pale sam na svijetu

....jeste li ikad sumnjali u to da se nakon razvoda čovijek osijeća usamljeno i kao da pripada građanima nekog drugog rada....ja sam se nakon razvoda koji sam ja inicirala,koji je završio na civiliziran način i komunikacija je obostrana naišla na zid hladnoće počevši kod svojih roditelja,prijatelja,posla,poznanika.....o.k. razumijela sam roditelje,BM je pristojan i dobar čovijek, zabrinuli su se za moju budućnost,kako ću sama s djetetom itd....ali ostatak okoline me jako razočarao...pogotovo jer nisam kružila okolo po svijetu i tražila podršku i savjete...sva svoja razmišljanja sam zadržala za sebe jer kad bi ih išla obrazlagati morala bih iznjeti neke ružne stvari i o sebi i o BM, a smatram da prljavo rublje treba ostati u košari vlasnika....Tako da sam sad ostala nekako usamljena...po pitanju prijateljstva...zar morate sve reći ljudima da bi stali uz vas....ili se lojalnost gradi godinama..jer ja bi uz svoju prijateljicu stala bez mnogo pitanja i analiziranja....Pored svih briga s kojima se opterećujem i nosim, ovaj osjećaj "pale sam na svijetu" me razvaljuje...uh...sva sam zbunjena

Ja bi, kao tvoja prijateljica očekivala i prljavo rublje. Prijateljstvo bi trebalo biti obostrano, jek tako? Ako ti njoj ne vjeruješ dovoljno da joj istreseš dušu, zašto bi ti ona davala podršku onako naslijepo. A što se okoline tiče, kod nas je uobičajena pojava da se ljudi "ne smiju" razvoditi ako nema alkoholizma ili varanja (+ još dvije ili tri stvari) a svi oni koji se ipak razvedu moraju biti spremni za stup srama.

Ne znam što bi ti rekla. Naravno da vi razvedeni ne spadate u građane drugog reda. Možda je još sve friško pa ti treba neko vrijeme da skupiš svoje samopouzdanje nazad i staneš na noge.

glavu gore i ne prepustaj se tudim pogledima!
a ono sto ti je Trina napisala da je prijateljstvo obostrano - istina je. kome se povjeriti ako ne prijateljima? barem ce ti biti lakse kad istreses dusu...

ja se osjećam kao ti kada dojim u javnosti - dojilje su ko izumiruća vrsta...

al mene nije briga, ja sam sretna i to je najbitnije.

da sam ti ja frendica ne bih te smatrala imalo lošijom osobom, dapače, bila bih sretna zbog tebe ako si ti sretna.

ljudi koji te osuđuju su ljudi kojima prisjeda njihov brak a koji nemaju uvjeta da se razvedu pa te vjerojatno smatraju obijesnom i sebičnom. a zapravo bi željeli da su u tvojoj situaciji...

osudu prijateljica isto shvaćam jer ne razumiju razloge pa im dajem za pravo da te osuđuju. to je normalno.

Slazem se sa svim recenim. Osim toga, ljudi vole i birati strane, tako da zajednicki prijatelji cesto stanu na stranu "zrtve" i ako im ne objasnis zbog cega si ostavila BM mozda ce odabrati njegovu "stranu". Moj je za sve prijatelje i poznanike bio divna osoba, i oni koji ne znaju sto se desavalo iza zatvorenih vrata naseg doma, ne komuniciraju vise samnom. Ja pak, onima sa kojima nisam bila jako bliska, nemam potrebu objasnjavati zasto nam se brak raspao... a i ne volim pricati protiv njega. Drago mi je da u za njega teskoj situaciji, ima njihovu podrsku.

ja se ne slazem sa nicim gore iznesenim.
Mislim da nije potrebno ljudima ( pa niti prijateljima ako cete tako ) objasnjavati svoje razloge, a pogotovo ruzne stvari. Mi cesto zaboravljamo da se ljudi ne rastaju samo zato jer je nesto bilo ruzno ili ovako ili onakvo, razlozi su nekada banalni, razlog moze biti to da nemate iste ciljeve u zivotu, nemate iste ambicije i onda oboje radite ono sto ne zelite. Isto tako ne vjerujem da ljudi trebaju birati strane, to je po meni nepotrebno.. pa niste se rastali od prijatelja, nego jedan od drugoga.

Onaj tko ti je prijatelj postovati ce tvoju odluku kakva god ona bila i bez previse objasnjavanja, a pogotovo bez izbacivanja prljavog vesa., po meni si pipi napravila ispravnu stvar time sto si zadrzala ruzne stvari za sebe.
Meni se isto to desilo nakon razvoda, jednu od najboljih prijateljica sam izgubila preko noci, bez nekog razloga sa njene strane, sada kada mozda malo bolje zazmislim mozda joj je stvarno falilo to prljavo rublje koje joj ja nikada nisam rekla.. ali na kraju svega, 2 godine kasnije, ni ona meni ne fali- a moje prljavo rublje je i dalje tamo gdje treba biti.
isto to se desilo i sa nasim "zajednickim" prijeteljima., koji su mi dali cipelu svi od reda.. medjutim.. vidi vraga, nakon 2 i pol godine svi su mi se redom odlucili javiti i obnoviti kontakt.. moj bivsi je na pocetku pricao svima i svasta i vjerojatno su se zato svi njemu priklonili, a ja nikome ( osim svojim bas najblizima ) nisam rekla nista., i izgleda da su ljudi nakon određenog protoka vremena uvidjeli da su slusali lazi od druge strane, a od mene i dan danas nece nista cuti.

po meni trebas raditi tako kako radis i to sada, pravi prijatelji ce ostati uz tebe, a oni ostali.. ko ih sljivi.

I da, istina je da svi budemo jedno vrijeme na stupu srama, ali i to se nakon nekog vremena istrosi i ljudi krenu dalje ziviti svoje zivote.. ono sto od svega moze ostati svima u sjecanju su bas te ruzne stvari koje ti sada odbijas ispricati nekome i tako neka i ostane.

Prošle godine se razvela jedna moja draga prijateljica. Nekako u isto vrijeme prestali su njeni pozivi prema meni. Pokušala sam nekoliko puta doći sa njom u kontakt ali jednostavno nije "imala vremena" za mene. I sada je pitanje da il sam joj ja okrenula leđa ako me nije niti jednom nazvala u više od godinu dana. Kako i na koji način da stanem uz svoju prijateljicu kada ona nije imala potrebe niti jednom uspostaviti kontakt samnom? Čak sam joj otvoreno rekla da možemo i ne moramo pričati o temi odnosa između nje i muža ali jednostavno je nestala. Preko drugih sam čula kako komentira da sam joj okrenula leđa. Neka mi oprosti ali ja stvarno neznam i ne želim moliti puzati za nečijih 5 minuta. Zadnjih par puta sam ja bila kod nje, zadnjh par poziva sam ja zvala, zadnjh par e-mailova su poslani sa moje strane (odgovora nije bilo)..... Eto.... ovako zvuči druga strana prijateljstva koje je nestalo nakon razvoda braka.

I ja se slažem sa samamamom. (Nisam u vašim vodama ali me zainteresirala tema i baš razmišljam što je ispravno) Nekako su mi čudni ovi uvodni komentari da je iznošenje prljavog veša potrebno... nekom je sigurno lakše kad olakša dušu, ali nismo svi isti. Ja sam isto taj tip da ne volim previše razglabati o svojim problemima. Imala sam i razgovor o tome sa svojom najboljom prijateljicom, koja se meni neprestano povjerava, a ja rijetko uspjevam. Zapravo me smetaju savjeti. Što će mi kad sve znam što bih trebala napraviti :-/ pa onda radije radim sama na sebi. Ipak, ja znam da na tu prijateljicu mogu računati i ako joj u ponoć zakucam na vrata jer sam upravo napustila obitelj :) a i ona na mene, bez obzira na razlike u karakteru.

Dakle, ako je nekom lakše da istrese dušu, to je super za sređivanje stanja u glavi i ventilanu. Ipak, ja se divim onima koji ostaju dovoljno staloženi da, u najmanju ruku, ne pričaju to bilo kome... a nikako mi nije u redu stav da bi prljavi veš trebalo iznositi da bi prijatelji ostali uz nas. (možda sam stvari postavila malo idealistički ali nemam vremena za glancanje)

nisam ni slutila da ću dobiti toliko odgovora na temu...pogotovo ovako različitih..pa to je zapravo i dokaz da se radi o delikatnoj temi,jer kako bi ljudi rekli"sto ljudi sto ćudi"....ja nisam htjela iznositi prljavo rublje jer mislim da je to uistinu privatna stvar,svoje raloge zbog razvoda sam rekla svojim najbližima tj.jedan i po meni najvažniji razlog a to je da nema ljubavi...jedan drugom smo postali stranci,u niti jednom trenutku više se nisam mogla sjetiti ni jedne njegove vrline zbog koje ga ja osobno cijenim....i za mene je ostanak u tom braku bio prilično licemjeran...zbog čega je došlo do tog i tko je koliko kriv je uistinu privatna stvar i nisam htjela s nikim razglabati o tom....mama je reagirala grozno,njene priče poput ne kocka,ne drogira se, ne pije, ne tuče te,,,,i tralalala...najbolja prijateljica je rekla da sam sebična i kukavica jer se nisam htjela potruditi taj brak spasiti, a kriza traje već godinu ipo dana,ona je hrabra jer se ona trudi iako svog muža ne voli itd...Ja iskreno kad su nestale potpuno emocije nisam znala kao se to potruditi,postoji li neki priručnik za to????Kad se ujutro probudiš s gropom i navečer tako zaspeš, kad pokušaš nakon 6 mjeseci spavati s njim,a onda nakon tog u mraku plačeš jer se osjećaš kao da si iznevjerila samu sebe...Nije lako ni ovako,sama s gomilom grižnje savjesti da sam djetetu uskratila odrastanje u kompletnoj obitelji, da sam iznevjerila roditelje..ali sam ovako mirna..i dalje vjerujem u ljubav i što je najvažnije nisam iznevjerila sebe.....jer da jesam s tim bi jako teško živjela...A što se tiče prijateljstva...ja sam uvijek tu za svoj najbolju prijateljicu, njeni razlozi zašto je izabrala i skojila sebi ovakav život u kojem živi su mi jako malo bitni, ja ne znam kako je hodati u njenim cipelama....žao mi je što se i ona nije postavila tako...ali možda je moja odluka malo narušavala njenu odlučnost da spasi svoj brak...iako ja tako nikad nisam postavila stvari...zapravo bi mi bilo i drago da ona bude sretna u tom braku..

PIPI.. kao da citam svoje rijeci...
ne brini, radis pravu stvar dok god mirno spavas nocu., to je moje mjerilo. Sto se tice djeteta, biti ce tu jos puno griznje savijesti, ali i to je normalno.. ja se vodim time da ce moje dijete biti sretno ako sam ja sretna. Nisi rekla koliko si dugo sama, niti koliko ims godina, niti koliko ti je dijete staro pa ti ne mogu predloziti neku konkretnu stvar... ja sam sama oko 2 i pol godine i tek sada napokon disem punim plucima, idem van sa starim prijateljima i bas uzivam u tome sto sam sama. Imala sam jednu vezu u medjuvremenu koja mi je onda jako puno pomogla, ali sam ipak odlucila da mi je sada i trenutno ovako pre dobro da bi si opet zavezala kuglu oko noge.

pipi.... baš me dirnuo tvoj post, jer sam u njemu prepoznala sebe. :-( Ja sam još u braku (a otprilike je takav, kako si opisala). Ali ja sam kukavica. I bojim se jako samoće, izolacije, osude društva...a najviše od svega da će moj sin ostati bez tate ( i da ću ja biti odgovorna za to). :-(
samamama, ja se nekako vodim za tim da moja sreća (u braku) nije uopće bitna, tj. da mi je najvažnije da dijete bude sretno, a onda ću i ja biti sretna zbog djeteta... Znam da nije baš smisleno, ali vjerujem da kužiš što želim reći... A možda je takvo razmišljanje samo jedna od faza, kada je brak već na dobrom putu u propast?
I da...ja bih uz svoju prijateljicu stala uvijek, podržala bih ju, premda mi ne bi bili poznati baš svi detalji nesreće koja ju je zadesila. Ne bih nikad ni inzistirala da mi povjerava bilo što, ako ona ne bi sama imala potrebu za tim. To je za mene prijateljstvo.

Pipi - mislim da za to što si učinila treba puno hrabrosti i iskrenosti prema sebi.
A što se tiče tvoje prijateljice, moguće da ju je tvoj postupak pogodio baš zato što je u sličnoj situaciji te osjeća da si joj poljuljala argumente kojima sebi objašnjava i olakšava vlastitu situaciju. Reakcija tvoje majke je razumljiva zbog njezinih godina ali tvoju prijateljicu mogu razumjeti samo u ovom kontekstu.
Kako bilo, ti sad moraš naći svoj put... izađi među ljude kad možeš, makar nepoznate. Ja bih na tvom mjestu upisala neki otkačeni tečaj bilo čega. Nešto što sam oduvijek htjela a nisam nikad našla vremena. :*

samo bih željela objasniti jednu stvar, da sam ti ja prijateljica, ne bi me zanimao prljavi veš zbog samog prljavog veša i znatiželje, već isključivo zato da znam razlog - i ne bih tražila detalje prljavog veša - npr. meni je sada dovoljno da znam da ga ne voliš.

no ima nekih drugih tipova ljudi koji žele znati detalje jer ih tuđa nevolja "hrani", jer vole tračati i sl. - pa razumijem tvoju odluku da to zadržiš za sebe. treba biti oprezan da si ne bi nanjela više štete.

i korektno je od tebe da si dala dulji priod da vidiš hoće li se situacija poboljšat - a budući nije - eto sada si napokon mirnija i sretnija.

važna je još jedna stvar - ja i MM smo imali jako teških trenutaka u vezi, no imali smo pravilo da uvijek o svemu porazgovaramo makar "sjekire padale". puno puta sam pregazila ponos ja, puno puta on, bilo je krokodilskih suza, ispričavanja i spoznaja gdje ko od nas griješi - a treba biti velik priznat da si u krivu - i mi smo se istrenirali da priznamo - jer je to jedini način da nam bude ljepše.

sada kada krene neka svađa - završi u roku keks - jer odmah jedno drugom položimo karte. i zapravo se uopće ne svađamo.

Da te i ja malo utješim... Ima i gorih stvari od razvoda.
Sestrin muž se objesio u kući nakon 5 godina braka i nakon 10 godina što su bili zajedno, ostavio ju je s oproštajnim pismom i s djeteom od 3 godine! Ne možeš ni zamisliti kako je njoj bilo, a i svima nama. Što su nam ljudi sve govorili, koliko smo "prijatelja" izgubili. Meni je bilo teško nositi se s time, a ne mogu ni zamisliti kako je njoj još uvijek. Svi su vidjeli njegovu sliku izvana; bio je dobar muž, bio je dobar otac... a nitko, kao ni mi, nismo znali koje tajne skriva. I kako onda? Opravdavati se svima i prepričavati što smo sve saznali nakon njegove smrti? Govoriti kolike je ružne stvari napravio? Ne, šutjeli smo i šutimo dalje, samo neka ostane ljepa slika o njemu da danas sutra nećakinja ne mora slušati o tome kakav joj je otac bio.

Prema tome, stani na loptu, onaj tko nije uz tebe ionako ti nije prijatelj bez obzira jel zna za razloge rastave ili ne. U životu nam se dogode stvari koje prorijede krugove ljudi s kojima se družimo i ostaju samo oni vrijedni pažnje.

Sretno draga

Citiraj:

---

Superman prvotno napisa

samamama, ja se nekako vodim za tim da moja sreća (u braku) nije uopće bitna, tj. da mi je najvažnije da dijete bude sretno, a onda ću i ja biti sretna zbog djeteta...

---

hm.. a sta kada dijete prestane biti dijete i pocne vidjeti da mu je majka nasretna, hoce li i dalje biti sretno ili ce poceti osjecati nelagodu kojoj nece znati uzrok., pa ce si u svojoj glavi reci da je on uzrok tome..
ili sta ce se desiti kasnije, kada dijete odraste, a majka je i dalje nesretna, svakim danom sve vise i vise, i onda pocinje predbacivanje..
i na kraju, sta se desi kada dijete odraste i ode, a ti ostanes sa nekim koga ne volis, imas 50 godina i tek si onda pale sam na svijetu.

nemojte me krivo shvatiti, nisam pobornik razvoda uopce, po meni treba spasiti sve sto se spasiti da., ali opet.. ostajati u braku " SAMO radi djece" je losa ideja i sa puno neizvjesnijim i potencijalno puno gorim ishodom

ipak.. autorica je napravila svoje korake i sada se osjeca kao pale sam na svijetu :) kao sto je netko rekao.. treba se baviti necim korisnim i necime za sto inace ne bi imao vremena. Ja sam odlucila na jesen upisati vanredni fax., iako sam jedan fax zavrsila i radim puno radno vrijeme, imam onaj gap navecer kada se i ja jos uvijek osjecam kao pale sam na svijetu, pred tv-om sama.., tako da ga ja mislim rijesiti ulaganjem u svoju buducnost... i onako nemam sta pametnije raditi :)

dok sam bila u braku drugačije sam gledala na stvari... ne bih se nikad razvela iz razloga koje samamama navodi kao okolini banalne.
sada, kao razvedena žena koja živi sama s djecom shvaćam da je razvod bio bolji put.
u trenutku kada se događa je stresan i bolan za sve sudionike, ali vremenom se kockice poslože.
djeci je najteže, ali to je surovost života i način da nauče kako se za bolji život treba izboriti i stvarati ga s onima koji su poticajni i podupirući.
ja nisam imala sreću da živim s osobom koja na mene djeluje pozitivno i koja ima iste ciljeve.
bilo je besmisleno tako ići naprijed... zapravo, to je bilo tapkanje u mjesti ako ne i nazadovanje.
sada u kući vlada mir i razumijevanje što je poticajno okruženje za razliku od onog koje smo živjeli pred godinu i pol.

za razliku od tebe, prijatelji su uz mene... i to ne iz razloga što su birali strane, već zato što se bm od njih udaljio mnogo ranije.
mislim da je najvažnije da si ti svojom odlukom i postupkom zadovoljna. samo ti znaš da je tebi tako bolje a drugi to samo mogu pokušati razumjeti. ako su pravi prijatelji i hoće.

nažalst, nemam sad vremena sve čitati, ali reći ću ti samo kako je meni bilo... možda se to i tebi iza leđa događa.
ja isto nisam htjela iznositi prljavi veš u javnost, bila sam sigurna u svoju odluku i zapravo ni nije trebalo odobravanje prijatelja niti njihova podrška da to i učinim... trebalo mi je njihovo društvo poslije, da mi pomognu prebroditi to ipak teško razdoblje, ali bez onih klasičnih pljuvanja po ikome.
ali... svi su nekako zašutili i prestali se javljati ili nisu baš imali vremena.
tek mjesecima kasnije sam saznala o čemu se radi. moj bivši mužić je svima, čak i samo "mojim" prijateljima, istresao dušu i svoju izmišljenu verziju našeg prljavog veša. od toga da sam mu odnijela svu lovu (a čak je dobar dio mojih para, kao i sve zajedničke pare koje smo dobili na svadbi i čuvali za kredit ostao njemu), do toga da sam mu konstantno lagala, radila svašta iza leđa, samo ga iskorištavala i bla bla.. sreća da sam to čula dosta kasnije pa mi je bilo napola smiješno, a napola žalosno..
ali, tu su se isfiltrirali ljudi koji su mi stvarno bili prijatelji. malo njih, ali ti vrijede. ostali su ionako bili za druženje samo kad je tulum u pitanju, inače ne postoje.

i dalje sam za to da se neke stvari ne trebaju vucati po cijelom selu. svatko treba sebi naći neki sport, a ne se rekreirati tračanjem ljudi kojima je ionako trenutno teško.


uzmi si sad malo vremena za samo za sebe. sve će sjesti na mjesto i bit će ti lakše.

Citiraj:

---

pipi duga čarapa prvotno napisa

jedan drugom smo postali stranci,u niti jednom trenutku više se nisam mogla sjetiti ni jedne njegove vrline zbog koje ga ja osobno cijenim....i za mene je ostanak u tom braku bio prilično licemjeran...zbog čega je došlo do tog i tko je koliko kriv je uistinu privatna stvar i nisam htjela s nikim razglabati o tom....

---

hm da, tužna obiteljska priča, nažalost još samo jedna u nizu... žao mi je što je ovako završilo, ali kao i tvoja prijateljica mogu se staviti u njen stav razmišljanja i pokušati shvatiti zašto je tako reagirala... teško je razlučiti bez puno detalja čiji je stav pravilniji, ali sam svakako skloniji priklonit se njenom i "spasiti obitelj", jer je u duhu odgovornosti prema zajednici i prema činu odabira partnera "za cijeli život". U stvari upravo to bi i trebala biti neka osnovna nomenklatura života ili nas barem tako uče od malih nogu, od religije u duhu kršćanstva do obiteljske tradicije. Naime brak nije samo prazna institucija i potpis na papiru. U stvari formalnost uistinu i jest, ali ne za vas, već za sve one ostale kojima time dokazujete svoju pravnu povezanost i društveno socijalni status (udana/oženjen), međutim za vas dvoje to ne bi smjelo ni približno biti samo puka formalnost.

Dakle nije jasno nakon koliko se vremenski dogodio vaš krah i da li je uopće zajednica zasnovana na nekoj ishitrenoj odluci, što bi samim time bilo naravno neodgovorno, ali činjenica je da se u brak ne ulazi opasan mišlju da ćemo kad tad iz njega izaći. To je jedna doduše vrlo moderno sve više usvojena formulacija, međutim nikako ne u duhu tradicije našeg društva i civilizacije koje ipak u takvom duhu svetkovanja zajednice obitelji ne živi tek 10-tak godina, nego već nekoliko tisuća godina.

Ono što sam želio izvući kao sukus tvog problema, to je da se ljubav ne doživljava kao nešto što nam se eto desi i što se samim time što smo je jednom osjetili mora i dalje inercijom "događati" samo po sebi, inače ćemo biti dojma da nismo stvoreni jedno za drugo. A to se primjetno u tvom braku i tvom stavu u glavi i srcu očito desilo. Dakle ljubav se ne dešava i ne traje bezgranično ako ju ne hranimo, kao uostalom i sve stvari na ovom svijetu i ona se mora oplemenjivat i zalijevati da bi trajala. Ja sam osobno utopističkog mišljenja da se osobu koju si zavolio i s njom odlučio zrelo ući u zajednicu braka, zaista može voljeti zauvijek i tu ljubav i strast za zajedničkim životom održavati budnim.

Eto baš zato sam skloniji prihvatit stav tvoje prijateljice i cijeniti njenu osviještenost za borbom za obitelj. Možda bi eventualno trebalo osvjestiti koja su to njezina nezadovoljstva, ukoliko tvrdiš da živi nesretan bračni život, ali danas su ljudi skloni projicirat prevelika očekivanja tolika da u toj "gladi" naprosto ne vide koliko sami (ne)nude, tako da je sve to o nezadovoljstvu relativno. Ali definitivno ništa nije nerješivo, ako volja postoji i ako čovjek vjeruje u sebe i partnera i ako ne teži vječito nekim idealističkim savršenstvima i preispitivanjima svoje životne odluke, nego ljudski prihvaća da svatko nosi i vrline i mane, i da bi sa bilo kojim drugim kad tad došlo do istih dvojbi, a da si sa svojim partnerom upravo zato jer si u jednom trenutku ODLUČIO da je među vama dovoljno kompatibilnosti da vas dvoje možete cijeli život provesti zajedno, onda ne vidim razloga zašto se to ne bi i održalo! A "cijeli život" je sam po sebi jedan uistinu dug period i cijeli život sigurno nije uvijek med i mlijeko, što ne znači da kad nije med i mlijeko treba spakirat kofere i poć u svoju intimu, jer je tako "najbolje". Slažem se ja da je biti sam sa sobom, samo sa svojim odlukama i željama i ne priklanjati se i prilagođavati nikome, sigurno NAJPRAKTIČNIJE rješenje svakome, ali ako se tako razmišlja tu onda definitivno nije bilo dovoljno inicijalne zrelosti s kojom se ušlo u zajednicu, jer zajednica nosi brojne kompromise.

Nisam te želio ovime ni na koji način obeshrabriti i pokolebati u tvojoj odluci, već jednostavno kao i svi drugi, dati svoj mali prilog i prozor kroz koji gledam svijet, a ti ćeš najbolje iz svih tih naših različitih mišljenja isijati zrnca životnih stavova koja najbolje prianjaju uz tvoj karakter i nastavit gradit svoju kulu životnih odluka. Ja ti želim samo da u tome budeš svakako mudra i realna, a naši sudovi i mišljenja su ovdje izložena baš zato da različitostima potpognu izgradit osjećaj za realnost. Sretno!

Eto čitam vaše postove .
Definitivno je razvod vrlo stresna stvar .
Ja mislim da je to jedna kombinacija osječaja neuspjeha , niskog samopoštovanja te imaginarne osamljenosti.
I dvije godine nakon razvoda ja imam otežanu komunikaciju sa okolinom i osječaj manje vrijednosti .

U braku sam da bi opstala , morala sam trčati 7-8 km dnevno . Morala sam se fizički iscrpiti da bi uspjela zaspati .
Ti simptomi su otišli sa lošim brakom , ali posljedice koje svakodnevno primječujem su ostale .
Polako ali vrlo polako popravljam štetu nastalu tijekom dugih (predugih ) 20 godina . Moram to sama i mogu ali to ipak mora ići sporo i postepeno i naravno uz podršku mojih anđela .
Zato Pipi digni glavu i polako če sve doći na svoje .
m. naravno

Mislim da svatko ima pravo učiniti kako mu paše, tj kako se osjeća da mora. Ja moram izbaciti iz sebe negativnosti, samo nisam osoba koja bi krivila isključivo svoga bivšeg supruga za razvod, i ja snosim dio krivice, ali mislim da su svi razlozi već odavno ispričani i da i nešto kažeš to nebi bilo ništa novo... mi se jednostavno više nismo slagali, u tom braku nije bilo ništa osim svađe i ja tako nisam mogla dalje. Da je ovako lako i nije radi maloga, ali ... nebi nikada mogla živjeti s osobom koju ne volim, ne divim joj se...

loš brak -znaći vjerovatno loša kombinacija dvoje ljudi
Možda ti isti ljudi sa drugima tvore dobru kombinaciju
pa si rastavom možda dajemo šansu sebi i onom drugom da si nađe srodnu dušu.
laprdam ,kasno je i umorna sam ,laku noć svima budnima na ovom forumu