Možda nije velik izazov za druge... ali ja...
Drage, ja trebam riječ razuma.
Mi se pakiramo na more, idemo sutra, trebali smo već danas, al nas prate kojekakvi baksuzi.
Od toga da se još vrzmaju majstori po kući, preko toga da se pokvarila škrinja i shodno tome smo imali masu posla oko prenošenja mesa roditeljima, pa kupnja još nekih stvari u zadnji tren glede mede, pa neki hitni poslovi u banci, pa ne znam više ni sama gdje sve danas nisam bila i što nisam radila i s kime nisam razgovarala.
Bivajući svjesnima da danas nećemo puno napravit ak su s nama četverogodišnjak i 13.5 mjesečna curica odveli smo ih odmah ujutro kod dida i bake.
I sad im se smiješi da će ostat spavat, jer mi jednostavno ne možemo.
4 godišnjak već razumije, i zna, ima svoju sobu tamo, neće mu to bit prevelik bed.
Al za moju bebu se meni srce skuplja.
Još nikad nije noć prespavala bez mene.
Poslijepodne zna spat kod dide i bake, ali navečer uvijek dođe doma, da je ne znam što kod nas i s nama.
I sad mislim da ću PUĆ jer ne mogu ja to sve skupa, i još oni, i njihove fore (ako su cijeli dan tamo, onda do kasno ne idu spat jer se hoće družit s nama - pa poslove nećemo dovršit ni navečer kad krene promenada ni ujutro, kad se probudimo strgani, a i oni skoče na noge lagane od uzbuđenja - jer znate da djeca uvijek vide i kuže kad se nešto zbiva).
Kak će to bit? Jel premala? Kak će joj bit? Mene takva tuga pere, ko da sam ju dala u sirotište, na časnu riječ!
Jel joj radim štetu?
I kakav je ovo život, bemu sve!
Kako će ona to sebi predočit? Hoće li sve biti okej?
Znam da zvučim ko luđakinja, al takva sam. Posesivna mama jastrebica. Ne dam blizu svojoj djeci... noću pogotovo. Moram ih čut da dišu.
Recite mi - jel da sjedem u auto i dovezem ih kako znam i umijem, il da se opustim, i još popijem čašu vina s mužem prije spavanja, u miru?!
Znam da ćemo bit raspoloženiji na putu muž i ja ak se ne budemo morali borit s dječjim ushitom glede puta, dolaska doma, pokušajima da sve sredimo od zore rane... i svega skupa... je li ovo vrijedno toga za takvu malu curicu?
Re: Možda nije velik izazov za druge... ali ja...
Mi smo uvijek sve radili zajedno, pa i grozničavo pakirali, jer nismo imali drugog izbora... Stoga budi sretna da imaš gdje ostaviti djecu, znajući da su tamo zbrinuta, sretna i zadovoljna. K tome, koliko sam skužila iz tvoga posta, već od prije običavaju ćoriti kod dide i bake popodne. Uistinu ne vidim razloga za paniku i zabrinutost, pa zato slobodno možeš, kako si i sama rekla:
Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
da se opustim, i još popijem čašu vina s mužem prije spavanja, u miru?!
:)
Re: Možda nije velik izazov za druge... ali ja...
Postoji želja da se sebe prikaže ovakvom osobom:
Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Znam da zvučim ko luđakinja, al takva sam. Posesivna mama jastrebica. Ne dam blizu svojoj djeci... noću pogotovo. Moram ih čut da dišu.
..a u pozadini svega je zapravo ova želja:
Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
da se opustim, i još popijem čašu vina s mužem prije spavanja, u miru?!.