Postao prkosan

Točno sa navršenih 3,5 god. moj D. promijenio ponašanje-prkosi, ljuti se, , jas e nisam mogla ići igrati s njim jer sam radila ručak kada me zvao, samo jednom, i od tada -ako mu nešto zabraniš- provala bijesa, tuče me, inzistira više da se mi igramo s njim, naljuti se za svaku sitnicu, ako mu nešto ne paše, seka nešto uzme, on baci reket, baci biskl ru pod i sl.neće se više igrati, ode u drugu sobu, zalupi vratima. KAže da je ljut, ja mu dam jastuk da tuče, a ne mene, kažem mu da je ok ljutiti se,a li ne i udarati, neka udara jastuk.Jel su i vaša iskustva slična? :? :evil:

Ako te tješi moje je takav od rođenja pa si dobro i prošla.

Moj je ljut stalno.Ili presretan. Ustvari se ponaša kao u klimakteriju. I tuče samo mene. Nikada nikoga drugoga. I inatljiv je do nevjerojatnih granica.
U stanju je urlati satima ako nije po njegovom ono što si je zamislio.
Ima temperament za pop***iti. Lupao je glavom godinu i pol dana svom snagom o pod kad je bio ljut.

Inače je pravi anđeo :mrgreen:

Prošli smo i fazu udaranja roditelja i lupanja vratima (i to tako da je žbuka popucala). Već mu po pogledu znam koliko je sati. Dobra stvar u svemu je što ipak odrastaju i s vremenom nauče verbalizirati svoju ljutnju. Rekla bih da nam dobro u tome ide. Neki dan je dreknuo: "E sad si prešla moju granicu!!!" :mrgreen:
Ono što uvijek poštujem je njegova potreba da se osami ako je u ljutitoj fazi. Kako nema svoju sobu, to nije uvijek lako izvedivo, ali nekako se snađe. I on i mi.

Ajooj, ma isto..
moj je isto prkosan za poludit i tvrdoooglav ko mazga!

ništa ne može od prve poslušati i "lak je na okidaču".. a postao je i mali manipulator (ok, za to smo si sami krivi)...

ono što me najviše ljuti je njegovo udaranje i zamahivanje rukicom za svaku sitnicu. I svaki put kad me udari ide sjediti na krevet u sobi... ali ne pali.. i zna da to nije lijepo, da se mi ne tučemo, bla, bla... ali ne znam...
i tak... valjda će proći... s 5 godina...

Malo ste me utješile s ovim odgovorima. Moj D. još kaka u pelenu sa tri i po god.Kada se hoće pokakati, traži pelenu, neće na WC, s piša normalno na wc i ima noćnu u koju se nekad popiša nekad ne. Jel to čudno? Isto kada ga nešto pitaš, neće odmah odgovoriti ako se igra s nečim, samo oponaša zvukove auta, a ja poludila od postavljanja jednog pitanja već pet puta. Tek kada mu se priblližim i unesem mu se u facu mi odgovori.
Isto tako kaže da njega tata ili (nekad i ja) ne voli, a kada ga pitam zašto to kaže, jer sam ga lupila po guzi ili gurnula kada nije htio slušati( što je stvarno rijetko, kada su mi živci pri kraju) Isto vrijedi i za tatu. Ja mu se poslije odmah izvinim i kažem koliko ga volim, i da to se ne smije raditi, jer ga učim da nikog ne smije lupati, pa mi je koma gledati ga onako tužnog i zamišljenog kada kaže da ga tata ne voli, tata mu mora reći da ga voli, to mu kažem uvijek poslije.
Jer su i vaši takvi? :? :cry:

Citiraj:

---

frogica prvotno napisa

Isto kada ga nešto pitaš, neće odmah odgovoriti ako se igra s nečim, samo oponaša zvukove auta,

---

O, da. Čak mi je i mama nedavno oprezno natuknula da bismo ga morali početi učiti da ipak odgovara na pitanja :mrgreen:
Samo ne znam kako. Inzistiranje na odgovoru ponekad pali, a ponekad ima kontraefekt. Ovisi od situacije do situacije.

Identično kao i kod tanje_b.

Jan je isto, nakn što smo se riješili pelene (noćnu smo skinuli kada i dnevnu) kakao jedno vrijeme u pelenu, cca 3 mjeseca...tako da mi tu nije ništa čudno...
A što se tiče ovoga da kaže da ga ne volite... mrzim ikome držati prodike i uvijek bude burno oko tog lupanja po guzi, ali ako ga učiš da nikog ne smije lupati onda ga ni ti više nemoj po guzi, makar kažeš da je rijetko..nemoj...
ne znam da li ga i tata zna lupiti i da li se mazi s tatom?
Negdje sam pročitala jednu pametnu - ako dijete pokudiš 2 puta na dan onda ga duplo moraš i pohvaliti ... ili pomaziti i ljubiti...

oko igranja, samo jedno... blago tebi što ti se dijete hoće zaigrati samo... moj još uvijek s punih 4 traži društvo.. čak i u voženju autića :roll:

Ajme... moja već 40 min. gola stoji u kupaoni i ni makac (grijalica radi pa je toplo) ... ili ću krenuti na silu sa kupanjem ili će prespavati na tepihiću kraj kade... tvrdoglava je ko mazga.

ja ću samo reći da je meni lakše kad vidim da moja djeca nisu jedina takva.
i da to evoluira s godinama u neke druge oblike za koje treba imat konjske živce

Oh, imali smo i mi te faze... prva je bila oko 2 godine - nije znao verbalizirati problem pa je imao napadaje bijesa i ljutnje, naučio - prošlo. Druga je bila nedavno... nisam je s ničim konkretno mogla povezat, pa sam se osvrnula na moj odnos prema njemu i uvidjela da griješim u mnogo čemu. Za razliku od moje kćeri on je dosta osjetljiviji i kod njega ne pali vikanje, "po guzi", prijetnje, kazne.. i tome slično. Inače je jako dobar i da se urazumit, ali pošto smo upali u začarani krug inata, prijetnji, kazni..., on se nije dao "slomit" pa sam onda ja popustila i nastojala biti dosljedna u tome, jer ispočetka rezultati nisu vidljivi. Na njegova zamahivanja prema meni ili neke druge izljeve agresije (mrki pogled, upiranje prstom, siktanje kroz zube) reagirala sam zagrljajima i maženjem, govorila sam mu da ga volim i kad se lijepo ponaša i kad je ovako ljut, polako ga umirivala i na kraju doznala što ga u tom trenutku zapravo muči.
S vremenom su ispadi bijesa postajali sve manji i manji, a sad kad se i dogode, odmah i kaže što ga muči.
Mislim da roditelji često upadnu u taj krug gdje se iskušavaju živci druge strane, tj. tko će prvi popustiti, ili su s druge strane previše popustljivi.

I ja imam taj problem. Počelo je kad je krenuo u vrtić, ali još uvijek traje (ima 6.g.). Jel treba zbog toga ići psihologu? Arijana, pokušat ću s tvojom metodom.

Ja sam na rubu živaca, nažalost prošli smo školski sve faze i međufaze (nijednu nismo preskočili), a ovo sad je koma. Ne sluša, ne čuje, doslovno dok mu se ne unesem u facu ne reagira, a i onda kroz jedno uho unutra, kroz drugo van. Sestru očepi kad god stigne, uzima joj sve, uživa kad se plaće, jer to mu je primarni cilj i onda se bjesomučno ceri od zadovoljstva. Lupa s vratima, radi što hoće bez obzira što mu mi rekli. Mislim da imamo ozbiljan problem, znam i gdje leži većina problema, ali ga još nemogu riješiti osim da izbije kućni građanski rat. Nažalost kod nas je na snazi ona slavna "puno babica, kilavo dete", živa istina. Kad ti se okolina mješa u odgoj i kad te svakodnevno potkopavaju i miniraju onda to tako i izgleda. Da, zaboravih reći, E ima 6 godina.

dani1 kod nas ista situacija, okolina previse utjece. zivimo u kuci sa MM bratom, sestrom, njenim muzem i djecom. dakle rodjak ima 10god, moj ima tri. on ga obozava i naravno kopira, a zlocest je za po... trenutno mi je najgore sto psuje, i to sve u 16. za to su krivi MM brat, i nazalost i MM sam. nikako im dokazat. njima je to normalno. neku vecer, slavimo rodjendan bas njemu, on poslo nekog u ku..., drustvo (MM brat, njegova cura,... sve mladi bez djece) odvalili se smijat, ja lijepo zamolila po neznam koji put da to nerade. nikog nezanima, a mene vise nitko nevoli :mrgreen:
a mali naravno da nece da razumije da to nevalja, tvrdoglav je nenormalno. cim nije po njegovom, pocne plakat, kriviti se, razgovor nepali. a kad meni pukne film ja vicem i izbacim ga u sobu. tamo onda place, ja mu kazem da moze izac kad prestane plakat. on prestane nakon nekoliko, kaze da nece nikad vise radit to nesto, a za pet minuta ista stvar. zacarani krug

Malo mi je lakše kad čitam i o drugim "nevaljalcima".
Al ja bih, ako itko ima, neki konkretan savjet.
Moj mali ima 3 godine i od rođenja je bio grlen. Kao beba je plakao da se orilo, a sad kada vrišti, pucaju čaše i bubnjići- a hvala bogu, zna vrištati i po nekoliko polusatnih setova dnevno.
Neki put je milo dijete, ali neki put...
Najčešće vrišti kad treba otići spavati danju.
Onda vrišti kad je preumoran jer nije spavao danju.
A neki put vrišti i kad je odspavao 2-3 sata danju. :lol::cry: (ovo znači "ne znam bih li se smijala ili plakala")

To je opća katastrofa za moje i suprugove živce... i uši. A, vjerujem, i katastrofa za sve koji žive u našoj četvrti, jer se usred bijela dana to visokofrekventno vrištanje čuje do zgrada preko puta ulice(provjereno!).
Ako ga ranije želim staviti da spava, nemogu ga nikako zadržati na krevetu. Onda kad vidim da je nervozan od pospanosti (npr. viče/vrišti da ga ne diram, da mu se ne približavam, da hoće bananu i odmah sljedeće sekunde ju neće i baca), primim ga i sjednem na krevet s njim ne puštajući ga iz ruku dok se on izvija, nekad me pokuša udariti i grleno "pišti" da me uši bole. Naime, ne puštam ga iz ruku jer bi u suprotnom trčao kao lud po stanu i nešto počeo bacati, udarati. I onda ta borba zna trajati nekih pola sata ili više. Ja mu dotle govorim da se mora smiriti i da mora odspavati pa ćemo se igrati i sl. Na kraju zaspi i krmi kojih 2-3 sata.
Ovo mi postaje toliki užas već i naporno da znam biti na rubu živaca. Još je ok kad smo u zatvorenom pa se ne zamaram time kako osim mene i drugi moraju slušati te "operne arije".
Ima li tome pomoći? Neki savjet kako da se drukčije "obračunamo" s time?
Očajna sam. :-(

Dakle, baš sam namjeravala otvoriti temu o neposluhu kad eto...
Ja zadnjih dana ludim i nikako se ne snalazim jer se moj sin, moj ponos i dika, najrazumnije dijete koje možete zamisliti, pretvorio u malog tiaranina!
Najdraža riječ mu je "neću", ništa mu ne paše, pokazuje dosta agresivnosti prema manjima od sebe, bez problema mlatne kog stigne onako u prolazu bez razloga, ne želi ići spavati popodne, pljuje, govori ružne riječi...Kada je to počelo mislila sam da je ipak ljubomoran na Tonku, a sad nisam sigurna da li je to faza ili se tako ponaša jer se druži s rođakom kolji je stariji dvije i pol godine i dosta neodgojen, prost, agresivan. Nažalost trenutno ne mogu utjecati na njihovo druženje, nemam ga gdje maknuti jer smo u istoj kući, pa sam sad na sto muka kako preživjeti to razdoblje. A koliko to traje ako je faza?
Ja se trudim i dalje biti nježna, pričam mu i objašnjavam, a on okreče očima i pjevuši dječje pjesmice! Ludim!

renci imas pp

Kod nas je to bila faza u trajanju od nekih pola godine. Kako doslo tako je i proslo, taj period njegovog prkosa i divljanja ne razumijem.
Pitam se dali sam u necemu pogrijesila, dali mi je dijete slalo neku poruku koju nisam razumjela?
Zna i sad ponekad biti prkosan ali rijetko, stalno trazi moju blizinu i ljuti se kad me nema kraj njega. U igri s djecom nije takav, miran je
i popustljiv.

Mi smo isto nedavno usli u fazu "necu". Dosad je bio bas pravi andjeo, sve se moglo s njim dogovorit. A onda je pocelo...Urlanje, bacanje stvari, udaranje svim i svacim koga god stigne, nevjerovatan inat, trdoglavost....Grozno! Prvih tjedan dana mi je bilo uzasno, nisam znala kako da se postavim, nista nije palilo. A onda sam se naoruzala strpljenjem i rekla sama sebi, a i njemu "e neces ti mali mene izbacit iz takta" I tako sam ja ostala dosljednija no ikad, cvrsta ko stijena, on je mogao urlat kolko je htio, ja ga nisam ni pogledala dok se nije smirio, onda sam ga zagrlila i objasnila kako sam tuzna kad je takav, da ga puno volim al ne volim kad vristi.. Kad me htio udarat primila sam ga za ruke i rekla mu da cu ga pustit kad se smiri. Isto je i s kaznama, sjedenje na mjestu kazne dok se ne smiri. Ono najgore je trajalo nekih mjesec dana, sve zivce sam izgubila. Ali sad je koliko-toliko ok, zna sta ce bit ako mi npr. u ducanu nece dat ruku, dokazala sam mu da sam spremna vratit ga nazad u auto i odvest doma, jednom je probao i sad to vise ne radi. Zna i da urlikanjem nista nece postic, naucio je reci sta zeli i pritom upotrijebit i "molim".
Uglavnom ja sam mu dala do znanja da ce dobit sve sta je u mojoj mogucnosti ako se nauci pravilno izrazit, u suprotnom nece dobti nista i jos cu se ja ljutit na njega i bit tuzna.
Dakle, kod nas je dosljednost bila kljuc uspjeha.

X
Meni je izlazak sa malim van bio nočna mora ,ima od početka teški karakter pa onda i ta faza za pop.....
dalje se toga držim ko i Koksy i mislim isto .Samo dosljednost ključ uspjeha.

_______

D 1998.
I 2007.

evo i meni je lakše kad čitam ovu temu. skoro sam u svim odgovorima pronašla nešto što je i kod nas ili nešto kako i sama reagiram ili promišljam da bi trebala reagirati.

palo mi je na pamet čak potražiti i nekog stručnog za savjet jer nekad imam osjećaj kao da niti jedna reakcija koju smatram normalnom (razgovor, dosljednost i sl) jednostavno ne pali. ili upali onog trena, ali kao da nije dovoljna za jednu trajniju promjenu.

prekjučer sam mislila da ću u zemlju propast...bolestan je, znam da je izmoren, iscrpljen, dosta je i meni bolnica a kamoli ne njemu...ali ipak...udario je doktora koji ga je pregledavao, pa onda sestru, čak je i mene počeo kad sam ga odmakla od njih...:-( bilo mi je full neugodno, uza sve što shvaćam odakle ta ljutnja i frustracija....

U svim ovim pričama vidim i svog Josipa.Ne može mu se dokazati ama baš ništa.Sve ono što se ne smije to je baš super.Uzeti nož pa piliti po stolu,puhati u plamteći plamenik,lupati sam sebe po glavi ili po stolu,ako igračkom ne lupa ili je nije strgao nije ništa napravio.Išla sam i psihologu,ali ništa.Dosljednost je moj problem.Svjesna sam toga ,a ne mogu protiv sebe.Često mi se lakše(šipak lakše)izvikati se na njega nego ga uhvatiti i na drugačiji način riješiti problem.Često ponavlja moje riječi,gleda me u oči i smije se,ma za poludit.Samo se bojim da to nije faza jer to traje već dugo i da će biti sve gore.

pomozite. što činiti kad ti djete od 4 godine udara rukama i nogama po stolu, zidu, ormaru...., uzima teške predmete i baca ih. Viće. Proturjeći roditelju. Ne želi učiniti što mu roditelj kaže. Maltretira starijeg brata. Tuće ga, grize. sve mora biti po njegovom. Svađa se.Govori riječi koje nisu prikladne za njegovu dob.

dubravkatu ovo si dobro prouči,dokazano djeluje:

Citiraj:

---

koksy prvotno napisa

Mi smo isto nedavno usli u fazu "necu". Dosad je bio bas pravi andjeo, sve se moglo s njim dogovorit. A onda je pocelo...Urlanje, bacanje stvari, udaranje svim i svacim koga god stigne, nevjerovatan inat, trdoglavost....Grozno! Prvih tjedan dana mi je bilo uzasno, nisam znala kako da se postavim, nista nije palilo. A onda sam se naoruzala strpljenjem i rekla sama sebi, a i njemu "e neces ti mali mene izbacit iz takta" I tako sam ja ostala dosljednija no ikad, cvrsta ko stijena, on je mogao urlat kolko je htio, ja ga nisam ni pogledala dok se nije smirio, onda sam ga zagrlila i objasnila kako sam tuzna kad je takav, da ga puno volim al ne volim kad vristi.. Kad me htio udarat primila sam ga za ruke i rekla mu da cu ga pustit kad se smiri. Isto je i s kaznama, sjedenje na mjestu kazne dok se ne smiri. Ono najgore je trajalo nekih mjesec dana, sve zivce sam izgubila. Ali sad je koliko-toliko ok, zna sta ce bit ako mi npr. u ducanu nece dat ruku, dokazala sam mu da sam spremna vratit ga nazad u auto i odvest doma, jednom je probao i sad to vise ne radi. Zna i da urlikanjem nista nece postic, naucio je reci sta zeli i pritom upotrijebit i "molim".
Uglavnom ja sam mu dala do znanja da ce dobit sve sta je u mojoj mogucnosti ako se nauci pravilno izrazit, u suprotnom nece dobti nista i jos cu se ja ljutit na njega i bit tuzna.Dakle, kod nas je dosljednost bila kljuc uspjeha.

---

potpuno isto ponasanje ima i moj sincic koji ce u oktobru 4 godine. Samo jednog dana je ustao i od razumnog deteta postao nesnosan ali samo sa mnom. Sa zenom koja ga cuva je isti, sa tatom takodje. Sa mnom sve pokusava da place, vristi i urla. Ja pokusavam sve sa strpljenjem ali sam na kraju zivaca. Uvece uspavljivanje traje po sat i po i to stalnog natezanja. Svi u porodici mi govore kako sam ja mekana prema njemu i da moram da ga "kaznjavam" ali meni to nekako zvuci grubo. Dosledna jesam i ne odustajem ali sporo ide. Sinoc mi je trazio da popije vode u krevetu, napunio usta i sve pljunuo na krevet. Pa ja ne znam kako sam se suzdrzala. Rekla sam mu da vise nece moci da pije vodu u krevetu, da sam ljuta i da cu izaci iz sobe i da od sad pa nadalje ce zaspivati sam. Molio me je da se vratim i da ne zeli da spava sam i da nije bio dobar, izvinjavao se i da nece to vise raditi. Vratila sam se posle 5 minuta zagrlila ga, rekla da ga volim ali da mi se ne dopada ponasanje njegovo. Zamolila sam ga da se okrene i da zaspe i to je uradio u roku od 3 minuta. Ne znam da li je bio iscrpljen od silnog ludovanja prethodnih sat i po pa je zato zaspao ili je moj postupak urodio plodom. Nista mi vise nije jasno ali znam da ne mogu da pribegavam fizickom ili bilo kakvom drugom kaznjavanju.