roditeljska paznja

Inspirisao me onaj nesretni video sa malcem koji pada i place...
Znam mnogo djece koja dobivaju histericne napade (najcesce na javnom mjestu, prodavnici, u gostima...). Roditelji su super i to definitivno nisu djeca kojima paznja nedostaje. Ali je traze i traze i traze. I roditelji daju i daju i daju, ali djeca su takva i gotovo. E sad ja ne znam ima li tu skrivenih uzroka. Ali imam osjecaj da smo skloni uvijek "nasrnuti " na roditelje. Pa onda bebe...novorodjencad. Vec smo sumirali na brojnim topicima da ima beba koje su vise zahtjevne. Koje ne silaze sa ruku majki i oceva. Majke i ocevi im daju svu mogucu paznju i ljubav. Ali onog trena kad ga spuste, novorodjence pravi "dramu" :angel:
Meni to nekad izgleda kao zacarani krug. Sta mislite, da li stvarno postoji neka supljina, neka greska koju roditelj pravi, a da je nije svjestan. Ili su djeca jednostavno "takva"...?

Ima nas svakakvih, roditelja mislim. Ja primjerice znam da sam s Miom znala setati na rukama jer dok je bila beba nije joj bilo zanimljivo ležanje. No to je stalo sa sjedenjem jer smo se onda igrale zajedno. uvijek bi se potrudila da se zabavi jer time sigurno ne bi došlo do ljutnje iz dosade.

No smeta me kad se plaču pristupa kao nečemu što se ne smije čuti, pa na kraju roditelji čine sve da dijete šuti. Od duda, do ispunjavanja svakojakih zahtjeva. Imala sam to priliku vidjeti 100 puta.
I onda je to začarani krug. Treba naučiti reći Ne i stop. Djeca su svakakva, no u svim slučajevima su veliki odraz našeg ponašanja i odgoja.

Što se tiče novorođenčadi plač je jedini način da se izraze. I s obzirom da su iz sigurnosti majčine utrobe izašli na bučan, blještavi svijet, dajmo im priliku da se prilagode...

I prije nego sam znala za AP bila sam misljenja da djeci treba pruziti gotovo sve. Naglasak je na ovo "gotovo sve" ili da se bolje izrazim, treba mu dati sve ali i postaviti granice.
F je bio zahtjevna beba, danas vise nije toliko mozda zato jer je veci, mozda zato jer sam mu dala maximum sebe.
I nastaviti cu tako...on je spavao s nama (i sad spava u svom krevetu koji je spojen s nama, planram ga dojiti dok to zeli, ponasam se prema njemu kao prema odraslom covjeku, uvazavam ga itd itd...da ne duzim)
Dakle trudim se biti pravi AP roditelj ali isto tako kada vidim da on stvarno "tersa" kao recimo jutros onda ga zaista znam pustiti da se izvristi.
Za sada je tako jer on jos uvijek ili ne razumije ili nece da razumije da postoje odredjene granice i da se nesto stvarno ne smije a bilo kakva obasnjavanja njemu trenutno ne znace nista.

Jaako je samovoljno dijete a ja kao majka koja pod mikroskopom gledam svaki njegov pokret, pogled ....znam da ako mu ne odredim granice da ce stvarno jednog dana biti , mozda je ruzan naziv ali ne znam kako drugacije da kazem....raspusten, razmazen ili sl...

Ninet, ja bih rekla da je i do roditelja i do djece.
Ne kaze se dzaba da je lakse iskopat iglom bunar nego odgojit dijete :mrgreen:

joj sto i a mogu brbljat :smajlic se stidi

Citiraj:

---

mamaNjojza prvotno napisa

joj sto i a mogu brbljat :smajlic se stidi

---

:lol:

a sta se ti smijes, ista si :beljjjjjjjjjj namig:

zato se i smijem... :D

Znala sam da cete zacatat! :lol:

Ma neka djeca su jednostavno zahtjevna. Roditelji to ne kuže i krive sebe zato jer im djete stalno plače. Ja sam isto krivila sebe kad je Elena bila beba. Mislila sam da sve radim krivo. Beba mi je plakala po danu i po noći. Vječito smo ju nosali , ljljali, hranili, vozali.
Spavala je samo na prsima ili na rukama. Ja se nikako nisam mogla odmoriti. Bila sam u komi od nespavanja i razočaranja. Druge bebe su spavale dok su ih mame vozale u kolicima, a moja beba se derala. Susjedi su me ispitivali što je to s mojom bebom, savjetovali odlazak pedijatrici jer je sigurno bolesna.

Kad se Danijel rodio, očekivali smo jednaku situaciju, a kad ono ni približno. On se jako malo plakao. Jeo je, spavao. Bio je stvarno nezahtjevna beba. Ja sam uz njega mogla bez problema skuhati ručak, pospremiti i počistiti kuću i čak pročitati novine. A onda bi poslijepodne Elena došla iz vrtića i eto ti kaosa. Ona bi svijet preokrenula naopačke za 10 minuta i nije bilo mira dok ne bi navečer zaspala.

E vidis Brigita....mene taj fenomen drugog djeteta fascinira. Drugo dijete je skoro u pravilu manje zahtjevno. Zato se ja pitam jel to do majke, koja je mirnija, iskusnija, prosvjetljenija bla bla....
I ima li ko cije je drugo dijete "nightmare" u odnosu na prvo?

Ima. :mrgreen:
A kao, curica je, bit ce mirna i dobra... A valjda je to od octa... 8)

Ali zato je trece za nevjerovati mirno!

Ja. Ma, nije ni Nola nightmare, ali je puno zivahnija i tvrdoglavija u odnosu na Jana koji je oduvijek bio ono, perolako dijete za odgojiti, raj roditeljski :)
S tim da sam se ja s njih oboje od pocetka osjecala kao vrlo opusten roditelj i imala osjecaj da se dobro snalazim u roditeljstvu. Nisam sigurna ima li to veze i ne pokusavam reci da su si oni koji se nisu tak osjecali sami krivi, samo dopunjavam.

Onda je do nekog gena. :smajli se pravi pametan a nista ne konta

Po svemu što ste napisale ispada da su curice puno zahtjevnije.
I ja imam jednu :mrgreen:

eto, pčelica je razriješila enigmu :lol:

Citiraj:

---

ninet prvotno napisa

E vidis Brigita....mene taj fenomen drugog djeteta fascinira. Drugo dijete je skoro u pravilu manje zahtjevno. Zato se ja pitam jel to do majke, koja je mirnija, iskusnija, prosvjetljenija bla bla....
I ima li ko cije je drugo dijete "nightmare" u odnosu na prvo?

---

Mojoj susjedi je tako. Prvo djete dobro ko kruh, a drugo...
Čujem bebu kak se plaće po cijele dane. Cijela familija je angažirana, a ipak ne mogu bebici ugoditi. Slutim da susjeda nakon prvog djeteta nije očekivala ovakvu situaciju.

Marta je puuuno 'teža' beba od Grge.
E, kad sam imala samo Grgu bila sam sigurna da roditelji čije bebe nisu tako 'dobre' sigurno nešto krivo rade. S Grgom sam od njegovog rođenja bila u harmoniji, i sve mi se činilo lako i prirodno (kada je imao oko 3 mjeseca sam čitala Searsa i skužila da sam Att roditelj).
A onda sam rodila Martu, daklem, sjetila sam se svih roditelja čija djeca su urlala, ne spavala noću.... i skužila da ipak ne ovisi sve o roditeljima, djeca se razlikuju, i treba pogoditi vibru i naći se sa svojim djetetom na istoj valnoj duljini. Da se uskladim s Martom trebalo mi je puno mjeseci, i napokon smo sretne zajedno.

Citiraj:

---

Znam mnogo djece koja dobivaju histericne napade (najcesce na javnom mjestu, prodavnici

---

zara je ta. kad se to prvi put desilo bila sam šokirana. i ja sam bila od onih koji su osuđivali takvu djecu i njihove roditelje :oops: i svečano izjavljivala kako moje dijete neće biti takvo (kakvo?). onda sam skužila da jednostavno mučim zaru povlačeći je sa sobom po dućanima, jer ona je dijete željno igre, a ne šopinga (ok, MM je taj koji je prvi rekao pa pokušaj je shvatiti) . i jesam.

ja mislim da je problem u biti u nama, a ne u njima

jer s prvim klincem smo imali znatno vise vremena i znatno manje obveza i paznju nismo trebali dijeliti na pola nego je bila usmjerna samo na jedno dijete, a sad nam nasa "druga" po redu djeca zgledaju "zivahnija" zato jer SVE DIJELIMO na pol odnosno sve se desava u duplo... pa tak imamo i znateno manje zivaca ili nam treba duplo vise za istu stvar, a s tim nam se nekad (barem meni) tesko nosit

A to opet zavisi kakvi smo mi. Ima zena koje "poravne" s drugim djetetom, nisu zabrinute kad ima grceve, ne drame zato sto ono zeli dojiti 24/7, ne padaju u nesvijest od placa itd....Pa im se mozda cini da je drugo dijete "manje zahtjevno", a u stvari su one skuliranije.

moja je lada jaaaaako zahtjevna-valjda je na mamu :lol:

Moja šogorica je jednom prilikom (u afertu, nakon niza neprospavanih noći) izjavila da joj je prvo dijete bilo takvo kakvo joj je sad ovo drugo, ona nikada ne bi išla na drugo dijete.
Moj drugi nećak je presladak (kao i prvi uostalom) i neodoljiv kad je dobre volje, ali strašno je zahtjevan i tvrdoglav, i (probala sam i sama više puta) kojiput jednostavno nema načina da mu se udovolji, polomiš se oko njega, a on urla, urla, urla.... A ima tako vrištav plač, kao da ga netko reže naživo... vjerujte, od toga stvarno stradaju živci.

Htjedoh reći AFEKTU.

nda ninet
ja sam bila skulirana i s oskarom i s melitom kad su bili skroz male bebe
al sad, kad su u dobi od 3,5 skoro 6 godina to je nesto posve drugo i nemre se opce usporedjivat

Mirta je bila jako zahtjevno dijete(mislim i sad je zahtjevna, ali prešlo je u pozitivu). Nije voljela spavati, derela se 4-5 sati dnevno, imala grčeve. Kad je to prestalo (mislim grčeve i deranje) bila je vrlo, vrlo aktivna - tako da sam sve bila pročilata o hiperaktivnosti (nešto smo i primijenili) ali srećom, samo je živa. Naši najbolji frendovi imali su mirno dijete koje je samo spavalo i jelo. Cijelo vrijeme sam imala osjećaj da misle da nešto krivo radim pa je Mirta takva. Nekako u isto vrijeme smo dobili drugo dijete - opet cure. Leda - mirna, jako malo je plakala, dobro spavala. Mislim, i sad je ona mirnija i nezahtjevnija od Mirte. Čim je prosjedila počela se sama igrati (što je Mirta počela tek oko 4-te godine). Najljepši period u životu mi je bio na porodiljnom - ujuto bi odvela Mirtu u vrtić, s Ledom otišla na plac, kavu, dučan. Onda bi otišle po Mirtu poslije ručka i bile sve tri doma. E, a frendovima je druga klinka na turbo pogon. Šta da kažem osim da su oni još uvijek u šoku (a mala ima 2 godine) i ne mogu vjerovat da imaju takvo dijete.

Citiraj:

---

ninet prvotno napisa

A to opet zavisi kakvi smo mi. Ima zena koje "poravne" s drugim djetetom, nisu zabrinute kad ima grceve, ne drame zato sto ono zeli dojiti 24/7, ne padaju u nesvijest od placa itd....Pa im se mozda cini da je drugo dijete "manje zahtjevno", a u stvari su one skuliranije.

---

Ima i toga. kada smo imali samo Editu, znali smo poslije njene vriske izaci na terasu da dodjemo sebi.
Sada, Sami kad place (primjerice, dok ga presvlacimo) puno smo smireniji. Jednostavno znas da se djeca ne vole presvlacit, ali da to moras obavit.

Noa je bio super mirna bebe do prije par tjedana, uopđe nije plakao, kad je bilo vrijeme za siku samo bi malo prokmecao i to bi bilo to. Ako nije spavao, ležao bi i gledao okolo ili se sam zabavljao, ma san snova. I sad je on super, osim pred spavanje, večeras mi je trebalo više od sata da ga umirimo, ni sisa ne pomaže. Kad ga par puta dignem sebi iznad glave počne se smijati, ali onda opet nastavi. Jel on to nas samo zeza??

E, da, plače ko da mu život ovisi o tome, a nigdje suze...

Ja sam razliku vidjela već u rodilištu. Ma šta vidjela, to je za neuspoređivati!
Petra je od 6 beba u sobi bila jedina koja je urlala uvijek osim kad je bila na rukama. U rodilištu. Dakle, ne vjerujem da su ju sestre potajno nosile dok sam ja bila na WC-u da bi ju naučile na ruke i tako meni napakostile. Naime, svi su naravno komentirali da smo ju naučili na ruke i da smo mi krivi. Pa kak ju neću nosit kad je to jedini način da ne plače?
Miha je prva 2-3 mjeseca bio takav da za njega nismo ni znali.

A definitivno sam se s njim više naživcirala u trudnoći (ne zbog Petre).

Možda je u tom kvaka?

Citiraj:

---

aries24 prvotno napisa

I sad je on super, osim pred spavanje, večeras mi je trebalo više od sata da ga umirimo, ni sisa ne pomaže. Kad ga par puta dignem sebi iznad glave počne se smijati, ali onda opet nastavi. Jel on to nas samo zeza??

---

To ti je najvjerojatnije tkz. večernja nervoza. Puno bebica to prolazi navečer. Nema nekog lijeka osim da stvorite mirnu, prigušenu atmosferu koja će mu pomoći da prebrodi fazu prelaska dana u noć i da se pripremi za spavanje. Nama je pomagao usisivač ili puštanje vode da teče u kadi.

Inače ja bebu koja plače sat vremena dnevno uopće ne smatram zahtjevnom. Elena nije plakala jedino kad je spavala ili sisala, a nije bila baš velika spavalica.

Evo, mislim da smo našli lijek večernjoj nervozi, stavimo ga u kolica (ravna košara) i bude skroz miran, za ne povjerovati, onda malo trlja okice i zaspi. Kud se nisam ranije sjetila!

kod nas je prisutan taj fenomen 'drugog djeteta' i izuzetno sam zahvalna na tome inace bi vec zavrsila negdje u maloj zutoj kucici.