Ne znam kako dalje-molim savjet

Danima počinjem pisati ovaj post i prekidam. Mislim da sam već pisala o svojoj djeci i o njihovoj ovisnosti o meni, ali sad su problemi malo drugačiji.
Moj stariji sin je cijelo ljeto bolestan. Ima 3,5 godine. Počelo je u 5. mjesec sa salmonelom, pa puste fibre, pa sad laringitis već mjesec i pol. Odveli smo ga kod 4 pedijatra i svi su rekli različito. Međutim jedna dijagnoza me srušila. Rekla je liječnica da će bit bolestan sve dok moja mlađa curica (2 g) ne krene u vrtić, da mu fali pažnje i da je ljubomoran, te da se zato razbolijeva. I uistinu, kad sam malo bolje promotrila stvari, nije to daleko od istine.
Oboje su PREVIŠE vezani za mene!! Ja ne odlazim na posao i stalno sam im na raspologanju, sin ode dva dana u tjednu kod bake i dide, ona jednom tjedno na jedno popodne. Oni su oboje odlični kad ih netko čuva, ali čim se ja pojavim, nastaje kaos! Ne mogu u wc bez njih, ne mogu kuhat jer su između mene i šporeta, ne mogu radit jer me stalno hoće u blizini. A stalno smo skupa.
I kako sam promatrala situaciju, vidjela sam da on motri svaki moj korak i svaki moj dodir i svaku moju riječ upućenu Sari. Odmah skače na svaku bliskost, glumi da ga boli, izmišlja da mu se piški....
Uglavnom, ove boleščine su ga uništile: ima 11 kg, podočnjake, preužasno je nervozan, meni se srce kida. Ponekad zna bit toliko zahtjevan i namjerno radi nered i tuče malenu, i sam kaže da to želi radit, a ja ne mogu ni viknit, a kamoli ga nekako kaznit.
Ona je također prezahtjevna. Želi me samo za sebe. Npr. svaki obrok mi je pokora. Dok pojedu, to je strašno. Recimo kod bake super jedu, bez problema, svađe, vikanja, plakanja.
On je trebao sad krenuti u vrtić, ali početkom 10, mjeseca se selimo u Varaždin. Tamo neće biti ove bake koja mi je puno pomagala, bit će druga baka koja mi ne pomaže baš puno, a i stara je.
Ne znam kako će oni prihvatiti tu promjenu, ali gore će nam biti ljepše jer imamo kuću, vrt, psa...
Ono što je moj problem je da sam toliko emocionalno iscrpljena, stalno mislim da griješim. Muž puno radi, uskoči kad treba. Preboljela sam dvije postporođajne depresije, s time da je druga ostavila traga na mojim živcima.
Da li je vrtić rješenje? Kako da napravim atmosferu da se mogu slobodno kretati po kući? Moram se iskradati u wc, ne mogu se istuširati na miru, ne mogu se obući, kuhati da ne govorim...
Kad sam ja tu, oni neće blizu nikoga! Čim odem, malo su uznemireni (5 minuta doslovno) i sve super nakon toga.
Molim vas da mi date bilo koji savjet jer osjećam da se gubim u svemu. Da ne pričam o ljubavnom životu. Nekad mi dođe da nestanem na par dana, čak bih i mogla, ali ona ne da nikome da je uspava, niti da je hrani.
Još sam zaboravila reći za Filipa da se užasno svega boji. Toliko je strašljiv da tako nešto nisam nikad u životu vidjela.
Molim vas za pomoć.

Citiraj:

---

ali početkom 10, mjeseca se selimo u Varaždin. Tamo neće biti ove bake koja mi je puno pomagala, bit će druga baka koja mi ne pomaže baš puno, a i stara je.
Ne znam kako će oni prihvatiti tu promjenu, ali gore će nam biti ljepše jer imamo kuću, vrt, psa...

---

Draga, iskreno se nadam da si na pragu rješenja! Nema puno ljudi koji su U PRILICI da kvalitetu života promijene na bolje na ovaj način. Vjerojatno će trebati period privikavanja (a kome od nas ne bi trebao?) jer selidba je velika stvar...

Budući da ćeš biti zaokupljena drugim stvarima, silom prilika će djeca morati prihvatiti da te nemaju na raspolaganju 24 sata dnevno. Znam iz iskustva (ne baš istog, ali majka sam dvoje djece s malom dobnom razlikom).

Ne bih rekla da djeci fali pažnje. Moji su u periodu prije vrtića imali moju punu pažnju i mislim da im je bio šok trenutak kad sam počela raditi. Mlađi je sjajno prihvatio jaslice, ali stariji... užasno tešku, napornu i dugu prilagodbu, koja je na kraju završila dobro jer se dijete vezalo za svoju najnajdražu tetu S, :heart: do te mjere da je i danas ponekad nazove telefonom jer je želi čuti, npr. da čestita Božić, iako će uskoro u treći razred.

No, natrag na temu: Okruženje u kojem će biti puno zanimljivih stvari moglo bi skrenuti dječju pažnju s nezamjenjive mame. I vjerujem da će to biti na bolje.... Pas, dvorište, novo okruženje... pa onda nova poznanstva i slično... Društvo druge djece iste ili različite dobi (NE brat, NE sestra, mislim na drugu djecu koja imaju svoje mame) sigurno bi dobro došlo, radi socijalizacije a i skretanja pažnje s rivalstva u kući. (Inače, poznato mi je kako to izgleda, bilo je teških dana, ali sjećam se kao danas kad su me prvi put izbacili iz spavaće sobe jer "oni se igraju" a ja sam vidjela anđele kako pjevaju taj dan! )

Baka koja TREBA POMOĆ isto je dobrodošla nova osoba (ili osoba s novim statusom) u cijeloj priči. DJeca brzo "pokopčaju" neke stvari. Vide da i drugi ljudi (a ne samo oni) trebaju pomoć i podršku drugih članova obitelji, pa i njihovu. Iz svakodnevnih situacija shvate i nauče da ne moraju baš uvijek biti na prvom mjestu, iako u pravilu jesu.

A ako te situacija stvarno jako brine i iscrpljuje (i ako ne prestane samo od sebe), potraži savjet kad selidba napokon bude iza vas. Ako djeca budu u vrtiću, stručna služba logičan je izbor - pitaj što i kako dalje. Znam da nisu svi vrtići isti, ali ja imam dobro iskustvo s tim.

I još jedna stvar (valjda najbitnija u cijeloj priči): POD HITNO se rješavaj grižnje savjesti da djeci ne daješ dovoljno ili da jednom daješ više nego drugom... MOraju naučiti nositi se s tim. Ako ne nauče u roditeljskom domu, u sigurnoj okolini i uz osobe koje ih vole, bit će im puno teže u "stvarnom svijetu" kad otkriju da se sve ne vrti oko njih. Dajemo koliko možemo. Često, prečesto i više od toga. Ali imamo svoje granice i djeca ih moraju naučiti prepoznati. Ide to.... Ovo je nezgodna dob, ali ide. KOd nas je uspjelo kad se mlađi sin riješio pelena i kad su počeli međusobno komunicirati. Doći će i taj trenutak, nadam se što prije... I sretno! Iako možeš očekivati još uspona i padova, teških dana i nezgodnih situacijia, želim ti da toga bude puno puno manje i da uskoro bude sve u redu! :heart:

stvarno ne znam šta da ti kažem, mogu si misliti kako ti je, šaljem ti jedan :love:
a jesi li bila kod psihologa možda sa sinom, možda bi ti netko stručan na tom polju mogao pomoći kako da se postaviš sa svim tim.

reakcije tvoje djece ne zvuce mi specijalno neobicne, nije neobicno za tako malu djecu da su stalno uz roditelje, dapace, sasvim normalno...
ono na sto ti mozda moras obratiti paznju je da te bas ne vuku za nos, opusti se malo...

kazes, poludis dok ne pojedu.. pa lijepo ih nemoj tjerati, kad su djeca dovoljno gladna, lijepo jedu. ako te zezaju i navlace se, nemoj ih siliti da jedu...dijete od 2 godine moze i samo jesti...
ako sin privlaci paznju cim se obratic kceri, lijepo mu kazes da priceka jer bla bla
ne mislim da je djecu potrebno kaznjavati, ali reci im kratko i jasno da nekakvo pnasanje nije u redu, da se moraju nauciti pricekati, da ne moze sve po narudzbi, odlucnim i ljubaznim tonom, nije nista lose...tuci se nije u redu ponasanje, i to mu moras dati do znanja, nje potrebno kaznjavati, ali svaki puta kad se to desi, treba mu staviti do znanja da to nije u redu...

razmisli malo i o svome ponasanju, opusti se sa njima, mozda se ne moras izvuc 100%, kako opisujes njihovo ponasanje kad su u posjeti kod drugih, zvuci kao da su naucili na jednu sablonu u odnosu na tebe i tako se i ponasaju. oni jesu mala djeca, ali mogu i puno toga razumjeti i shvatiti...

sto se tica izjave lijecnika da nepaznja uzrokuje bolest, to mi zvuci vrlo nepazljivo od strane lijecnika... moja djeca su odmalena u vrticu i ja radim i svejedno kad smo kod kuce se uvijek motaju oko mene, a narocito dok su bili tog uzrasta...

upravo taj osjecaj da grijesis vjerojatno ti ne dozvoljava da se suprotstavis djeci kad osjecas da pretjeruju. nije nista neobicno da se roditelj osjeca umornim od zahtjeva, i nije nista lose dati im do znanja da je to tako. iviknuti na djecu je ok. naprotiv, roditelj koji nikad ne vikne na dijete bi me vise zabrinuo...zvuci mi vise da je tebi potreban lijecnik, u smislu da popricas s nekim i da promijenis malo ponasanje prema djeci, mozda da odes s prijateljicom van ili nesto sto te veseli...

sretno

kakvo je stanje kod tebe doma, kako se njihov otac odnosi prema tebi

kinci se znaju ubacit i takvo izdanje ako nemaju osobu koja je vodja a uz to dodaj cinjenicu da je djeci jedan od najvecih strahova da se nesto ne dogodi sa mamom

trebala bi ih vrlo jasno voditi kroz zivot. jedan od bitnih detalja je da im stvarno precizno kazes sto ce sad raditi, najavis aktivnost i istu sprovodis. takva situacija njima daje sigurnost jer se djeca osjecaju dobro kad neko oko njih zna sto radi

pokusaj im unaprijed najaviti dnevnu rutinu

postavi si fiksne tocke svaki dan, recimo:

dorucak
uzina
rucak
spavanje
uzina
vecera
kupanje
prica pred spavanje
spavanje

izmedju toga unaprijed planiraj aktivnosti i najavi sve aktivnosti unaprijed

bez uvrede ali imam osjecaj da oko tebe vlada kaos i da kinci osjete tvoju neorganiziranost i paniku pa bi ti paniranje dana pomogo da i ti imas neki red koj ce i tebe odrzati nogama na zemlji

daj ima unaprijed najavi da ce mama za 15 minuta sjesti i popiti kavu a oni ce recimo u tom trenu gedati tv (ili bilo koja aktivnost za koju znas da ce ih odrzati neko vrijeme fokusirane)

obroke planiraj i pripremaj koliko god mozes unaprijed dok spavaju ili su kod bake

klinci jako vole da im se ilustriraju dolazece aktivnosti, pa mozes od fotografija pripremiti situacije budjenje, pranje zuba, dorucak, igranje, izazak i igranje vani, kupovina, rucak i slicno

kako ti klinac inace funkcionira, na sto mu lici stolica, da li ima alergijske reakcije na hranu

kad tako probije imunitet onda virusi uneseni cjepljenjem podivljaju

djeca ti ne mogu biti previse vezana za tebe jer ste sisavci ali mogu biti u panici jer nesto oko tebe i sa tobom ne funkcionira

(ovo nije bio napad na tebe. imam doma dijete sa autizmom i stvarno puno citam o kojecemu i situacija koju opisujes se javlja ili kad je dijete bolesno ili kad situacija kod kuce ne funkcionira. djecije kronicne bolesti i stanja tipa autizam, hiperaktivnost unose u zivot takvu disharmoniju)

Osvrnula bi se na ovu izjavu liječnika, mislim da te je ona najviše izbacila iz takta, laik sam ali mi se čini da je stvarno neprofesionalna ( ljubomora- salmonla?? ). Za takve izjave bi trebalo malo više promatrati dijete i obiteljske odnose. Strašno je iscrpljujuće i za dijete i za roditelje kad se zareda da je dijete mjesecima bolesno. Iskusila sam to kad sam mi je sin bio jedinac, a tebi stvarno nije lako jer imaš još jedno mlađe dijete. Mislim da te je liječnica dovela do ovog preispitivanja same sebe kao roditelja.
Opusti se malo, sigurno ćeš naći izlaz iz ove situacije, sam dobro posloži stvari.

možda da si odvojiš neke posebne izlazlaske samo sa sinom, dok je mala kod bake ili sa tatom, nešto što će biti samo za vas dvoje a što će njemu biti zanimljivo, onda mu tamo kroz igru objasniš da je seka manja pa i zahtjevnija ali da ga voliš baš kao i nju najviše na svijetu, mislim da bi mu to podglo samopouzdanje jer bi mama barem malo bila samo njegova...
iz svega što si napisala imam dojam da bi mamicu malo za sebe, što je na kraju krajeva jako ljepo... javascript:emoticon(';)')

Meni izgleda kao da ti djeca reflektiraju tvoj osobni kaos i nedostatak granica. Mislim da je lijek to da se počneš brinuti za sebe, da se "obraniš" i da svoje potrebe staviš ispred njihovih želja. Osobno bih u takvoj situaciji potražila pomoć psihologa, ne za djecu nego za sebe samu.

Ide li ti sin svaki tjedan dva dana kod bake i dide?

Možda ima osjećaj kao da ga izdvajate iz vaše zajednice...

Ne znam, ja bih prije kontakta sa psihologom pokušala reorganizirati vrijeme i način bivanja s djecom. Konkretno, meni je jako pomoglo kad sam shvatila da moj stariji (2.5 g) nije zadovoljan kad sam samo prisutna tijelom nego želi moju apsolutnu fokusiranost na situaciju (bez obzira je li sam u njoj ili ih ima još).

Djeca osjete sve finese u raspoloženjima, i u stvari treba paziti i što se misli ispred njih. Npr. ja promislim "ajme sad će pljunit ovo iz usta" i on pljune. Ili "neću ga uspit uspavat" i on počne divljat. Prvo sam se prepala da mi čita misli al' je u biti stvar u tome da jako dobro čita govor tijela.

I složila bih se sa stray cat, djeca vape za vodstvom odrasle osobe, odnosno nekim u koga imaju sigurnost da zna šta radi.

Evo ovakav je situacija: posljednjih nekoliko mjeseci muž ima previše posla i stresa oko sebe, al između nas nema nekih trzavica i divan je kad je s njima. Vodi ih u park i koliko god može druži se s njima.

Oni imaju svoj red od dana kad su se rodili. Dižu se oko 7, doručak, igra, marenda, ručak, spavanje od 13 do 15, opet obrok, igra, marenda, igra, večera i u krevetu su oko 21. Čitamo priču u krevetu. Uspavljujem ih zajedno i to uspavljivanje me ubije. Naime, uspavljujem ih po sat i pol popodne i sat i pol navečer. Čak sam razmišljala izbaciti popodnevno spavanje jer kad ne spavaju popodne tako fino zaspu u 20:30 i uspavljujem ih 15 minuta. Al mi se ona čini premala. I to mi je dilema.

Ništa što mi kažete ne doživljavam kao napad na sebe, samo kao dobar savjet.
Sara je dijete koje je teško odgajati, kako kaže jedan tekst na ovom portalu i oko nje je potreban dodatan trud. U našoj kući nema udaranja, niti će ga ikad biti, ima malo vikanja jer ponekad ne postoji način da doprem do njih (pogotovo nje). Slaba sam u izvršavanju svoje volje jer se raspekmezim na njihove suze i tu je mojim zahtjevima kraj. Možda bi ih trebala pustiti da se isplaču i shvate da ne može biti po njihovom (ovo se odnosi na teške stvari tipa diranje struje, udaranje sestre, lupanje vratima i sl.).

Što se tiče kaosa, oni imaju svoj red, ali kaos je u mojoj glavi jer se ne osjećam još uvijek potpuno zdrava i zadovoljna. Očito je da ga oni osjećaju. Pokušavam nać vrijeme za sebe, ali teško je.

Pedijatrica koja je to rekla za Filipa, nije to rekla dok je imao salmonelu, nego sad prije par dana pošto mu kašalj od laringitisa još nije prošao. Najgore je što ga ona stalno prati s bolestima, naravno (Sara).

Filip ide svaki tjedan kod bake i dide i obožava ić tamo. Jedva čeka da dida dođe po njega. Tamo je mir, on je mali kralj, pažnja je na njemu 100 % 24 sata na dan i tako je očito da mu to prija, da vam ne mogu opisat. Vrati mi se potpuno oporavljen. Ali jednostavno, tako ne može bit kod nas doma, jedino da zapustim Saru. Često odem sama s njim negdje i tad je miran i sretan. Bojim se kako će biti kad odemo i kad ne bude mogao vidit didu kad oće jer su vezani ko pupčanom vrpcom.

Ono što znam je da bih trebala poradit na sebi.

Što se tiče njih dvoje, stalno imaju moju pažnju, ljubav i vrijeme. Toga im ne fali. Možda im fale druga djeca, neki drugi ljudi. Zato me zanima da li je vrtić rješenje? Ne moraju ići u vrtić, jer ja radim kod kuće, ali možda bi to bilo dobro za njih. I kako da ublažim tu njegovu ljutnju?

Za početak, 15.09. idemo kod homeopata da Filipu da nešto za jačanje organizma i da malo popričamo.

:oops:

Sad kad te ovako čitam izgledaš mi organiziranija od mene bar 5 puta, a ja kao dajem savjete...

Za vrtić ne znam što bih rekla, Filipu bi možda dobro došao, a možda i odmogao... ti ga najbolje poznaš i možeš pretpostaviti kako bi reagirao. U svakom slučaju, tebi bi bilo lakše-a to je velika stavka u ovoj situaciji. na koncu konca, možeš probat pa ako ne ide ispišeš ga.

i ja sam mislila predložit da ga upišeš pa ćeš vidjet...

iskustvo moje malenkosti: riješi sebe ili bar pokušaj, nauči reći ne, nauči biti zdravo sebična i stvari se mijenjaju. ako sve to ne možeš sama, potraži pomoć. neću reći da sam se s terapijom pretvorila u drugu osobu i da je prije terapije bila potpuna katastrofa a sad idila. problemi su isti ali ih pokušavam drukčije hendlati i bolje je. imam jako zahtjevno dijete, doduše jedno i sad malo starije i razumnije, ali bilo je situacija...ali, tantrume je imao samo sa mnom:) isto kao što tvoja djeca drame s tobom. njima ne treba nikakav psiholog, oni se vjerojatno ponašaju kako normalna djeca u određenoj situaciji. istina je da je mala razlika među njima i da jedno od njih uvijek mora patiti za pažnjom - to je nužnost, ali situacija koju imaš i i z koje još neko vrijeme nećeš mnoći van. možda ne znam dovoljno od postporođajnoj depresiji, ali iz nekih bliskih primjera vidim da je zahvatila žene koje su imale problem i prije. ako imaš prilike, riješavaj sebe, metode su brojne, vremena ima. djeca trebaju tvoju stabilnost, uostalom to znaš. znaš šta je mom mužu i meni nakon jedne epizode s mojim sinom rekla moja terapeutkinja na razgovoru koji smo zatražili zbog savjeta kako riješiti problem: opustite se. kako je to j...teško, jelda? tako ja to vidim, ali naravno da nisam u tvojoj priči, možda ipak mali prilog:)

Imam samo jedno dijete i sad ocekujem drugo pa ne znam kako je to sa dvoje djece.
I to jedno dijete mi je bilo prezahtjevno, ali s vremenom sam se naucila sljedecim izjavama:
"Volim te, ali smijem malo pomaziti i tatu. Zar ne?"
"Tusiram se, ne mogu sad...I sto da ti ja sad napravim kad se tusiram? Pricekaj malo da zavrsim."
"Mami nije dobro...Molim te, imaj razumijevanja sad za mene. Nije mi dobro, igraj se s tim ili tim...napravi to sama...budemo malo poslije..."
Nikad dijete nisam tjerala da jede. Shvatila je da jesti mora, inace boli trbusak.
"Da li ces ti to pojesti ili da ja pojedem? Nemoj mi poslije plakati da sam ti pojela."
"Boljeti ce te trbuh ako pojedes puno tih bombona. Ovo je fina i zdrava hrana od koje ces biti velika i jaka. To je veoma zdravo."
"Kuham sad...ne mogu...Necemo imati sto jesti ako me ne pustis da skuham ovo."
"Da me ne zezas, prije bih ovo skuhala pa bismo imali vise vremena za mazenje/igranje." :mrgreen:

Postala je predivna curica prepuna razumijevanja, a i sa zdravom ljubavi prema hrani.

i ja to svojoj govorim, ali to je ne sprečava da cvili i dalje :mrgreen:

Ma bilo je i kad me rasplakala i svasta... na kraju je ipak shvatila da mama nije svemoguca, te da neke stvari ipak nedu :)
Jednostavno je prestala cviliti i pocela razmisljati sto moze traziti i ocekivati, a sto ne :mrgreen:

Jedna stvar je da su djeca još mala i puno traže, a puno im i treba, ali treba ih početi učiti i o tvojim potrebama - ovako kako piše molly.
Drugo, međusobna ljubomora, odnosno traženje tvoje ekskluzivne pozornosti. Razmisli o mogućnosto da to i nije zato što nešto ne radiš kako treba, nego da je to možda jednostavno stvarna potreba. Na primjer, moj stariji sin ima potrebu za odnosom jedan na jedan, više nego mlađi. Pokušavamo izrealizirati da to i dobije relativno redovito. Istovremeno, jasna poruka: volim vas obojicu jednako i definitivno ću o mlađem voditi jednako računa kao i o tebi i definitivno će polovica mog vremena, misli brige za djecu ići njemu i definitivno ni jedan od vas nema važnije mjesto. Odnosno, ne daš se uloviti u zamku grižnje savjesti kako nekome ne daješ dovoljno, ili nikome ne daješ dovoljno, jer tome nema mjesta. Dvoje ih je, ti si jedna i to su činjenice s kojima živite i kojima ništa ne fali.
Meni se čini da to što kod drugih odlično funkcioniraju govori u prilog tezi da nemate nekih velikih problema. Mislim da se samo radi o tome da su oboje jako mali i da još treba malo fino uštimati način funkcioniranja.

Ruby, tvoja me situacija djelomično podsjeća na moju. Osim što ja nisam ni blizu tako organizirana :oops: . Mislim da tvoja liječnica nije u pravu, mislim da je tvoja situacija kako je ovdje opisuješ daleko od problematične situacije koja bi tako drastično iscrpljivala dijete.
Moje skromno mišljene je da se radi o jednoj od dvije stvari
1) dijete je zapravo samo nešto slabijeg imuniteta, ali kod malene djece i jedna bolest mjesečno spada u normalu. Ako bolesti prolaze, odnosno dolazi do potpunog izlječenja, ne dolazi do komplikacija i bolesti se ne vežu u niz ne radi se o kompromitiranom imunitetu nego se vaša dr. malo igra psihologa tek tako.
2) dijete doista ima kompr.imunitet i treba potražiti pravi uzrok, odnosno odraditi temeljitu dijagnostiku, krve slike itd. (nisam liječnik)
Po meni sve komplementarne metode (homeop. i sl) najbolje djeluju kad dođete s preciznim nalazima i imate jasnu sliku stanja.
u svakom slučaju mislim da vam treba drugo mišljenje.

Nevezano za pobolijevanje malenog naravno treba ti vrije za sebe i jaka svijest da ti moraš biti vođa u svakom smislu. To je jako teško kad si stalno sam s djecom- nije čak toliko važno koliko vremena si snjima nego upravo to da te vide u društvu odraslih, da oni vide tvoju poziciju u društvu tj. obitelji. Ako si marginalizirana i izolrana tvoja djeca će to upiti kao dio tvoje slike bez obzira koje odgojne metode primjenila i kakvom blagostanju živjeli. I to će tumačiti kao nesigurnost za sebe baš kako je straycat odlično opisala.
to je bio moj problem i još je- starci moji se odnose bez poštovanja prema meni i MM, a prema djeci kao da su kraljevi i njegovi također. Mene su uglavnom gledali kako sama pišem, čistim, kuham, sjedim u praznom parku, kako sam sama, kako gubim veselje, snagu, identitet. Pažnja i zdrava hrana nisu bile dovoljne. Sad radim na tome i oni automatski poštuju granice koje prije nisu fermali ni pola posto.

Draga.....ja citam i citam i ne vidim problem....tj. ne vidim situaciju koja predstavlja odstupanje od svakodnevnice jedne majke i njene dvoje male djece :*
BTW....od salmonele se ne brani imunitetom. I od salmonele je pao na 11 kila, a ne od dusevne boli ;)
Mislim da zaista nemas razloga za situacijske analize, samoanalize, psihoanalize i ostale srodne naucne metode.

Citiraj:

---

ninet prvotno napisa

Draga.....ja citam i citam i ne vidim problem....tj. ne vidim situaciju koja predstavlja odstupanje od svakodnevnice jedne majke i njene dvoje male djece :*
BTW....od salmonele se ne brani imunitetom. I od salmonele je pao na 11 kila, a ne od dusevne boli ;)
Mislim da zaista nemas razloga za situacijske analize, samoanalize, psihoanalize i ostale srodne naucne metode.

---

potpis

dodala bih jedino da bi ti možda bilo dobro da kad se preselite u Varaždin, probaš pronaći nekoga tko bi bio s tobom i djecom koji sat možda svaki drugi dan (pogotovo ako djeca ne budu u vrtiću, ali i ako budu)
ili da ti izađeš sama prošetat, u dućan, na kavu...
mislim da tebi najviše nedostaje vrijeme sama sa sobom

sretno :love:

Draga ruby iz tvog zadnjeg posta izvukla sam ono što se meni čini važnim.

Citiraj:

---

ruby prvotno napisa

Slaba sam u izvršavanju svoje volje jer se raspekmezim na njihove suze...
Što se tiče kaosa, oni imaju svoj red, ali kaos je u mojoj glavi jer se ne osjećam još uvijek potpuno zdrava i zadovoljna.
Ono što znam je da bih trebala poradit na sebi.

---

Kao što su već cure rekle, mislim da bi prvo trebala pomoći sebi. I ako to ne možeš sama, nemoj se bojati tražiti pomoć od stručnih osoba. na žalost u našoj sredini :love:

draga ruby,
upravo identičnu situaciju ima moja prijateljica sa svojom djevojčicom pa te razumijem u potpunosti jer nešto slično gledam svaki dan.mislim da si i sama svjesna da problem korjenski gledano dolazi od tvoga pristupa,svi mi želimo djeci najbolje i kada taj odnos donese zabrinjavajuće rezultate naravno da to doživljavamo kao jednu vrstu poražavajućeg preispitivanja,gdje sam pogriješila?mislim da bi se sa aspekta struke vrlo opsežno moglo rasvijetliti sve što si navela.mislim da to uoće nisu strašne stvari,vrlo su popravljive uz pravilan pristup problemu ali vjerujem da uvelike narušavaju kvalitetu tvog života.savjetujem ti posjet psihologu,mislim da će ti pružiti potporu i pomoći da pronađeš izlaz iz labirinta u kojem se nalaziš,možda razgovor dva i sve će krenuti nabolje :D mislim da si predana i izvrsna majka i samo naprijed :D :) :D

Nisam sve čitala, al bi rekla da je umor važan faktor u rasvjetljavanju tvoje situacije. Prije nego si toliko kritična, aj se naspavaj pa ponovno promisli :love: :* :heart:
Ti u međuvremenu i seliš...nije li i to veeelik posao?