sanjao sam noćas da...

"sam umro" reče nama sinoć sav u suzama Tin.
uglavnom, već danima navodno sanja da umire i da ga nema.

probali smo s njim sinoćrazgovarati, objašnjavali da je smrt prirodna, ali da on neće još dugo, dugo umrijeti (duboko se nadam da će doživjeti duboku starost), da umire samo tijelo (u to iskreno vjerujemo), da je pred njim bogat i ispunjen život.... bla, bla, samo da mirnije zaspe.

ali imam osjećaj da tu priča nije gotova. on ima milijun pitanja, a ja odgovoraza koje nisam sigurna da će ga zadovoljiti.

mislim da je vrlo indikativna i činjenica da se nedavno prvi put izbliza susreo sa smrti, kd je za uskrs umrla moja baka za koju je on bio dosta vezan. mi smo i tada razgovarali o tome, nismo sakrivali tugu, nekoliko puta smo bili na groblju, molili se za baku....

nedavno je par puta prespavao kod mojih i sve je bilo super, sve dok se par dana kasnije nije rasplakao ko kišna godina i rekao da bi volio bar jednom prespavat kod bake dok je stara baka bila živa.... i da sad tek vidi koliko mu ona fali...
i opet smo pričali i plakali zajedno...

ja ne znam kako da mu drugačije pomognem nego razgovorom i da ga podržim da izrazi osjećaje. i ne znam pomaže li mu to uopće.

pročitala sam neke teme tu, ali nije mi lakše. zato bi mi dobro došla iskustva ili savjet onih koji su se susreli sa sličnim situacijama.
napominjem samo da nije problem u snovima, nego u suočavanju sa smrti, a naslov je ovakav u nedostatku boljeg.

mislim da postupas ispravno!...i ja bih tako: puno pricala i objasnjavala, bila iskrena. smrt je kao sto si napisala prirodna - dio zivota.

iskustva nemam s takvom situacijom, ali i mene zanima sta ce drugi napisati.

Ti barem čvrsto vjeruješ u to da umire samo tijelo, a ja ne znam u što da vjerujem i ne znam vjerujem li uopće u išta. Moj je sin još daleko premali za takve razgovore, sad će napuniti tri godine, ali sam s njim imala takvu situaciju kad je umrla moja mama. Probala sam mu objasniti da baka više nije s nama i da će zauvijek živjeti u našim srcima jer ćemo je se mi zauvijek sjećati, ali to je bilo preapstraktno za njega i uporno me ispitivao: da, ali gdje je ona sada?, a ja nisam imala drugog odgovora nego: ne znam, sine :cry: Kako uopće možemo djeci objasniti nešto što ni sami ne razumijemo?

S Joškom nemam problema, zasad. on sa svojih skoro tri godine čini mi se ni ne razumije da bake više nema io ne pita ništa za sad.
ali sa ovim starijim mi se srce slomi svaki put ...

i zato mu moram pomoći jer me strah da ovo iskustvo ne ostavi dublji trag na njemu...

Prije 2 godine umrla je moja šogorica. Daniel, tada 7 g., je bio jako vezan za nju. Ona se zapravo razbolila kad sam ja zatrudnila s njim. Prošao je s nama sve njene uspone i padove, više ju je puta vidio kako plaće od bolova, posjetili je u bolnicu, otvoreno pričali o tome. Kad se stanje naglo pogoršalo rekli smo mu da je teta jako bolesna i da je došlo vrijeme da nas napusti. Bilo je kasno navečer i znali smo da će te noći ili ujutro umrijeti. Sve mu je to bilo jasno ali kao da je bio nekako odsutan. Već se prije toga bio suočio sa smrču jer je umro moj svekar, moja prabaka, pradjet i tetka :( No za njih nije bio jako vezan pa je sve nekako lako prošlo.

Uglavnom, ujutro je ona umrla kod kuće okružena mužem, djecom, i ostalom obitelji. Mi smo bili na putu do njih. Kad smo stigli zatekli smo ih sve u plaču i iako je jedna susjeda reklada je bolje da on ne ide u sobu, da je ne vidi, ja sam smatrala da je bolje da je vidi i da prihvati što se desilo. Otišao je kod nje, poljubio je i pozdravio. Nije htio ići s nama nego je molio sestričnu (njena kći koja je tada imala 22 g) da ode s njim. Dokle god je bila u sobi svako malo je odlazio gore i pričao sa svima kao da se ništa nije desilo. Jedna ga je cura pitala zar se ne boji biti gore sa mrtvom tetom na što je on odgovorio" šta bi me bilo strah? Pa to je uvijek moja draga teta!". Cijeli je taj dan bio zaljepljen za bratića i sestričnu (njezina djeca) jer kao da je osjećao da njima treba najviše pomoći i utjehe :love:

Drugi dan na sprovodu je isto tako bi stalno s njima i sve je bilo ok dok je nisu spustili u grob. Tog trenutka kao da je puknuo i počeo je glasno plakati, ridati. Evo mi suze idu kad se sjetim prizora mog malog zagrljen sa bratićem i sestričnom koji svi zajedno ridaju :cry: Odjednom se iz vedra neba dignuo strašan vjetar koji je sve nosio pa nas je sve potjerao s groblja. On je poslije toga bio više nego ok. Trebalo mu je to da se isplače i oprosti od nje. Trebalo se sve to u njegovoj glavici složiti. Poslije smo uvijek pričali o njoj bez problema. Evo i sada se često sjetimo nje i normalno o njoj pričamo.

Jako sam ponosna na njega i na to kako je kroz tako stresnu i tužnu situaciju zapravo prošao neoslijeđen :)


Možda tvoj sin nije na vrijeme prihvatio da je baka umrla. Možda se nije isplakao.

moguće.
sad mi se čini da smo pogriješili što ga nismo poveli na sprovod...
ali tad mi se činilo da je tako najbolje...

Meni je jako puno ljudi savjetovalo da ne vodim D. na sprovod no ja sam bila mišljenja da je dovoljno velik da shvati što je to i da se treba oprostiti od nje.

Možda da odeš s njim na groblje i da se fino isplačete oboje. Budi iskrena i reci mu kako i tebi jako fali. Nekako ga navuci da izbaci iz sebe što osjeća.

bili smo na groblju više puta, ali nikad sami. drugi tjedan idemo na godišnji i kad se vratimo s mora , otići ćemo samo nas dvoje na grob.
pliska, :* :love: