Zašto nisam dojila Marina
Marina sam dojila 3 tjedna i izdajala i davala mu svoje mlijeko do njegovog 3. mjeseca. Naravno da me užasno grizla savjest sve ovo vrijeme i dan danas mi se srce cijepa zato što smo i on i ja propustili to prekrasno iskustvo. Kad sam zatrudnila s Brunom, čvrsto sam odlučila da ću ovaj puta uspjeti.
Kad se rodio Bruno, oduševila sam se kako nam dobro ide - dok nisam 8. dan dobila mastitis. Uz hrpu oprečnih informacija, bila sam na rubu očaja. Tada sam otkrila Rodine stranice i SOS telefon. Ne znam kako bih uspjela bez toga. Do danas sam na portalu i forumu naučila jako puno (a namjeravam i još više) o dojenju i kad se sjetim muka kroz koje sam prolazila s Marinom, sve mi je puno jasnije.
Dakle, Marin je bio beba koja je htjela stalno sisiati, a meni su bradavice bile krvave i izmučene od te "torture". Kad je nadošlo mlijeko, dobila sam mastitis i propisan mi je antibiotik. Marin je dobio soor i perijatar i patronažna sestra objasnili su mi kako da ga liječimo u njegovim ustima, ali nijedno od njih mi nije reklo da se i ja moram liječiti. Cijelo vrijeme dojenje mi je bilo toliko bolno, da sam se doslovno užasavala trenutka kad će se probuditi i tražiti siku, jer bol je bila neizdrživa. Bila sam uvjerena da ni on ni ja nismo naučili ispravno dojiti, da je položaj krivi, iako su mi svi govorili da on dobro sisa. Stalno sam pokušavala popraviti položaj, ali kako god bi se namjestila, boljelo je. U svim knjigama koje sam čitala pisalo je da dojenje ne smije biti bolno, da beba mora ispravno uhvatiti bradavicu, ali nigdje nije pisalo da i soor može uzrokovati takvu bol. On je bio nezadovoljan, a ja mu nisam dala da sisa duže od 30-tak min, jer su mi tako rekli, a i duže od toga jednostavno nisam mogla podnijeti. Ja sam tih pola sata provodila stisnutih zuba, a on je srce moje malo, guštao polako i povremeno spavao na siki. Više nisam bila sigurna dobiva li on dovoljno mlijeka, dojenje mi se pretvorilo u horor i na sam Božić, uz ooogromu grižnju savjesti i litre suza, donijela sam odluku - neću više dojiti, izdajat ću koliko budem mogla.
Skoro 4 godine, dok se nije rodio Bruno, nije mi bilo jasno kako dojenje može biti bezbolno i užasavala se još jednog neuspjeha. Tek nedavno kad sam zaradila soor, nakon mjeseci ugodnog dojenja, prepoznala sam poznatu bol, koja ne prolazi na nakon bezbroj pokušaja poboljšanja položaja. Kad sam saznala da je to soor, shvatila sam da me je banalna i izlječiva stvar kao što je soor, stajala jednog dojenja.
Ne želim prebacivati krivjnu, ali pedijatar, patronažna se sestra i moja doktorica, znali su da sam uzimala antibiotike (i zbog toga bila podložnija glivicama), da je Marin imao soor u ustima i nitko od njih nije smatrao potrebnim (ili još gore, nisu znali) reći mi da se i ja trebam liječiti i da je dojenje zbog toga toliko bolno.
Ne znam da li mi je nakon ovog saznanja lakše ili još teže. Sad znam da bol nije bila zato što "ne znam" dojiti, ali mi je užasno krivo što mi nitko nije znao pomoći. Tko zna možda bi cickali dugo, dugo...
Zato sam sretna što Roda postoji :heart: i žene poput mene mogu dobiti pravovremen i točan savjet za sve dojeće probleme.
Eto, morala sam ovo podijeliti s vama, možda će mi ovo pomoći da si oprostim ovaj neuspjeh.
