kako umiriti svoju savjest?

jučer popodne je G skakala sa zidića u parku. iskrenula je nogu i sjela na nju. naravno da ju je užasno bolilo i da je plakala. malo joj je nogica otekla, pa sam ju odvela veterinaru :lol: - tati da pogleda. nije mi se činilo tako strašno da trčimo na hitnu. navečer je bila mirna i nije htjela hodati, tek je pred spavanje šepala. Danas ujutro nogica nije ništa jače natečena, hoda puno bolje, ali još šepa.
zbog svega se danas osjećam kao nemajka. jesam stajala sam kraj nje, i nije uopće visina kod koje bi joj se moglo što dogoditi. bila je jednostavno nezgoda, znam. nezgodno je doskočila. ali staršno me muči grižnja savjest.
kako se nosite s nezgodama?
kako se riješiti tog lošeg osjećaja?

ja nemam nikakve lose savjesti oko takvih sitnica koje su relativno bezazlene, a do sada se nije desilo nesto ozbiljnije sto je opasno po zivot...

inace, covjek se mora iskulirati oko toga, jer poludi inace...

prođe nakon prvog šoka... s vremenom...

ja se uopće ne zabrinjavam.
ne pere me savjest.
nastojim umirit dite i to je to.
nezgode se događaju i događat će se bili mi uz njih ili ne.
bitno da je živa glava na ramenu, sve ostalo prođe.
nemaš šta krivit sebe. bila si uz nju, ali jednostavno je krivo doskočila i to je to. mogla si je vodit cestom, držat za ruku i da ona okrene nogu. ista stvar.


prije nekih 15-ak dana sam izvela L. u parkić, ali njoj i ostaloj dici je parkić bio "tijesan" pa su proširili zonu igre. i ja joj tupim: nemoj tamo, nemoj skakat, nemoj, nemoj, nemoj....nakon par minuta čujem njeno urlanje. skočim se i dođem do nje, a njoj jedna noga i ruka oblivene krvlju. prvo sam se malo pripala jer mi je odmah rekla preko čega je i di pala. pa sam se pripala da nije zapela za dasku s hrđavim brokvama. kad sam vidila da nije nego je "zaplivala" priko neke grane koja ju je svu oderala krenilo je tješenje.
a ona urla ko da je deru na živo jer se ustvari pripala tolike krvi (i ja sam).
pa joj brzo maramicama obrisala kolino na kojem je bio rez da ga jedva vidiš (ali je dobro krvarilo). ruka je prošla puuuuno gore, od lakta do zapešća dva velika krvava reza.
i za smirit je objasnim joj kako je sve ok dokle god je krv tako crvena i da je to znak kako je sve u redu. da je krv bila crna ili ljubičasta morale bi odmah u bolnicu. :mrgreen:
bome ju je to smirilo. posli je svih uvjerila kako je crvena krv dobra, ali su opasne crna i ljubičasta. :lol:

Djeca padaju, valjda je normalno da padaju. Moja mišica evo pokušava hodat i zvekne 5o puta dnevno i sve to dok ja stojim pola metra iza nje. I uglavnom ne bude suza, već se zajedno smijemo njezinom padanju. Ali nekad se dogodi da se ne dočeka na guzu :) . Meni srce stane svaki puta kad vidim svoje dijete da plače, osjećam strašnu krivnju, ne mogu prestat mislit o tome slijedećih 5 dana, iako joj nikad nije bilo ništa. Onda MM mora tješit mene. Kad smo mi mame jednostavno takve... :heart:

Svjesna sam da ih nemogu držati pod staklenim zvonom. Dapače, primjetila sam da čim ih više ja pustim bez nadzora, oni su pažljiviji u bude manje nezgoda. Manuel svakodnevno pada meni pred nosom i bude tu i plavica i čvoruga i plaća. Daniel je sada već veliki ali zato kad se ozlijedi to su veće ozlijede.

Sa 4 godine, nakon cjelodnevnog divljanja biciklom i mojim stalnim upozorenjem da će se negdje razvaliti, navečer je stajao kraj bicikle i nas četvero odraslih stojimo oko njega. Htio se popeti na bicikl, zapeo i pao. Nikakav strašan pad ali je rukicom malo potegnuo po betonu na kojem je bio jedan mali kamenčić. Rezultat je bio ogroman duboki rez na dlanu, odlazak na hitnu i šivanje :roll: Jesam li mogla spriječiti? Nisam. Bilo mi ga je užasno žao i plakala sam skupa s njim na šivanju, ali nisam to mogla spriječiti. Zato i nemam grižnju savjesti.

nemam savjesti
ali mm je moja savjest i ne znam kako da ga umirim :mrgreen:

inače potpisujem prve 2 rečenice iz Pliskinog posta.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

nemam savjesti
ali mm je moja savjest i ne znam kako da ga umirim :mrgreen:

inače potpisujem prve 2 rečenice iz Pliskinog posta.

---

Isto istakcato ovako.

Oni padaju bila ja blizu ili daleko. I mislim da i trebaju, da je to dio odrastanja, stjecanja vještina i učenja sigurnosti iz prve ruke. Savjest mi "proradi" tek ako se dogodi nešto stvarno grozno što sam mogla spriječiti (do sad valjda jednom ili dvaput). Liječim je pojačanom brigom i pažnjom, kao i dijeljenjem svoje pogreške s drugima (ne zato da ih plašim, nego da priznam kako se to može dogoditi svakome i da nikoga ne treba osuđivati).

gitulja, i ja se isto žderem kad se nešto desi. Svjesna sam da ga ne mogu zaštititi od svega, ali svejedno si ne mogu pomoći.

Baš pre neki dan sam nehotice udarila N. vratima od lifta po čelu. Sva sam pretrnula kad sam čula tupo "zvek". Bilo mi je žao i pomalo me je grizla savest dok se derala. No, ohladili smo čelo kašikom, a strasti su se brzo smirile. Nezgode se dogadjaju, kolikogod mi pazili...a griža savesti povodom toga nam stvarno nije potrebna. Tu je mm od starta trezveniji od mene, a i ja gledam da to ne shvatam pretragično.
Sad ljubimo žuto-zelenu modricu i čekamo da isceli...

ja nju ne držim pod staklenim zvonom, naravno da pazim, ali mi je isto tako jasno da ju ne mogu od svega zaštititi.
u tom trenutku sam odreagirala skroz ok, nju sam tješila i umirivala.
napravile smo oblog od vlažnih maramica :lol:
ali onda kasnije me puknulo - mogla je slomiti nogu. a uvijek sam se pitala kako tako mala djeca uspiju nešto slomiti (a sada više zapravo ni ne spada u te malene).
ali stisne mi se oko srca kad ju vidim kako šepa.
znam da to nisam mogla spriječiti, ali ...