Kako se postaviti prema depresivnoj osobi?

Radi se mojoj prijateljici. Već godinama je u nekakvoj depresiji (neliječenoj) da bi zadnjih mjeseci stanje kulminiralo. Od onog trena kad mi je priznala, jer dugo je šutila o tome a mi nismo znali, ja sam joj pružala stopostotnu podršku u svemu. Tražila joj brojeve, liječnike, razgovarala, šutila i slušala.. Ali dešava se to da se prepustila tom stanju, otišla je samo po antidepresije a na terapiju joj se "neda" iako tone sve dublje i dublje i nekakva terapija joj je neophodna. Pokušavam je nagovoriti, tjeram je da ide, da zove..da bilo što napravi da se makne s mrtve točke ali ništa.

Sad je stanje takvo da se osjeća sve gore i gore, radi očigledne greške u životu, nepravedna je prema drugima i čini im baš ružne stvari. Nebi ovako javno o detaljima ali jednostavno nije fer prema ljudima koji to ne zaslužuju. Sve radi krivo, od svog djeteta do obitelji, prijatelja, svima se zamjera i ta kombinacija njene bolesti i čudnog karaktera strašno utječe na njene bližnje. A ona je uvjerena da je u pravu i niti ne pomišlja da možda baš i nije. Kad sma joj pokušala dati do znanja da bi neke stvari trebala napraviti malo drugačije, naljutila se smrtno i ja sam ispala govno. Sve ono od prije što sam napravila za nju se nekako odjednom izbrisalo, to više ništa nije važno, važno je samo da joj nisam htjel biti podrška u situacijama di se definitivno ne slažem s njom.
Muž mi govori nek je se okanim i ne petljam jer je mogu dovesti do nedajbože još goreg stanja a ja joj nemam srca okrenuti leđa. I ne želim to. Ali ko da se nekakva zloća rađa iz svega toga i imam osjećaj da sudjelujem u tim njenim zlobnim poslovima ako šutim i slušam. Što bi vi na mom mjestu?

predložila još jednom da ide potražiti stručnu pomoć i onda se okanula uzaludnog posla kojem nisam dorasla (u smislu da ja nisam ta stručna osoba - psihijatar)

Misliš? Ali to bi značilo da bi ja bila samo još jedna osoba koja je otkantala iz svog života jer su je svi drugi već odbacili.

To ti je ko da ja pokušam urazumit svoju svekrvu, objasnit joj da smršavi, da prestane kritizirat i mogla bih ti unedogled pričat koja sve unaprjeđenja ona treba...

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Misliš? Ali to bi značilo da bi ja bila samo još jedna osoba koja je otkantala iz svog života jer su je svi drugi već odbacili.

---

A zašto ti je to važno?Zbog sebe ili prijateljice?
Vjeruj mi ,kao netko tko je imao psihičkog bolesnika u obitelji(koji nije želio nikakvu stručnu pomoć) nema koristi od rasipanja vlastite energije.
Ne možeš pomoći netkome tko tu pomoć ne želi.
Srećom,ona ti je prijateljica ,a ne član obitelji tako da se možeš maknuti i živjeti svoj život.

Trina, poslala sam ti pp

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Misliš? Ali to bi značilo da bi ja bila samo još jedna osoba koja je otkantala iz svog života jer su je svi drugi već odbacili.

---

A zašto ti je to važno?Zbog sebe ili prijateljice?
Vjeruj mi ,kao netko tko je imao psihičkog bolesnika u obitelji(koji nije želio nikakvu stručnu pomoć) nema koristi od rasipanja vlastite energije.
Ne možeš pomoći netkome tko tu pomoć ne želi.
Srećom,ona ti je prijateljica ,a ne član obitelji tako da se možeš maknuti i živjeti svoj život.

---

Važno mi je zbog nje. Vidim ja da je to sizifov posao i da nema smisla ali ostala je sama samcata na svijetu. Liječenje ne može priuštiti, to je razlog broj 1 radi kojeg nije krenula na terapiju

to je tema koja i mene muči ali ne pronalazim odgovore na pitanja koja i sama postavljaš.

u ovom slučaju se radi o sinu mojih prijatelja i teško mi je zbog njih.
jednostavno ne znam kako nekome utuviti u glavu da je veliki dio pomoći zapravo samopomoć, kako mu otvoriti oči, što reći?
od lijekova, a bez želje za izlječenjem, nema koristi.

imam osjećaj da tvoja prijeteljica u strahu od bliskosti sve tjera od sebe a to je još više unesrećuje.
zar ne bi mogla (teoretski jer ne znam kako da je nagovoriš) i imala pravo na psihoterapiju preko socijalnog?

ako joj želiš pomoći, prije svega moraš izbrisati iz svojeg uma bilo kakvo očekivanje (zahvalnosti, prijateljstva, uspjeha u rješavanju tog problema), a jedina satisfakcija ti može biti što nisi odustala...

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Sve ono od prije što sam napravila za nju se nekako odjednom izbrisalo, to više ništa nije važno, važno je samo da joj nisam htjel biti podrška u situacijama di se definitivno ne slažem s njom.

---

moraš prihvatiti da će se takve situacije i dalje događati, i nastavi u namjeri da joj pomogneš samo ako to možeš izdržati.

ako hoćeš, možeš i pročitati ovu knjigu, jako je zanimljiva, možda pronađeš nešto što joj može koristiti
http://www.profil.hr/knjiga/ozdravljenje/3453/

u biti, jedino sto pomaze je kimanje glavom i dobra psihijatrijska pomoc. sve drugo je uzaludno. nikakvo objasnjavanje, daj se trgni, genijalni prijedlozi za ispunjavanje slobodnog vremena...to ne pomaze. sutis, slusas, klimas i nadas se najboljem. i to je uzasno, uzasno, uzasno tesko jer vidis sto stvari koje bi ta osoba trebala i mogla drugacije. ali ta osoba te ne cuje ili cuje kritiku na koju se uzasno uvrijedi. cak i kad joj pokusavas govoriti kako je super i krasna, ona to ne cuje ili i u tome pronade kritiku.

:(

apsolutno je najvaznije naci dobrog psihijatra/icu koja ce znati pogoditi u pravu zicu pa da osoba krene sama sebi pomagati. a sad, kako nagovoriti nekoga da krene psihijatru, ne znam...

Iz iskustva - u pravilu je nemoguce pomoci nekome tko pomoc ne zeli, pogotovo kad se radi o psihickim problemima. Nakon odredjenog niza godina, moj lijek bio je izlazak iz veze s takvom osobom. Jadno i nisko, u neku ruku, ali jednostavno vise nije bilo smisla rasipati energiju, a ne micati se s mrtve tocke.

Pokusaj otici doktoru zajedno s tom osobom. Kod nas je funkcioniralo jedno vrlo kratko vrijeme, a nakon toga je, naravno, sve ostalo u njezinim rukama.

Trina, ti ne možeš preuzeti na sebe nešto što zapravo i ne možeš stručno odraditi jer jednostavno za to nisi osposobljena. Stručna pomoć je ono što joj potrebno. Nemoj misliti da je prepuštena sama sebi, vjerujem da nije. Pusti obitelj neka napravi što treba. Pišem iz iskustva, nikad više nebi ponovila tu podršku koju sam nesebično pružala žaleći svoju prijateljicu, na kraju sam svakodnevno glumila psihijatra, zapostavila djecu i obitelj i ispala njen najgori neprijatelj jer sam joj savjetovala stručnu pomoć i pokušala je dovesti do iste. Tada je napravila scenu koje se ne želim ni prisjećati, nije to obična scena i preužasna je da je opisujem, samo ću reć da sam desetak dana provela bez hrane i buljeći u točku na zidu, u stanju šoka.
Nije ona kriva, iako mi je to po malo teško shvatiti- bolesna je... ALI..nikad više ne bih glumila psihijatra nekome tko ga ne želi a potreban mu je.
;)

koliko sam shvatila, napravila je barem mali pomak u tome sto je pocela piti lijekove. najvjerojatnije ce se desiti poboljsanje od njih kroz neko vrijeme, pa ces lakse doprijeti do nje i lakse se sporazumjevati. mozda je nagovoris na jos neku dodatnu terapiju.
pricekaj malo, jer mi se cini da antidepresivi ne djeluju odmah, vec kroz nekih mjesec dana, ako se ne varam.. :/

je, osim ak ljekovi iz nje ne naprave zombija :/
lose dozirani lijekovi mogu samo napraviti jos vise stete.

Ona pije antidepresive več mjesecima. Otupili su je do kraja a depresija nije nestala. Ona je prespavala zadnjih nekoliko godina, doslovno. Ima posao pa na njemu jedva funkcionira a kući nije sposobna ništa. Od obitelji nema nikakvu podršku, ima podršku samo od mene i to i je to što mi je veliko opterećenje. Ja znam čitavu priču, ja sam uz nju od početka, to je osoba s kojom se družim od djetinjstva i ne mogu joj tek tako okrenuti leđa. S druge strane, to ne utječe dobro na mene ni na mog muža ni na djecu. Ona je strašni emotivni vampir, ne znam kako bi to drugačije nazvala. Inače ima neki gadan karakter ali u kombinaciji s bolešću to je užas živi. Jako je teško i naporno biti u njenoj blizini, uvjerena je da sve što radi radi ispravno, uopće ne sumnja u svoje poteze a radi takve gluparije u koje je uključeno i njeno dijete, da mi se kosa diže na glavi.

Puno vas ovdje je spomenulo rečenicu :"ne možeš pomoći nekome tko pomoć ne želi". To nije istina. Ona pomoć ŽELI ali nema novaca a za ići na psihoterapiju treba ti brdo novaca.

Trina, imas pp...

a kaj je s bolnicama? pa kaj to nije prek zdravstvenog? ne mora se nuzno biti hospitaliziran, moze se samo dolaziti na terapiju...

Imaš i ti tajuška pp

imam i ja jednu takvu dugogodišnju prijateljicu.

i ja sam ponekad na rubu snaga, ponekad mi se i muž ljuti zbog toga, iako moram priznati stvarno kroz sve ove godine pokazao je neizmjerno puno razumjevanja za nju. shvaća i on da smo joj ostali jedino praktički još nas dvoje.

nemam ti nikakav konkretan savjet za dati, osim eto budi i dalje uz nju.
pogotovo ako si joj ti još jedina ostala.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Ona pije antidepresive več mjesecima. Otupili su je do kraja a depresija nije nestala. Ona je prespavala zadnjih nekoliko godina, doslovno. Ima posao pa na njemu jedva funkcionira a kući nije sposobna ništa. Od obitelji nema nikakvu podršku, ima podršku samo od mene i to i je to što mi je veliko opterećenje. Ja znam čitavu priču, ja sam uz nju od početka, to je osoba s kojom se družim od djetinjstva i ne mogu joj tek tako okrenuti leđa. S druge strane, to ne utječe dobro na mene ni na mog muža ni na djecu. Ona je strašni emotivni vampir, ne znam kako bi to drugačije nazvala. Inače ima neki gadan karakter ali u kombinaciji s bolešću to je užas živi. Jako je teško i naporno biti u njenoj blizini, uvjerena je da sve što radi radi ispravno, uopće ne sumnja u svoje poteze a radi takve gluparije u koje je uključeno i njeno dijete, da mi se kosa diže na glavi.

Puno vas ovdje je spomenulo rečenicu :"ne možeš pomoći nekome tko pomoć ne želi". To nije istina. Ona pomoć ŽELI ali nema novaca a za ići na psihoterapiju treba ti brdo novaca.

---

Psihoterapija na koju sam ja išla (i idem ponekad) je koštala 100 kn po terminu, dva puta mjesečno, dakle 200 kn mjesečno.

Ovo pišem zato što sam milijun puta čula kako za psihoterapija košta brdo novaca od ljudi koji na nju nisu nikada išli.

Potpisala bih sirius i kaae. Kako joj ti tu možeš pomoći, ne vidim (osim financiranja psihoterapija, iako pretpostavljam da to može i na uputnicu), a kako ona tebe, kao što si dobro rekla, može isisati i isposvađat s tvojom obitelji, to jasno vidim.

Govorim iz bliskog iskustva - dva slučaja bolesti u obitelji - doduše, moje je iskustvo loše jer su bolesti takvog tipa da se nije izliječila (polazište je isto bila depresija), tako da se svodi na preživljavanje i bolje ili lošije faze, a prijatelji se uglavnom izmaknu ili su tu za faze kad im je relativno dobro (tu stvarno ne mogu išta zamjerit jer je to jedino što se, čini mi se, može učiniti - pomoći se baš i ne može, a može se sebe i svoju obitelj izložit jer takav bolesnik vuče sve prema dolje, pa treba snaga za batrganje iz toga ovima drugima). Iz moje perspektive mi se čini da psihičkih bolesti i nije baš izlječivo, čini mi se, svodi se na držanje bolesti u kakvoj - takvoj kontroli.

Znači, moj bi savjet bio, ma koliko god odvratno zvuči - izmicanje i prepuštanje stvari stručnjacima, a ako se do stručnjaka ne može putem uputnica i zdravstva, a sredstava za privatno nema, ne vidim puta ka boljitku.

Sve mi je jasno, to što mi pišete. Ja nisam stručnjak i većinom joj služim kao ispušni ventil. Nisam odustala od nje nii nakon nekoliko godina takvog stanja, u međuvremenu su je svi odbacili iako nisu znali da je depresivna nego je teška kao osoba. Sad imam osjećaj kao da stoji na samom rubu ogromne litice a ja sam tu da je povučem nazad. Samo što i to nosi puno posljedica za mene, negativnih. Puno mi znače vaše informacije o psihoterapiji preko socijalnog jer nisam znala ni ja ni ona da to postoji. Pokušat ću je pritisnuti još jače da se liječi.

Mislim da će ti bit puno lakše kad nekako prihvatiš da ti nisi ključ njenog "biti ili ne biti", tj. da je ništa ne zadržava na rubu litice, osim nje same. Strašno je živjeti s takvim osjećajem odgovornosti, a olakšavajuće je kad se uvidi da je to iluzija, da taj teret, na žalost, mora podnijeti bolesnik sam, uz pomoć stručnjaka ili sa svojim vlastitim resursima. Niko nikog ne može spasit u tom smislu, to je bar moje uvjerenje.

Postoji psiholiječenje na uputnicu, doduše, često je takvo kao i svo liječenje na uputnicu - nema se vremena pa je jedna od najčešćih stvari medikamentizacija, zato ljudi često kombiniraju i privatnike jer tu ne postoji to vremensko ograničenje, na koje su posebno takve stvari osjetljive.

Iz slučaja dvije bolesne osobe u mojoj bližoj i daljnjoj obitelji, pokazalo se da su psihofarmaci u stvari jedino što ih je kako-tako neko vrijeme držalo u kontroli (ako te zanima koja je dg. možemo preko pp-ova), nadam se tvoja frendica nema baš tako tešku dg., početno je počelo kod obje te osobe s depresijom.

Citiraj:

---

ovca_i_janjad prvotno napisa

Psihoterapija na koju sam ja išla (i idem ponekad) je koštala 100 kn po terminu, dva puta mjesečno, dakle 200 kn mjesečno.

---

Eto, i ovo je znakovito, ne znam, doduše, kakvo je socijalno stanje tvoje prijateljice, ali 200 kn mi se ne čini tako nedohvatljivo, ne znam....

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Iz moje perspektive mi se čini da psihičkih bolesti i nije baš izlječivo, čini mi se, svodi se na držanje bolesti u kakvoj - takvoj kontroli.

---

Fali mi riječ da "dosta" ispred "psihičkih bolesti". Govorim, naravno, iz svog uskog iskustva o suživotu s pacijentima s istom dg, jedna je živjela 15-tak godina s tom dg (na žalost je pokojna), a druga živi nekih 30-tak godina s tom dg, najbolje nekako funkcionira uz pažljivog privatnog psihijatra koji joj pažljivo dozira lijekove i ima vremena za je saslušati, ali tu se ne radi, znači, o liječivim bolestima.

Meni je nepojmljivo da osoba pije antidepresive, a da nije upućena ili ne zna za psihoterapiju koja postoji i preko socijalnog.

Isto tako primijećujem da ljudi ili ne žele krenuti na psihoterapiju ili kada krenu brže-bolje na neki način pobjegnu.

I to treba prihvatiti. Ne možemo i ne smijemo donositi odluke u ime drugih ljudi.

Ovco moja, psihoterapija inače zaista jest jako skupa jer psiholozi uzimaju oko 300 kn na sat, a jednom mjesečno stvarno nije dovoljno ako si u depresiji. Ako je stanje jako intenzivno, treba otići i dva puta na tjedan. To je 2400 kn mjesečno, koliko iznosi i nečija plaća. A psihoterapija preko socijalnog najčešće nije prava psihoterapija, individualna i posvećena samo tebi na sat vremena dva puta tjedno nego je ili grupna ili individualna u smislu, dođeš, popričaš, dobiješ lijekove, odeš doma. To su iskustva moja i ljudi koje poznajem. Možda u Zagrebu, naprimjer, nije tako.
Inače mislim da je psihoterapija premalo dostupna i da psihičkih poremećaja i bolesti ima sve više, a zdravstvena skrb je sve gora. Stres je sve veći, ljudi "pucaju", a pomoć je nikakva ako nemaš dobru financijsku situaciju.

Citiraj:

---

vitekova mamuška prvotno napisa

A psihoterapija preko socijalnog najčešće nije prava psihoterapija, individualna i posvećena samo tebi na sat vremena dva puta tjedno nego je ili grupna ili individualna u smislu, dođeš, popričaš, dobiješ lijekove, odeš doma. To su iskustva moja i ljudi koje poznajem. Možda u Zagrebu, naprimjer, nije tako.

---

I meni bliska osoba boluje od depresije, pa mogu potvrditi gore navedeno. I u Zagrebu je tako.

Pratim temu, ponajviše ako ima neki info kako doći do psihoterapije preko socijalnog.

Trina je prvo napisala kako je njena prijateljica išla po antidepresiju, a za psihoterapiju rekla 'da joj se ne da' (u prvom postu napisano). Poslije piše da je razlog br. 1 zašto ne ide na psihoterapiju financijski (u ostalim postovima napisano) :/

obično ljudi ne žele ići na grupnu psihoterapiju (a samo to je besplatno), dok za individualnu treba imati dosta novaca

Moja susjeda je imala sudar i nakon njega patila od PTSP odlazila je preko uputnice (na početku) svaka dva tjedna na individualni razgovor.Od tada je prošla godina dana i još uvijek odlazi ,ali svaka četri tjedna...

Citiraj:

---

ovca_i_janjad prvotno napisa

Trina je prvo napisala kako je njena prijateljica išla po antidepresiju, a za psihoterapiju rekla 'da joj se ne da' (u prvom postu napisano). Poslije piše da je razlog br. 1 zašto ne ide na psihoterapiju financijski (u ostalim postovima napisano) :/

---

Njoj se ne da živiti, ona bi prespavala čitav svoj život. Ona je u teškom stanju iz kojeg se mora trgnuti jer ima dijete. I ona je toga svjesna. Ne da joj se ali zna da mora. Razlog br 1 su novci kojih nema. A da bi ih imala, morala bi tražiti od svoje obitelji. Tako da nije sve tako jednostavno.

ja sam uvijek mislila da je ljudima lakše otvoriti se na grupnoj terapiji :?
izgleda da sam u veliko je zabludi.

ispričavam se, trina, što upadam s pitanjem (ne mogu i ne znam ti pomoći, na žalost).
svatko s vremena na vrijeme upadne u depresiju, zdravi ljudi iz nje izađu vrlo brzo i bez posljedica. mene zanima što je uzrok, okidač za te dugotrajne depresije, hoću reći što bolesnici navode kao razlog...

Uzroka, mislim, ima više. Nešto je do karaktera osobe, odgoja, težine situacije u kojoj se nalazi, genetske predispozicije, a velik dio mislim da leži u emocijama poput bijesa, ljutnje, tuge koje se "talože" godinama u nama i ako ne izlaze van, ako ih osoba ignorira samozavaravanjem (to ne postoji, ne želim da su one tu) ili ih nema mogućnost "izbaciti" iz sebe (ne smije, ne zna kako) one u jednom trenutku izlaze van na destruktivne ili autodestruktivne načine. Depresija je autodestruktivni način (iako djeluje i destruktivno na okolinu, ali u manjoj mjeri nego na samu osobu), a delikventno ponašanje naprimjer je destrukcija prema van.
To je sve iz mog iskustva i razmišljanja i čitanja knjiga, neka me slobodno isprave psihologice ili iskusnije mame ako griješim :)

Još nešto zaboravih... okidač za depresiju može biti svašta: prekid, razvod, gubitak osobe, isto kao i "sitnice" poput svakidašnjih neupjeha, pada na ispitu, napada od strane nekoga na poslu, ulici,... ali to su samo okidači, a ne uzroci.

Citiraj:

---

Val prvotno napisa

svatko s vremena na vrijeme upadne u depresiju, zdravi ljudi iz nje izađu vrlo brzo i bez posljedica. mene zanima što je uzrok, okidač za te dugotrajne depresije, hoću reći što bolesnici navode kao razlog...

---

Za ova dva slučaja iz moje bliže i dalje obitelji ne može se ništa ("objektivno", izvana gledano) detektirati kao uzrok. Jedna od njih navodi sve kao uzrok, nešto što će se nekome činiti kao banalno, nekoj zdravoj osobi neće biti nikakav problem. Što kažu liječnici - isto nema nekog jednoznačnog odgovora. Konkretno, ta osoba bolje funkcionira u stvarno stresnim situacijama kad bi se očekivalo da to bude okidač za loše stanje (bolest, rat itd.), nego u kad se nama drugima čini da je apsolutno sve u redu, kao da te teške situacije mobiliziraju njene psihičke snage. S drugom nisam bila tako bliska da bi je sve to pitala. I jedna i druga su od bliže okoline (prijatelji, obitelj itd.) bivale okarakterizirane kao "senzibilne" (jedna) ili "problematične" (druga).

Za moju prijateljicu okidač su bile naredane stresne situacije - razvod pa onda sve što on nosi sa sobom. Ali kod nje je sve počelo u djetinjstvu (ja vjerujem da je djetinjstvo najvažnije u čovjekovom životu, baza za sve dalje i za sposobnost življenja ovako stresnog života), hladni roditelji itd.. nikad se nije osjećala sigurnom u životu i uvijek joj je falilo ono nešto da bi bila sretna i zadovoljna. I kad na klimavim temeljima pokušavaš nešto izgraditi, onda to nikako ne može valjati.

Joj... ne znam. Sve je to individualno, neko neće niti primijetit posebnost nekakavog odnos koji će netko drugi nazvat hladnim. Osoba koju bolje poznajem je razne stvari navodila kao triger svojih problema (uvijek je bila neka vanjska stvar, neki problem izvan nje) - to bi bio miks jer je rano izgubila oca, nedijeljenje istih interesa u braku (voli kulturu i šetnje i putovanja, on ne), problematičan odnos s majkom, zdrav. probleme djece. Sa strane gledajući, njezin život bih ocjienila dobrim do iznadprosječnim u smislu da su djeca relativno OK, brak relativno OK...

Njena sestra gubitak oca je pregrmila gotovo bez spominjanja, ima bitno većih objektivnih problema, a veseljak je po naravi.

Moja ponata je da se ne može sigurno znat što je triger, bolesna osoba će teško kad reći - it's me, it's not them... A koji put se fakat radi o velikim tragedijama i stresorima.

Waiver: nisam stručnjak, nego netko iz obitelji pa mi je donekle poznata problematika te percepcije bolesnika što je problem (najčešće nešto izvana) i percepcije okoline što je problem (najčešće nešto u toj osobi). Što stručnjaci kažu, ne znam, vjerojatno ovisi kako od kojeg, kako za koje stanje...

uh, teska tema i teski ljudi.
evo npr. moj slucaj: radila sam vise godina na institutu za istrazivanje depresije, bolest mi je dobro poznata, imam dosta kolega psihologa ili cak psihijatara. i opet, kada dodje do konkretne situacije u mojoj okolini, cesto se osjecam bespomocno.

jedan od mojih najboljih prijatelja ima depresiju. runs in the family, mama je decenijama na antidepresivima, sestra se bori sa amplitudama raspolozenja i reakcija...
mozete zamisliti sta sve u toku godina nisam pokusala u nastojanju da pomognem tom covjeku, koji je uzgred budi receno izuzetno uspjesan, dinamican, cak i popularan na neki nacin (ali naravno sa potpuno uvrnutom slikom o sebi i svijetu, u kojoj je naravno sve drugacije, crno i beznadno). molila sam, zahtijevala, manje ili vise direktno, poklanjala knjige na datu temu, nasla psihoterapije...za sve ove godine, dva puta je osoba krenula sa lijekovima i ubrzo ostavila, trenutno donekle uspijeva da izmenadzira bolest kombinacijom trcanja i specijalne ishrane, pitam se dokle ce potrajati...
cesto mislim da je od svih bolesti ovo svakako jedna od najgorih, zato sto u akutnim fazama mijenja karakter i integritet osobe i vi vise ne znate sa kim imate posla.
u svakom slucaju treba prilicna doza mazohizma da covjek sa nekim dijeli taj teret i mislim da ako bas nije u pitanju dijete, muz etc. da se svi ozbiljno trebamo zapitati u nekom trenutku, dokle?