kontrola ili povjerenje

Imala sam raspravu s kolegicama na poslu, pa me zanima i vaše mišljenje, što više to bolje. Tema se zapravo više odnosi na stariju djecu, ne na male. Dakle, pubertet, viši razredi osnovne škole. Sada mislim, kad Nina dođe u te godine, da ću raditi na povjerenju, naravno, ali da ću svejedno sve morati kontrolirati. Neke moje kolegice se nisu složile, one bi na povjerenje. Ja sam u pubertetu bila grozna, sposobna za svašta, pa vjerojatno i takav pogled proizlazi iz toga. Dakle, smatram da ću ju kontrolirati ali ono u svemu u čemu ću moći, a opet s druge strane, naravno da ću dati sve od sebe, što i danas radim, da izgradimo lijep odnos pun razumijevanja, i vjerujem da ću uspjeti da se može na mene uvijek u svakoj situaciji osloniti. Ipak, mislim da kad klince pucaju hormoni, da im se ne može baš previše vjerovati. Što vi mislite, jesam li u krivu?

Citiraj:

---

anima prvotno napisa

Ja sam u pubertetu bila grozna, sposobna za svašta, pa vjerojatno i takav pogled proizlazi iz toga.

---

Ista stvar i mene vodi. Zaludu povjerenje koje su dotad imali moji roditelji, odgoj ima veeeliku ulogu za postavljanje temelja, ali ipak... kad su hormoni proradili ...

Ma nisi u krivu uopće. I ja ću kontrolirati sve moguće :mrgreen:.

ALI ja tako mislim da nema nekog univerzalnog odgovora, i da sve ovisi od slučaja do slučaja, i da ovisi o karakteru svakog pojedinog djeteta (i roditelja).

I da, perspektiva se taaako mijenja, ovisi jesi li dijete ili roditelj. Ono - kad si dijete, ne razmišljaš o posljedicama nekog svog čina, već istražuješ, učiš, uživaš, testiraš, ono - spreman si na svašta, a kao roditelj - totalno druga priča.

Npr. uvijek me živciralo što me mama čeka budna iz mojih noćnih izlazaka, ono - vraćam se u neko gluho doba noći, tipa 2 ili 3 ujutro, a ona jadna budna, ne može zaspati dok se ja ne vratim.

Još ne želim o tom (mučnom :mrgreen:) razodblju razmišljati. Trenutno uživam što su još mali, i što ih još imam na oku i mogu ih kontrolirati.

Ne mogu si niti pojmiti da će jednog dana se samostalno igrati u parku, sami ići u školu.

A noćni izlasci, uh, brrr! Niti ne pomišljam još na to!

Povjerenje i kontrola u paketu.
Osjećam se kao odurna frikuša što pokušavam iskontrolirati svaki aspekt njenog života (13 godina), i znam da joj neizmjerno idem na živce s time (a i tako bi joj išla na živce) 8-)
ali se uvijek svjetim da su se jaaaako iznenadili mnogi roditelji koji su igrali jedino na kartu povjerenja sa svojom djecom.

Osim toga, ja sam fakat bila dobra kao tinejdžer (nisam lumpala, ostajala do kasno, napijala se, pušila, drogirala...), ali sam ipak napravila mnoge gluposti koje su mogle loše završiti.
A sad su mogućnosti za probleme još i veće.

Osjecam se vrlo slicno kao anc(kršitelj koda) i bila sam i sama slicna.
Moja ce uskoro tek 9 godina, a vec sad se ponasa kako se ja nisam u cijelom pubertetskom stazu ponasala.. mogu si jasno docarati sto nas ceka za par godina ako kulminacija tek slijedi.
Jedino dobro u svemu tome jest da ona ne moze izdrzati, a da sa mnom ne podijeli sve sto joj se dogadja, cak i ono sto ja zaista ne zelim cuti (o deckima, prijateljicama i sl.) ... nadam se da ce ostati otvorena i kasnije.

Ja nisam za kontrolu preveliku, jesam za postavljanje nekih granica. Nekakvu pojacanu kontrolu bih uvela tek ako bi nanjusila probleme ili ako bi se ona skroz neprihvatljivo ponasala i nepostivala definirane granice.

Javit cu se za par godina. ;)

I jedno i drugo. Povjerenje je nešto što se uči i što svakako mora biti prisutno u odnosu roditelja i djece. Ne mora sve biti pod roditeljskim nadzorom, ali neke stvari moraju. Taj roditeljski nadzor (koji se ne smije uplitati baš u sve) za koji djeca znaju je pokazatelj roditeljske brige i neka vrsta granice, markera, koja će djeci ipak označiti dokle mogu ići.

moja ima 13,5 godina i imam u nju ono temeljno povjerenje da neće napraviti nešto krajnje nepromišljeno.
kužim da joj je stalo do toga da se ne dovede u opasnost.
mada... određena doza nepromišljenosti nije toliko štetna koliko može biti važna u iskustvenom smislu.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Taj roditeljski nadzor (koji se ne smije uplitati baš u sve) za koji djeca znaju je pokazatelj roditeljske brige i neka vrsta granice, markera, koja će djeci ipak označiti dokle mogu ići.

---

A što je s nadzorom na koji djeca ne znaju?

Moj odnos s roditeljima je bio temeljen ponajviše na povjerenju (bila sam jako počašćena što mi je ono ukazano i stvarno sam pazila da ga ne izgubim, iako sam povremeno, kao i većina, radila gluposti), no naknadno sam saznala za neke potajne kontrole i bila sam vrlo povrijeđena - a da ne govorim da sam ja bila ta koja je izgubila povjerenje u roditelje, a ne obrnuto. Da ne duljim, te tajne kontrole su nam poprilično narušile odnos.

Što, dakle, mislite o tome? Kako kontrolirati dijete, da ono tih kontrola bude svjesno ili djetetu iza leđa (nadajući se da ste dovoljno diskretni i da dijete to nikad neće saznati)?

Sanja, identično je bilo i kod mene, mama mi je rekla kad sam napunila 18. Bila sam ( i jesam ) jako povrijeđena. Nikad prije nisam znala, nisam primjetila. Očito bi bilo najbolje nikad ne priznati.

ma ništa potajno, sve javno :mrgreen:
potpisujem zdenku.
kako ih kontrolirati?
pa tako da ću uvijek hjeti znati gdje su, i da ih uvijek mogu dobiti npr. na mobitel. a onda ih neću zvati, npr. :mrgreen:
inzistirat ću da mi jave ako promijene mjesto (dobro, ne sad iz kafića u kafić, naravno) pa makar to bilo dva ujutro.

ili, kad dođu doma u tri ujutro, malo proćiriti jel su trijezni, pijani, nedajbože, drogirani. a znat ću razliku. :mrgreen:
ako budu imali, u stvari kad budu imali cure/dečke uvijek će moći kod nas prespavati, di ćeš bolje kontrole :mrgreen:
i tako, ja ih namjeravam dosta kontrolirati, sve u svemu :mrgreen:
a opet, da bi im uopće dozvolila noćne i ostale izlaske, moram itekako imati povjerenja u njih. i oni u mene/nas da znaju da gdje god jesu i štogod da se desi, da ćemo im uvijek pomoć, i da nas uvijek mogu zvati.

al kako busybee kaže, pitajte me za koju godinu.

Citiraj:

---

anima prvotno napisa

Sanja, identično je bilo i kod mene, mama mi je rekla kad sam napunila 18. Bila sam ( i jesam ) jako povrijeđena. Nikad prije nisam znala, nisam primjetila. Očito bi bilo najbolje nikad ne priznati.

---

Ma, meni nisu nikad priznali :roll: , nego sam saznala od drugih ili im se omaknulo u nekom slučajnom razgovoru koju godinu kasnije. A čitanje dnevnika (kojeg sam zbog toga prestala pisati) i kopanje po ladicama sam i sama primijetila. :roll:

taj dnevnik i mene strašno muči, ne znam da li ću uspijet odolit iskušenju da ne zavirim ako ga nađem na nekom vidljivom mjestu. a neminovno će se desiti da ga barem jednom zaborave sakriti.
a to ne bih nikako voljela.
nadam se da neće pisati dnevnik. :mrgreen:

Pa normalno da neće, pisat će blog :mrgreen:

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Pa normalno da neće, pisat će blog :mrgreen:

---

:lol: :lol:

ja se bojim tog puberteta strasno....kad se samo sebe sjetim :nono:

Kod nas pali povjerenje dok se ne dokaže da ne možemo imati povjerenja. A granice i način ponašanja utvrđuje se unaprijed (što je ok, što eventualno prihvatljivo, a što potpuno neprihvatljivo).

Sa starijim sinom (koji je po prirodi odgovoran) ne očekujem probleme.

Sa mlađim bi moglo biti, zato jer je taj "pjesnik i glazbenik" tj. ne zna tko mu glavu nosi. On u 2. osnovne uredno treba tri puta više nadzora od samo godinu dana starijeg brata - jednostavno je takav tip.

No, vidjet ćemo... uskoro!

Moj odnos s roditeljima je bio zasnovan na velikom povjerenju, nije bilo specijalne kontrole. To je funkcioniralo odlično, ja sam s jedne strane bila opuštena, jer sam znala da mi bezgranično vjeruju, a s druge strane sam znala da ne smijem to povjerenje iznevjeriti.
Naravno da sam imala i ja svojih "svijetlih trenutaka", ali na sreću nije bilo nikakvih posljedica.
Tako da sam i ja svakako za povjerenje, ali uvela bih i nekakvu kontrolu.
Obavezno javljanje mobitelom.
Da ih jedan od roditelja odveze u izlazak, i dolazi po njih. (nema stopiranja).
Kao što je več netko rekao prespavanje dečka/cure u kući.
I obavezno bih uvijek htjela upoznti s kim moja djeca hodaju, bez obzira da li se radi o nekoj ozbiljnijoj ili neozbiljnoj vezi.
...

Moji nikad nisu imali povjerenja u mene a bila sam zlatno dijete. Zašto, ja dan danas ne znam.

Stav prema mom djetetu će bit kao Anemonin, s time da ako će se htjet i seksat (ta se dobna granica drastično spušta) - nek se i seksa al prije toga ću je educirati na veliko o seksu i svime što uz njega ide (spolne bolesti, kontracepcija, trudnoća, emotivna strana...) + nek se seksa doma da znam da je na toplom, da se može najest, držat higijenu itd. a ne da mi se potuca po autima i štojaznam gdjeveć...

Fino, npr. subota navečer, dolazi njen dečko, lijepo se s njime malo popričamo, tako da se i on osjeća ugodno i da ima osjećaj odgovornosti i poštovanja, damo im kondome, a onda ja i muž u grad u provod il na wellness, a vi se lijepo zabavljajte.

Bolje doma na sigurnom. Jer će kad tad to doći, i ne bih željela da je meni iza leđa i da je napetost u zraku. I da zbog toga što to ne odobravam moje dijete podivlja i tek onda slijedi šou. Ne treba mi crna kronika, ljudi smo - dogovorit ćemo se... Svako tko je divljao u pubertetu - to je bilo jer su ih roditelji tretirali ko malu djecu i sve branili i provodili sankcije i nikada iskreno razgovarali.

:lol: Ajme, Perica, koji plan!
Mene, koju nikad nije trebalo kontrolirati jer se od puste stege i kontrole nije ni imalo što kontrolirati, zapadne dijete koje je u potrazi za dečkom još od druge godine života (kad je bila na jednom vjenčanju) ... kako reče Peterlin, pjesnikinja i glazbenica, dodala bih i - plesačica. Tko zna hoću li u kritično vrijeme (a koje je to, je li već počelo?) više uopće biti u stanju išta napisati na forum...
(ako ne uzmognem, pisat će mi u povjesti bolesti)

pa da, eto, i još dođeš doma s vikenda, ti i muž se opustili i poseksali kak spada, a doma sve čisto i uredno jer se dijete od puste sreće nakon seksa primilo "i motike"...

ja sam imala bezgranično povjerenje svoje mame koje sam redovito zloupotrebljavala. Bila sam grozna. Bolje da ne nabrajam što smo sve radili. Ni muž mi nije bio puno drugačiji (većinu tog mog burnog razdoblja on je bio samnom). Tako da ne znam. Naravno da mora biti povjerenja ali bit će sigurno i kontrole. A u kojem obliku, ne znam.

A ovo u vezi seksa, ja po tom pitanju nisam bila napredna. To sam prvi put obavila kad sam bila skoro punoljetna i to sa sadašnjim mužem. pretpostavljam da će djeca biti malo naprednija. Ali ipak, neću im dati da to obavljaju kući, to mi je prečudno. Perice, mogu ih poslati kod tebe?:mrgreen:

Ništa ne bih radila potajno - ne shvaćam roditeljski nadzor kao špijuniranje. Potajno praćenje, čitanje dnevnika i slično smatram grubim zadiranjem u djetetovu intimu koje mora narušiti odnos roditelja i djeteta, odnosno djetetovo povjerenje u roditelja. (Što se tiče bloga, nije to isto što i dnevnik; blog se piše da bi se čitao, pa ga može čitati i roditelj :mrgreen:).

Kako mladi čovjek odrasta, potrebno mu je da osjeti da ima prostora i slobode za svoj osobni razvoj. Drugim riječima, ne treba u sve dirati; ne može se i ne smije sve kontrolirati, jer se tako guši dijete. Previše kontrole može biti i gore od premalo kontrole.

S druge strane, mislim da ne postoji suprotnost između povjerenja i nadzora - ako ima nadzora nema povjerenja i obratno. Povjerenje bez imalo nadzora, bolje rečeno uvida u djetetov život, društvo, stanje u školi... nije povjerenje nego ne obavljanje roditeljskog posla, tj. zanemarivanje djeteta. Moja je dužnost da znam bitne stvari o svom djetetu, da brinem o tome, pa i onda kad to uključuje nužnost da ga svojim nadzorom i granicama štitim od posljedica moguće njegove nepromišljenosti i neiskustva, od prejakog i lošeg utjecaja grupe i sl. Sve do onog trenutka kad će dijete biti sposobno samo sebi postavljati granice.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Moj odnos s roditeljima je bio zasnovan na velikom povjerenju, nije bilo specijalne kontrole. To je funkcioniralo odlično, ja sam s jedne strane bila opuštena, jer sam znala da mi bezgranično vjeruju, a s druge strane sam znala da ne smijem to povjerenje iznevjeriti.
Naravno da sam imala i ja svojih "svijetlih trenutaka", ali na sreću nije bilo nikakvih posljedica.
Tako da sam i ja svakako za povjerenje, ali uvela bih i nekakvu kontrolu.
Obavezno javljanje mobitelom.
Da ih jedan od roditelja odveze u izlazak, i dolazi po njih. (nema stopiranja).
Kao što je več netko rekao prespavanje dečka/cure u kući.
I obavezno bih uvijek htjela upoznti s kim moja djeca hodaju, bez obzira da li se radi o nekoj ozbiljnijoj ili neozbiljnoj vezi.
...

---

Veliki X.
Taj osećaj da se u mene ima poverenja istovremeno mi je pružio definiciju slobode koju nisam gotobo nikada zloupotrebila. Svest o tome da svaku stvar koju učinim smem da "priznam" bez straha od kazne održala je to poverenje kroz čitav pubertet. Moja I. je po prirodi puno zatvorenija od mene, ali već sada zna da je to poverenje nesumnjiva konstanta. Nikada mi ne bi palo na pamet da čitam njenu e-poštu ili dnevnik...Na fb sam joj (po njenoj želji) među prijateljima, tako da mogu da pratim ko su osobe koje sa njom stupaju u kontakt, jer smatram da je ipak premala za takvu vrstu odgovornosti prema sebi.
Inače, nedavno smo iskoračile iz jedne njene prilično buntovne faze, gde se u više navrata otvoreno suprotstavljala nametanju nekih naših pravila u vezi školskih obaveza (bilo je mnooogo gradiva da se savlada odjednom zbog prisilnih raspusta u vezi onog nesrećnog gripa, a mi mislili da joj treba bolje struktuirano vreme za učenje), ali otkad smo se vratili uobičajenom razgovoru umesto jednostavnoj kontroli, mnogo je odgovornija i zadovoljnija, a škola ne trpi...

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

S druge strane, mislim da ne postoji suprotnost između povjerenja i nadzora - ako ima nadzora nema povjerenja i obratno. Povjerenje bez imalo nadzora, bolje rečeno uvida u djetetov život, društvo, stanje u školi... nije povjerenje nego ne obavljanje roditeljskog posla, tj. zanemarivanje djeteta. Moja je dužnost da znam bitne stvari o svom djetetu, da brinem o tome, pa i onda kad to uključuje nužnost da ga svojim nadzorom i granicama štitim od posljedica moguće njegove nepromišljenosti i neiskustva, od prejakog i lošeg utjecaja grupe i sl. Sve do onog trenutka kad će dijete biti sposobno samo sebi postavljati granice.

---

I ovo je tačno, potpuno se slažem. Baš lepo rečeno!

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Ništa ne bih radila potajno - ne shvaćam roditeljski nadzor kao špijuniranje. Potajno praćenje, čitanje dnevnika i slično smatram grubim zadiranjem u djetetovu intimu koje mora narušiti odnos roditelja i djeteta, odnosno djetetovo povjerenje u roditelja. (Što se tiče bloga, nije to isto što i dnevnik; blog se piše da bi se čitao, pa ga može čitati i roditelj :mrgreen:).

Kako mladi čovjek odrasta, potrebno mu je da osjeti da ima prostora i slobode za svoj osobni razvoj. Drugim riječima, ne treba u sve dirati; ne može se i ne smije sve kontrolirati, jer se tako guši dijete. Previše kontrole može biti i gore od premalo kontrole.

S druge strane, mislim da ne postoji suprotnost između povjerenja i nadzora - ako ima nadzora nema povjerenja i obratno. Povjerenje bez imalo nadzora, bolje rečeno uvida u djetetov život, društvo, stanje u školi... nije povjerenje nego ne obavljanje roditeljskog posla, tj. zanemarivanje djeteta. Moja je dužnost da znam bitne stvari o svom djetetu, da brinem o tome, pa i onda kad to uključuje nužnost da ga svojim nadzorom i granicama štitim od posljedica moguće njegove nepromišljenosti i neiskustva, od prejakog i lošeg utjecaja grupe i sl. Sve do onog trenutka kad će dijete biti sposobno samo sebi postavljati granice.

---

Zdenka, tvoji postovi su mi uvijek, ono... taman! Sviđa mi se način na koji razmišljaš i što to znaš prenjeti, tako da mi ne preostaje ništa nego da nako tvog posta, kažem;
X

Trina, ofkors, javi mi samo što vole papati, znaš kak je nakon seksa, čovjek prigladni :lol: