Moram vam se izjadati !

Danas poslije posla dosli su MM i Karlo po mene i krenusmo doma . Na jednoj autobusnoj stanici u gradu primjetimo frenda i kad nam je rekao da ide nama usput , pokupimo ga .

Tada MM shvati da je taj frend stajao na stanici na koju ne dolaze autobusi koji bi ga i odvezli tamo gdje nam je rekao da ide , i kada ga je pitao kojim je to busom htio ici , ovaj nam je nesto nesuvislo poceo odgovarati i onda VIKATI ! Tu ga MM smiri radi Karla , a posto je situacija sama po sebi bila neobicna i glupa , nastavimo dalje svi u tisini - MM vozi , ja kraj njega , Karlo iza mene u stolici , ovaj prijatelj kraj Karla . I odjednom zacujem nekakav neobican zvuk , kao nekakvo coktanje , okrenem se , a ovaj se jednom rukom drzi za prednje sjedalo , drugom za zadnje , OKRENUT TIJELOM PREMA KARLU , a lice skroz iskrivljeno u stravicnu grimasu , zgrceno , jezik vani , nesto zaista prestrasno , nevidjeno , nezamislivo !!! Evo , i sada se jezim i muka mi je kada se sjetim .

Nisam se u prvi tren snasla , pomislila sam da plasi Karla , sto me sokiralo , kad shvatim da FRAJER IMA NAPADAJ i ne znam sta da ucinim !!!

To je trajalo mozda minutu ili dvije , nismo mogli stati , jer smo bili u voznji , ma nismo se ni snasli , kad ga je pocelo pustati . Sagnuo je glavu medju ruke i na sva moja pitanja odgovarao odmahivanjem glave i klimanjem . Tada je podignuo glavu i otvorio usta , a jezik mu je bio sav zgrcen , kao u jednoj lopti , skroz do grla . Bio je toliko pribran da mi pokaze DA MI NE MOZE NISTA ODGOVORITI !!!

Na kraju je sve dobro zavrsilo , Karlo ga skoro nije ni pogledao , ne razumijem kako . Nekako sam se zbog njega bila najvise prestrasila , da se dijete ne sokira , ali smo se najvise prestrasili MM i ja , a ovaj prijatelj je odbio da ga odvezemo na Hitnu . Izisao je iz auta kad ga je proslo , a ja ni sada nisam bas sigurna da je znao kud ide , iako mi je veceras preko telefona rekao da je isao na neki poslovni sastanak :? i da je sada o.k . i da je doma u krevetu .

Eto , samo da znate da sam danas dozivjela strasno iskustvo .

Hvala ti Boze na nasem zdravlju !!!

PUSE !!! :heart:

Potpuno te razumijem kako si se osjećala. Neka te to ne čudi, tim više što si bila nepripremljena na to.
Moja sestrična ima epilepsiju od svog puberteta i ja sve o tome znam i znam kako treba reagirati, na šte paziti.
Nakon puno godina, kada je bila kod mene sa svojim zaručnikom, prvi puta je imala napad u mom prisustvu. Ja sam odreagirala do kraja kako treba, iako ne znam da li bi se snašla da nije i zaručnik bio s njom. No, kad je sve bilo gotovo i kada sma ih ispratila, tako sam se rasplakala od šoka i držalo me puna tri dana, nisam mogla spavati.
Tek kada to doživiš shvatiš koliko je to teška i strašna bolest. A najstrašnije je što je njima život ugrožen u svakom momentu jer ne znaš kada i gdje ćete uhvatiti napad.

Nakon nekih telefonskih razgovora veceras , saznala sam da on nema tipicnu epilepsiju , nego te napadaje ima kao posljedicu prometne nesrece . Njegova sestricna mi je rekla da tu bas ni lijekovi nemaju neke koristi , da bi jednostavno trebao biti doma , odmarati , ne pusiti ni piti alkohol , a on je prilicno tvrdoglav i nikoga ne zeli slusati , a radi kao agent jedne osiguravajuce kuce . Napadaje ima cesto , barem jednom tjedno .

Ne ide mi iz glave njegov izraz lica ...

Joj, graškić, bed. I ja sam jednom vidjela kako izgleda epileptični napad i isto sam bila jako dugo pod dojmom. Mogu si misliti kako je bilo tebi, pogotovo zbog malenog.

Šteta što se taj frend ne pazi i što je tvrdoglav, pa stanje mu može ići samo na gore.

Ja sam samo jednom, kao gimnazijalka, bila svjedokom epilepticnog napada i to u tramvaju, kod osmogodisnje curice. Sjedila je tati u krilu, a ja sam stajala mozda niti pola metra od njih. U jednom trenutku pocela se strahovito tresti i izvijati i otac ju je odmah polegao na pod i poceo vikati:"Upomoc ljudi, umire mi dijete!" Svi smo ih sokirano i prestravljeno gledali i samo je jedna gospodja bila dovoljno pribrana da klekne k njemu na pod i pomogne mu pridrzati malenu dok se tresla. Tramvaj je i dalje vozio, a ona se uspjela do sljedece stanice malo primiriti, tako da su je otac i ta gospodja iznijeli iz tramvaja... To je bilo pred-mobitelsko vrijeme, no vjerujem da su uspjeli nekako pozvati hitnu i da je ipak sve bilo u redu...(danima sam iscitavala Crnu kroniku u potrazi za vijestima, no nikad zapravo nisam doznala kako je sve zavrsilo)

Nazalost, niti danas nemam pojma sto bih ucinila da se ponovo nadjem u takvoj situaciji...