koji misle da je optimalna razlika u godinama 3-5...dakle potkraj iduće godne će bit žestokog skakanja na jadnog tayu :mrgreen:

---

JA bih rekao da je bolje kad je manja razlika u godinama. Kod nas je 4 godine i mislim da je to malo previse.

Nego, evo price od jucer: setamo se mi svi 4 po Dugom selu (MZ i Vedran otisli vlakom radi dozivljaja putovanja, Zrinka i ja autom), do tada je sve bilo idila - sunce, klinci OK, mi OK, mala malo u kolicima, malo na nogama, Vedran an biciklu ... i onda dosli do parkica sa igralistem. Mali skace po spravama i svako malo nas zove, a mi presvlacimo Zrinku, hranimo ju (nismo mogli MZ ili aj sami, jer su klupe neke cudne pa se mala ne moze dobro nasloniti, a i brze je kad smo dvoje) i, naravno, ne mozemo skociti na svaki Vedranov uzvik "Mama, tata, dodjite, gledajte ...".
I, malome to dojadilo i dosao do nas i poceo bacati kamencice po nama i Zrinki, mi reagirali opomenama (odvracanje paznje bi bilo efikasnije, no nekako smo uletjeli u tu opomena'sablonu), on se poceo duriti, nabacivati grancice ... ajde, malo to smirili i nakon 5 minuta hoce piti vodu, a ima strasno prljave ruke od blata. Kazem ja - moze, ali cu ja drzati bocu da se ne zablati. On nece, nego uporno dira bocu rukama - nakon trece opomene rekoh "E, sad je dosta" i bacam cijelu polupunu bocu u smece. E, onda se otvorilo nebo, suza do koljena, ja otisao naprijed sa Zrinkom, MZ ostala sa njim i trebalo im je 15 minuta da dodju. Onda se malo kao pomirili, uzeli vodu u ducanu, ali je onda krenuo razbacivati smece, pa prljati stolicu ... uglavnom, trebalo je sat-dva da se taj bijes izvjetri na igralistu uz mene kojeg je onda napokon cijelo popodne imao samo za sebe (mala je bila sa MZ u stanu).

Eto. Velika bura, a u stvari sve radi iskrice ljubomore i to pokvari citav dan (i uz to moj rodjendan :roll: ). Pih!

Dakle, jedan mogucnost je razdvojiti ih pa onda tata hendla jednog/jednu, mama drugog pa se nakon nekog vremena zamijenimo. No, nije to trajno rjesenje, treba ih nauciti zivjeti zajedno.

Ima li netko neko rjesenje za taj vjeciti problem ne samo djece nego i cijelog ljudskog roda?

Usput, mogu razumjeti Vedrana (ali ne i odobriti ponasanje): mala je krenula u vrtic, vesela je, slatka curica, i sad svi, od teta do djece, skacu oko nje, a Vedrana vise nitko ni ne gleda (osim da kazu "gle, sto imas slatku sestru"). :/
Svi su oko nje i "buci-buci", "gle, lijepog li djeteta", "pa tko si tiii?", a malome ni a ni b.

Rado bi ih ukljucio u nesto ad drze zajedno stranu (a recimo mi starci da budemo na drugoj), no ne pada mi na pamet neka ideja, a Zrinka je i tako jos mala ...

mi imamo razliku 4 godine i 10 dana i po svemu nam je to najnajbolje

mladji je lijep i svi mu se dive ali stariji je jako ponosan na svog brata, ne ljubomoran :heart:

tatek, sretan rođendan ;)
Što se tiče ljubomore, nemam pametan savjet, jer imam još uvijek samo jedno. I pribojavam se ljubomore kad jednog dana dođe i drugo dijete (a razlika neće biti manja od 3 godine, sigurno!), jer se dobro sjećam svog djetinjstva i svoje ljubomore prema mlađem bratu...
Naučit će se i oni živjeti zajedno, bez brige, samo kasnije... a i Zrinki će jednog dana imponirati da ima starijeg brata (mene je frustriralo što je moj brat mlađi, a ne stariji!)